|
|
Učahurena stvarnost
30.04.2007., ponedjeljak
Pet mojih pjesama i razmišljanja vezana uz njih...
Eh Zlica, ovaj put si me zbilja usrećila memom.... Dosada pa najteža... Dosta sam vremena proveo razmišljajući koje pjesme staviti, koje su mi najdraže... Tada sam shvatio da ne znam niti jednu ljubavnu, točnije niti jedna ljubavna mi nije najdraža... Čak i nemam neku „naj naj“ pjesmu jer sve što slušam, slušam jer mi se sviđaju, dakle svih onih 300-tinjak mi je najdraže:) A i nisam se previše bavio ljubavnim pjesmama kroz svoje postojanje jer ih nisam imao kome upućivati. Čemu se onda opterećivati nečim takvim kad nema koristi? Ali kako se u zadnje vrijeme mnogo promjena odvija u mome životu, tako je i potreba za tom vrstom pjesama lagano izniknula iz mraka. I sada hoće biti hranjena ta potreba, a ja joj ne mogu priskrbiti hranu, uopće... Stoga se nadam da može živjeti jako dugo bez nje...
Iz svega ovoga proizlazi da ja ne mogu sastaviti popis od pet srcedrapajućih-režižile pjesama jer ih ne znam... Niti se zamaram potragom za takvim stvarima, kada se čovjek počne pronalaziti u pjesmama i govoriti „gle, baš je pogodio/la kako se osjećam, ima potpuno pravo“ onda to preraste u nekakva čudna razmišljanja i skloni smo generaliziranju, praznovjerju i inim problematičnim situacijama... Ali ovime ne kažem da ne treba pokušati proniknuti u dublji smisao neke pjesme, posebno ljubave. Samo treba znati povući crtu između svojeg i tuđeg života, ne dopustiti da se poistovjećujemo s tuđim događajima i mislima. Svatko od nas pjeva svoju pjesmu, sedam milijardi pjesama. Stoga ne možemo reći da ta i ta pjesma potpuno opisuje naše stanje.
Ali da skratim ovaj besmisleni uvod i ispunim svoju nepisanu obvezu prema memateljici koja me usosi, stavit ću pet pjesama, ne nužno ljubavnih, veoma mladih i veoma tinejdžerskog sadržaja, iako ih nisu pisali tinejdžeri...
1. Here without you – 3 Doors Down
Jednostavno volim ovu pjesmu, iako znam za nju nepunih 5 mjeseci, uvijek si je rado pustim kada se umorim od nekih glasnih, preglasnih stvari ili kada samo želim da me nešto rastužuje... Analizirati čitavu pjesmu nije niti potrebno, vjerujem da naslov govori dovoljno. Priznajem da je ova pjesma bila na repertoaru tu i tamo prije kojih mjesec dana, razlog nepotrebno navoditi... Ali općenito sam se prestao bedirati pjesmama, shvatio sam da u biti niti jedna pjesma nije depresivna, pa čak ni Cranberriesi koji su me doslovno ubijali prvih mjeseci u Zagrebu. Ne želim da neki tekst i neka melodija, koliko god oni bili lijepi i tužni, utječu na moje cijelodnevno raspoloženje.
2. Dreaming – Fools Garden
The sky is dark and full of clouds
Without you.
There's nothing left to kill the doubts
To be with you
Was to be found and now I'm lost again.
Ova pjesma me svojom melodijom više dira nego tekstom, iako je tekst također bolan ako mu dopustite da vas dirne. Ova kitica koju stavih mi je najdraža, sviđa mi se zadnji stih jer je tako iskren. Ne morate se ograničiti samo na ljubav između muškarca i žene kako bi shvatili. Ima puno vrsta ljubavi i puno načina za patiti kada bilo koja od tih „ljubavi“ nestane... Samo tragično je kako čovjek ne primjećuje koliko je sretan dok nešto ima, mora to izgubiti kako bi shvatio. Nadam se da postoje ljudi koji su svjesni svoje sreće dok ona traje, to je jako teško jer se obično prepustimo osjećaju, „ne želimo si kvariti trenutak razmišljajući o njemu“. Ja spadam, barem tako mislim, u one koji se u pravilnim razmacima zaustave i podsjete se što trenutno proživljavaju. Pomaže mnogo jer vam tako svaki lijepi osjećaj postaje još intenzivniji, samo morate svjesno u njemu uživati.... Ali sad skrenuh s teme, a o povezanosti s ovom pjesmom da i ne govorim:)
3. Sanjaj me & Najdraže moje – Novi fosili
Ne znam koliko sam tinejdžerskih načela izdao napisavši ove dvije pjesme ovdje, niti znam što će mi sve doletjeti u glavu kada još napišem kako jako često slušam Nove fosile; baš me briga, uostalom. Iako volim svaku njihovu pjesmu, ove dvije dijele prvo mjesto na mojoj internoj top ljestvici. „Najdraže moje“ je pjesma koja se može primjeniti na svaku od onih „ljubavi“ koje sam već spomenuo kod prethodne pjesme. I veoma je iskrena, kao i svaka pjesma ikad ispjevana. Žena lijepo kaže kako će se i zvijezde utopiti u valima tuge ako se dogodi da izgubi svoje najdraže... A „Sanjaj me“ govori o sličnoj stvari, zato sam je i spario s ovom prvom. Naime, obje govore o nečemu što će se možda dogoditi, o stvarima koje su još daleko ali koje more čovjeka. Zašto smo mi ljudi takvi? Zbog čega se, umjesto da svjesno uživamo u trenutku, opterećujemo mišlju što će se dogoditi jednog dana, kako ćemo se osjećati... Analiziramo tisuću i jedan najgori scenarij koji se možda i neće ostvariti, bavimo se glupostima umjesto da se posvetimo osobi koju volimo. I onda se, kao nuspojava na sva ova razmišljanja, javi osjećaj pretjerane zaštite prema toj osobi, toliko se bojimo da je ne izgubimo da je praktički davimo svojom zaštitom. I tada, u pravilu, sami izazovemo ono što smo tako očajnički htjeli izbjeći, ono što smo svim silama sprječavali da se ostvari. Mnoštvo je primjera i između roditelja i djece, između parova i prijatelja.... Toliko se zaštitnički ponašamo da se druga strana osjeća kao u zatvoru, misli da joj ne vjerujemo. I što onda? Kraj.
