Cerovac komentira

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

26.05.2008., ponedjeljak

2.3. Vladavina Komunističke partije Jugoslavije u Hercegovini


U Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata i poraća
Komunistička partija Jugoslavije nije bila jaka politička i
društvena snaga. Pred rat je imala samo 196 članova, od kojih
je 46 bilo u Sarajevu, a 37 u Mostaru.62 Nacionalni interesi i ciljevi,
a ne velike ideje dali su snagu komunističkom pokretu u
Bosni i Hercegovini, a njegova nacionalna značajka bila je
dominantno srpska. Socijalna struktura bila je ruralna, a svaki
stoti član KPJ iz BiH u to vrijeme studirao je ili je imao završeni
fakultet.63 Za ocjenu strukture tobožnjih nositelja velike ideje ili
njezinih protivnika valja navesti i podatak o približno 900.000
nepismenih odraslih stanovnika Bosne i Hercegovine.
Nakon što je HSS-ovska vlast kapitulirala Ustaše su iskoristile
želju naroda za svojom državom i uspostavili svoju vlast
u Hercegovini, ne tražeći naravno ni od koga dopuštenje za
to. Dovoljna je bila njihova uloga emigranata i boraca za
nacionalnu stvar i žandarska vladavina Kraljevine Jugoslavije
nad većinom hrvatskog naroda. Katastrofalno socijalno i
gospodarsko stanje uzrokovalo je da se unutar svih naroda u
BiH, pa tako i unutar hrvatskog, našlo dovoljno onih koji su
zaluđeni velikim idejama povukli oružje na svoje susjede. Od
početka rata različiti komunistički-partizanski bilteni s Biokova
i s Mosora, te propagandisti iz splitske četničke centrale
Dobroslava Jevđevića, koji su se borili za obnovu Jugoslavije,
napadali su i prozivali sve Hrvate iz Hercegovine kao ustaše i
zlikovce. Posebno su udarali na uglednije i istaknutije ljude.
Time su htjeli potaknuti procese diferencijacije i pridobiti
stanovništvo za svoju ideju i pokret. Ono je pak bilo pod jakim
utjecajem tradicije i Katoličke crkve, te nije moglo u većem
broju prihvatiti komunističku ideju. Većinom je pasivno čekalo
razvoj događaja.

Želja za nacionalnom državom, nedoraslost političke elite,
i s tim vezano nesnalaženje u teškim vremenima Drugog
svjetskog rata koštali su Hrvate u Hercegovini, s Livnom i
Tomislavgradom oko 23.000 mrtvih. Ubijen je, uglavnom od
komunističkih partizana, svaki treći muškarac, prosječno star
23 godine. Hercegovina je uz to i temeljito opljačkana. Čak je
i ZAVNOBiH u siječnju 1945. reagirao na otimačinu hrane,
koju su provodile dalmatinske partizanske brigade u
Ljubuškom i Posušju.64 Na taj način, nakon Drugog svjetskog
rata vrlo efikasno provedena je «deustašizacija»
Hercegovine. Osim ustaša komunistički partizani poubijali su
u Hercegovini gotovo sve intelektualce, fratre-profesore
širokobriješke gimnazije, bivše HSS-ovce, te imućnije seljake.
Hercegovci su stradavali i izvan Hercegovine. Slikovit je primjer
hrvatskog intelektualca iz Mostara Ilije Jakovljevića, kojega
je kraljevska Jugoslavija zatvarala kao hrvatskog nacionalistu,
a Pavelićeva vlast držala ga je u koncentracijskom logoru kao
nedovoljno dobrog Hrvata, a skončao je u jugoslavenskom
komunističkom zatvoru kao čovjek građanske političke orijentacije
i kršćanskog svjetonazora.65 Gledano iz hrvatskog
rakursa ustaštvo je Hercegovinu osramotilo, a komunizam joj
je poubijao mladost, te uništio njezinu 48 društvenu elitu. Nije
ostao nitko tko bi s hrvatske strane, na vjerodostojan način,
predstavljao Hercegovinu i Hercegovce.
Komunistička partija Jugoslavije uspostavila je Bosnu i
Hercegovinu iz pragmatičnih političkih interesa i uredila je kao
jugoslavensku federalnu jedinicu, nemajući uvijek jasnu viziju
njezina društvenog i političkog razvoja. U vrijeme stvaranja
BiH i u poratnim godinama, ta republika zamišljena je kao svojevrsna
tampon zona između Hrvatske i Srbije. Politička realnost
postojanja Banovine Hrvatske, NDH, te utjecaja
Komunističke partije Hrvatske na području Posavine,
Cetinske krajine i dijela Hercegovine onemogućavao je pripajanje
BiH Srbiji. S druge strane srpska komunistička elita nije
se mogla zadovoljiti njezinom podjelom. Jedan od lidera
komunističkog pokreta iz BiH, Rodoljub Čolaković, tvrdio je da
je osnutak BiH uvjetovan potrebom veće stabilnosti
Jugoslavije, jer je stara Jugoslavija «bila rovita i zbog toga, što
je svi njeni narodi nisu smatrali svojom domovinom».66

