(nedjelja, negdje navečer)
Ehh, danas su susjedi s druge strane ulice imali proljetno čišćenje. Janjevci, susjedi. Čitavih pet generacija njih sjedilo je ispred kuće dok su najmlađi potomci žestoko ribali tepihe, podove, pločice i ine nagazne površine. Ženski dio radne populacije je prostirao kvadratne kilometre odjeće, kondenzirajući ih na nekoliko metara konopa koji se uvio pod teretom koji mu je povjeren na sušenje. Starješine (tu ubrajam babu s brčinama koje konkuriraju samom pojmu riječi brčina, zatim đede s trideset i jednom hodalicom te neka šukun-spolnoneidentificirana osoba koja je valjda sišla s Noine arke) su u međuvremenu sjedili pred trošnom kućicom i kurili cigare. Nešto je u pozadini cijepalo drva...
Meni je sve to bilo neopisivo smiješno, promatrati tako ljude kako rintaju dok ja ne moram ako ne želim. No, na moju sveopću žalost, uskoro mi je prestalo biti smiješno kada je jedna od ženki, u svojim kasnim tinejdžerskim godinama, odlučila podići moral tako što je pustila neku pevaljku da peva svojim milozvučnim glasom. Neku popularnu, očito, jer su svi počeli raditi tri puta brže, fakat ne vidim razloga zašto. Ja bi se nakidao sjekirom da sam morao raditi pod takvim pritiskom... Disaster.
Tako, otjeraše me s prozora s tom nazovimuzikom, jadan ja morao sam naći zabavu u staničnoj jezgri, po tko zna koji put. Ali mislite da je učenje teklo glatko? Ma ne, nije uopće teklo, usirilo se! Jer, naime, dragi cimer je odlučio nastaviti gdje su Janjevci stali tako što je pustio neku bre pevačicu koja inače zarađuje nabadajući staklenom štiklom po nekom klimavom stolu u podrumu punom ušiju, grinja, pacova i prepijanih, bradatih četnika... Stravično iskustvo, govorim vam...
A onda je doletio i drugi cimer koji je sav sretan ko malo dijete jer si je kupio kompjuter. Dijelove kompjutera, da budem točniji, koje je trebalo sastaviti u jednu, više-manje operativnu, sredinu. Sreća moja i hvala Bogu što se tip razumije u kompjutere sasvim prilično ali kao što to obično biva s gerijatrijom, pregazilo ga je vrijeme pa je trebao neke savjete mog mladog uma. Nažalost, nisam mu mogao previše pomoći jer ja sam dobro podmazan što se tiče softwarea, hardware mi nije jača strana (protumačite vi ovu rečenicu kako hoćete;). Od čvrstih stvari znam jedino gdje što ubosti jer to i debil zna. A zašto to tu ide i hoće li čitava stvar napraviti kabum kad se uključi u struju, fakat ne znam. Moja metoda je jednostavna: nema smisla razbijati glavu nad problemom do sutra, uključi pa ćemo vidjeti, ako nestane struje u cijelom stanu i ako kompjuter izriga crni dim, znači ta stvar ipak NE IDE u tu rupu.
Sreća njegova, ovaj put, što nije dobio sve potrebne kabele s kompjuterom, tako da je uključivanje zverke odgođeno do sutra, zbog lošeg vremena, naravno. Potrebne su detaljnije preparacije, da se tako izrazim. A kompjuterče je samo mala zverka. Mogla je biti i velika ali čovjek nije imao love za nahraniti ju. Razumijem ga potpuno, ni meni ne rastu Radići na lipi baš. Ustvari, moj posljednji ovoplatni Radić čeka na polici da ga dam gazdi za režije.
Tako. Danas sam još saznao i da je Vlado živ, ipak nije on poginuo nekidan u kadi. Čija je crvena mrlja onda, ostat će zauvijek misterija. Neriješen slučaj, cold case. Ali Vlado me počeo nervirati, točnije vrata njegove sobe. Jer tip je fakat nemiran, u jednom satu deset tisuća puta uđe i izađe iz svoje sobe. A jadna vrata pri svakom pokretu proizvode onozemaljske zvukove škripanja, naricanja i cviljenja! Izrazito frustrirajuće!!! Pogotovo kad ga uhvati proljev pa onda cijelu noć ide na zahod. Kvragu, nek spava tamo u takvim situacijama, ne mora pola Dubrave znati da ima problema s probavom, sve zbog jebenih vrata! Morat ću kupiti WD-40 sljedeći put kad budem u Kauflandu, da mu podmažem dok ga nema. Vrata, je li.
Sada slušam Pet Shop Boyse, nisam imao pojma da pola tih pjesama znam, čuo sam ih nekad negdje ali nikad nisam znao tko to pjeva i zašto. Baš su onako cheerful, osim one s Kraljicom, to sam spomenuo u prošlom postu, jeza.
I tak, nemam više ništa pametno za reć (da, ovo do sad je bilo za Nobelovu nagrdu koliko je pametno bilo, ovo „nagrda“ je namjerno tako), idem nazvati dragog i natjerati ga da dođe sutra u grad i donese mi bilježnicu iz virologije. Jer kolokvij je u ponedjeljak a moja bilježnica je kod njega, budući je gospar prošli put kasnio pa je morao od nekoga prepisati stvari... A ja bih htio nešto i naučiti sutra, da ne moram mahnito i grozničavo listati stranice deset minuta prije ispita.... Dammit.... Idem, pusek... Evo, post bez emotivnih kenjaža, samo frustriranost i sarkazam....