4. Ode to my family – The Cranberries
Jedna od onih pjesmama koje pršte emocijama. A možda i ja svaku pjesmu tako doživljavam, ubijte me što sam emocionalan, kvragu! Općenito svaka pjesma od Cranberriesa mi je predivna, uživam ih slušati i kada sam sretan i kada sam tužan jer su univerzalne. Jedna te ista pjesma te može dodatno nasmijati kada si sretan ili rasplakati ako si na rubu suza. A ova pjesma, osim što ima lijepu melodiju, i što Dolores Mary ima predivan i snažan glas, dira me svojom djetinjastom iskrenošću. Nema ništa ljepše od dječje iskrenosti i jednostavnosti. Ona djeca koju roditelji već nisu zadojili nekim svojim nobles ponašanjem, uvijek će vam reći ono što misle, bilo to lijepo ili ružno. Djeca funkcioniraju na temelju iskrenosti, stoga i jesu toliko brutalna kad ih se pita što oni misle. Možemo li mi u samima sebi pronaći dijete i govoriti istinu? Zašto se bojimo reći ono što nam je na srcu? Zašto muškarac mora oponašati kamen i ne pokazivati ni trunku suosjećanja, niti jedna suza? To nas muškarce ne čini takvima. Muškarcima nas čini spremnost da se smijemo, radujemo, tugujemo i plačemo zajedno sa svojim bližnjima, da skrbimo za svoju obitelj, da kažemo ženi „ne moraš raditi ako ne želiš, ti si žena, delikatno i dragocjeno biće koje nosi klicu života, to je samo po sebi dovoljno da te volim više nego samoga sebe. Ali neka bude volja tvoja, ako te rad ispunjava srećom onda samo naprijed, zajedno ćemo se boriti kroz život.“. I sad se ja pitam koliko nas ima na svijetu s takvim razmišljanjem, i zašto mi uvijek zadnji pristižemo na pojilo? Valjda Bog ima svoje razloge, „ako ti nešto uskraćuje to je zato što ti poslije sprema još veću sreću“, pročitao sam na jednom blogu, ne sjećam se više kojem. Ja u to vjerujem i zato ću nastaviti čekati...
5. Krist jednom stade na žalu
Eto znam da ova pjesma dolazi svima vama kao veliki šok jer se na prvi pogled ni najmanje ne slaže s prethodnim pjesmama, niti sa samom temom. Ali varate se... Ne znam koliko je vas religiozno, niti koliko je duboka vjera vas koji jeste. Moja je poprilično duboka, a ova pjesma je jedna od najljepših crkvenih pjesama koje sam ikad čuo. Napisao ju je pokojni papa Ivan Pavao II; govori o neizmjerom odricanju i neizmjernoj ljubavi prema Bogu i bližnjima. Vjerujem da ste barem jednom čuli ove predivne stihove, a ako niste preporučam je od srca jer je, kako što rekoh, predivna. Mene uvijek podsjeti na jednu osobu i gotovo mi svaki put izmami suzu na oko kad je čujem... U zadnje vrijeme, što iz dosade, što iz potrebe, sve se češće molim i lakše mi je mnogo. Iako preferiram osobni razgovor s Njime, kao da sjedimo na kavi, molim i krunicu jer mi ona pruža mogućnost da se natjeram misliti samo na jednu stvar pola sata. Ne uspjeva svaki put ali trudim se... I sve češće idem u crkvu, toliko mi odgovara sva ta tišina prije mise, i svečanost tijekom, katarza nakon... Obožavam crkvene pjesme, svaki put kad sam u crkvi osjetim kako mi suze nadolaze. „Čisti se duša“, negdje sam pročitao, „na taj način“. Drago mi je zbog toga. I užasno mi je žao što sam ikada pomislio kako su popovi dosadni i da su pjesme uštogljene. Nisu, samo trebate preskočiti predrasude koje dosta često susrećemo oko sebe. Svatko od nas vjeruje na svoj način, nije na meni niti na vama da druge silujete svojim uvjerenjima. Ali poslušati drugu stranu uvijek je lijepo. Ako ništa, barem pristojno.
Eto, dosta o svemu tome, ne želim vam stvoriti modrice oko vrata. Ispričavam se ako sam kome pošao na nerve s komentarom zadnje pjesme, znam da živimo u društvu koje sve manje tolerira slobodu pojednica. Ali znam da vi, moji čitatelji, niste takvi. A i moram prestati pisati, cimer se buni da pišem novi „Rat i mir“. Da on samo zna koliko dugi neki moji mailovi znaju biti, pjevao bi dručkiju pjesmu. Ljudi moji, ostajte mi zdravo, a ja idem učiti kemiju.
Eh, skoro zaboravih! Čini mi se da moram nekoga usrećiti s ovom memom, jel da? To će biti
Boleslava,
Helga,
Kuusoo,
Ivona i
Vještica,
iako ni od koga od njih ne očekujem da išta napišu ako ne žele... Bye...
|
22.04.2007., nedjelja
Karborundum za duhan ili kako je Maru napala osa zemljarica...
Znate li što je Stress Related Behaviour Disorder? Ne znate? Niti ja ali mislim da ga imam.... Evo Čuperak i ja smo proveli zadnjih satak vremena na mobitelu istražujući na koliko se načina čovjek može nekontrolirano smijati koristeći samo slogove ha, he, hi, ho, hu.... My all time favourite je hi, najlakše mi prelazi preko labrnje...
