Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč,ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.
Doprinos skupine iz Stošinca na Plešivici stvaranju hrvatske demokracije
Piše: Juraj Kolarić
Uvod
Poznata klasična izreka »Verba volant, scripta manent« (Riječi lete, a ono što je napisano ostaje) potaknule su me da progovorim o političkom, nacionalnom i društvenom fenomenu – Stošinec, malome mjestu na Plešivici, u kojem je bila osnovana prva hrvatska oporbena politička stranka i to u razdoblju komunističke vladavine, 19. siječnja 1989. godine. Stošinec tako s pravom ulazi u hrvatsku povijest kao mjesto gdje se rodilo prvo hrvatsko »organizirano višestranačje« u sustavu komunističke represije. Tu je tog dana bio izabran za »vođu« tog organiziranog višestranačja, prozvanog »Hrvatska demokratska zajednica« (dalje: HDZ) dr. Franjo Tuđman, pisac prije osnovanog političkog programa Matice hrvatske, koji je bio objavljen u prvom broju Hrvatskog tjednika Matice hrvatske 16. travnja 1971. godine. Za tajnika je bio inauguriran dipl. ing. Drago Stipac, kao tajnik »za organizacijsku podršku« izabranom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Pokretna sila i duša političkih oporbenjaka, odnosno organizatora višestranačja bio je Ante Ledić, koji je svoju kuću, odnosno klet, u Stošincu stavio na raspolaganje. Ova Stošinečka skupina sigurno je, više nego je to u javnosti poznato, pridonijela konačnom slomu komunizma i dovela na vlast hrvatske demokratske i nacionalne snage. Klet Ante Ledića u Stošincu bila je sastajalište hrvatskih političkih oporbenjaka, kao što je to bila i Gažijeva klet u Zaprešiću.
Budući da sam jedan od izvornih utemeljitelja prve hrvatske oporbene stranke u Hrvatskoj i manje-više redoviti sudionik povijesnih sastanaka skupine oporbenjaka u Stošincu, rado se prisjećam tog vremena i ovim prilogom želim ostaviti svjedočanstvo jednog razdoblja u kojem se rađalo novo doba nove Hrvatske.
Od Hrvatskog proljeća do stošinečkih okupljanja
U jesen 1970. godine napustio sam Bogosloviju u Muensteru/West-fallen (SR Njemačka), gdje sam djelovao kao prefekt studija studenata teologije na tamošnjem Teološkom fakultetu i surađivao s teološkom ekipom prof. dr. Karla Rahnera i došao u Rim. Na papinskom sveučilištu Gregoriana, na Fakultetu crkvene povijesti (Facultas Historiae Ecclesiasticae) i na Papinskom orijentalnom institutu specijalizirao sam crkvenu povijest, a na Vatikanskoj školi za paleografiju i diplomatiku diplomirao sam arhivistiku 15. lipnja 1971. Od oca iz Međimurja primio sam i pismo u kojem mi preporučuje da se vratim u Hrvatsku, jer da se u »domovini događa nešto velikoga!« Otac je zaključio: »Ne želim da ti bude kasnije žao, što nisi bio nazočan rađanju Hrvatske!«
Potaknut ovim pismom i privučen društvenim, vjerskim, političkim i nacionalnim zbivanjima u Hrvatskoj izazvanim Hrvatskim proljećem vratio sam se u Zagreb, gdje sam bio imenovan prefektom u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu na Kaptolu (26.IX.1971. – 12.VI.1975.), doživio »Karađorđevo« i premlaćivanje hrvatske mladeži i studenata, a 20. siječnja 1972. bio sam izabran za asistenta na Katedri crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tako je u neobičnim prilikama i neprilikama započelo moje znanstveno-nastavno djelovanje u Hrvatskoj, a posebice u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
U međuvremenu, u razdoblju sustavnog progona suradnika Hrvatskog proljeća , kao prijatelj mnogih studenata i sudionika tzv. »hrvatskog maspokreta« bio sam potpisnik »Prijedloga za donošenje zakona o amnestiji političkih zatvorenika zatvorenih i zbog tzv. verbalnog delikta«, sa zahtjevom Predsjedništvu SFRJ, 1980. godine. U to vrijeme zasjedala je u Madridu KES, čime je ovaj apel 43 hrvatskih intelektualaca dobio i međunarodni odjek. Među potpisnicima bila su i dva svećenika: mons. Josip Soldo, tadašnji tajnik Biskupske konferencije i docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. Juraj Kolarić. Donositelji liste potpisnika bili su studenti Ivan Zvonimir Čičak i Dobroslav Paraga. Zbog tog potpisa bio sam na UDBI preslušavan, pozivan na »informativne razgovore«, proglašavan »nepoćudnom osobom« i konačno sam uvršten u svjedoke na procesu protiv Ivana Zvonimira Čička i Dobroslava Parage. Nije potrebno naglasiti da sam se u to vrijeme upoznao s mnogim politički »nepodobnim« (nepoćudnim!) osobama tadašnjeg komunističkog režima s kojima sam dijelio istinsko prijateljstvo. U to vrijeme upoznao sam Marka i Vladimira Veselicu i njihov krug istomišljenika, te Ivu Maglicu koji je kao komercijalni direktor Auto Hrvatske svećenicima omogućavao kupovinu popularnih »fićeka« bez predugih čekanja isporuka.
U isto vrijeme, u jeku progona sudionika Hrvatskog proljeća, predavao sam vjeronauk studentima koji su se okupljali u župnoj crkvi bl. Marka Križevčanina na Trešnjevci kad je tamo župnikovao vlč. Franjo Jurak, karizmatični svećenik, vjerska i nacionalna vertikala. Preko tih studenata, koji zaslužuju da im se imena ne samo zapamte, već i trajno upišu u memoriju hrvatskog naroda, upoznao sam plejadu istaknutih hrvatskih intelektualaca, društvenih, ekonomskih i političkih djelatnika, te hrvatskih oporbenjaka, koji su sanjali slobodu i ostvarenje vjekovitog sna o slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj. Upravo ta činjenica dovela me do Stošinca i uključivanja u Stošinečku skupinu hrvatskih rodoljuba.
Prvi organizirani početci hrvatske oporbe
Ante Ledić (Aržano, 12.X.1939.), završivši šumarski fakultet u Zagrebu, aktivno se bavio atletikom od 1956. godine i postao prvak tadašnje države u skoku u dalj i desetoboju, te viceprvak Balkana u skoku u dalj. Uključio se u športsko boćanje i postao član višestrukog momčadskog prvaka Zagreba i Hrvatske. Od 1968. godine bio je zaposlen u Rasadniku »Jankomir« u Zagrebu i vodio posao objedinjavanja hortikulturnih komunalnih djelatnosti Grada Zagreba, iz kojih je nastalo poduzeće »Zrinjevac«. Bio je tehnički ravnatelj poduzeća do 1988. godine, kada je bio imenovan glavnim ravnateljem.
Ante Ledić znao je čitati kako »znakove vremena«, tako i znakove »hrvatskog proljeća«. U ugostiteljskom objektu »Rasadnik« u Jankomiru »dao je« izabrati dr. Vladu Veselicu za financijskog direktora poduzeća. Protiv toga bili su Slavko Šajber i Gradski komitet KP. Otada je Ante Ladić sa svojim suradnicima bio pod prismotrom Komunističke partije. Kako je poduzeće »Zrinjevac« trebalo prigodom održavanja Zagrebačkog velesajma dekorirati prostorije, redovito su radnici sa svojim direktorom već u 11 sati, dakle prije otvaranja Velesajma, nestali s prostora Velesajma zbog tzv. »sigurnosnih razloga«. Uzimanjem Vlade Veselice u radni odnos Ledić si je priskrbio naziv »partijskog neprijatelja«.
Važna osoba u tim počecima okupljanja oporbenjaka bio je liječnik dr. Anto Matković, kao i spomenuti Ivo Maglica. Tako je odlučeno 1976. godine da se društvo hrvatskih istomišljenika sastaje izvan Zagreba, podalje od uobičajenih i mogućih kontrola SDB-a, odnosno UDB-e., u Stošincu, na imanju Ante Ledića.
Odluka da se izabere Stošinec za mjesto naših sastanaka bila je uvjetovana jednom metaforom. Ante Ledić je u najvećoj prostoriji u prizemlju dao napraviti veliki kamin. Fenomen kamina, koji podsjeća na vatru koja se ne gasi odmah je prihvaćen kao metafora vatre rodoljublja, koja se ne smije nikada više ugasiti u mislima i srcima posjetitelja. Moja nazočnost sugerirala je opet pojam »stolnog zajedništva«. Jelo i piće dvije su egzistencijalne odrednice ljudskog života, a čovjek je od prastarih vremena shvaćao da uzimanje jela i pića znači priliku za svečanost i izmjenu misli i najboljih želja. Zato prostrt stol znači poziv na svečanost i na razmjenu misli. Prostrt stol rađa trajna prijateljstva. Samo se kod stola izgovaraju zdravice s dobrim željama. Isus je tako volio stolno zajedništvo da su ga njegovi neprijatelji nazivali »izjelicom i pijanicom«. Svoje prvo čudo učinio je kod stola u Kani Galilejskoj, najljepše prispodobe o kraljevstvu nebeskom povezao je sa stolnim zajedništvom, a svoje najveće čudo učinio je na posljednjoj večeri pretvorivši kruh u svoje Tijelo, a vino u svoju Krv. Njegovi učenici na putu za Emaus prepoznali su ga u »lomljenju kruha« kod stola.
