Cerovac komentira

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

31.05.2008., subota

Informacijski rat


Informacijski rat vođen je uglavnom unutar političkog konteksta.
Predsjedništvo Hrvatske stranke prava (HSP) objavilo
je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i
uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom
i etničkom prostoru sa istočnim 56 granicama Subotica,
Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska.98 Jugoslavenska i
srpska politika dobile su time potvrdu za svoje tvrdnje o
Hercegovcima kao ekstremnim nacionalistima profašističke
orijentacije. Srbijanski povjesničar akademik SANU-a Milorad
Ekmečić ustvrdio je da je predsjednik HSP-a Dobroslav
Paraga sakupio 10.000 dobrovoljaca i s fašističkim insignijama
svečano proglasio NDH u Ljubuškom.99 Povjesničarka
Smilja Avramov dodala je da je Hrvatska izvršila oružanu
agresiju na BiH, najprije stacioniranjem 16.000 svojih vojnika
u zapadnoj Hercegovini, sa glavnim stožerom u Ljubuškom,
radi «uspostave Hrvatske do Drine» i čišćenja Bosne i
Hercegovine od Srba.100 Činjenica je da je Dobroslav Paraga,
zajedno s grupom svojih pristaša, članova i simpatizera HSPa
izveo spomenutu predstavu proglašenja NDH, ali to je od
lokalnih vlasti i naroda shvaćeno kao provokacija i protuhrvatsko
nastojanje, te se ne može dovesti u vezu s
Hercegovcima, niti s hrvatskom državnom politikom.

Možda je cijela predstava trebala poslužiti kao povod
(alibi) jugoslavenskim snagama za obračun s «fašistima»?
Jer, samo stotinjak dana kasnije Jugoslavenska komunistička
vojska, ojačana srpskim paravojnim postrojbama, spalila je
sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, napala
Dubrovnik i uništila Vukovar. Muslimanski lider i predsjednik
Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio
da to nije njihov-muslimanski rat. Bila je to jasna poruka da su
Hrvati prepušteni samima sebi. Reagirali su osnivanjem
obrambene zajednice Herceg-Bosna, koja je u prvo vrijeme
bila zajednica općina s hrvatskom većinom, ili znatnim
udjelom hrvatskog stanovništva, koje je tražilo načina kako se
organizirati i obraniti. Kasnije je Zajednica dobila nešto čvršću
formu privremenog tijela vlasti. Budući da Hrvati nisu imali
potpuno u svojoj vlasti niti jedan veći grad, sjedište Zajednice
bile su Grude, naselje u Hercegovini, nedaleko od granice s
Republikom Hrvatskom i prilično sigurno od mogućih napada.

U siječnju 1992. jenjavao je rat u Hrvatskoj i sve više prijetio
Bosni i Hercegovini. Unatoč tome što su odbili Paraginu
neoustašku politiku i što nisu prihvatili fantomsku NDH, Hrvati
iz Hercegovine dobili su etiketu fašista samom činjenicom što
su odlučili iskoristiti svoju ustavnu konstitutivnost i postati politički
subjekt. Kolumnist Slobodne Dalmacije i zadnji urednik
partijskog lista Komunist za SR Hrvatsku Danko Plevnik u
članku «Atentat na Hrvatsku» iz srpnja 1992. proglasio je
Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu «hercegovačkom NDH»,
tvrdeći da budućnost Hrvatske ovisi o «hercegovačkim
Hrvatima», kojima zbog međunarodne političke zajednice i
položaja Hrvatske «mora biti dovoljna demokracija».101


Ovakvu (dis)kvalifikaciju Herceg-Bosne i Hrvata u BiH potpomogli
su i lokalni političari koji su u svojoj nezrelosti koketirali
s ustaštvom, dajući ustaška imena ulicama i nekim vojnim
postrojbama. Osim političke nezrelosti, bilo je u tome i podilaženja
dijelu javnosti onih koji su radni vijek proveli u strukturama
komunističke vlasti. Bivši članovi komiteta i režimskih
svećeničkih udruga nastojali su time «popraviti» svoju
prošlost. Aktivnu hrvatsku politiku i ne mirenje s divljanjem
JNA neki su opet ocijenili politikom «podjele Bosne». Tako je
Ivan Zvonimir Čičak u sarajevskom tjedniku Slobodna Bosna
u siječnju 1992. izjavio da je «podjela Bosne ustupak hercegovačkom
lobiju» i dodao: «Želi se žrtvovati 700 tisuća Hrvata
za račun 100 tisuća Hercegovaca».102

Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.05.2008., petak

Iz propagandne radionice KOS-a



Iz propagandne radionice KOS-a stiglo je i objašnjenje što
je to bio famozni «Hercegovački zid». U knjizi Jugoslovenska
kriza i rat 1991-1995. objavljenoj u Beogradu 2000. piše:
«Mas-pok je 1970. pripremao secesionistički udar u stilu “noć
dugih noževa”». Autor je zatim citirao general-pukovnika JNA
Pavla Jakšića koji je napisao: «Tada je u Zagrebu bio obrazovan
hercegovački zid. Oko 300 ustaša iz zapadne
Hercegovine, obučenih u policijska odela, bili su snabdeveni
kombi-automobilima Zastava i lažnim policijskim legitimacijama
i nalozima da, na Badnju noć, svirepo pobiju na Sljemenu
oko 1.000 boraca NOR-a, protivnika Mas-poka i da uspostave
ustašku NDHrvatsku».96 Kada ovako nešto tvrdi generalpukovnik
JNA i to se citira 2000. godine u Beogradu kao vjerodostojan
podatak, onda je jasno kolika je u tim krugovima
mržnja prema hrvatskom stanovništvu u Hercegovini. Nakon
poznatog zaustavljanja tenkovske kolone u selu Polog
nedaleko od Mostara početkom svibnja 1991., koja je krenula
prema Splitu da bi presjekla Hrvatsku, tenzije prema
Hercegovini još su više porasle. Stare ideološke podjele i
antagonizmi iz Drugog svjetskog rata i poraća, animoziteti
stvoreni u vrijeme hrvatskog nacionalnog pokreta, jasno
opredjeljenje Hercegovaca protiv svake Jugoslavije, zaustavljanje
tenkova JNA koji su trebali «osloboditi Split», masovno
sudjelovanje u postrojbama Hrvatske vojske, temelj su mržnje
kod srbijanske i jednog dijela hrvatske javnosti koji je
formiran i djeluje unutar komunističkog i jugoslavenskog okvira.

Propaganda nastala u tom okviru djelovala je na brojne
diplomate i strane novinare. Jedan od dobrih primjera jest
prosrpski nastrojen bivši švedski premijer i upravitelj Bosne i
Hercegovine Carl Bildt, koji u memoarima, kada piše o
Hrvatima, razlikuje i uspoređuje «pitome političare iz plodne
Posavine» i «izražene nacionaliste koji potiču sa škrtih hercegovačkih
brda».97 Dugotrajna društvena izoliranost, obespravljenost
i marginalizacija, rezultirali su nesnalaženjem, ali
i bahatošću, uzurpacijom vlasti i prava, te uopće asocijalnom
ponašanjem nekih Hercegovaca u društvenom i političkom
životu. To je njihovim protivnicima poslužilo za širenje stereotipa
i mržnje na sve Hercegovce.

Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.05.2008., četvrtak

3.1. Jugoslavensko obavještajno podzemlje

Za jugoslavensku komunističku elitu etabliranu nakon Drugog
svjetskog rata zapadni dio Hercegovine, ili zapadna
Hercegovina, kako se najčešće govorilo, stekla je status svojevrsne
reakcionarne-kontrarevolucionarne pokrajine.
87 Hercegovci su pak u toj percepciji uglavnom bili ostaci
poraženih snaga, preživjele ustaše, o kojima brigu trebaju
voditi tijela sigurnosti. Takav stav opravdavao je represiju nad
Hrvatima iz Hercegovine i potpuno zapostavljanje toga kraja u
procesu izgradnje i modernizacije. Nakon što je Tito 1966.
srušio Rankovića, a sekretar CK SK BiH Cvijetin Mijatović
tijekom Mostarskog savjetovanja održanog u jesen 1966.,
istakao kako je bilo teško biti Hrvat u Hercegovini, izgledalo je
da će se stanje popraviti.88 Tada je eskalirao nacionalni pokret
u SR Hrvatskoj, u kojem je nakon četvrt stoljeća prisilne šutnje
sudjelovalo i nešto Hercegovaca. Koliko je njihov značaj u
tom vremenu bio neznatan govori i činjenica da je najeksponiraniji
bio Ante Paradžik, predsjednik Kluba studenata
Hercegovine, koji je brojao oko 300 članova. On je upozorio
na «tendenciozno etiketiranje Hercegovaca kao ekstremnih
nacionalista, što među njima izaziva revolt».89 U tom kontekstu
zanimljivo je spominjanje pojma «hercegovački zid», koji
je upotrijebio Ivan Šibl, objašnjavajući situaciju unutar studentskog
pokreta. Taj je zid prema Šiblu bio baza na kojoj su
desni ekstremisti zasnivali svoju snagu i na kojoj je desna
rukovodeća garnitura zapravo gradila svoje pozicije.90 Savka
Dabčević Kučar tražila je objašnjenje što je to «hercegovački
zid» i nije ga dobila?91 Gušenjem nacionalnog pokreta koncem
1971. Paradžik je zatvoren, a dijelu političara koji su potom
došli na vlast Hercegovci su poslužili kao glavna meta napada.

Jedan od njih, Jure Bilić, napisao je da ih je lako prepoznavao
na skupovima po «kvadratnim glavama».92 Prvo
pojavljivanje Hrvata iz Hercegovine u političkom životu (u
hrvatskom kontekstu) učvrstilo im je stigmu nacionalista,
desničara!

Kada je komunistički režim Jure Bilića, Milke Planinc i
Ivice Račana propao, beogradska čaršija pokrenula je
Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila 54 militarizirani dio
Saveza komunista Jugoslavije, u rat protiv Republike
Hrvatske. Nakon prvih sukoba s hrvatskim braniteljima
Novosadska televizija objavila je prilog iz Vukovara i istočne
Slavonije. U tom prilogu lokalni Srbi izjavljivali su da njima
nisu problem Hrvati starosjedioci, nego doseljeni Hercegovci.

Nešto kasnije, u Zagrebu su se pojavili letci u kojima je pisalo
da Zagrepčani skijaju, a Hercegovci brane Hrvatsku. Nakon
što je pala zagrebačka špijunska mreža Organa bezbednosti
JNA (kolokvijalno KOS-a), otkriveno je da su priče o
Hercegovcima bile dio KOS-ove akcije protiv Hrvatske, kao i
jačanje regionalizama radi stvaranja jaza između hrvatskih
područja. Akciju je vodila tajna grupa Opera, formirana od pripadnika
KOS-a i nekih službenika CK SK Hrvatske.

Grupa je osnovana pri zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva
i protuzračne obrane (RV i PVO) JNA. Izvela je niz terorističkih
akcija, a između ostaloga: raketiranje Banskih dvora
radi ubojstva hrvatskog Predsjednika, miniranje židovske
općine i groblja radi kompromitacije Republike Hrvatske i
dezavuiranja njezine vlasti. Pripadnici ove grupe suđeni su u
Beogradu i Zagrebu, s različitim motivima i optužbama. Pored
terorističkih akcija, oni su unutar informacijskog rata koji je
tada vođen protiv hrvatske vlasti, osmislili i izveli brojne propagandno-
psihološke akcije. Pored ostalog, ova grupa vodila
je kampanju protiv Hercegovaca, i uopće Hrvata iz Bosne i
Hercegovine. Također su prvi postavili tezu o dvostrukoj crti
funkcioniranja vlasti u Republici Hrvatskoj, na što se kasnije
nadovezala teza o dvostrukoj crti zapovijedanja u hrvatskoj
vojsci, u Hrvatskom vijeću obrane i sl. Za ovu vrstu akcija
rabljeni su različiti mediji, bilo da su vrbovani novinari, ili su
formirani novi mediji, primjerice televizijski program YUTEL.93
Jugoslavenska vojna kontraobavještajna služba (KOS)
imala je važnu ulogu u pripremi agresije na Hrvatsku i Bosnu
i Hercegovinu. Gotovo svi čelnici pobune u Hrvatskoj bili su
suradnici te službe, koja ih je usmjeravala, naoružavala,
obučavala i štitila od policijskih snaga. Pored opremanja paravojnih
postrojbi, protuobavještajna služba planirala je i terorističke
akcije, koje su opet bile dio šireg plana političke kompromitacije
i blokade novoformiranih republičkih vlasti.94 U isto
vrijeme obavještajno-sigurnosne službe JNA u BiH, uz pomoć
većeg dijela srpskih kadrova u MUP-u i drugim institucijama
provodile su različite akcije, pa i terorističke. Po sličnom
obrascu, kao i Židovska općina u Zagrebu, minirano je
Partizansko groblje u Mostaru. Bila je to jedna u nizu eksplozija
izazvanih temeljem plana o «kontroliranom izazivanju
panike», odnosno kontroliranom teroru.95 Cilj ove akcije bio je
uplašiti lokalno stanovništvo, te ga usmjeriti na promjenu
vlasti prosvjedima i natjerati na kapitulaciju pred «jugoslavenskim
snagama», ali i tobožnjom fašizacijom kompromitirati
novu demokratski izabranu vlast.

Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.05.2008., srijeda

3. Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?


Jedno od grubljih nasilja nad nekom zajednicom jest njezino
negiranje. Za negiranje Hercegovine postojali su praktični
razlozi. Prvi su takve razloge imali bosanski franjevci.
Negirajući Hercegovinu, odnosno njezinu posebnost, oni su u
teškim vremenima štitili prava i granice svoje redodržave. Fra
Filip Lastrić branio je 1735. interese bosanskih franjevaca u
sporu s dalmatinskom franjevačkom provincijom oko
nadležnosti nad teritorijem Hercegovine i susjednih mjesta
Livna i Duvna, tvrdnjom da je Humska kneževina još od bana
Borića bila dio Bosanske banovine i kraljevine.80 Za bosanske
fratre svakako je bilo bolno i odcjepljenje njihove hercegovačke
braće polovicom devetnaestog stoljeća. Fra Jako Baltić
napisao je u Gučoj Gori da je kreševskom samostanu načinjena
velika šteta, jer je izgubio sve prihode iz hercegovačkih
župa, zbog čega su se Kreševljaci bunili. 52 Baltić je dodao da i
nije pravo da je onoliki narod lišen crkava.81

Dio fratara Bosne Srebrene često pod pojmom Bosna
podrazumijeva čitavo područje BiH. To uglavnom čine sa sviješću
o davnim granicama svoje redodržave, a manje s namjerom
konstruiranja političke zbilje. Istina, jedan dio politički
angažiranih fratara često (ne)opravdano iznosi primjedbe na
ponašanje dijela hrvatskih političara iz Hercegovine. Neki čak
upadaju u zamku generaliziranja. Tako je fra Luka Markešić,
jedan od politički angažiranih svećenika i nesuđeni kandidat
na izbornoj listi HSS-a na izborima 1996., u jednom intervjuu
izjavio kako «bosanski Hrvati zamjeraju Hercegovcima
egoizam, jer hercegovačka politika na iritirajući način otpisuje
dvije trećine sunarodnjaka u ostatku države».82 Nešto prije u
polemici sa svojim subratom fra Miroslavom Mandićem oko
Hrvatskog narodnog sabora održanog u Novom Travniku,
Markešić je napisao da HDZ «ustanči» po Bosni, da bi sačuvao
svoje nepravedne stečevine u Hercegovini, te da će sve
to tutnjanje završiti u «hercegovačkom pašaluku, točnije u
Grudama, odakle je i počelo.»83 Kritike prema Hercegovini
dolaze i od dijecezanskog svećenstva. Predsjednik Hrvatskog
kulturnog društva Napredak, dr. Franjo Topić iz Sarajeva,
ustvrdio je da sav politički život u BiH vode Hercegovci, te da
je puno ljudi u Hercegovini za politiku priključenja Hrvatskoj.84

Izvan političkog konteksta Hercegovina u krugovima Katoličke
crkve izgleda drugačije. Veliki Švicarski teolog Hans Küng
napisao je da mu je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća,
prilikom privatne audijencije, u svezi s istragom oko nekih njegovih
spornih teoloških stavova, kardinal Franjo Šeper, koji se
nalazio na čelu Kongregacije za nauk vjere, rekao: «Kada bi
se moglo, najradije bih vas poslao u najzabačenije selo u
Hercegovini, tamo biste, sine moj, naučili što je prava vjera.»85

Zanemarimo fratarske prijepore iz daleke prošlosti i
pokušajmo se podsjetiti kada je priča o nepoželjnim
Hercegovcima započela? Navodno je Marija Pavelićeva, bila
prva zagrebačka građanka kojoj su oni smetali. Prema legendi,
poglavnikova supruga nije mogla spavati jer su
Hercegovci, koji su osiguravali njezinu kuću znali zapjevati
gangu, od koje se i sada mnogim hercegomrscima okreće
utroba. Ali rat nije završio onako kako je Marija priželjkivala,
pa se ona, prema istoj legendi, jedne noći u krevetu nevelike
sobe u Buenos Airesu, požalila svome mužu da bi slatko zaspala
samo da joj je čuti gangu. Ali ova priča ima i svoj politički
nastavak! Marijina i Antina kći Višnja u intervjuu zagrebačkom
Jutarnjem listu negirala je bilo kakvu odgovornost
svoga oca za zločine koje su ustaše počinile u Drugom svjetskom
ratu tvrdnjom da se njezin otac «uvijek zalagao za puno
poštivanje ratnih običaja i svih međunarodnih konvencija».

A onda je Višnja Pavelić otkrila i krivce na koje njezin otac nije
mogao utjecati: «Bio je to hercegovački lobi koji je činio
zločine, a posebno Maks Luburić».86 Da gospođica Pavelić
nije spomenula Luburića mogli smo pomisliti da je pobrkala
ratove. Naime, u hrvatskoj javnosti poprilično je raširena tvrdnja
da je za zločine i u «ovom» ratu kriv «hercegovački lobi».


Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.05.2008., utorak

Bosanski duh u književnosti (?)


Pod utjecajem povoljnije političke klime, u Zagrebu je u
ožujku 1967. donesena Deklaracija o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika, u kojoj je naglašena opasnost
unitarističke koncepcije o stvaranju jedinstvenog državnog
(srpskog) jezika.72 Srpski književnici reagirali su dokumentom
nazvanim Predlog pitanja za razmišljanje, tražeći da Televizija
Beograd izbaci latinicu iz programa i služi se samo ćiriličnim
pismom. Zalagali su se i za veću uporabu ćirilice u Srbiji, da
književni jezik bude srpski jezik i da se on upotrebljava u srpskim
školama i ustanovama u Hrvatskoj.73 U isto vrijeme, u
ožujku 1967. Muhamed Filipović objavio je tekst pod
naslovom Bosanski duh u književnosti – šta je to? Naglasio je
da je narodni duh uvijek povijesni duh. 50 Filipović je naveo da
se do tada pojam «bosanska književnost» primjenjivao
uglavnom na djela srpske literature, a po njemu to su djela
muslimanskih pisaca.74 Filipović je bosanski duh najprije
definirao kao univerzalno, općeljudsko, izvan nacionalno,
izvan konfesionalno trajanje, pa ga sveo na bošnjačko-muslimansko
kulturno, odnosno književno nasljeđe. Sve ovo
događalo se u specifičnim političkim okolnostima.

Enver Redžić među prvima se u socijalističkoj Jugoslaviji
zalagao za bosansku nacionalnost bosanskih i hercegovačkih
muslimana. Njegove stavove iznesene u časopisu Pregled
u travnju 1970., osporavala je službena politika CK SK BiH, a
s njim su polemizirali Kasim Suljević i Salim Ćerić. Kasnije su
ti tekstovi objavljeni i kao knjiga.75 Salim Ćerić osporavao je

Redžićevu tezu o bosanskoj nacionalnosti muslimana argumentima
da je veliki dio područja koji danas čini BiH dugo bio
izvan srednjovjekovne bosanske države, što je negativno
utjecalo na formiranje bosanskog etniciteta kao cjeline.
Stjepan Vukčić Kosača u XIV. stoljeću odcijepio je
Hercegovinu i stvorio posebnu državu, konačno, piše Ćerić:
«Ni naziv bosanski (bošnjački) jezik ne uvjerava u postojanje
jedinstvenog bosanskog naroda», i dodaje: «Uzalud E. R., u
nastojanju da dadu veću uvjerljivost svojoj tezi svuda pominju
samo ‘Bosna‘, ‘Bosanci‘, ‘bosanski‘, a izbjegava
‘Hercegovina‘, ‘Hercegovci‘, ‘hercegovački‘, on nije mogao da
dokaže postojanje bosanske nacionalnosti.»76

Ćerić piše da pristalice bosanske nacionalnosti vjeruju da
će država Bosna i Hercegovina morati logikom postojanja
pripomoći stvaranje nove, šire bosanske nacionalnosti i nastavlja:
«Zato, po njima, treba planirati budućnost na dugi rok,
na stotinu, možda dvjesta godina unaprijed, kada će u državi
Bosni konačno postojati kao njena osnovna snaga, bosanska
nacionalnost. Na tome treba raditi obazrivo, polako i strpljivo.
Ići od malog: na primjer, ukinuti ime Hercegovina, napraviti taj
«bezazleni» potez, tek iz razloga praktičnosti, da je naziv
republike kraći; onda, umanjivati «grijehe» muslimanskih
predaka, umanjivati njihova razmimoilaženja sa Srbima i
Hrvatima, da bi se kod ovih stvarala povoljnija klima prema
Muslimanima; prikupljati prošle manifestacije bosanske svijesti,
uveličavati njihovo koheziono značenje i popularizirati ih;
uveličavati značenje svih kohezionih događaja uopće, specijalno
narodnooslobodilačke borbe; budući sporovi sa
Socijalističkom Republikom Srbijom i Socijalističkom
Republikom Hrvatskom oko materijalnih i drugih pitanja, kojih
će svakako biti, odvajaće automatski bosanskohercegovačke
Srbe i Hrvate od sunarodnika u maticama, i razvijati osjećaj
među njima da su bliži Muslimanima u BiH nego sunarodnicima
u drugim republikama, što će praktično stvarati povoljnu 51
klimu za novu bosansku nacionalnost; raditi na unifikaciji
bosanskog jezika kao još jednog elementa budućeg razlikovanja
Srba i Hrvata sa sunarodnicima van Bosne i
Hercegovine. A pošto će i inače sve veća industralizacija
smanjivati selo i izolacije a povećavati grad i miješanja, na
radnom mjestu, u privatnim i društvenim kontaktima, brakovima,
ujednačavati jezik, kulturu i mentalitet, eto, jednog lijepog
dana, nove bosanske nacionalnosti. Tek tada će bosanskohercegovački
Muslimani definitivno odahnuti!»77

Ćerić je pišući o neprihvatljivosti ideje o bosanskoj
nacionalnosti za sve narode SR BiH i SFRJ naveo:
«Sugerisanjem ideje o bosanskoj nacionalnosti jedna relativna
manjina, muslimanska, želi da se nametne kao osnovni
historijski, najpouzdaniji faktor državnosti SR BiH. To izaziva
nezadovoljstvo kod Srba i Hrvata u SR BiH. To aktivira protiv
SR BiH velikonacionalističke srpske i hrvatske snage izvan
SR BiH, a sve skupa otežava njen politički položaj (…) Ta teza
ne vodi računa ni o već ustaljenoj tradiciji dviju pokrajina,
Bosne i Hercegovine, koja ne trpi unifikaciju.»78 I već spominjani
Todo Kurtović osvrnuo se na prijedloge da se Muslimani
izjasne kao Bosanci. Zaključio je da bi to neminovno konfrontiralo
Srbe i Hrvate u Bosni prema Muslimanima, jer bi značilo
da oni nisu Bosanci, nego pripadnici svojih nacija.»79 Zbog
jasnog stava i čvrstoće vlasti KPJ muslimani su postali
Muslimani, a ne Bosanci i konfrontacija naroda u BiH oko
imena i prava na državu odgođena je za neko drugo vrijeme.

Da je problem samo odgođen, a ne riješen pokazuje upravo
fascinantna preciznost kojom je Salim Ćerić predvidio
događaje vezane za stvaranje bosanske nacije.

Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.05.2008., ponedjeljak

2.3. Vladavina Komunističke partije Jugoslavije u Hercegovini


U Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata i poraća
Komunistička partija Jugoslavije nije bila jaka politička i
društvena snaga. Pred rat je imala samo 196 članova, od kojih
je 46 bilo u Sarajevu, a 37 u Mostaru.62 Nacionalni interesi i ciljevi,
a ne velike ideje dali su snagu komunističkom pokretu u
Bosni i Hercegovini, a njegova nacionalna značajka bila je
dominantno srpska. Socijalna struktura bila je ruralna, a svaki
stoti član KPJ iz BiH u to vrijeme studirao je ili je imao završeni
fakultet.63 Za ocjenu strukture tobožnjih nositelja velike ideje ili
njezinih protivnika valja navesti i podatak o približno 900.000
nepismenih odraslih stanovnika Bosne i Hercegovine.
Nakon što je HSS-ovska vlast kapitulirala Ustaše su iskoristile
želju naroda za svojom državom i uspostavili svoju vlast
u Hercegovini, ne tražeći naravno ni od koga dopuštenje za
to. Dovoljna je bila njihova uloga emigranata i boraca za
nacionalnu stvar i žandarska vladavina Kraljevine Jugoslavije
nad većinom hrvatskog naroda. Katastrofalno socijalno i
gospodarsko stanje uzrokovalo je da se unutar svih naroda u
BiH, pa tako i unutar hrvatskog, našlo dovoljno onih koji su
zaluđeni velikim idejama povukli oružje na svoje susjede. Od
početka rata različiti komunistički-partizanski bilteni s Biokova
i s Mosora, te propagandisti iz splitske četničke centrale
Dobroslava Jevđevića, koji su se borili za obnovu Jugoslavije,
napadali su i prozivali sve Hrvate iz Hercegovine kao ustaše i
zlikovce. Posebno su udarali na uglednije i istaknutije ljude.
Time su htjeli potaknuti procese diferencijacije i pridobiti
stanovništvo za svoju ideju i pokret. Ono je pak bilo pod jakim
utjecajem tradicije i Katoličke crkve, te nije moglo u većem
broju prihvatiti komunističku ideju. Većinom je pasivno čekalo
razvoj događaja.

Želja za nacionalnom državom, nedoraslost političke elite,
i s tim vezano nesnalaženje u teškim vremenima Drugog
svjetskog rata koštali su Hrvate u Hercegovini, s Livnom i
Tomislavgradom oko 23.000 mrtvih. Ubijen je, uglavnom od
komunističkih partizana, svaki treći muškarac, prosječno star
23 godine. Hercegovina je uz to i temeljito opljačkana. Čak je
i ZAVNOBiH u siječnju 1945. reagirao na otimačinu hrane,
koju su provodile dalmatinske partizanske brigade u
Ljubuškom i Posušju.64 Na taj način, nakon Drugog svjetskog
rata vrlo efikasno provedena je «deustašizacija»
Hercegovine. Osim ustaša komunistički partizani poubijali su
u Hercegovini gotovo sve intelektualce, fratre-profesore
širokobriješke gimnazije, bivše HSS-ovce, te imućnije seljake.
Hercegovci su stradavali i izvan Hercegovine. Slikovit je primjer
hrvatskog intelektualca iz Mostara Ilije Jakovljevića, kojega
je kraljevska Jugoslavija zatvarala kao hrvatskog nacionalistu,
a Pavelićeva vlast držala ga je u koncentracijskom logoru kao
nedovoljno dobrog Hrvata, a skončao je u jugoslavenskom
komunističkom zatvoru kao čovjek građanske političke orijentacije
i kršćanskog svjetonazora.65 Gledano iz hrvatskog
rakursa ustaštvo je Hercegovinu osramotilo, a komunizam joj
je poubijao mladost, te uništio njezinu 48 društvenu elitu. Nije
ostao nitko tko bi s hrvatske strane, na vjerodostojan način,
predstavljao Hercegovinu i Hercegovce.
Komunistička partija Jugoslavije uspostavila je Bosnu i
Hercegovinu iz pragmatičnih političkih interesa i uredila je kao
jugoslavensku federalnu jedinicu, nemajući uvijek jasnu viziju
njezina društvenog i političkog razvoja. U vrijeme stvaranja
BiH i u poratnim godinama, ta republika zamišljena je kao svojevrsna
tampon zona između Hrvatske i Srbije. Politička realnost
postojanja Banovine Hrvatske, NDH, te utjecaja
Komunističke partije Hrvatske na području Posavine,
Cetinske krajine i dijela Hercegovine onemogućavao je pripajanje
BiH Srbiji. S druge strane srpska komunistička elita nije
se mogla zadovoljiti njezinom podjelom. Jedan od lidera
komunističkog pokreta iz BiH, Rodoljub Čolaković, tvrdio je da
je osnutak BiH uvjetovan potrebom veće stabilnosti
Jugoslavije, jer je stara Jugoslavija «bila rovita i zbog toga, što
je svi njeni narodi nisu smatrali svojom domovinom».66

Na osnivačkom kongresu KPJ BiH održanom u studenom
1948. član Politbiroa CK KPJ Moša Pijade rekao je: «Bosna i
Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim
narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika
u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija.
Njeno stvaranje kao posebne narodne republike nije bilo diktovano
istorijskim državnopravnim razlozima, ma da obje
pokrajine pretstavljaju određenu istorijsku jedinicu, koja je
imala svoj posebni istorijski razvitak, jer je u srednjem vijeku,
stojeći između Srbije i Hrvatske, imala svoju posebnu državnu
organizaciju, i jer je ne samo dugo ostala pod osmanskom
vlašću nego je i pod vlašću aneksionističke sile Austro –
ugarske ostala u svojoj izolovanosti pod turskim feudalnim
sistemom, koji je u postepenom likvidiranju tek poslije prvog
svjetskog rata, a konačno tek u novoj Jugoslaviji. Istoriski
momenat igra ulogu samo ukoliko je u istoriskom razvitku ovih
zemalja u njima stvoren naročiti odnos u njihovom nacionalnom
sastavu, tako da u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti
dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva
sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili
islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u
velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se
danas može u Evropi naći stanovništvo bez nacionalnog obilježja
plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji
karakteriše skučenost turskog feudalizma. Prema tome,
Bosna i Hercegovina nisu, kao ostale naše narodne republike
država ove ili one jugoslavenske nacije, tj. Narodna Republika
Bosna i Hercegovina nema obilježja nacionalne republike kao
ostale. Ali baš u toj posebnosti karaktera Narodne Republike
Bosne i Hercegovine i leži njen pravi i veliki značaj.»67
Pijade je dodao: «Ne smijemo se uspavljivati time što je
nacionalno pitanje riješeno i ne smijemo zbog zaoštravanja
klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na
nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili
padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju
neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda
koja ne znači nikakav napredak, već naprotiv nazadak
prema postignutom rješenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.
»68 Predsjednik najšireg komunističkog fronta Saveza
socijalističkog radnog naroda SR BiH Todo Kurtović, u
Mostaru 1971. govoreći o državnosti republika rekao je da je
Bosna i Hercegovina kao država «rezultat današnjih okolnosti
i potreba, a ne historijskog prava».69

Odnos KPJ/SKJ prema BiH, kao i odnosi u BiH počinju se
mijenjati šezdesetih godina u skladu s ukupnim promjenama
u tadašnjoj Jugoslaviji. Društvena i politička kriza uzrokovali
su određenu liberalizaciju i decentralizaciju. U takvim okolnostima
jačala je bosansko-hercegovačka državnost. Tito je
radi stvaranja antihegemonističke koalicije forsirao jačanje
tzv. jugoslavenske političke periferije, pa tako i jačanje suverenosti
i autonomnosti BiH, da bi dostigao određenu
ravnotežu i simetriju naspram Srbije, Hrvatske i Slovenije.

Tražio je da se BiH ponaša što suverenije kao tampon republika
između Srbije i Hrvatske. Od sredine šezdesetih BiH je
krenula prema emancipaciji od savezne administracije i to u tri
važna aspekta: proglašenje Muslimana nacijom, smanjivanje
represije nad Hrvatima i obuzdavanje velikosrpskih snaga.70
Tito je koristio bosansko-hercegovačke muslimane kao oruđe
svoje nesvrstane politike. Muslimanske prvake koristio je pri
susretima s liderima islamskih zemalja. Zauzvrat, muslimani
su na popisu stanovništva 1971., a u skladu s odlukom iz veljače
1968. donesenom na XVII. sjednici CK SK BiH, dobili
mogućnost izjašnjavati se Muslimanima u nacionalnom smislu.
71




Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.05.2008., nedjelja

Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini


Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini htjela je po
svaku cijenu prekinuti kulturne veze BiH sa susjednim zemljama
i onemogućiti buđenje i jačanje hrvatske i srpske
nacionalne svijesti. Kao protutežu suprotstavila je «bosansku
posebnost» i «bošnjačku nacionalnost» u kojoj je Benjamin
Kálay vidio rješenje nacionalnog pitanja. Zbog pritiska policijskog
okupacijskog režima koji je nametao «bošnjaštvo»,
nosilac društvenog života i buđenja hrvatske i srpske
nacionalne svijesti bila je Hercegovina. U Mostaru je pokrenut
i prvi neslužbeni list u Bosni i Hercegovini Hercegovački bosiljak,
koji je nakon zabrane od režima preimenovan u Glas
Hercegovca.50 Konac austrougarske vlasti u Bosni i
Hercegovini obilježen je i djelovanjem srpske prevratničke
organizacije Mlada Bosna. Ona vuče korijene od srbijanske
oficirske zavjereničke organizacije Crna ruka, a temelj joj je
udario Hercegovac iz Bileće Vladimir Gaćinović.51 Njegova
vizija Bosne bila je znatno drugačija od austro-ugarskog
režimskog bošnjaštva. Nakon raspada Austro-Ugarske
monarhije, novoosnovana Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca,
odnosno Jugoslavija, stvorena borbom i Mlade Bosne, nije
priznavala posebnost Bosne i Hercegovine. Obje povijesne
zemlje u ime «jugoslavenskog jedinstva» prešućene su i podijeljene
između oblasti, a kasnije banovina: Primorske,
Vrbaske i Drinske, do 1939., kada je stvorena i Banovina
Hrvatska.52

Tijekom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina ušle
su u sastav Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila podijeljena
na njemačku i talijansku okupacijsku zonu. Hercegovina je
bila u talijanskoj okupacijskoj zoni, a vlasti NDH vratile su joj
povijesno ime, uspostavivši veliku župu Hum sa sjedištem u
Mostaru. Hercegovina i Bosna bile su podijeljene u više
upravnih jedinica (velikih župa) s povijesnim nazivima.
Bosansko ime sačuvano je samo u nazivu velike župe
Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu.53 Hercegovina je od
početka rata bila poprište međunacionalnih sukoba. Hrvati su
uglavnom branili novostvorenu državu, većina Srba nije je
priznavala, a dio muslimanske elite tražio je načina kako
izboriti autonomiju.54

Komunistička partija Jugoslavije koja je izišla iz rata kao
pobjednik, bila je svjesna posebnosti Hercegovine. Komisija
za teritorijalnu podjelu BiH u svome izvješću izrađenom
prema primjedbama predsjedništva ZAVNOBiH-a utvrdila je u
siječnju 1945. posebnost Hercegovine kao povijesne pokrajine.
U izvješću piše: «U našoj narodno-oslobodilačkoj borbi
uspostavljena je Bosna i Hercegovina, pa treba uspostaviti i
teritorijalnu podjelu, ukoliko ona ima istorijskog korijena. Tu na
prvom mjestu dolazi u obzir položaj Hercegovine. Iako su
Bosna i Hercegovina srodne i bliske, ipak među njima ima
nekih malih istorijskih razlika, koje dolaze do izražaja i u
imenu naše federalne jedinice. Stoga Hercegovina treba da
ostane jedna teritorijalna cjelina, ne samo po tome da se
novom teritorijalnom podjelom pojedini njezini dijelovi ne
pripoje Bosni, nego i po tome, što će i sama kao cjelina imati
jedno svoje predstavništvo. Drugim riječima Hercegovina kao
istorijska oblast treba da zadrži svoje ime i teritorijalnu
cjelokupnost te da ima svoju oblasnu narodno-oslobodilačku
skupštinu, ma da inače može imati istu nadležnost kao i okruzi
Bosne. To bi zadovoljilo narod Hercegovine, koji je privržen
svojoj oblasti, i odgovaralo bi imenu naše federalne
jedinice.»55 To je potvrđeno i Odlukom o teritorijalnoj podjeli
Bosne i Hercegovine donesenom 7. veljače 1945.56

U ratnom vremenu vojnim postrojbama daju se imena
koja podižu moral vojsci, te se iz njih mogu iščitati i vrijednosti
za koje su se borili njihovi vojnici. Vlasti NDH nisu niti jednu
vojnu postrojbu nazvali imenom Hercegovine, a partizani su
ustrojili 29. Hercegovačku diviziju. Bošnjaci-muslimani organizirali
su miliciju, koju su zvali Bosanskom legijom. U zadnjem
ratu Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u
kojem su bile dvije operativne zone s hercegovačkim imenom:
Jugoistočna Hercegovina i Sjeverozapadna Hercegovina.
Unutar njih ustrojene su: Prva hercegovačka brigada i brigada
Herceg Stjepan. Srbi su unutar Vojske Republike Srpske
(VRS) imali Hercegovački korpus, a Bošnjaci-muslimani kraće
su vrijeme imali 49. istočnohercegovačku brigadu Armije BiH,
kojoj je u listopadu 1993. promijenjeno ime, neposredno
nakon što je donesena odluka o promjeni imena muslimanske
nacije u bošnjačku.57

Nakon propasti komunističkog sustava i Jugoslavije,
Republika Bosna i Hercegovina temeljem rezultata referenduma
o neovisnosti tijekom 1992., proglašena je neovisnom
republikom i dobila je međunarodno priznanje. S tim se nisu
slagali pripadnici srpske političke elite i većina srpskog naroda,
koji su htjeli ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom
Gorom. Oni su nakon niza srpskih autonomnih oblasti (SAO)
osnovali Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na 19. zasjedanju
Skupštine Srpske Republike BiH u Banjoj Luci 11. i
12. kolovoza 1992. njezini zastupnici promijenili su joj ime u
Srpska Republika, a već u rujnu na sljedećem zasjedanju u
Republika Srpska.58 Na taj način srpska elita odrekla se hercegovačkog
i bosanskog političkog nazivlja. Pripadnici hrvatske
političke elite podržali su referendum i neovisnost Bosne i
Hercegovine. Ali, nakon što su pripadnici srpske vojske napali
neka hrvatska naselja u Hercegovini, a središnja, dominantno
muslimanska, vlast nije reagirala, predstavnici hrvatske političke
elite osnovali su u sklopu Republike Bosne i
Hercegovine Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu, kao privremeno
tijelo vlasti.59 U kolovozu 1993. Zajednica je pretvorena
u Republiku s istim imenom. Sporazumom u američkom gradu
Daytonu postignut je dogovor o prestanku rata i novom ustroju
nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Ona je podijeljena
na Republiku Srpsku, kao srpski nacionalni entitet i
Federaciju Bosne i Hercegovine u kojoj suverenitet i vlast
dijele Hrvati i Bošnjaci. Federacija BiH podijeljena je na deset
županija (kantona). Prema Ustavu FBiH imena kantona dana
su prema «gradovima sjedištima kantonalnih vlasti ili po
regionalno-zemljopisnim karakteristikama».60 Tri županije
(kantona) imaju u nazivu ime Hercegovine. Od toga dvije
samo Hercegovine bez Bosne (Zapadnohercegovačka i
Hercegovačko-neretvanska), te jedna i Hercegovine i Bosne
(Herceg-bosanska). Dok dvije imaju ime Bosne bez
Hercegovine (Središnja Bosna i Bosansko-podrinjska). Ostale
županije (kantoni) nose imena po gradovima ili rijekama.61
Hrvati čine većinsko stanovništvo u sve tri županije koje nose
ili sadrže ime Hercegovine i ono je sačuvano njihovom političkom
voljom.
Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.05.2008., subota

2.2. (Dis)kontinuitet Bosne i Hercegovine u postosmanskom razdoblju



U Hercegovini, nedaleko od Gabele izbio je 1875. pod vodstvom
don Ivana Musića zadnji ustanak kršćanskog
stanovništva protiv turske vlasti.44 Ustanak se ubrzo proširio
na sjevernu i jugozapadnu Bosnu.45 Samo tri godine kasnije u
ljeto 1878. Austro-Ugarska Monarhija zauzela je obje zemlje.
General Josip Filipović ušao je s trupama u Bosnu, a general
Stevan Jovanović u Hercegovinu.46 Ratovalo se u Hercegovini
i 1882., ovaj put iz revolta prema austro-ugarskim vlastima i
pod utjecajem srpskog nacionalnog programa, kada su Srbi
zajedno s muslimanima pokušali zaustaviti austrougarski
prodor na istok i pripojiti Hercegovinu i Bosnu Srbiji.47 Austro-
Ugarska Monarhija definirala je zakonom 22. veljače 1880.
položaj Hercegovine i Bosne na sljedeći 44 način: «Bosna i
Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje
». Ova odredba, koja je unesena i u Zemaljski ustav (štatut)
iz 1910. za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da su austrougarski
činovnici bili potpuno svjesni posebnosti tih zemalja,
ali njihov interes bio je povezati ih u jedno upravno područje.

Ta svijest posebno je izražena u četvrtom stavku prvog
članka Ustava, koji glasi: «U svim poslovima, koji ne pripadaju
u vlastiti opseg rada zemaljske vlade, ali kojih se zakonski
domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu, valja o zasebnim
interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske
uprave.»48 Austrougarska vlast zatekla je u Bosni i
Hercegovini osmanlijski feudalni sustav, koji iz političkih razloga
sve do 1912. nisu htjeli mijenjati. Donijeli su zakone prema
kojima je kmet mogao otkupiti zemljište koje obrađuje (čifluk)
u sporazumu s agom. Za tu vrstu otkupa davali su i
hipotekarne kredite.49
Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.05.2008., petak

2. 1. Osmanlijska vlast nad Hercegovinom i Bosnom


Turci su odmah nakon okupacije Bosne 1463. osnovali
Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine
osnovali su 1470. i Hercegovački sandžak, koji je bio u sastavu
Rumelijskog ajaleta, a 1580. nakon osnivanja Bosanskog
pašaluka postao je njegov sastavni dio. Povjesničari Bašagić,
Skarić i Kreševljaković napisali su da je Hercegovina kao
sandžak bila neovisna od Bosne, što su dokazivali činjenicom
da su hercegovački sandžakbezi u XV., XVI., a napose u XVII.
stoljeću imali titulu paša, kao i bosanski beglerbezi, te su nazivani
i valijama. Šabanović to smatra pogrešnim, tumačeći da
niti jedan sandžak nije bio neovisan od nekog beglerbega, pa
ni hercegovački.29 Bez obzira na organizaciju okupacijske
osmanlijske vlasti i njezinu hijerarhiju, činjenica je da je
Hercegovina i tada zadržala svoje ime i svoju posebnost. To
se pokazalo i u danima slabljenja carstva, kada je Ali-paša
Rizvanbegović u siječnju 1833. dobio vezirsku titulu,
osamostalio Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne.30 Alipaša
je naglašavao važnost hercegovačke samostalnosti u
odnosu na Bosnu, «da nam ne smetaju bosanski šljivari!»31
Jedan od prvih modernih bosansko-hercegovačkih povjesničara
Safvet beg Bašagić u svojoj romantično intoniranoj
Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine, napisao je:
«Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva
istočna i zapadna vrela, a to će više radnih sila stajati dosta
truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru
od zanata, da sastavi potpunu povijest ponosne
Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve
do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i
povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge
prkoseći istoku i zapadu.»32

Za razumijevanje odnosa Bosne i Hercegovine treba uzeti
u obzir i ustroj Katoličke crkve u tim zemljama. Bosanski franjevci
s pravom se smatraju čuvarima tradicije srednjovjekovnog
Bosanskog Kraljevstva i društva. Ponosno ističu da
je franjevačka zajednica Bosna Srebrena jedina institucija u
Bosni i Hercegovini koja ima kontinuitet od srednjeg vijeka,
odnosno od osnutka do danas.33 Bosanska franjevačka vikarija
pravno je uspostavljena 1340. U njezin sastav ušla je i
Humska zemlja, koja je sa samostanima u Stonu, Novom
(Čapljina), Imotskom, Cetini, Bistrici (Livno) i Glamoču pripadala
pod Duvanjsku kustodiju. Kasnije se podijelila na
Stonsku i Cetinsku kustodiju. Franjevačka zajednica, zahvaljujući
ahd-nami, koju su dobili od Mehmeda II. i prilikama
koje su vladale u čitavoj regiji, širila se zajedno s turskim osvajanjima
na Prekosavlje, Potisje i Podunavlje, pa je u jednom
vremenu osim Bosne obuhvaćala i prostore Hercegovine,
Dalmacije, Slavonije, Ugarske, Rumunjske, Bugarske, Srbije i
Albanije. Tako je nastala uzrečica: Kuda Turčin s ćordom, tuda
fratar s torbom.34 U isto vrijeme franjevci koji su ostali na slobodnim
kršćanskim područjima tražili su neovisnost od
bosanske kustodije, koja je bila neslobodna. Tako su već u
prosincu 1482. bivši kraljevski kapelan fra Marin iz Stona i fra
Franjo Zlatarić dobili dopuštenje pape Siksta IV. Da ustroje
neovisnu Krajinsku i Humsku kustodiju.35 Iz dopuštenja je
primjetno da papa rabi tradicionalno ime zemlje, a Turci
novoosvojene krajeve nazivaju imenom izvedenim iz hercegove
titule herceg-oglu. Dugim vremenom turske vlasti ustaljeno
je za Humsku zemlju ime Hercegovina, i možemo
zaključiti kako su ga upravo Turci afirmirali i očuvali.

Veličina Bosanske franjevačke vikarije, odnosno provincije
nije značila i njezinu snagu i sigurnost. Turci su u
Bosanskom sandžakatu 1516. donijeli zakon (kanun-namu)
kojim je zapovjeđeno da se sruše sve crkve i križevi sagrađeni
nakon njihova dolaska. Sličan, ali nešto blaži zakon donesen
je 1539. za Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžakat.36
Temeljem tih zakona Turci su 1524. srušili samostan u
Konjicu, Visokom, Sutjesci i Fojnici, a ubrzo 1540. i crkvu u
Mostaru, Gabeli, te više crkava u Popovu. Turci su nešto kasnije
1563. srušili samostane u Ljubuškom i Mostaru, a fratri su
s dijelom naroda izbjegli u Dalmaciju. One koji su ostali, ili su
se vratili, pastorizirali su iz samostana u Zaostogu i Živogošću.
37 Turci su trpjeli samostane u Bosni da bi zadržali katolike
u rudnicima i kovačnicama. Budući da su granice
bosanske vikarije ovisile o ratnim prilikama i turskim osvajanjima,
ona je 1514. podijeljena na Bosnu Srebrenu, koja je bila
pod turskom vlašću i Bosnu Hrvatsku, koja je bila pod vlašću
katoličkih vladara (pod tim imenom ostala je sve do 1688).
Bulom pape Leona X. iz svibnja 1517. sve četiri postojeće
franjevačke vikarije na teritoriju hrvatskog jezičnog područja:
Dalmatinska, Dubrovačka, Bosna Srebrena i Bosna Hrvatska
proglašene su provincijama.38 U kasnijim podjelama provincije,
bosanski fratri nastojali su zadržati i one teritorije koje su
Osmanlije izgubili, iznoseći pri tome različite argumente.
Između Bosanske i Dalmatinske provincije izbio je 1735.
sukob oko nadležnosti nad teritorijem Huma (vojvodstva Sv.
Sabe) i susjednih mjesta Livna i Duvna. U dekretu generalnog
komisara pisalo je da Bosanska provincija može zadržati vlast
nad tim područjem, koje je pod osmanlijskom vlašću, sve dok
se sretnim razvojem prilika dogodi da tim područjem zavlada
kršćanski vladar. Tada su granice provincija bile obale rijeke
Rame, «koja dijeli bosansku državu od dalmatinske, odvaja i
Provinciju Bosnu Srebrenu od nove Provincije sv. Kaja, pape
i mučenika».39 Hercegovinu su od 1700. opsluživali franjevci iz
bosanskih samostana Kreševa i Fojnice, i to pod jurisdikcijom
biskupa iz Makarske, sve do 1735., kada je uspostavljen
Apostolski vikarijat u Bosni i Hercegovini. Franjevci rodom iz
Hercegovine 1844. započeli su graditi nove samostane u svojoj
zemlji, koji su dekretom iz 1852. ušli u novoosnovanu
Hercegovačku franjevačku kustodiju.40

Osmanlije su poslije dva desetljeća ratovanja zauzeli
najveći dio Hercegovine. Oko 1477. napravili su popis
stanovništva mjesta iz kojih su ostvarivali prihode. U popisu je
navedena i nahija Humska zemlja, u kojoj su zabilježena
mjesta koja se nalaze u današnjim općinama: Mostar,
Ljubuški, Široki Brijeg, Grude, Čapljina, Drvenik, Metković,
Ploče i Makarska.41 Hercegovina je za najduže razdoblje
osmanlijske vlasti bila poprište ratnih sukoba. Turski
putopisac Evlija Čelebija 1607. navodi da nije išao u Ljubuški,
jer «neprijatelj je jako buntovan», iako je bio u blizini
Ljubuškog, stanovništvo kojega je «i sada u odmetništvu».
Nešto kasnije, dok je boravio u Mostaru opisao je bitku s
«ljubuškim nevjernicima».42 Muslimansko stanovništvo imalo
je obvezu ratovati za sultana. Hercegovački i bosanski muslimani
sudjelovali su u 241 bitci protiv kršćana, ratovali su protiv
16 različitih naroda. Na teritoriju Hercegovine i Bosne bilo
je 85 bitaka, a ostale su vođene na teritoriju drugih država.
Muslimani iz Hercegovine i Bosne vodili su 129 bitaka sa susjednim
narodima i to 29 sa Srbima i Crnogorcima, a 67 s
Hrvatima. U bitci na Mohaču 1526. sudjelovalo je oko 20.000
muslimana iz Hercegovine i Bosne, a iduće godine isti je broj
sudjelovao u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku. U sličnom
pohodu na Hrvatsku 1531. sudjelovalo ih je oko 50.000.
Hercegovački i bosanski muslimani vodili su od XV. do XVIII.
stoljeća uglavnom napadačke ratove, a u XVIII. i XIX. stoljeću,
u vrijeme slabljenja Osmanskog Carstva vodili su uglavnom
obrambene ratove.43 Većinu napadačkih ratova protiv Hrvata
vodili su od XV. do XVIII. stoljeća, a bitke sa Srbima i
Crnogorcima, nakon Kosova, uglavnom su vodili u XVIII. i
XIX. stoljeću, te je sjećanje na njih puno svježije. To je pospješilo
hrvatsku propagandu iz XIX. stoljeća da su hercegovački
i bosanski muslimani «cvijeće hrvatskog naroda», te da oni
nisu nikada ratovali protiv Hrvata. S druge strane Srbi su
tobože bili u «vjekovnom neprijateljstvu s Turcima», odnosno,
konstantno su provodili «genocid nad nedužnim muslimanskim
stanovništvom».


Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.05.2008., četvrtak

Herceg Stipan Vukčić Kosača



Herceg Stipan Vukčić Kosača umro je u Novom 22. svibnja
1466.23 Njegova kći Katarina, bosanska kraljica, žena kralja
Tomaša i pomajka kralja Stjepana Tomaševića, uspjela je
izbjeći preko Dubrovnika u Rim, gdje je umrla 25. listopada
1478.24 Hercegov najstariji sin Vladislav sklonio se u Slavoniju
u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, gdje je za sebe i svoje
potomke, od kralja Matijaša dobio posjede u Križevačkoj i
Vukovarskoj županiji. Umro je početkom 1489. Vladislavov sin
Petar Balša dobivao je tijekom 1497. od Dubrovčana novce
na ime prihoda s imanja na dubrovačkom teritoriju. Njegov
potpis nalazi se sedmi u ispravi koju je plemstvo (63 plemića)
Dalmacije Hrvatske i Slavonije izdalo u ožujku 1492. Tri
godine kasnije Balša je kraljevim nalogom upućen opskrbiti
namirnicama hrvatsko-ugarsku posadu u Jajcu, a početkom
XVI. stoljeća zabilježeni su njegovi vojni pothvati protiv Turaka
kod Kamengrada i Knina. Balša je 1498. dobio i mletačko
plemstvo. Umro je oko 1515., a iza njega ostali su sinovi:
Matija i Vladislav. Matija je imao sina Nikolu, koji je napustio
Slavoniju i preselio na imanja svojih ujaka Jakšića u Čanadskoj
županiji. Nikola je imao sinove: Juru, Stipana i Pavla.
Dubrovčani su 1605. isplatili Vladislavovim potomcima prihode
s njihovih imanja, nakon čega se više ne spominju u
povijesnim vrelima.25

Hercegov mlađi sin Vlatko sklonio se nakon pada Novog
1482. na otok Rab, gdje je ubrzo, nekako kada i stariji brat
malo prije ožujka 1489. i umro.26 Vlatko je imao tri sina, ali u
vrelima se imenom spominje samo Ivan, koji je 1505. uvršten
u mletačko plemstvo. Ivan je umro 1538., a iza njega ostala su
tri sina: Vlatko, Stipan i Feranta. U ljeto 1551. Vlatko je boravio
u Carigradu, odakle je preko Bugarske i Srbije došao u
Dubrovnik. U Carigradu je pokušao raščistiti nesuglasice sa
svojom rođakom kćerju Ahmed-paše 40 Hercegovića. Spor se
vodio zbog vinograda i kuće na dubrovačkom teritoriju. Ona je
obavijestila sultana da je iz Mletaka došao «sin sinovca njezina
oca, nevjernik po imenu Vlatko». Vlatko je 1570. došao u
Kotor s namjerom osloboditi Hercegovinu od Turaka.
Sudjelovao je u nekoliko bitaka, ali nije dobio dostatnu
podršku za ostvarenje svog nauma. Vlatko je zadnji put
spomenut u povijesnim izvorima 1591., a već 1596.
Dubrovčani su isplatili prihode na imanja njegovim sinovima:
Ivanu, Alfonsu i Horaciju. Ivan je 1598. došao u sukob s mletačkim
vlastima, a koliki je bio ugled Kosača u kršćanskom
svijetu pokazuje i činjenica da se za njega tada zauzeo i Papa.
Ivan je umro oko 1602. Kosačama su 1624. isplaćeni zadnji
novci na ime prihoda od njihovih imanja iz Dubrovnika, a
Ivanov sin Vlatko umro je između 1637. i 1646.27

Najmlađi sin Hercega Stipana, istoga imena Stipan,
prešao je kao turski talac 1474. na islam. Prozvali su ga
Ahmed Hercegzade (hercegov sin). Dubrovčani su mu 1495.
isplatili 10.000 dukata na ime očeve zaostavštine i prihoda.
Nastavili su plaćati dohodak «s imanja u Hercegovini» barem
do 1513., o čemu su sačuvani dokumenti. U ožujku 1497.
Ahmed je prvi put postao veliki vezir Otomanskog Carstva,
što je bio još pet puta. Nakon više uspona i padova u karijeri
ubijen je ljeti 1517. u Kairu, gdje je bio na funkciji Kair-bega.
Imao je tri sina i tri kćeri. Ostala su sačuvana imena dvojice
sinova: Alija i Mustafe i kćeri, kojoj je otac dao znakovito ime
Huma. Jedna Ahmedova kćer, kojoj nije ostalo upamćeno ime,
živjela je neko vrijeme u Mostaru, kao sandžak-begovica
Hercegovine. Dubrovčani su nastavili isplaćivati prihode
Ahmedovim nasljednicima do 1585., kada su umrli njegovi
zadnji potomci, koji nisu ostavili nasljednika.28

Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.05.2008., srijeda

2. Od Humske zemlje i zemljice Bosne do Bosne i Hercegovine


Papa Ivan X. pisao je dva puta tijekom 925. pisma hrvatskom
kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo
duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na
crkveni sabor u Split, a drugim ih savjetovao da svoju mladež
uče latinskom, a ne barbarskom jeziku.3 Nešto kasnije,
bizantski car Konstantin Porfirogenet (905.-959.) napisao je,
odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi
poznato pod nazivom O upravljanju carstvom. U njemu možemo
pronaći podatke o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali.
Posebna poglavlja posvećena su: Hrvatima, Srbljima i
Zahumljanima, zatim Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima
i Paganima, odnosno Neretvanima, te njihovim zemljama.4
Porfirogenet posvećuje XXXIII. poglavlje Zahumljanima i
«zemlji koju sada nastanjuju», te spominje gradove: Bunu,
Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik, te rijeku
Bunu. Nabrajajući gradove krštene Srbije spominje i zemljicu
Bosnu (to horion Bosona) s gradovima: Kotor i Desnik.5 U
desetom stoljeću knez Humljana (dux Chulmorum) sudjelovao
je u političkom životu i bio je poznat Rimu i Bizantu. U isto vrijeme
zemljica Bosna tek uzgred je spomenuta.

Neka Porfirogenetova određenja granica između spomenutih naroda
i regija dvojbena su, kao i njihov status, ali ostaje činjenica
da je Bizantsko Carstvo u to vrijeme imalo takvu sliku o prostoru
na istočnoj obali Jadrana.6 Pop Dukljanin u svom ljetopisu
iz XII. stoljeća spominje Hum sa župama: Ston, Popovo,
Zažablje, Luku, Veliku, Imotski, Večenike, Dubravu i Dabar.7
Nakon kneza Humljana Mihovila Viševića zabilježeni su i njegovi
nasljednici knezovi: Miroslav (1186.-1190.), Rastko,
Petar, Toljen i Andrija, te župan Radoslav, Filip Nozdronja,
Ivan Nelipčić (1365.-1372.).8

Prvi bosanski vladar ban Borić spomenut je prvi put u
povijesnim vrelima oko 1150., više od dva stoljeća (225 godina)
nakon humskog kneza.9 Neki autori drže da su Zahumlje i
Hum sinonimi, a drugi tvrde da je Zahumlje iza Huma i da su
to zapravo dva različita prostora.10 Kako bilo, Humom su
vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo
Humljanima. Važno obilježje njihova društvenog 38 života i identiteta
bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao
uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima
donošenja odluka i rješavanja sporova. Postojao je i Sudbeni
stol Humskoga kneštva, kojemu je sjedište bilo kod Bijele
crkve Svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao
Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih
velikaša, a ticala se utvrđivanja krivnje u odnosu na
gospodara, održala se sve do polovice XV. stoljeća. Hum je
početkom XIV. stoljeća potpao pod vlast hrvatskog bana
Pavla Šubića, zatim od 1326. pod vlast bosanskog bana
Stjepana.11 Takvo stanje nije dugo potrajalo, Stjepanov sinovac
i nasljednik Tvrtko predao je već 1357. najveći dio
Humske zemlje, odnosno kraj između Cetine i Neretve sa
Završjem i Imotskim u vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika
I., koji je oženio njegovu rođaku, Stjepanovu kćer Elizabetu.12
Pet godina nakon Ludovikove smrti, tijekom 1387., sada već
kralj Tvrtko (okrunjen 1377.) zauzeo je uz pomoć hrvatskih
ustanika Klis, Omiš, Vranu i Ostrovicu, te su ga kancelarije
dalmatinskih gradova nazivale još i kraljem Hrvatske i
Dalmacije.13 Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegova
nasljednika bosanskog kralja Dabiše i ugarskohrvatskog
kralja Sigismunda iz 1394., Hum je opet (nakratko)
vraćen u vlast tada već znatno oslabljenog bosanskog kralja.14

U XV. stoljeću Hum je bio izložen čestim napadima
Turaka. U borbama protiv njih posebno se istaknuo vojvoda
Vlatko Vuković, čiji je sinovac i nasljednik Sandalj Hranić
Kosača (1392.-1435.) od svibnja 1405. vladao Humom.15
Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali
vladao je samostalno. U to vrijeme bosansko kraljevstvo bilo
je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno
vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje,
Pavlovići i Kosače.16 Sandalja je u ožujku 1435. naslijedio
sinovac Stipan Vukčić Kosača, koji se u listopadu 1448. proglasio
Hercegom humskim i primorskim, čime je iskazao svoju
potpunu neovisnost. Herceg je zaratio s bosanskim kraljem
Tomašem a rat je potrajao nekoliko godina.17 Herceg Stipan
htio je svoju vlast proširiti i na oblast Cetine, pa je u srpnju
1459. zauzeo grad Čačvinu.18 To je izazvalo nove sukobe s
bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao ambicija u
tom pravcu, pa je od Hercega tražio da mu ustupi osvojeni
grad. Herceg je izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima
nego bosanskom kralju.19

Turci su 1463. zauzeli najveći dio Bosanskog Kraljevstva
i ubili kralja Stjepana Tomaševića. Hercegovina se žestoko
branila. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače Vladislav i
Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem
Korvinom navaljivali su na Turke i oslobađali dijelove
Bosanskog Kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska
posebno su se istaknuli u borbama za oslobađanje Jajca
početkom listopada 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava
među svoje velikaše i dao je njemu i njegovom sinu Balši
gradove: Veselu Stražu i Prozor sa župama: Uskoplje i
Rama.20 Snaga turskog oružja i nesloga zapadnog svijeta
uzrokovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Zadnji
hercegovački grad Novi pao je početkom 1482., a zadnje
otpore Turcima uz vojsku Hercega Vlatka pružali su Ugari i
Hrvati pristigli iz Senja.21 Tako je nepuna dva desetljeća poslije
Bosne, nakon žestokog otpora i najveći dio Hercegovine
pao u turske ruke. Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko
manjih gradova u dolini Neretve i Primorju, koje su zauzeli
Mlečani. Hercegovačka i bosanska država potpuno su
ugašene.22

Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.05.2008., utorak

Ima li Hercegovine? (Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?)

Doc. dr. Ivo Lučić

1. Uvod

U listopadu 2005. predsjedatelj Predsjedništva Bosne i
Hercegovine Ivo Miro Jović obratio se ministru vanjskih poslova
BiH Mladenu Ivaniću dopisom kojim ga je upozorio da veleposlanik
u Misiji BiH pri NATO-u Sven Alkalaj neodgovorno
predstavlja svoju državu, jer na telefaks adresi Misije koju vodi
piše Ambasade de Bosnie, što ne odgovara nazivu države.
Jović je zatražio od Ivanića žurno ispravljanje ove pogreške i
utvrđivanje okolnosti koje su dovele do «ovakvog apsurda».

Sarajevski dnevni list Oslobođenje dao je ovome slučaju pola
svoje treće stranice. Veleposlanik Alkalaj branio se tehničkim
mogućnostima telefaks aparata, koji dopušta upisivanje samo
20 znakova, pa Hercegovina jednostavno nije mogla stati.

Veleposlanik je objasnio da nije mogao staviti niti skraćenicu
BiH, jer se ona rabi samo interno u kontaktima s predstavnicima
domaćih institucija, a da se skraćenica B-H u francuskom
jeziku ne rabi? Novinarka (urednica) Oslobođenja pita: «U
kojoj (kakvoj) zemlji mi živimo?» I odgovara: «U kojoj se predsjedavajući
Predsjedništva brine o formi. A suština?»1 Radi li
se ovdje samo o formi, o formalnosti ili je to bitno pitanje?

Odgovor nije jednostavan, a cijelu problematiku valja sagledati
iz različitih rakursa. Najmanje je vjerojatno da se
Hercegovina izgubila u prijevodu na francuski jezik. Naime,
primjetno je da se već duže u određenim medijima, političkim
krugovima i uopće u javnom diskursu izbjegava Bosnu i
Hercegovinu nazvati njezinim punim i pravim imenom, nego je
zovu samo Bosnom. O ovome postoji niz potvrda i reakcija u
bosansko-hercegovačkim medijima, pa se ne može govoriti o
slučajnosti ili o nepoznavanju problema.2 Je li u pitanju jezična
ekonomija, intelektualna lijenost, malograđanska ignorancija,
osmišljeni politički projekt, ili ima možda od svega toga po
malo? To ćemo pokušati utvrditi u ovom tekstu.


Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.05.2008., ponedjeljak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XIX. Summary


Osim toga, dobivši potvrdu da će se prema zarobljenicima pravilno postupati,
Britanci nisu samu provedbu dovodili u pitanje. Prema tome, vrlo je vjerojatno da je
britanskom vojniku bilo nezamislivo da se likvidacije mogu provoditi bez valjanoga
sudskog postupka. Iako je moralna odgovornost značajna, u usporedbi
s “operativnom i administrativnom nužnosti” ona nije imala većeg utjecaja.
Pitanje odgovornosti dugo je izbjegavano, dostupni dokumenti su selektivni,
pa prema tome i najopširnije studije (kojih nema mnogo) na ovu temu nude
tek djelomičnu sliku. U istom tonu predstavlja se i “Cowgillov izvještaj”, koji
nastoji eventualnu odgovornost spustiti na što nižu zapovjednu razinu, no gotovo
je nemoguće zamisliti da u donošenju ovako važnih odluka nisu sudjelovale
najviše vojne i diplomatske osobe.

SUMMARY
THE HANDING OVER OF PRISONERS FROM BLEIBURG FIELD AND
ITS SURROUNDINGS IN MAY 1945
In this article the author focuses on events that took place immediately
following the end of the Second World War. With the end of military operations
came the demarcation of new spheres of influence between the victors
and the vanquished. Political agreements, the situation in the field, and
the decrees of international human rights organizations in large part decided
future conditions. The majority of the members of the armed forces of the
Independent State of Croatia found themselves in the middle of the fray, along
with those civilians who had fled ahead of the Partisans into the Allied zone
in Carinthia. Thus, Bleiburg was the meeting point of British, Partisan, and
Croatian armies. After two days of negotiations, the content of which is still
unknown today, the decision to turn the armies of the Independent State of
Croatia over to the Partisans was made. The vast majority of the army did not
escape encirclement by units of the Yugoslav armies and was forced surrender
their weapons and hold out “white flags.” According to promises made, the
prisoners were supposed to be treated according to international law concerning
the treatment of prisoners of war, but later events were to reveal how far
from these norms the treatment accorded to the Croatian forces was, and to
what extent the Western Allies were implicated in this whole issue.
Key words: Second World War, 1945, Bleiburg, Prisoners of War,
Extradition, Surrender of Prisoners, Forced Repatriation


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.05.2008., nedjelja

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XVIII.


Najzad nam je laknulo pri duši.”93
U istom smislu zaključuje i general Kosta Nađ: “Predaja glavnine ustaško-domobranskih
divizija zbijenih na cesti Dravograd – Ravne – Prevalje – Pliberk
počela je u 16. 30 časova 15. maja 1945. godine (…) Likvidirane
su poslednje neprijateljske snage u Jugoslaviji.”94
Riješivši napeto stanje u razdoblju od 14. do 16. svibnja, pred britanskim
jedinicama ostalo je pitanje manjeg dijela osoba koje su se prije 15. svibnja
1945. predale britanskoj vojsci te bile smještene u logore namijenjene za “raseljene
osobe”. Ovo pitanje kronološki se nastavlja na opisane događaje, a po
svojoj važnosti predstavlja važan čimbenik kada se opisuju ukupna izručenja
nakon službenog završetka ratnih operacija Drugoga svjetskog rata. Upravo
zbog toga, ono zaslužuje posebnu, detaljnu analizu.
U konačnici treba reći kako pitanje izručenja većeg broja vojske i civila u
svibnju 1945. predstavlja jedan od ključnih trenutaka ukupnih bleiburških događana.
Kao i svaki povijesni događaj treba ga promatrati u kontekstu općih
događaja. Prema tome, pravo rješenje bleiburškog pitanja, kao što sam u uvodu
navela, krije se negdje između političkih dogovora, operativnog stanja na
području Koruške i ne manje važnih odredaba međunarodnog humanitarnog
prava. Prema političkim dogovorima i sporazumu u Jalti, već je unaprijed označen
položaj i sudbina poslijeratnih zarobljenika. No, treba napomenuti da se
te odredbe odnose na sovjetske građane koje je trebalo izručiti Crvenoj armiji.
Pripadnici Oružanih snaga NDH, kao i ostali “jugoslavenski državljani” nisu
spominjani u tom dogovoru. Gotovo sve izbjeglice krenule su prema zapadu,
nadajući se da će ih štititi odredbe Ženevskih konvencija, kojima se regulira
status ratnih zarobljenika. Iako je možda bilo i pretjerano očekivati bilo kakav
povlašteni položaj s obzirom na to da su te snage gotovo četiri godine ratovale
pod okriljem snaga Trećeg Reicha, ne može se zaobići činjenica da prema
odredbama humanitarnog prava ne postoje prisilne repatrijacije. Posebice to
dolazi do izražaja ako se uzme u obzir da je u izručenju sudjelovao veliki broj
civila. Uz to postavlja se pitanje kome su se izbjegličke kolone zapravo predale,
no čini se da je i taj segment objašnjavan “prema potrebi”.
Otegotnu okolnost za zarobljenike predstavljala je okupacija Koruške (i Julijske
krajine) koju je okupirala JA. U ionako “napetim” odnosima među saveznicima,
dolazak velikog vala izbjeglica nije predstavljao olakšanje za britansku
vojsku. Pitanje njihova smještaja, opskrbe, prehrane i medicinske pomoći
bilo je gotovo neizvedivo u postojećim uvjetima. Svijest o nužnosti izručenja
bila je potaknuta činjenicom da se u koloni našao i veći broj ratnih zločinaca,
o čijem kažnjavanju su savezničke vlade zauzele čvrsto stajalište. 93 Isto, 106.-107.
94 K. NAĐ, Pobeda, 223.


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.05.2008., subota

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XVII.


Iako su pregovori završili, Bastu je mučio problem “kako ovu ogromnu
masu svrstati u zarobljeničku kolonu i uputiti natrag u zemlju. (…) Veliki broj
civila, seljačka kola, ratna tehnika i ostali krš na putu to znatno otežavaju.”89 U
zarobljeničkoj koloni 16. svibnja našla se “galerija tipova, ratnih komandanata
i vojnih funkcionera NDH, generala, pukovnika i drugih oficira (…)”. Svi oni
prolazili su kraj raskrižja Hrust, na putu da “pred narodnim sudom odgovaraju
za počinjena djela”. Prema svemu, jedinice JA, kako Basta priznaje, očekivao
je “težak zadatak”, no: “Sve dok neprijateljska soldateska ne bude razoružana i
dok se cjelokupna ne nađe na našem teritoriju, ne možemo biti sigurni u željeni
ishod pregovora.”90 Puno eksplicitnije komentare nudi Ivan Kovačić Efenka
prema kojem je gadan zadatak, “kako svu tu žgadiju sprovesti u Jugoslaviju!
Zadatak je bio težak i odgovoran”. Trebalo je, kako navodi, spriječiti da bilo tko
pobjegne, te je trebalo što prije započeti s razoružavanjem. “Banda je očajna,
ali baca oružje; možda koji zlikovac i pobegne, ali je većina generala već pod
stražom!”91
Pripremajući sprovođenje Basta je naglasio pripadnicima 12. proleterske
brigade “da pripreme borce na strogo vojničko držanje i disciplinu. Moraju
izdati izričito naređenje i objasniti svojim borcima da ne sme biti nikakvih
grešaka u odnosu prema zarobljenicima. Ta mogućnost bi postojala ako ne
bismo izvršili prethodne pripreme s obzirom na činjenicu da će u koloni biti
okorelih i poznatih ustaških zlikovaca. (…) Neka objasne svome ljudstvu da će
naša vlast ispitati stepen svačije krivice i da će oni koji su okrvavili svoje ruke
nevinom krvlju odgovarati pred narodnim sudom i biti zasluženo kažnjeni.
Upozorio sam ih da budu oprezni i da ne dozvole da neprijatelj beži iz kolone.
(…) U svakom slučaju od našeg naređenja koje se bazira na odlukama zajedničkih
pregovora ne sme se nikako odstupiti”.92 Odlučeno je da će zarobljenička
kolona biti upućena preko Bleiburga, Lipica, Labota. “U toku noći preći će
svi na austrijsku teritoriju, maršovati uzduž same naše granice i teško će moći
da primete da se skoro neosetno vraćaju u Jugoslaviju. Već izjutra veći deo kolone
će biti na mariborskoj komunikaciji, gdje će ih prihvatiti naše jake snage
kod Dravograda.” Predani generali trebali su biti vraćeni istim putem kojim se
kolona povlačila (Prevalje – Guštanj – Dravograd), a pratili su ih dijelovi 8. brigade.
“Pred zoru se vratio motociklista sa izvještajem da su kamioni uspešno
prešli na teritoriju Jugoslavije i da je velika zarobljenička kolona duboko zašla
u našu zemlju marširajući prema Mariboru.
87 Isto, 303.
88 Isto, 69.
89 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 371.
90 Isto, 364.
91 Kosta NAĐ, Pobeda, Zagreb 1980., 223.
92 M. BASTA, Rat posle rata, 99.



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.05.2008., petak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XVI.


Slične podatke pružaju nam sjećanja Teodora Pavića, koji se prisjeća da su “britanski
tenkovi potiskivali uskomešanu masu prema jugu, a avioni spitfire kružili su
nad glavama. Odjednom iz šume se začuo štektaj mitraljeza.80 Partizani su pucali
u masu, uglavnom isuviše gustu za mogući bijeg. (…) Za tren toliko je ljudi
ubijeno da su partizani počeli lutati među preživjelima i s očitim ih užitkom
počeli nasmrt mlatiti, udarati i klati”.81 Prema nekim sjećanjima bijele zastave
su bile već uzdignute kada su započeli rafali: “Dvjestotinjak metara niže
meci su kosili ljude, tijela su padala hrpimice.”82 Iz ovakvih podataka zapravo je
vrlo teško odrediti što se točno događalo na Bleiburškom polju. Je li mnoštvo
na vrijeme izložilo bijele zastave ili nije, još je jedan detalj pri kojem je jasno
vidljivo neujednačeno stajalište koje se provlači u literaturi. Očito je došlo do
kraćeg napada JA, o čijim posljedicama je nemoguće pouzdao govoriti. Prema
svemu sudeći, u ovim sukobima bilo je žrtava, no jesu li one tako brojne kako
opisi upućuju,83 teško je vjerovati. Istovremeno, također je upitno je li od tolike,
kako se navodi, “gomile” stradalo samo 16-ak osoba. Prema svemu sudeći,
i ovo pitanje traži precizniji odgovor.
Čvršćih podataka o organiziranoj predaji i mjestu gdje je ona izvršena na
području Bleiburga teško je pronaći s obzirom na to da je predaja uključivala
i kolone koje su se našle u dolini Meže tj. oko Prevalja i Guštanja. Kazimir
Kovačić navodi da je mjesto okupljanja za časnike bilo u “jednoj zgradi poljoprivrednog
gospodarstva”, te da je na tom mjestu vidio generale Štancera,
Servatzyja i Metikoša.84 Većina sjećanja opisujući predaju navodi tek prilično
uopćeno: “Kad smo došli blizu samog mjesta, kuda se vrši predaja, vidimo
gdje se uglavnom predaju civili, starci, žene i djeca. Među njima nešto vojnika
i po koji mladi oficir” (čini se točnim kako su glavne osobe, kako je rečeno,
razmišljajući samo o svojoj sudbini napustile zarobljeničko mnoštvo).85 Predaja
je trajala do predvečer (prema nekim navodima do 18 sati), nakon čega je
naređeno da se nastavlja drugo jutro u 8 sati.86 Predano osoblje poredalo se u
“beskrajnu kolonu, u četveroredove.”87 Prema nekim navodima civili su svrstani
na lijevu, dok su vojnici stavljeni na desnu stranu kolone.88
Zagreb 1994., 294.-295.
80 Vidjeti i: Neđat SULEJMANPAŠIĆ, Od Sarajeva do Bleiburga i povratak. Ratni dnevnik 28.
12. 1944. – 11. 6. 1945., Zagreb 2006., 100.
81 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 105.
82 Isto.
83 Primjerice, Stephen W. Skertic navodi kako je tom prilikom, prema procjenama, stradalo
oko 50.000 ljudi. Vidjeti: Stephen W. Skertic The Bleiburg – Maribor tragedy – Croatian
golgotha, Cleveland 1960., 3.
84 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 319.-320.
85 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 203.
86 Isto, 202.

Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.05.2008., četvrtak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XV.


Veliki dio mnoštva nije
znao rezultat pregovora te je polažući oružje pred partizanskim i engleskim
jedinicama vjerovao da ide u savezničke logore. “Opazivši partizane kojima se
– a ne Englezima – moramo predati, nastalo je neopisivo zaprepaštenje i razočaranje
medju nama, tim više što je bilo sve u živoj protivnosti s onim bajkama
o Englezima i borbi protiv komunizma.”73
Milan Basta navodi kako mu je javljeno s položaja “da se bijele zastave viju
kao ‘čadori’ i da su prekrile polje i okolne brežuljke svuda gdje se nalazio neprijatelj.
(…) Neprijateljski vojnici kao da su se utrkivali tko će se prije predati”.74
Je li bilo baš tako, s obzirom na to da, prema jednom dijelu sjećanja, zarobljenici
nisu do isteka dogovorenog roka za predaju istaknuli bijele zastave. “Na
ustašku kolonu sa naših položaja zapucaše mitraljezi i minobacači. Dejstvovalo
se nekih petnaest do dvadeset minuta, a tek onda su ustaše istakle bijele
zastave, što je značilo da se predaju.”75 Prema podacima, 3. bataljun Zidanšekove
i 3. bataljun Tomšičeve brigade počeli su vatrom te im nanijeli najmanje
16 mrtvih. Franci Strle, rekonstruirajući daljnje događaje, navodi da nije bilo
“nikakve topničke pripreme”, a “taj masakr, da ga tako nazovem, napravili su
puškomitraljezi šarci. Uvijek velim, imali smo idealne položaje i kratku udaljenost,
a pred sobom gomilu...”76 Nadalje tvrdi da je rok za predaju neprestano
odgađan pa “su na sjeveru doline Britanci tenkovima jurnuli na ustaše da bi
ih natjerali na povlačenje (radilo se o pokušaju proboja) i predaju, a zapovjednik
3. bataljuna Tomšičeve brigade je vidio kako ‘tri britanska tenka čak gaze
ustaše na čelu kolone’, ‘takvim postupkom’ bili su zaprepašteni slovenski partizani,
‘iako su mrzili izdajnike’”.77 Među svjedočanstvima tek jedan iskaz, ne
navodeći točno mjesto, potvrđuje “da su engleski tenkovi ušli u akciju protiv
nas”, što je nagnalo mnoge na predaju oružja i bijeg.78 O prisutnosti britanskih
tenkova na sjevernoj strani polja piše i Zvonimir Zorić, no on, za razliku od
prethodnika ne navodi da je s te strane pružan bilo kakav otpor, dok je s drugih
strana, s obližnjih proplanka i šuma, sa sve četiri strane započela jaka pucnjava
po velikoj masi ljudi, koji su se nalazili na poljani. “Dolje na poljani je nastao
pravi pakao. Vatra je neprestano rigala iz tisuća cijevi svih kalibara, uz stravičan
vrisak ranjenika, žena i djece te rzanje prestrašenih konja. Mrtvi i ranjeni
padali su kao snoplje. Na poljani je nastalo pravo grotlo pakla, pravi masakr.”
On potvrđuje da su spomenuti napad izveli pripadnici 1. Tomšičeve i 11. Zidanšekove
brigade, te 51. vojvođanska divizija iz sastava III. armije JA.79
73 Isto, 303.
74 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, Zagreb 1976., 1977., 1980., Beograd 1982., 1986.,
365.
75 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 564.
76 Otvoreni dossier: Bleiburg, 81.
77 Isto, 81.-82.; M. BASTA, Rat posle rata, 381.
78 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 329.
79 Zvonimir ZORIĆ, “Put u grotlo pakla”, Od Bleiburga do naših dana, (ur. Jozo Marević),



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.05.2008., srijeda

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XIV.


Za Crljena, (kao i za generala Ivu Herenčića) jedini izlaz predstavlja
odlazak u šumu te se priključuje ustaškoj
satniji, pod zapovjedništvom bojnika Antuna Vrbana. “Samih nekoliko minuta
nakon mog dolaska, već smo u pokretu probijajući se u Karavanke. Nad Bleiburškim
poljem prijeteći lete engleski zrakoplovi.”67 Našavši se pred odlukom,
Srećko Karaman pomalo cinično komentira: “Tako je to, moja gospodo H. i
C. već su u šumi... Zaokružim pogledom naokolo i zaustavim se na vrhovima
Karavanki. Da mi se je domoći onih obronaka! Blaženi oni, koji su već tamo
u Austriji. Što nismo i mi napustili Zagreb u subotu, mjesto u ponedjeljak...
Padaju s improviziranih koplja crveno-bijelo-plave boje, a uzdižu se na njih
bijele ponjave...”68 S Crljenom na Bleiburškom polju razgovarao je i fra Oton
Knezović koji čuvši za predaju navodi: “Svak se pita, komu ćemo položiti oružje.
Englezima ili partizanima? Svi smo bili uvjereni da su pregovori uspjeli i
da ćemo se predati Englezima. (…) Netko se razoružava, a netko ne zna, šta
će.”69 “Uspomene jednog od preživjelih”, prema kojima je nakon vijesti o predaji
masa vojnika krenula prema izlazu iz kotline, krećući se između tenkova
i kroz špalir engleskih vojnika, “(…) pretvarajući se tako pomalo u nemoćnu
ljudsku masu, umornu i ojađenu. Ali mislili smo bolje je i ovako, nego što
gore. To su Englezi. Mi smo njihovi zarobljenici.” Nedugo nakon odbacivanja
oružja na putu su ugledali nekoliko naoružanih partizana, čiji broj se stalno
povećavao. “Smišljena prijevara bila je na dijelu u svom punom jeku. Jer engleskih
vojnika bivalo je sve manje u našoj blizini, da ih za nepun sat posve
nestane s vidika. (…) Englezi su nas ipak predali partizanima.”70 S rezultatima
pregovora bili su upoznati uglavnom samo generali i časnici kojih, kako se
navodi, ubrzo nije niti bilo na polju.71 Taj nedostatak vodstva bio je i te kako
primjetan, “da je koji časnik imao više sabranosti i inicijative mogao je znatno
ljudstvo da dobro povede, no najgore je ustvari bilo, da su zapovjednici i viši
časnici ustanovivši prevaru bili sasvim izgubili glave”.72


67 Isto, 297.
68 Srećko KARAMAN, “Desetog dana”, Hrvatska revija, sv. 4 (40) god. X., Buenos Aires, prosinac
1960., 776.-777.; Vidjeti i: Otvoreni dossier: Bleiburg, 81.
69 Oton KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945. Dokumenti o zvjerstvima Srba nad Hrvatima,
Chicago 1960., 9.; Anđelko MIJATOVIĆ, “Izaslanstvo ipak pristalo na predaju”, Vjesnik
podlistak (Zagreb), 28. lipnja 2005., 63.
70Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 423.-424.
71 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 302.-303., 209.
72 Isto, 315.



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.05.2008., utorak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XIII.


Ovo stajalište
samo potvrđuje odluku od 3. svibnja, prema kojoj je sve osobe jugoslavenske
nacionalnosti pod britanskom nadležnošću trebalo razoružati i smjestiti
u izbjegličke logore. O njihovoj prisilnoj repatrijaciji nije bilo govora, čak niti
prema sporazumu iz Jalte.
Prema izloženome, u razdoblju od 14. do 16. svibnja pojavila se opasnost
od najezde velikog broja Hrvata koji bi uz prisutnost jedinica JA predstavljali
opterećenje za 5. korpus. Zalihe koje su posjedovali ne bi bile dovoljne za
zbrinjavanje tolikog broja izbjeglica, pa Tolstoy zaključuje da se nije “mogla
poklanjati pretjerana pozornost takvim sitnicama”. S obzirom na to, Alexander
je odobrio izručenja (kojih su pošteđeni četnici, vjerojatno oni koji su se nalazili
u Palmanovi), no kada je opasnost prošla poništio je Robertsonovu uputu
od 14. svibnja te naredio da niti jedan Jugoslaven ubuduće ne bude izručen.
Ovakvu “pozadinsku” situaciju, koja čini sastavni i vrlo važan dio slike, emigrantska
literatura ne spominje. Postavlja se pitanje je li to zbog činjenice da
im takav prikaz ne bi išao u prilog ili zato jer “običnom čovjeku”, čiji memoari
su nam dostupni, koji strahuje za svoj život, nikakva politička pozadina ne
može biti utjeha.
Veliko mnoštvo vojnika i civila okupljenih na Bleiburškom polju, 15. svibnja
1945., očekivalo je vijesti od svojih vojnih i civilnih predstavnika, koji su pregovarali
s Britancima. Prema navodima, već oko podneva polje su nadlijetali
zrakoplovi, a saveznički tenkovi su zatvorili prilaz Bleiburgu.62 Oko četiri sata
pročula se vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji, te je stigla naredba da se poskidaju
nacionalne zastave i na njihova mjesta da se istaknu bijele zastave i pripremi
oružje za predaju.63 “Osim toga su se već i partizani približavali i pojavljivali
na samom polju.”64 U pomalo kaotičnom stanju jedan dio vojske uništavao je
oružje i vozila, drugi su se organizirani u manjim skupinama pokušali probiti
preko Karavanki, dok su treći planirali povratak u domovinu.65 Svaka odluka
i odgovornost bila je osobna, vojničke prisege su razvrgnute i svatko je tražio
spas. Danijel Crljen navodi: “Nema jasne predočbe o tome, što treba učiniti.
Usprkos mnoštvu, koje nas okružuje, čini mi se, da se svatko osjeća sam, pritisnut
o zid i suočen s propašću, upućen na svoje misli i odluke. (…) Neki su
mišljenja, da treba izvršiti organiziranu predaju, koja bi nam osigurala zaštitu
medjunarodnog prava. Drugi smatraju, da nas od partizanskih zločina ne će
ništa zaštititi, kao ni do tada. Prvi na to uzvraćaju, da će se Englezi zacijelo brinuti
za sudbinu onih, koje oni sami izručuju, dok će bjegunci, nakon predaje,
biti sasvim sigurno stavljeni izvan zakona.”66




62 Ante LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga – dokumenti o povlačenju hrvatske vojske
1945. godine”, Drina (Madrid), br. 2, 1963., 98.-99.; John Ivan PRCELA, Dražen ŽIVIĆ, Hrvatski
holokaust– dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Zagreb 2001., 2005.,
201.
63 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 202.
64 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 319.
65 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 209.
66 Danijel CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, sv. 2.-4., god. XVI, Paris, prosinac 1966., 293.-


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2008., ponedjeljak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XII.


Veliki broj ljudi dovodi u pitanje “operacijsku
efikasnost”, te mnoge “administrativne okolnosti”, a u brzojavu moli da Eisenhower
u svoje područje primi Nijemce i Kozake.54 Dva dana kasnije stigao je
odgovor koji se u “Cowgillovu izvještaju” ne uzima u obzir,55 a prema kojem se
navodi: “Kako bismo pomogli u svim mogućim operacijama snaga AFHQ-a u
Austriji protiv Jugoslavena, spremni smo prihvatiti gore navedene neprijateljske
vojnike u statusu ‘razoružanih neprijateljskih snaga’.”56
Istog dana Alexander je poslao i drugi brzojav, namijenjen Združenom generalštabu,
tražeći smjernice za “konačno razmještanje sljedećih triju klasa”.
U tekstu navodi da je riječ o “50.000 Kozaka, uključujući 11.000 žena, djece i
staraca; prema procjeni oko 35.000 četnika, od kojih je 11.000 već prebačeno
u Italiju, te 25.000 njemačkih i hrvatskih jedinica”. Za svaki navedeni slučaj bi
“povratak u domovinu bio fatalan za njihovo zdravlje”.57 Odbor Združenoga
generalštaba sastao se 18. svibnja da razmotri Alexanderove zahtjeve. U odgovoru
od 26. svibnja58 traži se da se Kozaci, prema jaltskom sporazumu, izruče
Sovjetima. U pogledu četnika slažu se da ih se tretira kao i one u Julijskoj krajini,
te da ih se ne izručuje u Jugoslaviju. OS NDH su u drukčijem položaju od
četničkih jedinica: “Oni su (…) oružane snage hrvatske marionetske države
koju su uspostavili Nijemci, i ‘iako mi nikada nismo priznali uspostavu hrvatske
države, hrvatske su snage ustvari regularne trupe kvislinške vlade koje djeluju
pod njemačkim vodstvom.’ (…) Zato bismo u ovom slučaju bili za predaju
Titu hrvatskih trupa u južnoj Austriji. Takav potez sigurno bi zadovoljio Tita
i pokazao mu da smo ga u nekim stvarima voljni tretirati kao pravog i odgovornog
saveznika.”59 U konačnici, ako se vladi SAD-a ne svidi ovakvo stajalište
koje, “kako to naglašava i maršal Alexander, može biti poguban za hrvatske
trupe”, složit će se da se Hrvati tretiraju kao i četnici.60 Amerikanci su prigovorili,
ističući činjenicu “da između američke i britanske vlade postoji dogovor
da antipartizanske jugoslavenske snage, osobito Hrvate, ustaše i slovenske
belogardejce valja razoružati i smjestiti u izbjegličke logore”.61
53 Prema dokumentu War Officea navodi se da je 15. svibnja u jugoistočnoj Austriji bilo oko
230.000 zarobljenika, od toga 99.000 Nijemaca, 72.000 “Rusa”, 24.000 Mađara i 36.000 “quisling
Yugoslavs”. Vidjeti: Katarina SPEHNJAK, “‘Ratni zločinci’ kao predmet spora britanske i jugoslavenske
vlade 1945. – 1948.”, Zbornik u čast Hrvoja Matkovića, Zagreb 2005., 311. (bilj. 30).
54 S. R. VLAHOVIĆ, Zborniku dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi
1941. - 1948., 352.-354.
55 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 212.
56 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 119.
57 Isto, 119.-120.
58 Prema “Cowgillovu izvještaju” odgovor je stigao 29. svibnja 1945.; Vidjeti: D. BEKIĆ, “‘Slučaj
Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 211.
59 K. SPEHNJAK, Britanski pogled na Hrvatsku 1945. – 1948., 66.; Vidjeti i: N. TOLSTOJ,
Ministar i pokolji, 119.-120.
60 K. SPEHNJAK, Britanski pogled na Hrvatsku 1945. – 1948., 66.
61 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 121.




Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.05.2008., nedjelja

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XI.


Ovaj Alexanderov čin samo potvrđuje njegov dopis Eisenhoweru “(…) za
mene je osnovno da oslobodim svoje linije komunikacija od ovog opterećenja.
Bojna gotovost mojih jedinica već je značajno narušena (…)”.47 U istom
tonu Alexander se obraća i Churchillu te kaže: “(…) Moram očistiti palubu
u toj oblasti.”48 Tolstoy opravdavajući feldmaršalov korak navodi kako je bio
pogrešno obaviješten o predaji pa prema tome nije moglo doći do izručenja,
pri čemu njegova naredba postaje “neoperativna”. No, ovakva ponuda stvorila
je, kako navodi, “nepostojeću predaju” na koju se (unatoč drugom cilju)
odnosila Robertsonova naredba od 14. svibnja. U konačnici, sam Tolstoy zaključuje
kako je “teško ocijeniti u kojoj je mjeri taj nesporazum bio ključna
pogreška, a koliko korisna prevara”.49 Drukčiji pogled nudi nam pismo R. M.
B. Chevalliera (voditelj Južnog odjeljenja Foreign Officea) od 11. rujna 1951.
Odgovarajući na upit britanskog veleposlanstva u Madridu kako da reagira
na novinski članak u kojem se britanska vlada optužuje da je “povlačenje jugoslavenskih
snaga (…) dobila u zamjenu za izručenje velikog broja Hrvata i
Slovenaca Titu”, Chevallier odgovara da je izručenje obavljeno “po uputstvu
vrhovnog savezničkog zapovjednika za mediteransko ratište, na osnovi stava
da su se ti ljudi borili na njemačkoj strani protiv savezničkih jedinica Maršala
Tita i zato bili tretirani kao ratni vojni zarobljenici”.50 Isto stajalište dijeli i
Christopher Booker, jedan od autora “Cowgillova izvještaja”, koji navodi da
su izručenja potvrdili vojni komandanti na području Koruške, kao i osoba na
najvišoj političkoj funkciji.51
Nakon službenog prosvjeda SAD-a te činjenice da je prošlo “kritično razdoblje”,
Alexander je 17. svibnja McCreeryu poslao novu zapovijed, prema
kojoj
se četnici i jugoslavenski disidenti koji su ušli u područje pod savezničkom
kontrolom trebaju tretirati kao razoružane neprijateljske jedinice, te ih treba
evakuirati u britansku koncentracijsku zonu Distone.52 Sljedeći dan Kirk je
obavijestio State Department i prema njemu se činilo kao da više ne postoji
mogućnost nasilne repatrijacije te da su se usuglasila mišljenja AFHQ-a s mišljenjem
SAD-a i Velike Britanije. Alexander je stupio u kontakt s Eisenhowerom,
tražeći pomoć u razmještanju i prehrani oko 220.000 zarobljenika koji su
se nalazili u Austriji (109.000 Nijemaca, 46.000 Kozaka, 15.000 Mađara, 25.000
Hrvata i 24.000 Slovenaca).53
47 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 208.
48 Isto, 207.
49 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 112.
50 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 213.
51 Christopher BOOKER, A Looking-Glass Tragedy. The controversy over the repatriations
from Austria in 1945., London 1997., passim.
52 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 118.


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.05.2008., subota

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. X.


Bio je to, naprotiv, komad papira ispisan pisaćim
strojem, bez ikakvih indikacija odakle potječe – ne samo što nije nosio Titov potpis
nego se čak ni formalno nije radilo o pravom naređenju.”41 Ovaj dokument
nije objavljen u zbornicima dokumenata JA, koji su inače, čini se, prilično točni
i potpuni. Jedinu dostupnu verziju pronalazimo u zapovijedi koju je 29. travnja
III. armija uputila Štabu XVI. divizije, s obzirom na to da se naredba od 6. prosinca
1944.42 ne provodi u potpunosti, te je ponovno zatraženo da se sa zarobljenicima
treba postupati po međunarodnom pravu, dok će se za svako odstupanje
s odgovornim licima “najstrožije postupati”.43 S obzirom na dokumente kojima
raspolažemo, teško je potvrditi bilo čije stajalište, pa će ovo pitanje ostati i dalje
otvoreno za daljnje interpretacije.
U cjelokupnim događanjima nezaobilazna je i uloga feldmaršala Alexandera,
čiju odgovornost Tolstoy konstantno svodi na najmanju moguću mjeru
te svako njegovo djelovanje opravdava činjenicom da je feldmaršal pogrešno
obaviješten o nadolazećem mnoštvu koje se već predalo Britancima. Stoga, 15.
svibnja šalje poruku Osmoj armiji prema kojoj se “oko 200.000 Jugoslavena
koji su služili njemačkim oružanim snagama predalo u njegove ruke. Htjeli
bismo ih odmah vratiti snagama maršala Tita. Bili bismo zahvalni kada bi se
maršal J. Broz Tito složio da svojim zapovjednicima naredi njihov prihvat i da
u suradnji s glavnim zapovjednikom 5. korpusa ustanovi veličinu kontingenta
i mjesto na austrijskoj granici južno od Klagenfurta radi njihova povratka u
Jugoslaviju”.44 Kabinet maršala Jugoslavije je odgovorio: “Maršal se slaže u potpunosti
sa prijedlogom feldmaršala g. Aleksandera i izražava mu zahvalnost.
Napred pomenutih 200.000 preuzeće Štab III armije kome su izdate potrebne
instrukcije.45 Slobodni smo Vas umoliti, da nas obavijestite, gde bi se sastala
komisija za prijem zarobljenika sa delegatima određenim od feldmaršala g.
Aleksandera za primopredaju.”46

41 N. TOLSTOY, “Povijest pred sudom”, Start (Zagreb), 6. siječanj 1990., 51.
42 Spomenuta naredba datirana s 5. prosincem 1944. objavljena je u J. B. TITO, Sabrana djela
25, (ur. Pero Damjanović), Beograd 1982., 82.
43 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti, (prir.
Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić i Mate Rupić), Slavonski Brod 2005., 100.
44 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 111. Upravo ovu naredbu navodi D. Bekić kada govori o
britanskoj odgovornosti za izručenja, te ne spominje “nikakvu krivu obaviještenost”; Vidjeti: D.
BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 205.
45 Prema instrukciji od 17. svibnja 1945.: “Odredite i uputite i odredite (!) odmah komisiju
od pet članova koji će primite (!) te zarobljenike od Savezničke komande. Članove komisije
odrediti od odabranih oficira.” Vidjeti: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj
1944. – 1946., 115.
46 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 116.; Vidjeti i: N.
TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 111.; Ivo OMRČANIN, Holocaust of Croatians, Washington 1986.,
72.; “Tri dokumenta o Bleiburgu sve kažu i traže istragu”, Nova Hrvatska (London), br. 9, 1984.,
6.-7.; Nova Hrvatska (izdanje za domovinu), (London), br. 9, 6.-20. V. 1984., 11.



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.05.2008., petak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. IX.


Sukladno
tome, “treba poduzeti korake koji će osigurati da saveznički ratni zarobljenici
iz ruske zone zauzvrat budu istodobno prebačeni k nama”, te u konačnici “svo
ljudstvo utvrđena jugoslavenskog državljanstva koje se predalo a služilo je u
njemačkim snagama treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama”.35 Zanimljivo
je kako se u ovoj formulaciji, pa iako i vrlo uopćeno, radila razlika
među pripadnicima jugoslavenskih zarobljenika. Ove naredbe, za koje, prema
Tolstoyu, Alexander nije znao sve do 21. svibnja, odnosile su se na izbjeglice
(Kozake i Jugoslavene) koji su već bili smješteni u savezničkim logorima.
Stanje se dodatno zakompliciralo kada je 13. svibnja u štab 5. korpusa stigla vijest
da se ukupna snaga generala Löhra “u čijem je sastavu bilo 300.000 Nijemaca
i 200.000 Hrvata kretala iz Jugoslavije”.36 Drugi dan središnji ured 5. korpusa
procijenio je “da se predalo oko 300.000, ratnih zatočenika, osoblja i izbjeglica u
dijelu pod nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600.000 kretalo iz Jugoslavije sjeverno,
u smjeru Austrije. (…) Ako se toliki broj ljudi stvarno pojavi, situacija u
svezi hrane i dovoljnog broja stražara postati će kritična”.37 Prosljeđujući izvještaj
15. armijskoj skupini, McCreery navodi kako je od Keightleya zatražio da “prihvati
oboružane jedinice i razoruža ih čim prijeđu granicu (…) Zamolite AFHQ
da pitaju Tita koliko bi neprijatelja eventualno želio prihvatiti. Predložite da Hrvati
budu Titova parada.”38 Povrh svega, 14. svibnja na večer general Scott javio je
kako se njegovim jedinicama približavaju dva korpusa od 100.000 ljudi, te pola
milijuna civila. Prema uputama štaba nije se znalo što učiniti sa spomenutim
snagama. Očekujući odluku 8. armije, rečeno je da “ih se zadrži južno od Drave”.
Informiran o općem stanju, Scott je donio odluku o daljnjim operacijama.
Očiglednu zabrinutost i administrativnu neodrživost ovakvog stanja odražava
i Robertsonova izjava “(…) imao sam na brizi stotine tisuća njemačkih ratnih
zarobljenika, i u to se vrijeme nisam mogao baviti time tko hoće, a tko neće biti
izručen Rusima i partizanima i strijeljan”.39
Zanimljivo je da navodno 13. svibnja Tito šalje depešu štabovima I., II., III.
i IV. armije, kao i glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije, te u njoj traži da se
poduzmu “najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih
zarobljenika i uhapšenika od jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko
postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju
za djela ratnih zločinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljnjeg
postupka”.40 Spomenutu depešu, koja je dostupna samo u prijepisu, dobili su na
uvid brigadir Anthony Cowgill i Nikolai Tolstoy koji je komentirao da je riječ o
očiglednoj krivotvorini. “(...)
35 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 95.; Vidjeti i: S. R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz
britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941.-1945., 355.-356.
36 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 101.
37 Isto, 102.; Vidjeti i: N. Tolstoy , “Blajburški pokolj”, 53.
38 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 103., 112.; D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja,
nova iskušenja”, 204.
39 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 103.
40 VA VII, Beograd, A. NOB, reg. br. 9-22/10; J. B. TITO, Sabrana djela 28, 43. U bilješci
nakon teksta stoji da je Tito više puta tijekom rata izdavao slična naređenja i to uglavnom u
situacijama kada je bila povećana mogućnost za osvetu pripadnika NOVJ-a.


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2008., četvrtak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. VIII.


Za ovakve zaključke nisudostupni svi dokumenti, pa bi
ovakvo stanje predstavljalo, čini se, tek jednu od mogućnosti.
Sljedeći dan Macmillan je održao sastanak s generalom Robertsonom, Alexanderovim
izvršnim administrativnim časnikom. Iako ga Macmillanovi dnevnici
ne spominju, postoji dopis koji je 14. svibnja otposlao Alexander C. Kirk
(američki politički savjetnik pri AFHQ-u) i prema njemu general Robertson
traži suglasnost Washingtona “da zapovjedniku britanske Osme armije pošalje
brzojav koji ga ovlašćuje da 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, izruči
maršalu Tolbuhinu, te koji mu nalaže da veliki broj otpadničkih jugoslavenskih
trupa, izuzev četnika, izruči jugoslavenskim partizanima”.31 Prema izjavi
generala Robertsona, “takav je postupak preporučio Macmillan, koji je jučer
razgovarao sa zapovjednikom Osme armije. Na pitanje jesu li Rusi zatražili da
se ti Kozaci izruče Robertson je odgovorio odrično i dodao ‘ali vjerojatno će
to uskoro učiniti.’ Generala Robertsona pitali smo također i kakvu definiciju
‘četnika’ predlaže, ali je o tome imao vrlo neodređeno mišljenje. (…) Glavni
administrativni oficir izrazio je razočaranje zbog toga što se, kako se čini, u
toj točki ne slažemo s njim dodavši da je suočen s teškim administrativnim
problemom jer ima na brizi stotine tisuća njemačkih ratnih zarobljenika, te
da se trenutno ne može baviti time tko hoće, a tko neće biti izručen Rusima i
partizanima i strijeljan. Rekao je da taj brzojav mora poslati unatoč našoj nesuglasnosti”.
32 Joseph Grew (vršitelj dužnosti državnog sekretara SAD-a) odgovorio
je da podržava Kirkovo stajalište “kojim odričete suglasnost Robertsonovom
brzojavu, pa Vas molimo da obavijestite SAC [vrhovnog zapovjednika
savezničkih snaga] o našem čvrstom uvjerenju da se takvo planirano
kršenje dogovorene anglo-američke politike ne može opravdavati administrativnom
svrsishodnošću”.33 Ove dokumente, kao ni općenito stajalište SAD-a “Cowgillov
izvještaj” uopće ne spominje, pokušavajući prikriti očito neslaganje pri
donošenju odluka.34
Prema Tolstoyu, upravo to neslaganje između SAD-a i britanskih političkih
savjetnika potaknulo je Robertsona da se obrati Macmillanu. Prema svemu,
14. svibnja Robertson je uputio naredbu Osmoj armiji, u kojoj se kaže: “Sve
Ruse treba izručiti sovjetskim snagama na dogovorenom mjestu koje ćete utvrditi
na lokalnom dogovoru s glavnim štabom maršala Tolbuhina.”
31 Isto, 85.
32 Isto, 86.; Vidjeti i: N. TOLSTOY, “Blajburški pokolj”, 58.-59.
33 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 115.
34 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 212.-213.


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.05.2008., srijeda

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. VII.


U slučaju eventualnih sukoba, Saveznicima bi prema kalkulacijama bilo potrebno “11
divizija”,25 no bilo je pitanje hoće li Tita podržati Rusi.26 U nezavidnoj situaciji
Alexander i Macmillan zajednički su odlučili da Macmillan otputuje u sjedište
8. armije i 13. korpusa, na razgovor s generalima Richardom McCreeryem i
Johnom Hardingom, kako bi im pružio “potpunu sliku situacije”.27 Prilikom
sastanka s Hardingom u Monfalconeu saznao je za teško stanje u kojem su
britanske i jugoslavenske jedinice gotovo pomiješane, no “taj nesigurni položaj
može držati tjednima ako treba, dok pregovori ne uznapreduju i ne budu donijete
odluke na razini vlade”.28 U svom izvještaju Foreign Officeu Macmillan navodi
kako se namjeravao vratiti 13. svibnja, ujutro, no neplanirano je produljio
putovanje u Klagenfurt i sastao se s generalom Keightleyem. Vjerojatni povod
putovanju predstavljalo je pitanje o jugoslavenskim i kozačkim izbjeglicama,
koje su se u proteklih nekoliko dana predale 5. korpusu. O samom sastanku
ostali su samo zapisi iz Macmillanovoa dnevnika, s obzirom na to da njegovi
stariji časnici, brigadir Toby Law (lord Aldington) i Tyron – Wilson negiraju
da su bili prisutni na sastanku. Macmillan, u svom dnevniku, koji Tolstoy uvelike
citira, navodi “da zbrka bude još veća, na tisuće takozvanih ustaša i četnika,
većinom sa ženom i djecom, panično bježe u ovo područje pred napredovanjem
Jugoslavena. Ti izrazi, ustaše i četnici, označavaju sve, od gerilskih
snaga Slovenaca, Hrvata i Srba koje su se borile protiv Tita, a koje su stvorili,
naoružavali i snabdijevali Nijemci, pa do ljudi koji-bilo zato što su rimokatolici
ili pristalice konzervativne politike ili iz bilo kojeg drugog razloga-nisu gajili
nikakve simpatije prema revolucionarnom komunizmu (…)”.29
Prema Tolstoyu, navedeni posjet doveo je do velikog obrata u odnosu s
Jugoslavenima.
Do tada ih je Keightley, u skladu s naredbom od 3. svibnja,
namjeravao poslati na sigurno. Tolstoy navodi kako je Macmillan u Klagenfurt
otputovao na vlastitu inicijativu, ne spominjući svoj odlazak u izvještaju za
Foreign Office.30 Na povratku je Macmillan posjetio i generala McCreerya u
Trevisu, kako bi ga, prema Tolstoyu, pridobio za izručenje izbjeglica, te da
bi usuglasili poteze Osme armije i Petog korpusa.

25 D. BIBER, “Međunarodni položaj Jugoslavije u poslednjoj godini drugog svetskog rata”, Za
pobedu i slobodu, 836.
26 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 202.; 13. svibnja Tito je
poslao sovjetskom vođi poruku kojom traži vojnu pomoć, “(…) da se ubrzaju isporuka i dostavljanje
onog oružja i druge vojnotehničke opreme koji su bili obećani poslije boravka naše
delegacije u Moskvi. (…)”, J. B. TITO, Sabrana djela 28, 39.
27 N. Tolstoj , Ministar i pokolji, 75.
28 Isto, 76.
29 Isto, 77.
30 Isto, 85.



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.05.2008., utorak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. VI.


Tako je Nikolai Tolstoy, baveći se prisilnim repatrijacijama sovjetskih građana,
21 uočio velike sličnosti s izbjeglicama iz Jugoslavije koje prema naredbi
od 3. svibnja nisu trebale biti izručene. Tražeći poveznice, kako je vjerovao
“tajnog zadatka”, započeo je detaljnija istraživanja prema dostupnim britanskim
dokumentima. Prve postavke o postojanju tzv. “klagenfurtske zavjere”
u cjelokupnim događajima oblikovao je u članku “The Klagenfurt Conspiracy. War
Crimes & Diplomatic Secrets”.22 Nakon tri godine objavljena je i kompletna
studija “The Minister and the Massacres”,23 koja je zbog svoje aktualnosti 1991.
prevedena na hrvatski i objavljena pod naslovom “Ministar i pokolji. Bleiburg i
Kočevski Rog 1945.”24 Tolstoy je u knjizi optužio Harolda Macmillana (kasnije
premijer), za sudjelovanje u ratnom zločinu, pa je protiv njega i njegova istomišljenika
Nigela Wattsa, autora pamfleta “Ratni zločini i uprava Winchester
Collegea”, pokrenut sudski postupak. Dana 30. studenog 1989. engleski sud
presudio je da Tolstoy mora platiti novčanu kaznu od milijun funti, a knjiga
“Ministar i pokolji” je zabranjena. Iako je u svojim tezama Tolstoy ponekad
vrlo selektivan te donosi možda i upitne zaključke, ovi radovi predstavljaju
jedine sveobuhvatne studije koje bacaju “novo svjetlo” na pitanje izručenja.
No, ako se vratimo na “teren”, nailazimo na odlučujuće osobe u tom trenutku:
prvi komandant savezničkih snaga na mediteranskom dijelu, feldmaršal
Harold Alexander, koji je zapovijedao snagama u južnoj Austriji. Komande su
upućivane od 15. vojnog odsjeka (general Mark Clark) u Firenzi, do britanske
8. armije (general Sir Richard McCreery), čiji je glavni ured bio u sjeveroistočnoj
Italiji, blizu Udina. Ona se sastojala od dva korpusa; 13. korpusa (general
John Harding), koji je bio u Trstu i uz rijeku Isonzo, te 5. korpusa (poručnikgeneral
Sir Charles Keightley), koji je okupirao južnu Austriju, te spominjani
Harold Macmillan.
Već 11. svibnja J. B. Tito je otvoreno dao do znanja da polaže prava na Korušku
u koju su uz izbjeglice pristizala i pojačanja JA (Klagenfurt).

21 Nikolai TOLSTOY, Victims of Yalta, London 1977., 1986.
22 N. TOLSTOY, “The Klagenfurt Conspiracy. War Crimes & Diplomatic Secrets”, Encounter,
LX/5, London 1983.; Vidjeti i: N. TOLSTOY, Celoveška zarota. Vojni zločini in diplomatske
tajnosti, Celovec 1986.; N. TOLSTOJ, Matjaž KLEPEC, Tomaž KOVAČ, Trilogija o poboju
vojnih beguncev iz leta 1945. Vetrinj – Teharje – Rog, Maribor 1991., 13.-37.; “Za Bleiburg nije
odgovorna Churchillova vlada”, Nova Hrvatska, (London), br. 10, 22. listopad 1983., 11.-12.; S.
R. VLAHOVIĆ, Zborniku dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941.
- 1948., 352.-357.
23 N. TOLSTOY, The Minister and the Massacres, London 1986.
24 N. Tolstoj , Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski Rog 1945., Zagreb 1991.; Vidjeti i:
N. TOLSTOY, “Verzija grofa Nikolaia Tolstoya”, Otvoreni dossier: Bleiburg, 121.-193.; N. TOLSTOY,
“Mukotrpan put do istine”, Od Bleiburga do naših dana, 43.-46.; Milan BLAŽEKOVIĆ,
“Ministar i pokolji”, Bleiburg: uzroci i posljedice, (ur. Vinko Nikolić), München, Barcelona 1988.,
Zagreb 1998., 386.-445.


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.05.2008., ponedjeljak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. V.


Generali Charles Keightley i John Harding bili su pristalice vojnih akcija protiv JA, dok
se Alexander pozivao na rješenje problema na “najvišoj razini”. Već 10. svibnja
Winston Churchill zatražio je da se jugoslavenske jedinice povuku iz Koruške,
15 što je potvrdio i Alexander, 11. svibnja u pismu maršalu J. Brozu Titu
navodeći: “Jugoslavenske snage u Štajerskoj i Koruškoj mogu samo zamrsiti
situaciju i učiniti moj zadatak težim.”16 S toga ne čudi prilično cinično stajalište
J. M. Addisa, prema kojem “ne bi bilo loše ukoliko bi se stvari razvijale tako
da ustaške i belogardističke sile svojim otporom na kratko zadrže Tita, recimo
oko Ljubljane i Zagreba, kako bi savezničke sile iz Italije mogle relativno lako
okupirati Julijsku krajinu i Korušku”.17
Čini se da je pristizanje velikog broja vojske i civila na Korušku u samoj završnici
rata predstavljalo veliko opterećenje koje se nastojalo što prije riješiti pa
je tako 3. svibnja Osma britanska armija izdala operativnu naredbu br. 1465.:
“Četnici, Mihailovićeve trupe, i drugi disidenti Jugosloveni, biće smatrani kao
predato osoblje i sa njima će se postupati shodno tome. O krajnjem raspolaganju
sa ovim osobljem odlučiće se na nivou vlada.”18 Britanski pregovarač
na Bleiburgu
P. T. D. Scott u svojim sjećanjima navodi: “Koliko sam ja mogao
vidjeti, u slijedeća 24 sata, sve pripreme vezane uz predaju i evakuaciju, Jugoslavenska
vojska izvršila je brzo i učinkovito.”19 Brzina je bila ključni čimbenik,
kako za Britance, tako i za pripadnike JA. No, zanimljivo je kako su opisujući
stanje na terenu britanski oficiri izjavili “da su im oni dani nakon svršetka rata
bili gori nego same borbe. Morali su se suočavati s problemima s kakvima vojnici
obično nemaju posla (…).”20 Dodaje kako odluka o repatrijaciji “Jugoslavena”
nije donesena u Jalti, već “na temelju razvitka događaja, no sigurno da je
bila načinjena razlika između četnika i ustaša”. Donesena odluka, kako navodi,
bila je političke naravi, te časnici nisu bili previše upućeni.
Kako su stvari, kao što znamo, kasnije krenule drukčijim tijekom, ova problematika
privukla je pažnju nekih istraživača koji su pokušali uz rijetke
dostupne dokumente popuniti praznine i rekonstruirati pravu sliku o izručenjima.

15 D. BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, 481.
16 Petar S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje (Sjećanja i obrade), Zagreb 1983., 583., 595.-
612.; D. BIBER, “Međunarodni položaj Jugoslavije u poslednjoj godini drugog svetskog rata”,
Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), (gl. ur. Ivo
Matović), Beograd 1986., 835.
17 D. BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, 479.; O
razmjericama oko Julijske krajine i Koruške vidjeti i: Josip JURČEVIĆ, Bleiburg: jugoslavenski
poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb 2005., 222.-235.
18 Staniša R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski
odnosi 1941. - 1948., Birmingham 1985., 352.
19 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, (ur. Vinko Nikolić), Zagreb 1993., 405.
20 Nicholas Bethel , “Zašto su Englezi izručili zarobljenike”, Nova Hrvatska, (London),
god. XVII., br. 9, 19. svibnja 1975., 12.-14.; Vidjeti i: Borivoje M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslovensko
krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, Kleveland 1976., Beograd 1990., 232.-237.



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.05.2008., nedjelja

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. IV.


Prema, u javnosti poznatijem
“Cowgillovom izvještaju”, važan trenutak predstavlja već 19.travnja
1945. kada Harold Macmillan, (ministar-rezident britanske vlade pri
Savezničkom zapovjedništvu za Sredozemlje, politički savjetnik feldmaršala
Harolda Alexandera) javlja ministru vanjskih poslova Sir Anthonyju Edenu
da je feldmaršal Alexander jako zabrinut “zbog Titova presizanja na Julijsku
Krajinu”, te da problem treba razriješiti dok je “velika Anglo-američka sila na
raspolaganju”. Na veliki broj “antititovih snaga” koje se povlače iz zemlje upozorio
je 27. travnja i Sir Ralph Skrine Stevenson, britanski veleposlanik u Beogradu.
9 U zabilješci upućenoj Winstonu Churchillu Eden navodi: “Čini se da
će ‘antititovci’ Savezničkom zapovjedništvu ponuditi ‘svoje usluge’, što je ‘vrlo
neugodno’. Ne znam kako bismo mogli opravdati suradnju s tim jedinicama
koje su do sada otvoreno surađivale s Nijemcima [...]’.” Stoga predlaže da se one
razoružaju i smjeste u izbjegličke logore.10 Istu odluku podržali su i Churchill
i SAD. Bez obzira na veliku mogućnost sukoba sa snagama JA, Alexander je
3. svibnja obavijestio 15. armijsku grupu da “ne dolazi u obzir nikakva suradnja
ni pridruživanje kvislinških jedinica iz Jugoslavije savezničkim snagama u
slučaju sukoba”.11 S obzirom na to da je J. Broz Tito odbio povući jedinice iz
Julijske krajine i Trsta,12 odlučeno je da se Titove snage vojnom akcijom izbace
iz spomenute regije. Međutim, provedba tih operacija nije bila moguća jer su
vojni zapovjednici bili uvjereni da savezničke jedinice neće podržati obnovu
borbi protiv donedavnih saveznika. Istovremeno, s obzirom na to da traje rat
na Dalekom istoku, predsjednik Harry Truman nije podržao aktivnosti na Balkanu,
strahujući od Sovjetskog Saveza, kao Titova saveznika.13
Napetost se uskoro proširila i na Korušku pa 4. svibnja britanski veleposlanik
u Beogradu obavještava da je izdana zapovijed o pokretanju 14. divizije prema
Klagenfurtu, što je 7. svibnja potvrdio i glavni Štab savezničkih sila.14 Ovakvo
djelovanje bilo je suprotno odredbama Moskovske deklaracije i dogovoru iz
Jalte, kada je određeno da će se nova austrijsko-jugoslavenska granica formirati
prema onoj iz 1937. godine te da će spomenuto područje biti podijeljeno
na britansku, američku i sovjetsku okupacijsku zonu. Nakon zaoštravanja stanja,
Macmillan je 9. svibnja zatražio savjet od Londona, treba li zatvoriti jugoslavensko-
austrijsku granicu i “izbaciti” pristigle Titove prethodnice.
9 Dušan BIBER, Tito – Churchill. Strogo tajno, Beograd, Zagreb 1981., 512.-513.; K. SPEHNJAK,
Britanski pogled na Hrvatsku 1945. – 1948., 65.-66.

10 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 199.-200.
11 Isto, 200.; K. SPEHNJAK, Britanski pogled na Hrvatsku 1945. – 1948., 62.
12 U depeši upućenoj Štabu IV. armije stoji kako je Alexander opozvao delegate i izjavio “(…)
ta čitava stvar sada prelazi u ruke engleske i američke vlade, a ne vojske”.; J. B. TITO, Sabrana
djela 28, (ur. Pero Damjanović), Beograd 1988., 25.
13 Slobodan NEŠOVIĆ, Diplomatska igra oko Jugoslavije 1944 – 1945, Zagreb 1977., 144.-
148.; D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 200.-201.
14 D. BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, Zgodovinski
časopis, 32/1978., br. 4, 480.; Vidjeti i: William DEAKIN, “Britanci, Jugoslovani in Avstrija
(1943 – maj 1945), Zgodovinski časopis, 33/1979., br. 1, 121.



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.05.2008., subota

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. III.

Ona se odnosila na sve zemlje koje
je okupirao Treći Reich, njegove saveznike, kao i domaće pomagače koji su u
svojim zemljama djelovali u službi osvajača i činili zločine te je postala osnovni
međunarodni zakon na osnovi kojega će odgovarati ratni zločinci.5
Kako bi prikazali općenito raspoloženje, treba se vratiti u veljaču 1945., za
konferencijski stol u Jalti (Krim), gdje ideje međunarodnog humanitarnog
prava, kako se čini, također nisu bile u prvom planu. Prema dogovoru potpisanom
između sovjetske vlade i britanskog Commonweltha, te između sovjetske
vlade i SAD-a, odlučeno je da se sve zarobljene osobe koje su pripadale
neprijateljskim
grupacijama i podržavale Treći Reich izruče onoj zemlji protiv
koje su službeno ratovale. Dogovor je službeno postignut samo sa Sovjetima i
zahtijevao je repatrijaciju svih sovjetskih građana (predaja se nije odnosila na
“bijele” tj. carističke emigrante), no očito ga je podržao i “svaki Staljinov štićenik,
uključujući Josipa Broza Tita”.6
Nadiranje Jugoslavenske armije u Julijsku krajinu i Korušku u proljeće 1945.
predstavlja veliki problem za savezničku vojsku i upravo ta otegotna okolnost
predstavlja glavni čimbenik svakoga budućeg savezničkog djelovanja na terenu.
7 Stoga ne čudi da upravo od tog problema, kao ključnog za razjašnjavanje
(ili tek kao izgovor) problematike polazi projekt britanskog Ministarstva obrane
koji je 1988. godine rezultirao spisom “Prethodni izvještaj o jednom istraživanju
u vezi s izručenjem zarobljenog neprijateljskog osoblja Sovjetskom
Savezu i Jugoslaviji iz Austrije, u svibnju 1945. i o navodnoj ‘klagenfurtskoj
zavjeri’”, čiji su autori brigadni generali Anthony Cowgill i Teddy Tryon-Wilson,
lord Thomas Brimelow te povjesničar Christopher Booker.8
5 Venceslav Glišić , “Zločin i kazna”, Drugi svjetski rat, Treća knjiga, Zagreb, Ljubljana, Beograd
1980., 397.-398.
6 Michael MCADAMS, “Yalta and The Bleiburg Tragedy”, Od Bleiburga do naših dana, (gl.
ur. Jozo Marević), Zagreb 1994., 93.-101.; Vidjeti i: Nikolai TOLSTOY, Victims of Yalta, London
1977., 1986.
7 O savezničkom stajalištu Vidjeti: Katarina SPEHNJAK, Britanski pogled na Hrvatsku 1945.
– 1948., Zagreb 2006., 50.-52.
8 Anthony COWGILL, Christopher BOOKER, lord Thomas BRIMELOW, Teddy TRYONWILSON,
Interim Report on Am Enquiry Into the repatriation of Surrendered Enemy Personnel
to the Soviet Union and Yugoslavia From Austria in May 1945 and the Alleged ‘Klagenfurt Conspiracy’
, London, September 1988. Spis je dostupan u Royal United Service Institute for Defence
Studies u Londonu. Spomenuti spis obradio je Darko BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja,
nova iskušenja”, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), 21/1989., br. 1-3, 197.-214.:
Vidjeti i: D. BEKIĆ, “Blajburški pokolj u Cowgillovu izvještaju”, Start (Zagreb), 3. veljače 1990.,
50.-52.; D. BEKIĆ, “Verzija Cowgillova izvještaja ”, Otvoreni dossier: Bleiburg, (ur. Marko Grčić),
Zagreb 1990., 27.-68.


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2008., petak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. II.

Prema odredbama Haaške konvencije i Ženevskih konvencija, čije su potpisnice
bile i Jugoslavija (pozivajući se na međunarodnopravni kontinuitet s Kraljevinom
Jugoslavijom, koja je Ženevskim konvencijama pristupila 20. svibnja
1943.) i NDH (od 20. siječnja 1943.), ratnim se zarobljenicima smatraju svi
vojnici i oficiri zarobljene vojske, kao i pripadnici dobrovoljačkih i policijskih
odreda koji nose oznake pripadnosti vojnoj formaciji te civili koji bi se
uključili u ratni sukob, a poštuju ratne zakone i običaje, kao i civili koji se ne
bore, ali su u sklopu poražene vojne snage. Od trenutka zarobljavanja ratni
su zarobljenici u vlasti neprijateljske sile, a ne jedinica koje su ih zarobile ili
su za njih zadužene (čl. 2.). Zemlja, u čijoj se vlasti nalaze ratni zarobljenici,
mora se brinuti za njihovo uzdržavanje (čl. 4.). Zarobljene osobe zadržavaju
svoja građanska prava i ne smiju biti izložene nasilju i maltretiranju (čl. 3.).
Odredbe jasno govore o transportiranju zarobljenika i njihovu smještanju u
logore. Prema njima, dopušteno je zarobljenike pješice evakuirati u logore, i to
u etapama od 20 kilometara na dan. Zarobljenike treba smjestiti u zgrade ili
barake, koje omogućuju sve higijenske i zdravstvene uvjete. Osim toga, točno
je propisana prehrana te svi ostali uvjeti potrebiti za ljudski odnos prema zarobljenicima.
2 Što se tiče kažnjavanja, određeno je kako vojničke i sudske vlasti
zemlje koja drži ratne zarobljenike mogu kazniti onim mjerama koje su predviđene
za ista djela protiv vojničkih osoba njihove vojske. Ta vojska je dužna,
nakon završetka ratnih operacija, omogućiti povratak ratnih zarobljenika u
domovinu.3 Niti jedne od odredbi spomenutih konvencija ne spominju ima li
država pravo silom vratiti zarobljenike u njihovu domovinu, protivno njihovoj
volji. Činjenica jest da Ženevske konvencije propisuju kako ratne zarobljenike
treba štititi “protiv čina nasilja”, te u svojoj osnovi predstavljaju humani aspekt
u kojem repatrijacija predstavlja pravo, a ne dužnost zarobljenika.4 Kasniji događaji
pokazat će koliko su se uistinu pridržavali tih odredbi i koliko je to rečeno
samo da bi se “zadovoljila forma pred Saveznicima”. No, treba napomenuti
kako su velike nade polagane upravo u Saveznike bile i prilično neutemeljene,
s obzirom na to da je jasno stajalište savezničkih vlada u pogledu kažnjavanja
ratnih zločina potvrđeno već na Moskovskoj konferenciji (19. do 30. listopada
1943.), kada su ministri vanjskih poslova Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i
Sjedinjenih Američkih Država donijeli deklaraciju o odgovornosti zemalja Sila
osovine, za zločine počinjene tijekom rata.
2 Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, (ur. Rade Đukić), Zagreb 1979.,
337.-358.; Boško PETROVIĆ, Međunarodne konvencije o ratnom pravu, Drugo, prerađeno i dopunjeno
izdanje, Zagreb 1992., 398.-424.; Stjepan HEFER, “Izručivanje hrvatske vojske god.
1945. u svjetlu međunarodnog prava”, Hrvatski kalendar, Chicago 1955., 86.-92.
3 Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, 337.-358.; Vidjeti i: Ivan GABELICA,
“Pravna kvalifikacija zločina u Bleiburgu i na križnim putovima”, 50 godina Bleiburga, (Zbornik
radova o Bleiburgu i križnim putovima s trećeg međunarodnog znanstvenog simpozija u
Bleiburgu
14. i 15. svibnja 1995.), (ur. Jozo Marević), Zagreb 1995., 25.-33.
4 Vladan JONČIĆ, Ratni zarobljenici. Međunarodnopravni status, Beograd 2002., 315.-316.



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.05.2008., četvrtak

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945.

U radu se nastoje razmotriti glavne sastavnice i problematika izručenja
zarobljenih civila i vojnika na Bleiburškom polju i njegovoj okolici u svibnju
1945. Koliko spomenuti događaji, suprotno obećanjima, odstupaju od odredbi
međunarodnog prava o ratnim zarobljenicima, te kakva je i kolika uloga
Zapadnih saveznika u cijeloj problematici.

Ključne riječi: Drugi svjetski rat, 1945., Bleiburg, zarobljenici, izručenja, prisilna
repatrijacija.

Povijest ne smije biti teret koji moramo ponijeti.
Ni loš savjetnik koji opravdava nasilje.
(Jacques LeGoff, francuski povjesničar)


Dana 9. svibnja 1945. potpisana je opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha,
kojom je službeno završio Drugi svjetski rat, no ostala su mnoga otvorena pitanja
(obveze) s kojima su se pobjednici trebali suočiti. U tom kontekstu nužno
je spomenuti i sudbine vojnika i civila koji su, ne podržavajući novi režim,
početkom svibnja krenuli prema Zapadnim saveznicima. Nakon višednevnog
povlačenja u smjeru Celja, Slovenjgradeca i Dravograda, tri vojske: britanska,
jugoslavenska i Oružane snage Nezavisne Države Hrvatske (OS NDH) susrele
su se na Bleiburgu i njegovoj okolici. Nakon dvodnevnih pregovora (14. i 15.
svibnja 1945.), čiji tijek i danas nije točno poznat, navodno je donesena odluka
o predaji. Mnoštvo koje nije uspjelo izbjeći okruženje jedinica Jugoslavenske
armije (JA) bilo je prisiljeno predati oružje i istaknuti “bijele zastave”. Prema
obećanjima jugoslavenskog pregovarača Milana Baste, prema zarobljenicima
će se postupati prema “međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima”.1
1 Milan BASTA, Rat posle rata. Pavelićevi generali se predaju, Zagreb 1963., 96


Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #