Kiša... Zvala me jutros sinjorina iz servisa da mi popraviše biciklu... Sav sretan poranih u grad da je uzmem i odem na praktikum... I dok sjedah na ekologiji i brojah zajedno sa Čuperkom gliste i strige u uzorku zemlje, počela kiša... Bicikle nam vani... Poslije praktikuma veliko pitanje „otići ili ne na predavanje i morfologije“... Ne....
Kiša... Vozimo se do SC-a, idemo se malo trovati nečim što je skuhala kakva trozuba baba u 150. godini života... Boli me trbuh od predivnog ručka...
Kiša... Sada se vozimo, Čuperak i ja, do Kajzerice da joj instaliram skener na kompjuter... Mokar do kože, Čuperak umire od smijeha jer mi je guzica sva mokra kao da sam proljev dobio... Naočale mi pune kiše, ne vidim kud vozim... Kada skinem naočale, ne vidim ni neboder ispred sebe... Stigli kod Čuperka, tovim se velikom Milkom punjenom jagodama (ona ne voli punjene čokolade) i instaliram skener za 6 minuta. Ostatak vremena provedosmo praveći njoj blog te smijući se ministru Kirinu čije smo „obrađene“ intervjue našli na YouTubeu...
Kiša... Nju zove mali gad kojeg smo jedva natjerali da ide na odradu praktikuma... Dosadilo mi je više tjerati ga svaki dan da ide na faks, ispada kao da ide zbog mene ili Čuperka, a ne zbog sebe... Nisam niti pričao s njime... Poslao mi je pusu preko Čuperka, baš mu hvala... Radije bi da je došao na ono predavanje na koje mi nismo... Eto ga tamo..
Kiša... Uskoro shvaćam da neće prestati padati tako skoro, a i trebao bih doma već poći.. Čuperak kasni na bus, treba na trening... Izašli smo ispred zgrade, pozdravih svoju Medenu (biciklu) i ostavih je na Kajzerici jer kiša lijeva... Čuperak ne ide na trening, ionako kasni previše pa nema smisla... Posuđuje mi svoju zelenu ombrelu i ja idem čekati munjovoz...
Kiša... Stojim pod strehom i promatram kako se kapi otkidaju s lima i padaju na crvenicu između tračnica; zemlja izgleda kao da krvari... Prolaze munjovozi i svako malo uzburkaju malo jezerce kiše koje se postojano puni u rupi koju je sama kiša i stvorila... Nema mog munjovoza, čekam sedmicu četrdeset minuta... Bezlični ljudi prolaze pokraj mene, pričaju i dovikuju se, a mene baš briga...
Kiša... Natapa zemlju koja više ne krvari nego plače iz svega glasa. Stojim još uvijek i nadam se sedmici. Gledam kako ogroman crni oblak dolazi s istoka i donosi novu količinu upornih kapi... Užasno se osjećam... Ne zbog kiše, nju volim... Ali kad pada, onda počnem razmišljati o glupostima kojima inače branim da se kote u mojoj glavi...
Kiša... Tvrdoglavo pada i vlaži čitav Zagreb, a ja stojim na stanici i venem. Pored tolike vode ja venem jer me puca nekakvo besmislje svega što činim... Trudim se i molim ali Onaj gore očito misli da moje molitve nisu dovoljno iskrene... Ima i pravo, većinom se uspavam moleći... Moram biti uporan, kao kiša, upornost se isplati... Sve što radim nailazi na barijeru, nepremostiv jaz koji se sada puni kišom... A ostaje semper suh pa ga preplivati ne mogu.
Kiša... Mislim na Miška i smišljam tisuću i jedan način kako ga natjerati da počne misliti na budućnost i na to da sve obveze koje sada zaobilazi povlače za sobom ogromne posljedice... On to ne shvaća... I glupira se uokolo umjesto da ispunjava zadaće koje si je sam zadao... Ništa ne pomaže, On još uvijek šuti, ja molim... Šuti...
Kiša... Nisam ni primjetio da sam ušao u munjovoz; znam da me čeka užasno dug put do Dubrave... To me potaklo na opetovano razbijanje glave oko smještaja... U nedjelju, ako Bog da, idem pogledati stan Ivanine tete u Travnom... Čim sam ocu otprilike rekao očekivanu cijenu, temeljenu da Ivaninom i tetinom razgovoru, znao sam da od toga svega neće biti ništa... Moji me, odnosno moj otac, žele strpati kod sina nekog očevog prijatelja koji je svojevremeno meni bio instruktor vožnje, dok mu se autoškola nije raspala... Ja tog sina njegovog ne poznam... Druga solucija je da završim kod tatine tetke u Španskom kojoj je upravo umro muž. Brutalno zvuči ali sama tetka je to predložila, još dok joj je muž bio živ. Smrtno bolestan ali živ... Baba je opičena, nema što... Meni ne bi bio bed živjeti s njom jer je baba totalno otkačena i zabavna... Ali... Želim svoju slobodu. Iako ne idem nigdje vani, želim moći prošetati u jedan ujutro, bez da moram ikome objašnjavati gdje idem, zašto, i kada ću se vratiti... Želim si pustiti glazbu kada ja to želim a ne kada baba ode doktoru...
Kiša... Ispire moje snove kako ću živjeti u lijepom stanu, slobodan, s Čuperkom (jer mislismo živjeti zajedno u tetinom stanu ali..), imati društvo i ne biti prokleto sam... Sada živim s tri čovjeka i nekoliko stotina nižih živih bića, a osjećam se tako ubitačno sam... Znam da će preseljenje teći protivno mojim htijenjima ali ja NE ŽELIM, NE MOGU i NEĆU prosvjedovati... Ako otac kaže da ne može plaćati ništa skuplje od 1300 kuna, tisuću i po MAKSIMALNO, onda ja nemam što zahtijevati da živim igdje bliže nego što sam sad... Ako me želi staviti s tim prijateljevim sinom ili sa svojom tetkom, onda samo mogu reći kako bi bilo bolje da je drukčije ali prihvaćam situaciju... Ne smijem se protiviti roditeljima koji me uzdržavaju ovako daleko, omogućuju mi da imam što jesti i što nositi na sebi (ali i o tome bi se dalo raspravljati)... Dogodit će se da ću ostati ovdje u Dubravi, s ovim ljudima i u ovakvom okruženju još godinu dana... Ne znam hoće li moj središnji živčani sustav to podnijeti... Hvala svima koji su se već bili ponudili naći mi nekakav stan... Sve opcije ću razmotriti ali konačan blagoslov dolazi od oca... Nemam utjecaja na njegovu odluku, nemam pravo na veto, samo imam pravo izraziti mišljenje koje ne mora biti prihvaćeno...
Kiša... Sjedim u busu i kisnem...Prokišnjava dio poviše zgloba, kod harmonike... Promatram kako se kapi, jedna za drugom, otkidaju i padaju u svoj kraj na željeznom podu... Skupljaju se u brzace kiše koji curkaju suprotno akceleraciji sustava u kojem se nalaze... Mnogi ljudi, noseva zabijenih dublje od razine asfalta, stoje pod tom unutarnjom kišom i iščuđavaju se odakle im kiši... Nitko da nos podigne i shvati da kapi s plafona na njih...
Kiša... Pred vratima stana, točnije pred skalinima koji vode do vrata stana, ugazim u lokvu duboku 30 cm... Prva lokva u koju sam danas ugazio, inače poberem svaku koja postoji u gradu. A ova baš pred vratima... Mislim kako je moglo biti i gore... Ulazim u stan i shvaćam da je prozor ostao otvoren... Pokisli svi CD-ovi koje sam tamo stavio dok im ne nađem mjesto u pretrpanoj polici... Pronalazim na podu još misterioznih zelenih bobica... Ne znam odakle dolaze... Ispod stola nalazim košticu, po svoj prilici, breskve. To mi je već sumnjivo... Pretpostavljam da djeca s ulice gađaju u prozor jer je uvijek širom otvoren budući da se volim pred zoru smrzavati... Ako ikad vidim ijedno da gađa prema gore, izvadit ću mu jetru i servirati materi njegovoj kao specijalitet dana... A mogao bi i početi zaključavati vrata sobe...
Kiša je prestala... Da se vratim na Kajzericu po biciklu? Ma neeee... Tužan sam, ljut i osjećam se da nemam kontrolu nad stvarima koje mi se događaju... Zove me mama, govori mi kako tata svakodnevno ratuje s Pixiejem (mačkom), kako mu drži predavanja o moralu dok ga Pixie i dalje kolje po nozi... Rekla mi je da tata danas radi noćnu... Idem ga nazvati da mogu u miru poslije Njemu dosađivati i time se, po stoti put, uspavati... Sutra idemo kod Miška opet herbarij sređivati... Mislim da neću uopće biti raspoložen za komunikaciju ali zbog njih se moram natjerati... Oni su mi sve tu u Zagrebu, a on me tako zajebava... I tuga se uvlači natrag na mala vrata, baš kao i kiša koja nečujno počinje svoju šuštavu simfoniju....
Post je objavljen 04.05.2007. u 22:11 sati.