Na osnivačkom kongresu KPJ BiH održanom u studenom
1948. član Politbiroa CK KPJ Moša Pijade rekao je: «Bosna i
Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim
narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika
u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija.
Njeno stvaranje kao posebne narodne republike nije bilo diktovano
istorijskim državnopravnim razlozima, ma da obje
pokrajine pretstavljaju određenu istorijsku jedinicu, koja je
imala svoj posebni istorijski razvitak, jer je u srednjem vijeku,
stojeći između Srbije i Hrvatske, imala svoju posebnu državnu
organizaciju, i jer je ne samo dugo ostala pod osmanskom
vlašću nego je i pod vlašću aneksionističke sile Austro –
ugarske ostala u svojoj izolovanosti pod turskim feudalnim
sistemom, koji je u postepenom likvidiranju tek poslije prvog
svjetskog rata, a konačno tek u novoj Jugoslaviji. Istoriski
momenat igra ulogu samo ukoliko je u istoriskom razvitku ovih
zemalja u njima stvoren naročiti odnos u njihovom nacionalnom
sastavu, tako da u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti
dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva
sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili
islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u
velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se
danas može u Evropi naći stanovništvo bez nacionalnog obilježja
plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji
karakteriše skučenost turskog feudalizma. Prema tome,
Bosna i Hercegovina nisu, kao ostale naše narodne republike
država ove ili one jugoslavenske nacije, tj. Narodna Republika
Bosna i Hercegovina nema obilježja nacionalne republike kao
ostale. Ali baš u toj posebnosti karaktera Narodne Republike
Bosne i Hercegovine i leži njen pravi i veliki značaj.»67
Pijade je dodao: «Ne smijemo se uspavljivati time što je
nacionalno pitanje riješeno i ne smijemo zbog zaoštravanja
klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na
nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili
padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju
neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda
koja ne znači nikakav napredak, već naprotiv nazadak
prema postignutom rješenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.
»68 Predsjednik najšireg komunističkog fronta Saveza
socijalističkog radnog naroda SR BiH Todo Kurtović, u
Mostaru 1971. govoreći o državnosti republika rekao je da je
Bosna i Hercegovina kao država «rezultat današnjih okolnosti
i potreba, a ne historijskog prava».69

Odnos KPJ/SKJ prema BiH, kao i odnosi u BiH počinju se
mijenjati šezdesetih godina u skladu s ukupnim promjenama
u tadašnjoj Jugoslaviji. Društvena i politička kriza uzrokovali
su određenu liberalizaciju i decentralizaciju. U takvim okolnostima
jačala je bosansko-hercegovačka državnost. Tito je
radi stvaranja antihegemonističke koalicije forsirao jačanje
tzv. jugoslavenske političke periferije, pa tako i jačanje suverenosti
i autonomnosti BiH, da bi dostigao određenu
ravnotežu i simetriju naspram Srbije, Hrvatske i Slovenije.

Tražio je da se BiH ponaša što suverenije kao tampon republika
između Srbije i Hrvatske. Od sredine šezdesetih BiH je
krenula prema emancipaciji od savezne administracije i to u tri
važna aspekta: proglašenje Muslimana nacijom, smanjivanje
represije nad Hrvatima i obuzdavanje velikosrpskih snaga.70
Tito je koristio bosansko-hercegovačke muslimane kao oruđe
svoje nesvrstane politike. Muslimanske prvake koristio je pri
susretima s liderima islamskih zemalja. Zauzvrat, muslimani
su na popisu stanovništva 1971., a u skladu s odlukom iz veljače
1968. donesenom na XVII. sjednici CK SK BiH, dobili
mogućnost izjašnjavati se Muslimanima u nacionalnom smislu.
71




Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #