Eh Zlica, ovaj put si me zbilja usrećila memom.... Dosada pa najteža... Dosta sam vremena proveo razmišljajući koje pjesme staviti, koje su mi najdraže... Tada sam shvatio da ne znam niti jednu ljubavnu, točnije niti jedna ljubavna mi nije najdraža... Čak i nemam neku „naj naj“ pjesmu jer sve što slušam, slušam jer mi se sviđaju, dakle svih onih 300-tinjak mi je najdraže:) A i nisam se previše bavio ljubavnim pjesmama kroz svoje postojanje jer ih nisam imao kome upućivati. Čemu se onda opterećivati nečim takvim kad nema koristi? Ali kako se u zadnje vrijeme mnogo promjena odvija u mome životu, tako je i potreba za tom vrstom pjesama lagano izniknula iz mraka. I sada hoće biti hranjena ta potreba, a ja joj ne mogu priskrbiti hranu, uopće... Stoga se nadam da može živjeti jako dugo bez nje...
Iz svega ovoga proizlazi da ja ne mogu sastaviti popis od pet srcedrapajućih-režižile pjesama jer ih ne znam... Niti se zamaram potragom za takvim stvarima, kada se čovjek počne pronalaziti u pjesmama i govoriti „gle, baš je pogodio/la kako se osjećam, ima potpuno pravo“ onda to preraste u nekakva čudna razmišljanja i skloni smo generaliziranju, praznovjerju i inim problematičnim situacijama... Ali ovime ne kažem da ne treba pokušati proniknuti u dublji smisao neke pjesme, posebno ljubave. Samo treba znati povući crtu između svojeg i tuđeg života, ne dopustiti da se poistovjećujemo s tuđim događajima i mislima. Svatko od nas pjeva svoju pjesmu, sedam milijardi pjesama. Stoga ne možemo reći da ta i ta pjesma potpuno opisuje naše stanje.
Ali da skratim ovaj besmisleni uvod i ispunim svoju nepisanu obvezu prema memateljici koja me usosi, stavit ću pet pjesama, ne nužno ljubavnih, veoma mladih i veoma tinejdžerskog sadržaja, iako ih nisu pisali tinejdžeri...
1. Here without you – 3 Doors Down
Jednostavno volim ovu pjesmu, iako znam za nju nepunih 5 mjeseci, uvijek si je rado pustim kada se umorim od nekih glasnih, preglasnih stvari ili kada samo želim da me nešto rastužuje... Analizirati čitavu pjesmu nije niti potrebno, vjerujem da naslov govori dovoljno. Priznajem da je ova pjesma bila na repertoaru tu i tamo prije kojih mjesec dana, razlog nepotrebno navoditi... Ali općenito sam se prestao bedirati pjesmama, shvatio sam da u biti niti jedna pjesma nije depresivna, pa čak ni Cranberriesi koji su me doslovno ubijali prvih mjeseci u Zagrebu. Ne želim da neki tekst i neka melodija, koliko god oni bili lijepi i tužni, utječu na moje cijelodnevno raspoloženje.
2. Dreaming – Fools Garden
The sky is dark and full of clouds
Without you.
There's nothing left to kill the doubts
To be with you
Was to be found and now I'm lost again.
Ova pjesma me svojom melodijom više dira nego tekstom, iako je tekst također bolan ako mu dopustite da vas dirne. Ova kitica koju stavih mi je najdraža, sviđa mi se zadnji stih jer je tako iskren. Ne morate se ograničiti samo na ljubav između muškarca i žene kako bi shvatili. Ima puno vrsta ljubavi i puno načina za patiti kada bilo koja od tih „ljubavi“ nestane... Samo tragično je kako čovjek ne primjećuje koliko je sretan dok nešto ima, mora to izgubiti kako bi shvatio. Nadam se da postoje ljudi koji su svjesni svoje sreće dok ona traje, to je jako teško jer se obično prepustimo osjećaju, „ne želimo si kvariti trenutak razmišljajući o njemu“. Ja spadam, barem tako mislim, u one koji se u pravilnim razmacima zaustave i podsjete se što trenutno proživljavaju. Pomaže mnogo jer vam tako svaki lijepi osjećaj postaje još intenzivniji, samo morate svjesno u njemu uživati.... Ali sad skrenuh s teme, a o povezanosti s ovom pjesmom da i ne govorim:)
3. Sanjaj me & Najdraže moje – Novi fosili
Ne znam koliko sam tinejdžerskih načela izdao napisavši ove dvije pjesme ovdje, niti znam što će mi sve doletjeti u glavu kada još napišem kako jako često slušam Nove fosile; baš me briga, uostalom. Iako volim svaku njihovu pjesmu, ove dvije dijele prvo mjesto na mojoj internoj top ljestvici. „Najdraže moje“ je pjesma koja se može primjeniti na svaku od onih „ljubavi“ koje sam već spomenuo kod prethodne pjesme. I veoma je iskrena, kao i svaka pjesma ikad ispjevana. Žena lijepo kaže kako će se i zvijezde utopiti u valima tuge ako se dogodi da izgubi svoje najdraže... A „Sanjaj me“ govori o sličnoj stvari, zato sam je i spario s ovom prvom. Naime, obje govore o nečemu što će se možda dogoditi, o stvarima koje su još daleko ali koje more čovjeka. Zašto smo mi ljudi takvi? Zbog čega se, umjesto da svjesno uživamo u trenutku, opterećujemo mišlju što će se dogoditi jednog dana, kako ćemo se osjećati... Analiziramo tisuću i jedan najgori scenarij koji se možda i neće ostvariti, bavimo se glupostima umjesto da se posvetimo osobi koju volimo. I onda se, kao nuspojava na sva ova razmišljanja, javi osjećaj pretjerane zaštite prema toj osobi, toliko se bojimo da je ne izgubimo da je praktički davimo svojom zaštitom. I tada, u pravilu, sami izazovemo ono što smo tako očajnički htjeli izbjeći, ono što smo svim silama sprječavali da se ostvari. Mnoštvo je primjera i između roditelja i djece, između parova i prijatelja.... Toliko se zaštitnički ponašamo da se druga strana osjeća kao u zatvoru, misli da joj ne vjerujemo. I što onda? Kraj.
4. Ode to my family – The Cranberries
Jedna od onih pjesmama koje pršte emocijama. A možda i ja svaku pjesmu tako doživljavam, ubijte me što sam emocionalan, kvragu! Općenito svaka pjesma od Cranberriesa mi je predivna, uživam ih slušati i kada sam sretan i kada sam tužan jer su univerzalne. Jedna te ista pjesma te može dodatno nasmijati kada si sretan ili rasplakati ako si na rubu suza. A ova pjesma, osim što ima lijepu melodiju, i što Dolores Mary ima predivan i snažan glas, dira me svojom djetinjastom iskrenošću. Nema ništa ljepše od dječje iskrenosti i jednostavnosti. Ona djeca koju roditelji već nisu zadojili nekim svojim nobles ponašanjem, uvijek će vam reći ono što misle, bilo to lijepo ili ružno. Djeca funkcioniraju na temelju iskrenosti, stoga i jesu toliko brutalna kad ih se pita što oni misle. Možemo li mi u samima sebi pronaći dijete i govoriti istinu? Zašto se bojimo reći ono što nam je na srcu? Zašto muškarac mora oponašati kamen i ne pokazivati ni trunku suosjećanja, niti jedna suza? To nas muškarce ne čini takvima. Muškarcima nas čini spremnost da se smijemo, radujemo, tugujemo i plačemo zajedno sa svojim bližnjima, da skrbimo za svoju obitelj, da kažemo ženi „ne moraš raditi ako ne želiš, ti si žena, delikatno i dragocjeno biće koje nosi klicu života, to je samo po sebi dovoljno da te volim više nego samoga sebe. Ali neka bude volja tvoja, ako te rad ispunjava srećom onda samo naprijed, zajedno ćemo se boriti kroz život.“. I sad se ja pitam koliko nas ima na svijetu s takvim razmišljanjem, i zašto mi uvijek zadnji pristižemo na pojilo? Valjda Bog ima svoje razloge, „ako ti nešto uskraćuje to je zato što ti poslije sprema još veću sreću“, pročitao sam na jednom blogu, ne sjećam se više kojem. Ja u to vjerujem i zato ću nastaviti čekati...
5. Krist jednom stade na žalu
Eto znam da ova pjesma dolazi svima vama kao veliki šok jer se na prvi pogled ni najmanje ne slaže s prethodnim pjesmama, niti sa samom temom. Ali varate se... Ne znam koliko je vas religiozno, niti koliko je duboka vjera vas koji jeste. Moja je poprilično duboka, a ova pjesma je jedna od najljepših crkvenih pjesama koje sam ikad čuo. Napisao ju je pokojni papa Ivan Pavao II; govori o neizmjerom odricanju i neizmjernoj ljubavi prema Bogu i bližnjima. Vjerujem da ste barem jednom čuli ove predivne stihove, a ako niste preporučam je od srca jer je, kako što rekoh, predivna. Mene uvijek podsjeti na jednu osobu i gotovo mi svaki put izmami suzu na oko kad je čujem... U zadnje vrijeme, što iz dosade, što iz potrebe, sve se češće molim i lakše mi je mnogo. Iako preferiram osobni razgovor s Njime, kao da sjedimo na kavi, molim i krunicu jer mi ona pruža mogućnost da se natjeram misliti samo na jednu stvar pola sata. Ne uspjeva svaki put ali trudim se... I sve češće idem u crkvu, toliko mi odgovara sva ta tišina prije mise, i svečanost tijekom, katarza nakon... Obožavam crkvene pjesme, svaki put kad sam u crkvi osjetim kako mi suze nadolaze. „Čisti se duša“, negdje sam pročitao, „na taj način“. Drago mi je zbog toga. I užasno mi je žao što sam ikada pomislio kako su popovi dosadni i da su pjesme uštogljene. Nisu, samo trebate preskočiti predrasude koje dosta često susrećemo oko sebe. Svatko od nas vjeruje na svoj način, nije na meni niti na vama da druge silujete svojim uvjerenjima. Ali poslušati drugu stranu uvijek je lijepo. Ako ništa, barem pristojno.
Eto, dosta o svemu tome, ne želim vam stvoriti modrice oko vrata. Ispričavam se ako sam kome pošao na nerve s komentarom zadnje pjesme, znam da živimo u društvu koje sve manje tolerira slobodu pojednica. Ali znam da vi, moji čitatelji, niste takvi. A i moram prestati pisati, cimer se buni da pišem novi „Rat i mir“. Da on samo zna koliko dugi neki moji mailovi znaju biti, pjevao bi dručkiju pjesmu. Ljudi moji, ostajte mi zdravo, a ja idem učiti kemiju.
Eh, skoro zaboravih! Čini mi se da moram nekoga usrećiti s ovom memom, jel da? To će biti
Boleslava,
Helga,
Kuusoo,
Ivona i
Vještica,
iako ni od koga od njih ne očekujem da išta napišu ako ne žele... Bye...
|