Pukli smo... Učimo konstantno i naprežemo naše nenavikle neurone već tjedan dana, čak i duže... Ne sjećam se da sam u životu tako intenzivno učio. Rezultat je taj da je sutra zoologija, a mi NE MOŽEMO VIŠE!!! Počeli smo smišljati viceve i pjesmice na račun živčanih stanica, citostoma... Čuperak se planira samo-ubiti hrpom krvoločnih pijavica... Evo vic koji je započela ona a ja naštiklao svoje:
Idu živčana stanica i smotana pužnica ulicom. I nalete na galertnu masu. I reče masa živčanoj stanici:
-Daj me ne gledaj tako, živciraš me!
Nadoda pužnica:
-Ja sam u kurcu!
Odvrati joj živ.st.:
-Draga, ti si u uhu!
Pužnica:
-Što kažeš???
Galertna masa:
-Ma drmam te gluhu!!!
Eto, urnebesno smiješno. Sad znate koliki su razmjeri naše puknutosti... Ako se ne varam, prošli put su bili neki vicevi na račun fizičara i parameciuma... U svakom slučaju, ustanovio sam da učenje zoologije nije zdravo. Osim što si pregrijavam mozak na točku kada siva tvar aglutinira, smišljam odvratne i besmislene viceve koje nitko ne kuži i onda njima još davim nedužne blogere... A kad bi vam pojasnio vic? Ma neeee, onda spadam u onu kategoriju pojašnjivača viceva koji samo uprskaju stvar deset centiputa... Nek ostane sve u blaženom neznanju...
Aaaaaaaa, čeka me još toliko organskih sustava, a oralni je za nekih deset sati... Imam li šanse to sve naučit tj. ponovit? Kupio sam si onu najjeftiniju i najodvratniju vrećicu mljevene kave i namjeravam istrest svih 100 grama u šalicu vode. Kolika je ono letalna doza kofeina? Čuperak reče 80 mg na kilogram mase. Što će reći da ja smijem pojest 8,4 grama čistog kofeina. Ili je ono 80 mikrograma na kilo samog sebe? Uuu, jebote, bolje da pričekam s predoziranjem, mogao bi si još srce natjerat da ispumpa cijelu Savu za deset minuta!! Ne, ne želim biti toliko hiperaktivan, samo želim ostati budan i poći sve moje dobre, stare, već izvađene bilješke... A long night is ahead of me...
Anyhow, ljudi, poanta ovoga svega je u tome da ja više ne mogu tako intenzivno umarat svoj, zadacima nedorasli, mozgić. Moram priznat da me najviše ubila ona anatomija u NSB-u u četvrtak... CIJELI DAN vađenja bilješki i učenja vražjih ergastičkih tvorbi da ih se poslije ne bi mogao sjetiti!!!! Stoka jedna prljava...
Nego, ono što me je malo trgnulo od moje biologije je bio susret s Nessom i Zlicom na kavi u subotu... I moram priznati da nisam bio u svom elementu zbog učenja, inače bi i ja, Zlico i Nesso, bio malo žveltiji na jeziku... Ovako sam sam sebi djelovao malo previše pasivno... I vi ste mi bile poprilično brze... Inače nisam takav, mogu parirati i onim nadobudnim Španjolkama u serijama ali jednostavno ne imah ATP-a za pokretat facijalnu muskulaturu... Ali bilo mi je lijepo malo vidjeti nova lica (za promjenu) i porazgovarati o totalno drugim stvarima.. Iako Zlici moram nešto priznati.... Ja sam mislio da sam pročitao dovoljno knjiga kako bi za sebe mogao reći da sam umjereno načitan... Ali čuti vas dvije kako komentirate svaku drugu knjigu na polici me doslovno posramilo... Pomislih si: „A što ja tu uopće radim? Kako parirati nekome s takvim intelektom i količinom znanja? I to još dvije, kvragu:))“ Pa si zato dah zadatak da se malo obrazujem na literarnom polju, počevši od onih (za mene) noname autora pa preko onih za koje sam čuo, sve do onih dobro poznatih... I još nešto za Zlicu (i Nessu). Ne znam jesi li primjetila ali objavljen je izlazak sedme knjige, „Harry Potter and the Deathly Hallows“ za 21. srpnja. To bi trebalo značiti da je knjiga već napisana i upućena na print, zar ne? Super... A peti dio dolazi u kina nekoliko dana prije dvadesetiprvog srpnja, znači dvostruki užitak.... hehe
Idem sada učiti tj. ponavljati zoologiju i nadati se da Erben sutra proguta dovoljno rajskog plina dok nam svima ne podijeli petice... Pozdrav mojim kokošima koje putuju u Firencu (ili su već tamo stigle), onim kokošima dolje u KGB-u, kokoši na Medijima, kokoši na Elektrotehnici te svim ostalim kokicama i kopun... ovaj pijetlovima koji me čitaju... I neću više pozdravljati, ovo je samo ovaj put jer se odavno nisam javio ovom svom kokošinjcu dolje... Sretno mi...
|
21.04.2007., subota
Kumina kletva...
Dunkve, danas su bili rezultati stanične i molekularne biologije... Čak sam uspio i proći to čudo, čak sam i 4 dobio! Eto, više nisam brucoš... Samo, više su ljudi oko mene sretni zbog mene nego ja sam zbog sebe... Ne znam zašto. Ja totalno indiferentan... Mislim, drago mi je zbog sebe ali svejedno imam još tonu toga, priuštit ću si da budem veseo kad dam sve potrebno za prvu godinu... Čuperak je uspjela dobiti 2, ide u četvrtak na pušenj... ovaj odgovaranje za 3:)) A mali gad nažalost nije prošao i jako mi je žao zbog njega, uistinu...
Ali ajmo o nečemu veselijem... O čemu? Pričala mi mama kako su danas kuma Katica i onda sređivale vrtove oko zgrade. I kako to obično biva, kuma je doslovno napravila mjesečev pejsaž od vrtova. Ono malo pravog cvijeća ili korisnih trava što je raslo među bujnim korovom se sada dekompostira u kontejneru. Kuma Katica ima dara i smisla za biljke koliko i gorski trol za „Labuđe jezero“. I stoga ta žena počupa apsolutno svaku vlat trave ili svaki listić koji njeno grbavo oko zamijeti s dva metra visine (jer žena je toliko visoka). Mati moja brižno pokušava omogućiti maloj koloniji ljubičica pod prozorom da dožive duboku starost. Ali nažalost, OPET se zajebala pa ostavila kumu bez nadzora na tri minute. Rezultat je bio masakr u materinoj gredici s ljubicama, materina bijesna faca i kumina ravnodušnost prema nastalom pokolju. I dok su ljubice vrištale u posmrtnim mukama, raspadajući se na hrpi počupane trave, kuma je preselila svoju Dikelu Smrti na šparogu i počela nju okopavati... Mati jednostavno nije mogla pratiti njen harač po vrtu, suza je stizala suzu, tako da ju je pustila da okopava. I rezultat je taj da sada imamo mini oranicu pod prozorom, rekao sam materi da pobaca malo pšenice i čeka ljetinu... Jest da je malo kasno ali nema veze, u nas je blaga klima. I još joj je bolje jer nema niti vražjeg kamena u tom vrtu. Kuma, naime, ima neki antifetiš na kamenje u zemlji pa stoga pobaca barem tonu kamenja, zajedno s korovom i svim bivšim inhabitantima vrta, u kontejner. Moja mati, umjesto da protestira, škrguće zubima i nosi kamenje uokolo kao da je poslana na Goli otok! I ako se ne varam, kuma u ovim trenucima pokušava iščupati stablo pitospore iz svog korjenitog korijena, mislim da je onaj predivni jorgovan već sjebala. Ništa iza te žene ne ostaje živo, jedino joj se krtice klanjaju jer im okopa svu zemlju pa se ove ne moraju mučit, jadne slijepe... Slave je kao boga svoga. Kuma moja, krtičja boginja rada...
Eto tako... Probajte izgovorit da stavite kratkosilazni na „o“ a ne naglasite „a“ u riječi „tako“ pa ćete dobiti kako to kažu na Mljetu. Ako vas slučajno zanima...
Che else? Danas me ćaća iznenadio (ponovo) svojom sposobnošću da me na nešto zapali i onda nenadano ugasi... Priča mi kako ovaj moj digitalac ništa ne valjda (što jest istina jer fotoaparat ne može slikati normalnu sliku ako nema tri Sunca kao izvore svjetlosti) i kako bi mi trebao neki kvalitetniji, zbog potreba faksa, jelte. I onda provede sljedećih pola sata čitajući mi razne specifikacije super fotoaparata koji i nisu tako skupi, oko 1000 kuna, sve divno krasno. „Mogli bi ovoga...ovaj ti ima ovo...uuu ovaj ti je super za ovo...“ I nakon pola sata toga, ja čujem: „Nema se sad za to, to ćemo jednog lijepog dana kad ti fakat bude trebalo!“ Ma che? I onda mi reče kako su kartice za moj postojeći fotoaparat (memorijske kartice, no) jako pojeftinile, 2 Gb za samo 155 kuna. Ljudi to je JEFTINO! Ali reče meni moj kreator: „Tebi je dosta onda od 512 Mb, što će ti više“... Ali to su 2 gb, kvragu, ogromna razlika! Ništa, pojeo vuk magarca, po drugi put... Priča mi o onih 600 kuna koje trebah dobit na svoj račun, reko mi je prije par dana kako će mi ih uplatit kad ih dobije. Danas mi kaže kako već dulje vrijeme misli s tim parama kupit sebi novi mobitel jer mu je crkla baterija na ovom starom polovnom... Ma super za njega ali što je sa mnom? Računajući da tih 600 kuna ja sam potrošio 300 kuna više nego što sam imao, na biciklu, i još barem 200 kuna na dodatnu opremu. NO REFUNDS, I`m affraid! Umri ti moj Kristijane od gladi, UMRI! Baš te briga što nemaš za kruh, imaš pršuta u ledu! Tipa „neka jednu kolače kad nemaju kruha“. Dammit, moj ćaća je Antoanetta!
(jeeeeej, riješih problem s marginama! Tj. nješto sam upro, njeki racku se pomako i evo hi nase!)
Sad mi se fakat prispalo. ne znam zašto, fakat, nisam se ovaj tjedan uopće umorio... Sutra idem u NSB baviti se zoologijom dok nas ne izbace otamo, što će reći u 3 popodne. A odma nakon toga slijedi kava s Nessom, Zlicom i MadDogom... Jedva čekam da upoznam ovo dvoje... Nessu sam danas upoznao u ostao ugodno iznenađen, moram priznati da sam imao drukčiju viziju nje... Nekakvu tihu i smirenu. Što bi također bilo ugodno. Ali in vivo Nessa je dinamitno brza, živa, pričljiva, gestikulantna, veoma otvorena, „sharing“ rekli bi... Veoma ugodno društvo za razgovor o baš svemu čega smo se dotakli... Simpatično i veselo! Nismo baš dugo ostali together jer je išla na SFerakon, ali sutra ćemo se nablebetat do mile volje... Ali opet ne predugo jer mene čeka moja predivna zoologija i još „predivniji“ profesor Erbovan Raden u ponedjeljak. Blago meni pametnome... Pušek!
|
19.04.2007., četvrtak
Kratko i dementirano
E pa ljudi moji, što da vam kažem? I to se moralo dogoditi kad tad.... Medo je učio svo ovo vrijeme.... Nije se nešto baš ubijao od posla provodeći besane noći nad knjigom (jer rekao je sam sebi da iz principa neće to raditi, vidit ćemo do kada će princip djelovati) ali radio je toliko da mu se ni postove nije dalo pisati, a nije niti imao kad...
Ali Medu je puko film od učenja i sada baš iz principa ne uči ekologiju jer, da citiramo Čuperka, „nema čime više učit“. A pogotovo zato što su Čuperak i on u srijedu sjedili u NSB-u od 9 ujutro pa do 7 i po navečer, učeći anatomiju bilja koju će tako i tako pasti ali sve je to bilo samo da steknemo osjećaj da radimo nešto korisno za sebe...
A mislim da je final blow mojim živcima bilo jutrošnje „đeenjeeeee“. Naime, trebali smo imati kolokvij u 10 iz anatomije. I ja se odlučih dignuti u 8, oprat i spremit, krenut u 9 i stić tamo 10-ak minuta ranije. I ja se ustanem i operem, spremim. U osam i po zove mene Čuperak (koja je došla tamo jako rano, nadobudna ludica...) i obveseli moj usnuli mozak informacijom kako je kolokvij u devet i po!!! Ja instinktivno nazovem malog gada da mu javim, on mi reče kako nema šanse da stigne iz Zaprešića za manje od sat vremena, neće ni dolaziti... Krasno....
I ja izletim iz kuće ko manijakalna nilska konjica, uopće se nisam pogledao u ogledalo da vidim što sam stavio na sebe od robe, strčim na bus u 8 i 45 koji NE VOZI TADA nego baš u DEVET!!! A inače uvijek ima bus svakih 15 minuta, ali baš u razdoblju od 8 do 9 ima samo u pola!!! Ma krasno.... Popizdih ja na sebe, Čuperak na nas obojicu!!! Kao da sam ja kriv!! I čekam bus, čekam, čekam, sijedim, lišće otpada, jesen stigla, evo zima kuca, djeca se grudaju, snješko se smije... Nema busa, nema ga, nema, zemlja progutala ga.... I dođe bus, pun znojih baba i dlakavih đedova, svi stenju kao da su iz grobova poustajali (možda i jesu, jer bus je ipak s Miroševca sišao) jedva skupivši sve kosti svoje, tek mišić poneki.... Uđem unutra, trpim nečije mamutsko stopalo na svome... I dok je vozač, došavši na okretište, razmišljao hoće li nam svima učiniti uslugu i otvoriti jebena vrata, TRI munjovoza su lijepo ZATVORILA svoja i otklizila prema Ravnicama.... Meni se ovo malo kose diglo na glavi...
Jer, iako sam znao tj. znam da ću roknut taj kolokvij, moram se barem pojavit na njemu kako bi bio u mogućnosti pisati šugavi ispravak... A mali gad neće moći ni to... Miser is.....
No, prošlo je sve to, uletio sam u učionicu baš u trenutku kad je dugokosi asistent namjeravao zatvoriti vrata (gle koliko vrata u jednom danu, nešto sudbonosno...).. Test? Kad god nisam imao pojma što napisati (a to je bilo, dakle, svako pitanje i po), napisao bi „kromoplasti“ ili „primarno i sekundarno“. Nešto od toga je čak i bilo točno, hehe... Ali SEDAMDESET posto nam treba za prolaz, toliko puno na jednom beznačajnom malom kolokviju!!! Evo opet će mi nervi zatitrat...
Ah, prekid programa uslijed nepredviđenih okolnosti (čitaj: Čuperak mi je nabila osjećaj krivnje i sad idem učiti:))))))) ), nadamo se da će se stanje stabilizirati uskoro... Javnost će biti pravovremeno obaviještena. Hvala na pažnji i do čitanja....
|
10.04.2007., utorak
Jesu li naslovi uopće potrebni?
|
„Dragi putnici, dobrodošli u Zagreb. Temperatura zraka je čitavih 16 stupnjeva, vrijeme je lijepo. Zahvaljujemo vam što ste letjeli Croatiom Airlines (kao da imaš nekog izbora), članicom Regional Star Alliancea. Još jednom se ispričavamo zbog 20-ominutnog kašnjenja uzrokovanog tehničkim problemima vezanim za promjenu gume i popravak jednog od dva motora. Nadamo se da se niste usrali od straha da ćemo se srušiti, poput putnika na prethodnom letu. Neš ti, kao da je probušena guma razlog za obustavu slijetanja, mislim stvarno... No, ako želite podići prtljagu, pođite sada... da, gospođa, samo vi pregazite desetoro djece pred sobom, MA BRAVO, tko će sada čistiti prolivenu mineralnu vodu Jamnica, znate li da to T-Mobile sponzorira a oni su strašno čangrizavi!!! Anyhow, mrš iz aviona i da vas više ne vidim, digli ste mi tlak dok sam morala s onim naštimanim osmijehom dijelit paprenjake uokolo, da samo znate kako me boli faca od tog smiješka nakon svakog leta, moram na rehabilitaciju, jebla vam ja mater! MARŠ VAN, gubi se ti pederčino garava, ti koji si odbio paprenjak, da da, baš ti, što buljiš, oš da te na ražanj nabodem??? MIČI MI SE S PUTA, idem u kokpit popušit kapetanu. A ti, Medo, ako želiš podić svoju poderanu bursu, idi van.... Da, poderana ti je, isto kao i prošla, hahahaha, što si mislio da ćeš proć lišo? E nema ti zajebancije s Pleso Boysima, ne, ne... Idi i uzmi si jebenu bursu, misliš da ne znamo kako ti je ćaća dolje u Dbk preko veze uvalio i drugu bursu, hm? Heeeee, ma kad te ja dohvatim, jebem ti strinu, đe mi je ona maska za disanje da te udavim njome.... PIČKA TI materina, stoko neodgojena londonska, tiš mi na nogu gazit, jel? Znaš koliko sam ovog Manola platila, mater ti, pola svoje godišnje stjuardetske plaće iskašljala.....“
Sve je to prolazilo kroz glavu lijepoj stjuardesi dok je ispraćala putnike, stojeći na vratima i otkrivajući nisku bisernobijelih zuba.... I svaka čast njenoj profesionalnosti, sve je to zatomila u sebi, iz nje je izviralo samo: „Hvala što ste letjeli Croatiom, doviđenja, hvala, thank you for flying with RSA and CA, thank you, hvala....“ Bravo teto!
A ja? Evo sjedim u Dubravi (what a shock) i upravo sam šokiran jednom porukom poprilično odrješitog karaktera, deboto zapovjedničkog.... Naime, odem ja na moj MySpace da vidim ima li što novo i primjetim da mi je neko apeno poslo poruku u inbox. I pogledam ja što je... Neka Michelle iz Poljske. Reče žena (26 god) kako je švrljala MySpaceom i naletila tako na moju stranicu, pročitala što napisah i svidjelo joj se, valjda. I napiše mi kako bi ona i ja trebali biti prijatelji jer joj se činim kao duhovit a možda i sladak. Srećom nije napisala „we must be friends“, koristila se malo manje obligatornim „should“ ali svejedno zvuči kao prisila! Rekoh joj ja da nemam ništa protiv, na kraju krajeva, na MySpaceu sam upravo zbog međunarodnog prijateljstva... A za ono cute joj rekoh neka za sada ostane na njezinom „maybe cute“, jer sam inače primjer kako „NE izgledati“ ako držite do sebe... Tako, poprilično me zanima što će se dogoditi....
Tako, dosta za sada o tome... Što se danas dogodilo? Pa ništa strašno... Vratila nam se Žutoperka (koju ćemo od sada zvati Čuperak, ni sam ne znam zašto ali eto, Miško has spoken) iz Rijeke i donijela nam buljuk bilja za herbarij. A i ja dopotezo sa sobom desetak komada. A tridesetak se preša kod Miška. Stoga ćemo mi imat jedno 123 biljke u herbariju u kojem bi ih trebalo biti pedeset i ni anjci više! Bumo vidli, neee? A dok smo čekali Čuperka, Miško i ja smo sjedili u onom „elitnom bircu“, kako on to zove, poviše one knjižare na trgu i svisoka gledali na ljude kako milje ispod. Bio on elitni ili ne, mene podsjeća na kupleraj, a ni ženske koje su sjedile unutra nisu previše odudarale od mog prvog dojma... Sve one čudne ležaljke, baldahinići, naslonjačići... Strawa. A tek the smell koji se širio unutrašnjošću! Kao da je štrcnulo previše.... no, nečega, jebiga sad, kupleraj one hundred precent.... U svakom slučaju, sjeđasmo i raspravljasmo o činjenici kako se my darling konačno, nakon dosta vremena, osjeća (on osjeća, čuješ li puče, slavi to!) dobro, samo malo pospano (ma nemoj mi rijet...) i zbunjeno (ih, Zbunjenost bi se zbunila kad bi njega vidila). Poslije ga je opet, nakon dosta vremena također, uhvatilo da me hvata po tramvaju. I dok me on držo za sisu, dok sam ja njega nonšalantno mazio i pričao s Čuperkom kao da je sve K.O., ljudi su se lagano dobacivali čudnim pogledima.... Joj što bi volio da jednom nekome tako otkaže pacemaker, fakat bi volio....
Eto, nisam više raspoložen za piskaranje, napustila me prijateljica Kinky Inspiration pa mi se ne da više... A i spava mi se... A još nisam ni jeo, nit se opro, a borami ni nazvo mater.... A sad idem. Pojest mater, oprat meso i nazvat tuš.... Tako nekako...
P.S. Zbilja nemam snage za avizat sve blogove i svima ostavit komentar pa se smatrajte svi vi moji čitatelji pozdravljeni, komentirani, obradovani, rasplakani, „kaj god“ rekao bi moj Miškec....
|
08.04.2007., nedjelja
Pozdrav iz Župe....
Ej, narode, nadam se da ste mi svi živi i zdravi, ugojeni i da ima mjesta još u želucima jer, evo, Uskrs je i treba opet žderat. Sad mi se fakat ne da pisat jer mi se spava, upravo se vratih s blagoslova hrane koji je potrajao. A usput sam s Boleslavom i Helgom svratio u Porta (cafe/night bar prekoputa moje zgrade) na kavu jer sam im dužan... A znate tko nam je sjedao samo metar i po od nas i zabavljao nas svojom GLUPOĆOM?? Ma da, znate, imate veći iq od nje puta deset! Da, tako je, to je bila Tanja iz Big Brothera. Uuuuuh, trebao sam tražit da mi se potpiše na sisu, ali nisam imao crvenog ruža više, potroših jučer zadnju tubu... U svakom slučaju, pokupili smo se kada smo čuli da se spremaju karaoke s njom kao frontwomanom. Brrrr, ne hvala...
Inače, doma je sve po starom, super je, viđam se s ljudima starim prijateljima i osjećam se kao da sam ponovo u srednjoj... Jedino neću Kuusaa vidjet sada i baš mi je žao, jako žao... Ništa, više ćemo si falit pa će nam na ljeto biti još ljepše.
Pixie (mačak) je užasno narastao i udebljao se, totalno je nemoguć i pravi nered po kući. Danas mu nisam dao da ždere bambus kojeg moram prešat za herbarij pa je od bijesa sjeo na novine i sve ih počupao, napravio je toliki nered da mi ga je došlo premlatit! Baš se ponaša kao malo dijete! Današnji dan je fakat bio predivan, hvala vam curke na svemu!