E, da. Pitam danas Miška dragog što se nosi na Palmanu nedjelju (iliti Cvjetnicu) u crkvu ovdje u Zagrebu, od cvijeća i grančica mislim, ne znam kakvi su tu običaji. A budala mi odgovori da mogu nositi bilo što osim trenirke. Ja taman bio u Konzuma, kupujem si večeru. I on mi to kaže, ja onako stanem pred onim mlijekom i ne mogu vjerovat da može biti tako zamantran! Onda shvatim da sam postavio glupavo pitanje. „Od CVIJEĆA, dragi, od cvijeća, budalino“, rekoh mu i iskidah se pred Operfa jajima od smijeha....
(ponedjeljak, 2. travanj 2007)
Kuusoo je za sada jedina koja je odgovorila na izazov s riječima, također je napravila pjesmicu, kako je ukomponirala Hitlera i krastavce u nju, pogledajte sami... Bravo Kuusoo!!!
A kako je ovo samo blagi update jučerašnjih kenjaža, neću kretati od ameba ovaj put. Ali moram spomenuti da je danas, ponovo, na odbojci bilo super i fakat me hvata da odem malo češće baviti se time. Super je to sport, pogotovo kad imaš ludu ekipu koja izvodi balerinske pokrete, leti zrakom, pada na nos, granatira servama i sl. Čak sam i ja porazbijao koljena bacajući se za loptom. ZNAM da to ide protiv mojih načela trčanja za glupavom okruglom stvari ali fakat mi je bilo zanimljivo...
Druga stvar koja mi je titrala strunama su glupi ljudi. Naime, bilo je u novinama, onim besplatnim za koje se cijeli Zagreb ujutro mlati kao da su od zlata, kako će građani ubuduće morati sami sebi otvarati vrata u novim munjovozima pri ulasku i izlasku. Koliko je to uopće pametna ideja, ostavimo na tren po strani, očito je vozačima neopisivo teško pritisnuti jednu jedinu tipkicu koja otvara sva vrata, pa ne mora ih osobno svaka poći rasteći, kvragu! Ali poanta moje tirade je u sljedećem: iako je ta obavijest bila u novinama, iako se obavijest „POZOR! Za otvaranje vrata pritisnite tipkalo. Hvala!“ vrti non stop na onim displejima u munjovozima, građani i dalje kao glupe ovce stoje na stanici, ispred zatvorenih vrata, i psuju vozaču sve po spisku! Pa jebemu mater, kako tvoje ogromno oko nije primjetilo da se izvana na vratima upalila zelena sijalica pokraj tipke koja otvara vrata? Zar ne primjećuješ naljepnicu s ogromnom rukom koja jednako ogromnim kažiprstom energično pokazuje na tu istu tipku??? Pa i čovjek bez očiju bi to primjetio! Zar ne buljiš u onaj displej dok se voziš 40 minuta iz Dubrave do centra usred rush houra (ne Gučijevog)? Pa pogled ti za to vrijeme mora pasti na taj jebeni displej, moraju ti privući pažnju trčeća slova, kad tad! Ja sam to primjetio na displeju čim sam ušao u munjovoz, još nekidan. Ali ljudi i dalje proklinju ZET i stoje pred zatvorenim vratima! Ne kažem da je opravdano što zajebavaju građane na takav način ali prilagodi se, jebemu, njima se živo jebe ako ćeš ti zbog zatvorenih vrata kasniti na posao/faks/spoj.... Eto toliko o munjovozima i slijepim ljudima...
Treća stvar... Dragi Miško je danas ostao bez svoje kose, svojom krivicom, na našu veliku radost i njegovu veliku.... nešto. Naime, iako je nepisivo ponosan što ima toliko mnogo dlaka na glavi, što su guste i duge, što je meni pola kose već otpalo, što Žutoperkina nikako da naraste, ipak se odlučio na drastičnu promjenu imidža (iliti slike, budimo kroativni:) I tako smo otišli poslije virologije kod frizera. Nažalost, nismo pošli kod onih pedera gdje se šišao prošli put, jer nije imao dovoljno love, ali zato smo našli neki salon s dvije lijepe cure koje su spretno zgrabile našeg zgodnog Miška i počele ga tetošit. Čitavo to vrijeme, Žutoperka i ja smo umirali od smijeha, što je nasmijavalo i frizerke pa je postojala realna šansa da Miško ostane bez ušiju. Sada tek vidim da ljudima nisam smiješan ja nego moj smijeh. Jer kad se ja počnem smijat, i drveće se cereka ko ludo! Ah, s obzirom da su se frizerki ruke tresle od smijeha, Miško je super ispao! Što samo potvrđuje moju tezu da malom gadu sve dobro stoji, počevši od kapa, naočala i frizura pa do najlonki, suknja, crvenog ruža i plavog sjenila! Sve mu stoji, to tako nije fer! Koja bi on bio foxy lady, samo da bradu makne! Ma čak ga i brada u toj kombinaciji čini više ženstvenim nego pola žena koje ja poznam! U svakom slučaju, sad izgleda jako neobično i treba vremena da se čovjek navikne. Vidit ćemo sutra na ekologiji hoće li sve ženske popadat u ekstazu kad ga vide (hoće, po mom mišljenju, a možda i koji dečkić:). Ja sam već pao... Matematiku;)
Post je objavljen 03.04.2007. u 17:30 sati.