Sub rosa sedeo
ex occulo lacrima
una cadit silente
inscipio ventus acer
sensum difficilem aufert
in dolore poenam do
poena mi ignota
est quare hac in hora?
caelum misericordiae
miserere mihi
Shvatio sam, nakon gotovo dva duga mjeseca, da si svaki dan pomalo lažem... Govorim sam sebi ono što moj glupi razum želi čuti, zato jer mu je teško izreći jednu jednostavnu rečenicu koja sadrži samo glagol i zamjenicu; završava interpunkcijom ushita... Ali opet, moj razum ima donekle pravo što se tako ponaša jer postoji jedna jedina činjenica na koju on ne može zatvoriti oči i nadati se da će nestati u Savi... Dosad mi je davao nekakve razloge koje sam olako prihvaćao jer se niti meni nije dalo zamarati time ali opet, ne mogu ne primjetiti kako mi se to ciklički događa pred svake ispite, baš u vrijeme kada se NE BI trebalo događati...
Danas je Ona (da, ona Ona iz nekih tamo prašnjavih postova, iz nekog maglovitog vremena) sjedila ispred mene na bakteriologiji... U onom prvom redu koji nema klupu ispred sebe tako da nemaš gdje ni bilježnicu ostaviti... Ležah na klupi tako, jer mi se spavalo... I ruka mi je polako klizila preko ruba, gledah kroz poluzatvorene oči kako nestaje iza smeđeg horizonta... Trebalo mi je da shvatim kako će, ako je ne spriječim, glupača otkliziti u nečiju kosu i taj netko će me razbiti... Probudivši se i trgnuvši je natrag, shvatih da je ispred mene Njena neobična frizura i Njen neobični nos me upravo gleda jer se okrenula! I smije se... Poput djeteta... A ogromne, suptilno našminkane oči gledaju ravno u moje... I one se smiješe... U tom trenutku se vratio osjećaj koji mi je, mišljah, zauvijek pobjegao s usana onog popodneva kada smo šetali i kada ja nisam bio napravio što namjeravah jer sam bio uvjeren da je to nemoguć pothvat...
Rekao sam joj da izgleda poput Mile Jovovič, stvarno je tako i izgledala... Bilo joj je drago, nadam se, jer se opet smiješila...
Potom se okrenula i nastavila pričati s prijateljicom... A ja se savladavah da ne počnem provlačiti svoje prste kroz Njenu neobično ošišanu kosu... Nikad nisam osjetio takvo nešto... Poput sreće koja sjedi na dvadeset centimetara od tebe i čeka te, a ti si prestravljen pri samom pogledu na nju... Užasno i lijepo zapakirano u čežnju...
A zatim je tražila da je češkam po vratu... I namjestila se, očekujući moje prste... Osjećao sam se kao da me je anđeo zamolio da ga zagrlim... Toliko mi je bilo lijepo u mašti da sam jedva osjetio što radim... Ali opet se smijala...
I tako sam shvatio da osjećaj nije prošao niti izblijedio, ma ni najmanje... Sam sebe uvjeravam da to ne smijem... Imam važnijeg posla zbog kojeg sam u Zagrebu, govorim si sada, ne smijem riskirati sutrašnji kolokvij zbog nečega tamo što prvi put u životu osjećam tako snažno... Govorim si kako mi smeta ona manica na njoj, ne fizička nego karakterna... Iako se to većini ne bi uopće činilo kao nešto loše, meni užasno smeta jer nisam hedonist... Ali što je taj minijaturni minus u nepreglednom, uzburkanom moru pluseva, moru koje je upravo moje srce i uznemirilo...? Svašta si govorim, svašta analiziram... I znam da ni ovaj put neću ništa poduzeti jer nemam snage niti hrabrosti riskirati... Iako znam da bi sve bilo u redu bez obzira na ishod, nemam hrabrosti... Nemam... Govorim si da mogu ali kad mi se pruži prilika, moj razum ugasi svjetlo, ušutka srce i ne vidim što radim... Strah me je da u mraku tome nekoga ne povrijedim... Tko zna što snivaju te oči, tko zna što u zvijezdama mi piše... No kad bih znao, ovo bi izgubilo čar i ništa ne bi imalo smisla više... Ima li načina ovladati samim sobom prije nego što ukrotiš osjećaj koji vješto izmiče? I zašto je Bog tako lijepu stvar učinio tako teškom za nas ljude?
I još uvijek se pitam ima li moj osjećaj nekakve logične osnove ili je to samo rezultat očaja koji me prati na tom području? Onog tihog očaja, ne zato što svi drugi to imaju nego zato što ja to želim, a nemam... Biti zaljubljen u osjećaj ljubavi je nešto najgore što ti se može dogoditi... Istovremeno predivno i užasno... Pogotovo ako si ga ne možeš realizirati... A onda si rekoh da sedam mjeseci istog osjećaja prema istoj osobi ne može biti plod očaja, niti logike, nego derivacija srca... Očaj bi već odavno napustio neuspjeli pothvat i okrenuo se nečemu dostižnijem... Strah me je... Obveze s kojom taj osjećaj ide ruku pod ruku... Bojim se da bi to završilo onako kako ne bih htio da završi... I stoga sve ostaje samo na ovom blogu i u mojoj zbunjenoj glavi...
Ulfuz i Kuusoo, vi ste jedine koje kužite o kome je riječ, naravno... A ti, Bessa, srećom si danas spavala preko bakteriologije pa možda i nisi ništa vidjela... Iako bi ti trebalo biti kristalno jasno... No...
A Ti, koja povremeno dolaziš ovuda, vidiš li slučajno ovo, znaj da je sve istina i da tu istinu ne mogu izreći u tvoje božanske oči... Bojim ih se, ne želim ih vidjeti razočarane ili tužne... Želim da mi se smiju i dalje, pa makar u njima nikada u potpunosti ne uživao... Volio bih da naiđeš, isto koliko žarko želim da se ne pojaviš tu... Vidjet ću tvoju reakciju ako ovo pročitaš, iako mislim da nisi odavno bila.
In spe.
K.S.
P.S. Mislim da vam dugujem prijevod svog pjesmuljka s početka?
Pod ružom sjedim
iz oka suza
jedna pada tiho
gledam gdje vjetar oštar
osjećaj teški odnosi
u boli kaznu plaćam
kazna mi nejasna
je zašto baš sada?
nebo milosrđa
smiluj mi se
|