Evo, Uskrs! Dakle, dragi moji fizički, virtualnofizički kao i oni koji ćete uskoro prijeći u fizičku fazu, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs, pronađite si malo mira u životu, pomolite se Bogu, uživajte u stvarima koje vas čine sretnima. I ne zaboravite na ljude oko vas, vaše prijatelje, oni su vam najveće blago. Sviđa mi se misao, ne znam sad je li to iz Biblije ili nečija privatna, koja se odnosi na prijatelje i obitelj. Pitali su nekoga kako prepoznati Isusa, a on im je odgovorio da se Isus ne nalazi u velikim, bučnim, skupim stvarima niti u djelima "bez pokrića", da se tako izrazim. Isusa prepoznajemo u svojim roditeljima, obitelji, a nadasve u svojim prijateljima. Večerašnja misa mi je bila predivna, odavno se nisam osjetio tako miran i sretan. A sutra, tj. danas, idem u Grad s tatom u sv. Vlaha na misu, jedva čekam.
Eto, ostajte mi zdravo i blaženo i još jednom, sretan vam Uskrs...
|
03.04.2007., utorak
Danas je utorak, post je od jučer i prekjučer, internet me opet ne sluša, majku mu VIPovsku....
(nedjelja, negdje navečer)
Ehh, danas su susjedi s druge strane ulice imali proljetno čišćenje. Janjevci, susjedi. Čitavih pet generacija njih sjedilo je ispred kuće dok su najmlađi potomci žestoko ribali tepihe, podove, pločice i ine nagazne površine. Ženski dio radne populacije je prostirao kvadratne kilometre odjeće, kondenzirajući ih na nekoliko metara konopa koji se uvio pod teretom koji mu je povjeren na sušenje. Starješine (tu ubrajam babu s brčinama koje konkuriraju samom pojmu riječi brčina, zatim đede s trideset i jednom hodalicom te neka šukun-spolnoneidentificirana osoba koja je valjda sišla s Noine arke) su u međuvremenu sjedili pred trošnom kućicom i kurili cigare. Nešto je u pozadini cijepalo drva...
Meni je sve to bilo neopisivo smiješno, promatrati tako ljude kako rintaju dok ja ne moram ako ne želim. No, na moju sveopću žalost, uskoro mi je prestalo biti smiješno kada je jedna od ženki, u svojim kasnim tinejdžerskim godinama, odlučila podići moral tako što je pustila neku pevaljku da peva svojim milozvučnim glasom. Neku popularnu, očito, jer su svi počeli raditi tri puta brže, fakat ne vidim razloga zašto. Ja bi se nakidao sjekirom da sam morao raditi pod takvim pritiskom... Disaster.
Tako, otjeraše me s prozora s tom nazovimuzikom, jadan ja morao sam naći zabavu u staničnoj jezgri, po tko zna koji put. Ali mislite da je učenje teklo glatko? Ma ne, nije uopće teklo, usirilo se! Jer, naime, dragi cimer je odlučio nastaviti gdje su Janjevci stali tako što je pustio neku bre pevačicu koja inače zarađuje nabadajući staklenom štiklom po nekom klimavom stolu u podrumu punom ušiju, grinja, pacova i prepijanih, bradatih četnika... Stravično iskustvo, govorim vam...
A onda je doletio i drugi cimer koji je sav sretan ko malo dijete jer si je kupio kompjuter. Dijelove kompjutera, da budem točniji, koje je trebalo sastaviti u jednu, više-manje operativnu, sredinu. Sreća moja i hvala Bogu što se tip razumije u kompjutere sasvim prilično ali kao što to obično biva s gerijatrijom, pregazilo ga je vrijeme pa je trebao neke savjete mog mladog uma. Nažalost, nisam mu mogao previše pomoći jer ja sam dobro podmazan što se tiče softwarea, hardware mi nije jača strana (protumačite vi ovu rečenicu kako hoćete;). Od čvrstih stvari znam jedino gdje što ubosti jer to i debil zna. A zašto to tu ide i hoće li čitava stvar napraviti kabum kad se uključi u struju, fakat ne znam. Moja metoda je jednostavna: nema smisla razbijati glavu nad problemom do sutra, uključi pa ćemo vidjeti, ako nestane struje u cijelom stanu i ako kompjuter izriga crni dim, znači ta stvar ipak NE IDE u tu rupu.
Sreća njegova, ovaj put, što nije dobio sve potrebne kabele s kompjuterom, tako da je uključivanje zverke odgođeno do sutra, zbog lošeg vremena, naravno. Potrebne su detaljnije preparacije, da se tako izrazim. A kompjuterče je samo mala zverka. Mogla je biti i velika ali čovjek nije imao love za nahraniti ju. Razumijem ga potpuno, ni meni ne rastu Radići na lipi baš. Ustvari, moj posljednji ovoplatni Radić čeka na polici da ga dam gazdi za režije.
Tako. Danas sam još saznao i da je Vlado živ, ipak nije on poginuo nekidan u kadi. Čija je crvena mrlja onda, ostat će zauvijek misterija. Neriješen slučaj, cold case. Ali Vlado me počeo nervirati, točnije vrata njegove sobe. Jer tip je fakat nemiran, u jednom satu deset tisuća puta uđe i izađe iz svoje sobe. A jadna vrata pri svakom pokretu proizvode onozemaljske zvukove škripanja, naricanja i cviljenja! Izrazito frustrirajuće!!! Pogotovo kad ga uhvati proljev pa onda cijelu noć ide na zahod. Kvragu, nek spava tamo u takvim situacijama, ne mora pola Dubrave znati da ima problema s probavom, sve zbog jebenih vrata! Morat ću kupiti WD-40 sljedeći put kad budem u Kauflandu, da mu podmažem dok ga nema. Vrata, je li.
Sada slušam Pet Shop Boyse, nisam imao pojma da pola tih pjesama znam, čuo sam ih nekad negdje ali nikad nisam znao tko to pjeva i zašto. Baš su onako cheerful, osim one s Kraljicom, to sam spomenuo u prošlom postu, jeza.
I tak, nemam više ništa pametno za reć (da, ovo do sad je bilo za Nobelovu nagrdu koliko je pametno bilo, ovo „nagrda“ je namjerno tako), idem nazvati dragog i natjerati ga da dođe sutra u grad i donese mi bilježnicu iz virologije. Jer kolokvij je u ponedjeljak a moja bilježnica je kod njega, budući je gospar prošli put kasnio pa je morao od nekoga prepisati stvari... A ja bih htio nešto i naučiti sutra, da ne moram mahnito i grozničavo listati stranice deset minuta prije ispita.... Dammit.... Idem, pusek... Evo, post bez emotivnih kenjaža, samo frustriranost i sarkazam....
E, da. Pitam danas Miška dragog što se nosi na Palmanu nedjelju (iliti Cvjetnicu) u crkvu ovdje u Zagrebu, od cvijeća i grančica mislim, ne znam kakvi su tu običaji. A budala mi odgovori da mogu nositi bilo što osim trenirke. Ja taman bio u Konzuma, kupujem si večeru. I on mi to kaže, ja onako stanem pred onim mlijekom i ne mogu vjerovat da može biti tako zamantran! Onda shvatim da sam postavio glupavo pitanje. „Od CVIJEĆA, dragi, od cvijeća, budalino“, rekoh mu i iskidah se pred Operfa jajima od smijeha....
(ponedjeljak, 2. travanj 2007)
Kuusoo je za sada jedina koja je odgovorila na izazov s riječima, također je napravila pjesmicu, kako je ukomponirala Hitlera i krastavce u nju, pogledajte sami... Bravo Kuusoo!!!
A kako je ovo samo blagi update jučerašnjih kenjaža, neću kretati od ameba ovaj put. Ali moram spomenuti da je danas, ponovo, na odbojci bilo super i fakat me hvata da odem malo češće baviti se time. Super je to sport, pogotovo kad imaš ludu ekipu koja izvodi balerinske pokrete, leti zrakom, pada na nos, granatira servama i sl. Čak sam i ja porazbijao koljena bacajući se za loptom. ZNAM da to ide protiv mojih načela trčanja za glupavom okruglom stvari ali fakat mi je bilo zanimljivo...
Druga stvar koja mi je titrala strunama su glupi ljudi. Naime, bilo je u novinama, onim besplatnim za koje se cijeli Zagreb ujutro mlati kao da su od zlata, kako će građani ubuduće morati sami sebi otvarati vrata u novim munjovozima pri ulasku i izlasku. Koliko je to uopće pametna ideja, ostavimo na tren po strani, očito je vozačima neopisivo teško pritisnuti jednu jedinu tipkicu koja otvara sva vrata, pa ne mora ih osobno svaka poći rasteći, kvragu! Ali poanta moje tirade je u sljedećem: iako je ta obavijest bila u novinama, iako se obavijest „POZOR! Za otvaranje vrata pritisnite tipkalo. Hvala!“ vrti non stop na onim displejima u munjovozima, građani i dalje kao glupe ovce stoje na stanici, ispred zatvorenih vrata, i psuju vozaču sve po spisku! Pa jebemu mater, kako tvoje ogromno oko nije primjetilo da se izvana na vratima upalila zelena sijalica pokraj tipke koja otvara vrata? Zar ne primjećuješ naljepnicu s ogromnom rukom koja jednako ogromnim kažiprstom energično pokazuje na tu istu tipku??? Pa i čovjek bez očiju bi to primjetio! Zar ne buljiš u onaj displej dok se voziš 40 minuta iz Dubrave do centra usred rush houra (ne Gučijevog)? Pa pogled ti za to vrijeme mora pasti na taj jebeni displej, moraju ti privući pažnju trčeća slova, kad tad! Ja sam to primjetio na displeju čim sam ušao u munjovoz, još nekidan. Ali ljudi i dalje proklinju ZET i stoje pred zatvorenim vratima! Ne kažem da je opravdano što zajebavaju građane na takav način ali prilagodi se, jebemu, njima se živo jebe ako ćeš ti zbog zatvorenih vrata kasniti na posao/faks/spoj.... Eto toliko o munjovozima i slijepim ljudima...
Treća stvar... Dragi Miško je danas ostao bez svoje kose, svojom krivicom, na našu veliku radost i njegovu veliku.... nešto. Naime, iako je nepisivo ponosan što ima toliko mnogo dlaka na glavi, što su guste i duge, što je meni pola kose već otpalo, što Žutoperkina nikako da naraste, ipak se odlučio na drastičnu promjenu imidža (iliti slike, budimo kroativni:) I tako smo otišli poslije virologije kod frizera. Nažalost, nismo pošli kod onih pedera gdje se šišao prošli put, jer nije imao dovoljno love, ali zato smo našli neki salon s dvije lijepe cure koje su spretno zgrabile našeg zgodnog Miška i počele ga tetošit. Čitavo to vrijeme, Žutoperka i ja smo umirali od smijeha, što je nasmijavalo i frizerke pa je postojala realna šansa da Miško ostane bez ušiju. Sada tek vidim da ljudima nisam smiješan ja nego moj smijeh. Jer kad se ja počnem smijat, i drveće se cereka ko ludo! Ah, s obzirom da su se frizerki ruke tresle od smijeha, Miško je super ispao! Što samo potvrđuje moju tezu da malom gadu sve dobro stoji, počevši od kapa, naočala i frizura pa do najlonki, suknja, crvenog ruža i plavog sjenila! Sve mu stoji, to tako nije fer! Koja bi on bio foxy lady, samo da bradu makne! Ma čak ga i brada u toj kombinaciji čini više ženstvenim nego pola žena koje ja poznam! U svakom slučaju, sad izgleda jako neobično i treba vremena da se čovjek navikne. Vidit ćemo sutra na ekologiji hoće li sve ženske popadat u ekstazu kad ga vide (hoće, po mom mišljenju, a možda i koji dečkić:). Ja sam već pao... Matematiku;)
|
|
|