Tako su vatra kao simbol vječnog svijetla i stolno zajedništvo postale djelotvorne sastavnice skupine rodoljuba iz Stošinca. Zbog toga su svi sastanci započinjali molitvom kod stola koju sam obično izgovarao ja uz prigodni duhovni nagovor, dok je Tomislav Ladan, u svojim poznatim iskričavim govorima briljirao enciklopedijskom širinom prikazujući hrvatsku kulturu u širokom europskom kontekstu. Sastanci su se održavali jednom, a katkad i dvaput tjedno, petkom ili subotom. Pri dolasku u Stošinec budno smo pazili da onaj tko vozi auto ne pije vino, kako milicija ne bi imala razloga za možebitne neprimjerene intervencije. Od 1976. do 1989. godine izredalo se 45 članova »Stošinečkoga kruga«. To su sljedeće osobe:
1. Sudionici sastanaka od 1976. do 1989. godine: 1. Dražen Budiša, 2. Juraj Kolarić, 3. Zvonimir Šeparović, 4. Mijo Jukić, 5. Veselko Grizelj, 6. Ivan Kovačić, 7. Mato Čop, 8. Mirko Setić, 9. Franjo Fiolić, 10.Ante Bušić, 11. Petar Šimić, 12. Petar Čurković, 13. Jozo Rimac, 14. Vinko Ćurković, 15. Rado Marković, 16. Stanislav Plišo, 17. Josip Ledić, 18. Petar Ledić, 19. Anton Kovačev, 20. Ante Babić, 21. Zlatan Marković, 22. Miljenko Mandić, 23. Šime Ricov, 24. Joja Ricov, 25. Vlado Marović, 26. Duško Katunarić, 27. Kamilo Benković, 28. Vlado Vicić, 29. Boris Pervan, 30. Vjeko Tomljanović, 31. Šime Mihatov, 32. Milorad Zoričić, 33. Vlado Begić, 34. Viktor Lochert, 35. Marcel Majsec, 36. Josip Bratulić, 37. Dubravko Emanović, 38. Drago Jelić, 39. Gerhard Ledić, 40. Jure Maglić, 41. Mato Ljubičić, 42. Ferdo Bušić, 43. Petar Jakopec, 44. Ljubo Lučev, 45. Josip Parazajder.
2. Sjednica inicijativnoga kruga, 19. siječnja 1989. godine: 1. Franjo Tuđman, 2. Marko Veselica, 3. Vlado Veselica, 4. Drago Stipac, 5. Tomislav Ladan, 6. Anto Matković, 7. Ivan Maglica, 8. Hrvoje Šošić, 9. Vlado Marić, 10. Mladen Marić, 11. Nikola Gagulić, 12. Vlado Jurčević, 13. Marko Turić, 14. Ante Ledić.
3. Pridošli članovi Stošinečkoga kruga nakon 19. siječnja 1989. godine: 1. Dubravko Jelčić, 2. Ivo Kostović, 3. Goran Dodig, 4. Drago Krpina, 5. Miroslav Tuđman, 6. Davor Domazet, 7. Đuka Miličić, 8. Đuka Kovačev, 9. Stjepan Šafran, 10. Mile Bogović, svećenik, 11. Hrvoje Hitrec, 12. Joško Kontić.
4. Stalni članovi Stošinečkoga kruga: 1. Tomislav Ladan 2. dr. Ante Matković, 3. dr. Marko Turnić, 4. dr. Mladen Mamić, 5. dr. Vlado Mamić, 6. dr. Vlado Veselica, 7. Marko Veselina, 8. Hrvoje Šošić, 9. Milan Ramljak, 10. Ante Roso, 11. Petar Lovrić, 12. Gerhard Ledić, 13. Juraj Kolarić, 14. Ćiro Grubišić, 15. Josip Jole Đerek, 16. Ivica Vrbić, 17. Dražen Budiša, 18. Ferdo Bušić, 19. Pero Ćurković, 20. Mijo Jukić, 21. Tomislav Ledić, 22. Vlado Marović, 23. Josip Ledić, 24. Don Petar Šimić, 25. Benjamin Tolić, 26. Ivan Maglica, 27. dr. Zvonimir Šeparović, 28. Vice Vukojević, 29. Petar Ledić, 30. Joja Ricov.
Uz pjesme koje su svojim instrumentima na gitari i harmonici redovito pratili Ljubo Lučev i Juraj Kolarić, te predavanja s raznom tematikom razgovaralo se i o programu budućeg višestranačja. Tako je nastala ideja koju su zastupali i posebice zagovarali Drago Stipac i Hrvoje Šošić da se novi pokret za hrvatsko višestranačje nazove »Hrvatski demokratski zbor«. Tomislav Ladan je tada intervenirao, rekavši da riječ »zbor« podsjeća više na vojnu formaciju, a da mi želimo demokraciju. Zbog toga je predloženo da se pokret nazove imenicom »zajednica« (lat. »communio«). Tako se rodila »Hrvatska demokratska zajednica«.
Sjednica Inicijativnog kruga HDZ-a, 19. siječnja 1989.
Bio je prohladan četvrtak 19. siječnja 1989. godine. Možda zbog tog četvrtka, jer sastanci su se održavali obično petkom popodne ili subotom, a možda iz meni nepoznatog razloga Ante Ledić je pozvao prijatelje u Stošinec na »važan dogovor«. Od uobičajenog većeg broja prijatelja Stošinca okupilo se 14 osoba. Dr. Franjo Tuđman, koji do tada nije dolazio u Stošinec došao je u pratnji braće Marić, odvjetnika Vladimira i liječnika Mladena. Ostali članovi tog »Stošinečkog sastanka«, koji je trajao od 14 do 24 sata, bili su: Marko Veselica, Vlado Veselica, Drago Stipac, Tomislav Ladan, Anto Matković, Ivan Maglica, Hrvoje Šošić, Vlado Marić, Maden Marić, Nikola Gagulić, Vlado Jurčević, Marko Turić i Ante Ledić.
Na tom sastanku, koji je kasnije proglašen »tajnim sastankom na Plešivici u siječnju 1989. godine«, za vođu prve hrvatske opozicijske stranke bio je izabran dr. Franjo Tuđman, a za tajnika »za organizacijsku podršku« izabranom vođi dr. Franji Tuđmanu, bio je izabran Drago Stipac.
Zanimljivo je spomenuti da je za predsjednika Inicijativnog odbora bio predlagan Marko Veselica, ali kako je on imao zabranu javnog nastupa, a Franji Tuđmanu je upravo tih dana istekla takva zabrana, izbor je pao na dr. Franju Tuđmana. Tomislav Ladan je isticao da je dr. Franjo Tuđma najpogodnija osoba da bude na čelu pokreta: prvo, zato što ga se kao partizanskog generala ne može apostrofirati »ustašom«; drugo, kao general JNA dobro poznaje prilike u vojsci i u društvu općenito; treće, da on kao osoba posjeduje zavidnu hrabrost koja je potrebna u ovim okolnostima.
Svi su se sugovornici složili da sada dr. Franjo Tuđman, prije odlaska u Švedsku i Kanadu, ima »svehrvatski legitimitet«. U dugoj raspravi govorilo se i o Bosni i Hercegovini. Tomislav Ladan je zastupao mišljenje da bi uključivanje BiH u Hrvatsku značilo da bi Hrvati u vlastitoj zemlji možda mogli postati manjina. Treba sve poduzeti da ne dođe do sukoba između Hrvata i muslimana. Muslimanima, ako treba, i tenkove treba obojiti u zeleno! Treba se boriti ne za hrvatsku granicu na Drini, već za srpsku granicu na Drini! Govorio je da muslimani ne žele biti Hrvati, niti Srbi, ali da su muslimani bliži Hrvatima, a to je u sadašnjem trenutku relevantno. Dr. Franjo Tuđman nije se slagao s takvim razmišljanjima, ali je razumio takva rezoniranja, jer T. Ladan i D. Stipac dolaze iz bosanskog prostora, dok im je hercegovački prostor manje poznat. Zatim se postavila dilema: Ako naša zamisao o neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj ne bude ostvarena, što onda? Da li pristati na tzv. »konfederativno uređenje« po primjeru na Švicarsku ili ne? Svi su se složili , da u tom slučaju treba ići i na tu soluciju, ali samo kao prijelazno, ali nikako ne i trajno političko stanje! Na kraju je bilo zaključeno, da se komunikacija među članovima Inicijativnog odbora mora isključivo odvijati preko kurira, a ne telefonski, kako UDBA ne bi ušla u trag članovima Inicijativnog odbora.
Predsjednik F. Tuđman rekao je jednom prilikom da nije govorio na tajnom sastanku na Plešivici na kojem je bio izabran za vođu prve hrvatske opozicijske stranke, jer da su tamo bili »špijuni«. U jednom tekstu objavljenom u studenom 1991. u Beogradu pod naslovom »Špijuni na čelu Hrvatske« u »Izvodu iz informacije SDB Zabreg« pod naslovom »Šošić Hrvoje, Veselica Marko – rascjep u užoj grupaciji koja je radila na formiranju Hrvatskog demokratskog saveza«, tvrdi da je održan sastanak na Plešivici, ali da »točno mjesto sastanka za sada nije poznato«. Izvor ove informacije jugoslavenske tajne službe UDBE ili SDB bio je neki »Cetina«. U filmu o Bruni Bušiću objavljeno je da je tajno ime za prof. dr. Ivana Cesara »Branko«.1 ačuđuje što UDBA nije znala za mjesto na kojem je bio izabran za vođu hrvatske opozicije dr. Franjo Tuđman ili pak je doista zadržan stupanj tajnosti tog mjesta, što opovrgava tvrdnju dr. Franje Tuđmana da su »tamo bili špijuni«.
Sastanak Inicijativnog kruga HDZ-a 17. lipnja 1989. u »Panorami«
Prvi tajnik-koordinator HDZ-a Drago Stipac bio je razriješen dužnosti tajnika Inicijativnog odbora 17. lipnja 1989. na sastanku u »Panorami« u Zagrebu. Razloge koji su ga naveli na tu odluku iznio je u svom izlaganju, na navedenom sastanku, a govor je u cijelosti objelodanio Hrvoje Šošić.2 Kao što je i poznato, Drago Stipac uspio je u lipnju 1991. ujediniti stranke i jezgre HSS-a u zemlji i inozemstvu, postavši predsjednikom HSS-a.
U govoru na sastanku Inicijativnog kruga HDZ-a Drago Stipac je iznio svoje misli o političkom trenutku Hrvatske i o ulozi dr. Franje Tuđmana te o trenutačnim političkim zbivanjima. Tako je Stipac istaknuo kako nacrt programa jasno govori da »nismo politička stranka«, te da »želimo uspješno usklađivanje sa SSRN-om Hrvatske i Zagreba«, ne želeći »postati njegova transmisija«. Reakcije na »našu pojavu« bile su »ignorantske i odbacujuće« do želje za dijalogom. Program se je odbacivao i »kao nacionalistički«. Dijalog je ipak nastavljen, a kontakte je uspostavila »naša 5-člana delegacija«, kojoj su se kasnije pridružili akademik Dalibor Brozović i Rene Hollos. Postojale su dvije sporne točke: program i osobe. D. Stipac je nadalje naglasio da »ova organizacija treba napraviti prve korake pluralizma na ovom našem prostoru bez osobnih, karijerističkih i drugih pretenzija i ambicija. Mi smo sredstvo svog naroda, a ne on naše«.
Opravdavajući takvo stanje »porođajnim mukama i dječjim bolestima«, Drago Stipac ističe da su »u posljednjem periodu napravljene neke pogreške, među kojima vjerojatno i moje«, ali »najveći dio tih propusta i pogrešaka je ipak vezan za osobu Franje Tuđmana«. Stipac je, doduše, kazao da je on osobno »pun poštovanja za osobu Franje Tuđmana zbog sljedećih razloga: 1. hrabro i smjelo krenuo je drugim putem od dosadašnjeg; 2. puno truda je uložio u obranu hrvatske stvari; 3. on je neosporni hrvatski rodoljub, a ovaj krug imajući u njega povjerenja počeo ga je tretirati kao ‘primus inter pares’, omogućivši mu da program izloži na ‘Književnoj tribini’ i tako reprezentira našu zajednicu, ali nikako ne bez konzultacija. Bez toga, to postaje liderstvo. A to je na žalost, izostalo« – tvrdio je D. Stipac. Kroz proces nastajanja i narastanja »naše zajednice, njegove slabosti su se pojačavale i povećavale«.
Drago Stipac je imao razumijevanje za takvo djelovanje F. Tuđmana, jer »nikad nije učestvovao (sudjelovao!) u postupku rada jedne demokratske organizacije«, posve mlad imao je jednu društvenu formaciju u sredini koja takav način rada i nije poštivala i dugo je vremena bez svoje krivnje živio u nekoj izolaciji od svijeta, a ne poznaje »našu životnu sredinu«, On je visoko obrazovan intelektualac, ali »nažalost jednostran«. Zbog toga je zajednica oslabila, nalazi se pred sektaštvom i frakcijama, a liderski status Franje Tuđmana »je njezina objektivna slabost ovog trenutka«. Nadalje, D. Stipac predbacuje Franji Tuđmanu »razvijanje odnosa i veza s inozemstvom i iseljeništvom, prije nego je ova organizacija stala na svoje noge«. Zbog toga »su nepoželjna stalna inozemna putovanja i Tuđmana i drugih osoba iz kruga ove zajednice«. Zatim, stvoren je »nekakav rad u grupama« bez pravog rasporeda posla i samo s ovlaštenjima »ad hoc« zadataka, od slučaja do slučaja. Osim toga priprema skupštine je nesolidna i predstavlja »čistu improvizaciju« i vezana je »pod svaku cijenu prije Tuđmanova novog odlaska u inozemstvo« – tvrdio je D. Stipac. »U dogovoru sa članovima kruga, Daliborom Brozovićem i Jožom Manolićem, došli smo do zaključka da bi trebalo privući Duška Bilandžića kao pogodnu osobu i mostobran za dalje«, kazao je još Stipac.
Po povratku iz Švicarske Franjo Tuđman je taj pokušaj uključivanja D. Bilandžića predbacio Dragi Stipcu. Osim toga, tvrdio je D. Stipac da mu je Tuđman »predbacivao i neke druge stvari manjeg značenja«. Svoj govor završio je D. Stipac riječima: »Ja sam Tuđmanu u jednom razgovoru u prisustvu člana ovog kruga Dubravka Horvatića iznio pogreške i slabosti u radu ovog kruga i njegovu odgovornost u tome. On je na to emocionalno reagirao, što ne smatram strašnim, jer emocionalne reakcije su u pravilu poštene i bez zadnjih misli«. Svoje izlaganje D. Stipac zaključio je riječima: »Hrvatski narod nema više prostora ni mogućnosti za nove pogreške. Radi uočenih slabosti i uočenih problema nisam više tajnik ovog kruga. U gomilanju daljnjih pogrešaka ne želim više sudjelovati. Ukoliko ovaj krug odluči da dalje ne budem pripadnik ovog kruga, prihvaćam to bez pogovora«.
Analizirajući izlaganje i ostavku Drage Stipca, Hrvoje Šošić smatra da se tu nije radilo o različitom svjetonazoru, već o različitom pristupu za djelovanja ili akcije u konkretnom slučaju. Franjo Tuđman je polazio od akcije, za što je morao biti vođa koji djeluje odlučno i bez odlaganja. Marko Veselica je očekivao da će ga drugi slijediti kao Ghandija. Drago Stipac je sve podređivao demokraciji kako ju je on shvaćao, poglavito u predratnom haesesovskom značenju i praksi, zbog čega je za njega u djelovanju bila primarna procedura. Franjo Tuđman je imao osjećaj za povijesni trenutak. Tako je djelovao i 1971. godine u Proslovu Hrvatskog tjednika, a posebno 1989. godine u stvaranju prve hrvatske političke organizacije.
Franjo Tuđman je imao pred očima stranku kao instrument političkog djelovanja. Zato mu krivo predbacuje Drago Stipac kao veliku pogrešku prerano povezivanje s inozemstvom i iseljeništvom. Vrijeme je pokazalo da je upravo ta »pogreška« bio ključni doprinos Tuđmana hrvatskom političkom organiziranju, jer je veza s iseljeništvom bila važan činitelj u stvaranju HDZ-a. Tuđmanu je integracija iseljene i domovinske Hrvatske i ujedinjenje svih Hrvata bio davnašnji i prvi politički cilj. On je u svojim nastupima uvijek naglašavao ideju pomirbe svih Hrvata. Nadalje, u tadašnjem političkom, nacionalnom i društvenom trenutku akcija je morala imati prednost pred procedurom. Tako je Franjo Tuđman u tom trenutku imao ono što nisu imali ni Marko Veselica, ni Hrvoje Šošić – a to je bila putovnica. Tuđman je zbog toga mogao organizirati i iseljeništvo, zbog čega je dao prednost akciji, a ne proceduri.
U tom kontekstu treba tražiti i odgovor na pitanje – da li održati skupštinu sada ili kasnije ili uključiti iseljeništvo sada ili kasnije? Pogriješili su oni koji su bili uzbuđeni zbog Tuđmanove organizacijske skupštine, kao i oni koji su osporavali samo pravo F. Tuđmanu i njegovim istomišljenicima da to učine tada i na način kako je bilo učinjeno! Uostalom, te iste osobe, proizašle iz stranke kakva je Tuđmanu odgovarala, kasnije su sve svoje želje, htijenja i programe pretočili u svoje vlastite stranke. Drago Stipac u HSS, Marko Veselica u HDS, Hrvoje Šošić u HS, Ante Ledić u HDS i Dražen Budiša u HSLS. To dokazuje i promašenost prigovora Franji Tuđmanu o sektaštvu i frakcionaštvu u HDZ-u.
Skupština HDZ-a od 17. lipnja 1989. godine ne samo da je bila dobro, već i odlično pripremljena, jer je održana unatoč suprotstavljanju, prigovorima, progonima i policijskim zabranama. O odlično pripremljenoj skupštini govori i prijedlog predsjedavajućeg radnog predsjedništva i dr. Franje Tuđmana koji je prihvaćen prije prelaska na Dnevni red skupštine, a koji je glasio: »Ukoliko Skupštini bude onemogućen nastavak rada uslijed nepredviđenih okolnosti, Skupština se smatra održanom, tj. konstituiranom, te se prihvaćaju: Programska deklaracija HDZ, Statut HDZ, sva predložena tijela HDZ, te Izjava osnivačke skupštine HDZ – kao što je pripremljeno u materijalima od radnog (većinskog) dijela Pripremnog odbora«.
U zapisniku Skupštine je zabilježeno da je prijedlog prihvaćen sa 48 glasova »za« i 2 glasa »protiv«.
Epilog: Pokušaj ujedinjavanja demokršćanskih hrvatskih političkih stranaka ili stranaka s kršćanskim predznakom ili programom
Bilo je kasno navečer u subotu 10. lipnja 1989. godine. Spremao sam se za odlazak u Montreal u Kanadu. Rezervacije sam imao za Air Canadu, za petak 16. lipnja 1989. u 11.30 sati. U Montreal sam trebao sletjeti 17. lipnja, u subotu kada se održavala Skupština Inicijativnog odbora HDZ-a. Došavši taksijem oko 23 sata pred kuriju sv. Jakova u Novoj Vesi 8, Hrvoje Šošić nije zvonio, već je snažno kucao na vrata i sav uzbuđen pokazivao mi je jedan papir formata A4, govoreći kako je to tekst Jože Manolića. Pročitao mi je tekst koji je očito bila preambula dokumenta predviđenog da bude prihvaćen na Skupštini Inicijativnog odbora HDZ-a, a u kojem se govorilo o Jugoslaviji i o Avnoju kao temeljima na kojima se oblikuje država Hrvatska. Temperamentno me je zapitao: »Prečasni, može li to proći?«. Odgovorio sam mu: »Može«. Odmah mi je Šošić rekao: »A sada o tom tekstu razgovaramo kao katolici vjernici. Može li proći?« Odgovorio sam mu: »Ne može!«. Tada je iz svoje aktovke izvukao novi papir, za koji mi je rekao da je to »Desna deklaracija HDZ-a« iz koje je izbačena i Jugoslavija i AVNOJ. Naš kratak susret je završio izjavom Hrvoja Šošića: »Mislim da ću se morati razići s dr. Franjom Tuđmanom, jer drugačije nije moguće razbiti komunističko jezgro!«
Deset godina kasnije, točnije 20. rujna 1999., ponovno je Hrvoje Šošić došao k meni, sada u kuriji sv. Magdalene u Novoj Vesi 7. Zamolio me da napišem sljedeću izjavu: »Ovime ovlašćujem prof. dr. Hrvoja Šošića da se može koristiti mojom izjavom i interpretacijom teksta koji mi je donio na uvid početkom lipnja 1989. g., a odnosio se na Dokument koji se odnosio na Skupštinu HDZ-a 17.VI. 1989. »20. rujna 1999. J. Kolarić.« (ovu izjavu prilažem tekstu).
Smatram važnim ovdje navesti i malo poznatu činjenicu da je u kuriji sv. Magdalene u Novoj Vesi 7 (koja mi je bila dodijeljena na uživanje 7. ožujka 1991.) bio održan povijesni sastanak 26. svibnja 1992. godine, a na kojem su se predstavnici »Hrvata kršćana i demokrata« (kako je zapisao Zdravko Mršić) dogovarali o ujedinjenju svih hrvatskih stranaka s demokršćanskim programom. Svoje zapise o tom događaju ostavili su u Liber memorabilium sljedeći prvaci hrvatskih političkih stranaka: Zdravko Mršić (HKS), Marko Veselica (HDS), Drago Stipac (HSS), Martin Špegelj i Josip Kokić. Pozvan je bio i dr. Ivan Cesar (HKDS), ali se nije odazvao pozivu. Na sastanku je potpisan dokument pod nazivom »Prijedlog za objedinjenje stranaka hrvatskog političkog centra« (Projekt HKB).
Dnevnik »Novi vjesnik« (3. lipnja 1992.) na str. 4., nakon toga sastanaka donio je članak Branka Podgornika pod naslovom: »Hrvatska uoči najavljenih izbora. Stvara se blok demokršćana«. Stvar je otkrio Cesar, a u igri su HKDS, HSS, HDS i KNS, no neki spominju samo tri stranke (bez HKDS). Spomenuti sastanak u kuriji sv. Magdalene nije apostrofiran od sudionika, ali je Zdravko Mršić izjavio da je »načelni sporazum« o takvoj suradnji postignut između vrhova »tri stranke«, ali to stranke još nisu verificirale. U članku je istaknuto da na dogovoru nije bio Ivan Cesar »koji je navodno bio na putu«. Ali to je tema za jednu novu studiju.
Stošinec – deset godina kasnije
Ne želeći da se zaboravi fenomen Stošinca u kojem se rađalo hrvatsko političko višestranačje i u kojem su udareni temelji Hrvatske demokratske zajednice, Ante Ledić pozvao je pismom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana da se odazove domjenku na posjedu obitelji Ledić u Stošincu na Plešivici, u utorak, 19. siječnja 1999. u 14 sati, kada će se obilježiti 10. obljetnica »jednog od niza susreta što su smjerali ozbiljne samostalne Hrvatske Države na kojemu je bila nazočna i Vaša osoba«. Pismo je upućeno i svim prijateljima (45 osoba) koji su prošli kroz svojevrsnu školu hrvatske demokracije u Stošincu. Predsjednik Republike Hrvatske nije se mogao odazvati pozivu, jer je već bio teško bolestan.
Na jubilarnom sastanku svi su se sudionici sastanka upisali u Spomen-knjigu »Stošinečki spomendan« koji je sastavio Joja Ricov. Tekst povelje i popis sudionika donosimo u Prilogu. Zaslugom Ante Ledića cesta u Stošincu koja prolazi kraj njegove kuće nazvana je »Cesta Hrvatske demokratske zajednice«. To je ipak samo mala hvala za veliko djelo koje je započelo u plešivičkom kraju koji je tako lijep kao i »Lijepa naša«. Ona je ovdje iznjedrila, zahvaljujući skupini hrvatskih velikana, prvu hrvatsku državotvornu stranku – HDZ, najveću u hrvatskoj povijesti, i to u posljednjim godinama komunističkog pakla.
_____________________
1 Hrvoje Šošić, Hrvatski politički leksikon, Drugi dio, P-Ž, Rijeka, 1993, 957-958.
2 Hrvoje Šošić, Hrvatska politička opozicija. Od Stepinca i Šubašića do Kuharića i Tuđmana, Zagreb, 1990., 29-36; Usp. H. Šošić, Hrvatski politički leksikon 2.sv. Rijeka, 1993., 951-957.
__________
Nastavljamo uz dužno poštovanje prenositi kolumne gospođe Nives Opačić iz Vijenca Matice Hrvatske
Piše: Nives Opačić
U prošlom broju Vijenca ostavila sam elegantnoga gospodina u fraku ipak nedolično odjevena – bez pokrivala za glavu koje ide uz frak, a to je cilindar. Da ovaj tekst čitaju bravari ili strojari, razveselili bi se riječi cilindar, jer se cilindar ne nosi samo na glavi. Pokazat ću da ima zajedničkih elemenata koji su kumovali i nazivu elegantnoga pokrivala za glavu, i dijelu parnoga stroja ili motora s unutarnjim izgaranjem, čak i siromaškoj svjetiljci petrolejci.
Najprije gospodski cilindar. To je tvrd visok šešir u obliku zatvorenoga poluvaljka zavrnutih tvrdih oboda, obično crne sjajne boje. Takav se nosi od 18. stoljeća Vinko Esih još 1954. piše u Pomodnom rječniku da je cilindar već rijedak, no ipak ga i danas u najsvečanijim društvenim zgodama nose poglavito stariji muškarci. Prvotna svrha svakoga pokrivala za glavu jest zaštita od hladnoće i topline, no neka su, osim zaštite ili ukrasa, znak časti (npr. posvećeni crveni kardinalski šešir), ili pak sramote, pa su tako bankroteri u Njemačkoj i Francuskoj bili „nagrađeni“ zelenim ili žutim šeširom. Riječ šešir proširila se po cijelom slavenskom jugu kao neutralna riječ za takvo „glavopokrivalo“ koje se sastoji od gornjega dijela (zvona, tuljca / tuljka ili glave) i donjega dijela, koji se obično širi (obod, krila). Danas se nose meki šeširi savitljivih oboda, a najpoznatija svjetska marka takvih šešira jest Borsalino (po Talijanu Alessandru Borsalinu iz 19. st.). Sjetite se samo američkih gangstera, oni su nosili takve šešire, kao i ženama onomad neodoljiv Humphrey Bogart, a nakon filma Borsalino i Alain Delon i Jean-Paul Belmondo. Ili što bi bio junak vesterna John Wayne da ga od prerijskoga sunca i prašine nije štitio široki kaubojski šešir, koji je mogao poslužiti i kao posuda za pijenje vode?! Lovački zeleni šešir, kao i onaj vodootporni planinarski, nalaze svoju punu primjenu kao panoi za izložbe raznoraznoga perja, odnosno planinarskih značaka. Ne treba posebno isticati da su svi izlošci trofeji njihovih ponosnih vlasnika. Bilo je u povijesti i dvorogih šešira (sklopivi Napoleonov), pa i trorogih (u Švedskoj Stranka šešira po časnicima, no najpoznatiji je Trorogi šešir Manuela de Falle, balet).
Šeširi se izrađuju od klobučine, što je obično pust ili filc (njem. Filz), ali može biti i platno, a danas sve više i sintetika. U svakom slučaju, to mora biti podatna tvar koja se lako može modelirati. Obično su se uzimale zečje ili konjske dlake te dlake nekih divljih životinja i kratka ovčja vuna. Dodaje se i nešto pamuka, pa se od toga izrađuje klobuk ili tuljak, početni oblik šešira. Danas nam klobuk znači i gotov šešir. Misli se da riječ klobuk (u istom je liku po sličnosti oblika nalazimo i u gljiva i u meduza) potječe od stsl. klobukú, što kao i šešir znači pokrivalo za glavu i dalje se izvodi od istočnjačke riječi kalpak. To je bila visoka šiljasta kapa kojoj je obod bio od krzna. Nosili su je i tatarski vojnici, pa je drugo značenje kalpaka kaciga (zaštita u ratu). Danas se u hrvatskom razgovornom jeziku upotrebljava tu i tamo kao zamjena za svaku kapu („Stavi kalpak na glavu, hladno je“). Imenica klobuk dala je i majstora klobučara, pa onda i prezimena Klobučar, Klobučarić, no kad se taj majstor spominje u jednom frazemu, mora ostati onakav kakav se i okamenio – npr. kad se kaže da se oni razlikuju kao bog i šeširdžija (to se ne može ni usporediti, to je nešto sasvim drugo).
Prije nego što se vratim početnom cilindru, da ne zaboravim i da me ne snađe sudba kleta vrloga Varaždinca, domovine sina. On je imel jen škrlak – pa kaj onda? Pa to da je puhnul veter i zel ga vrag. Kajkavcima je danas škrlak / škrljak svaki šešir, no već ime toga šešira govori kakav je. To je šešir široka oboda („krilaš“), koji se i izvodi iz prasl. *kridlo, ono što ima krila, sredstvo za letenje. Najnormalnije je da uz pomoć vjetra poleti. Pametniji muži danas manje mare za ljepotu, a više za praktičnost, pak si nabiju škrlak na oči. Takav je prije običan tuljac nego „krilaš“, ali barem i po vjetru ostaje čvrsto na glavi.
Dakle, cilindar. Taj visoki kruti muški šešir – bilo je, doduše, i ženskih uzleta s cilindrom (Marlene Dietrich), no ipak je sljubljeniji s muškom populacijom – ističe se svojom visinom i oblikom, što se vidi i u njegovim imenima na raznim jezicima: lat. petasus cylindratus, petasus altus, njem. Zylinderhut, rus. cilíndr, engl. top hat, hight hat, silk hat, stove-pipe, topper, fr. haut-de-forme, chapeau haut-de-forme, tube, tal. cilindro, cappello a cilindro, tubo. U osnovi cilindra krije se grč. kýlindros, lat. cylindrus, što znači valjak, svitak, svijena knjiga, dakle šeširu je kumovao njegov oblik. No imenom cilindar zove se i dio parnoga stroja ili motora s unutarnjim izgaranjem u obliku valjkaste zatvorene kutije, unutar koje, pučki rečeno, klip ide gore-dolje. Sad su strojari namireni, a na svoje će doći i bravari kad spomenem cilindrične brave (koliko god usavršene, lopovi svakoj mogu dohakati). Stakleni valjak na negdašnjim petrolejkama zvao se također cilindar – oblik nije bio samo valjkast nego i kruškolik. I geometrijsko tijelo valjak nastaje vrtnjom pravokutnika oko jedne njegove stranice, tzv. cilindre.
I tek što sam etablirala cilindar, već stiže nova moda. Za manje svečane (ali ipak još svečane) zgode taj se tuljac prepolovio i na vrhu zaokružio, pa je nastao polucilindar, u Zagrebu nazvan halbcilinder ili jednostavno halbec. Sjećam se da je takav imao još moj dida (iznutra je bila nafaldana bijela svilena podstava s imenom proizvođača, čijega se imena više ne sjećam). No moj tata ne bi halbec ni za živu glavu stavio na glavu (nosio je borsalino). Prepolovljenost se vidi i u drugim nazivima, npr. tal. mezza tuba, tubino, a fr. je slijedio oblik: chapeau melon. No mnogo su nazimljiviji nazivi u njem. (Bowler, uz Melone) i engl. (derby, bowler). Premda riječ derbi dobro znamo jer tako zovemo važnu sportsku utakmicu za koju vlada posebno zanimanje (nažalost, nakon nogometnih derbija gradovi često ostaju poharani – što od oduševljenja zbog pobjede, što od bijesa zbog poraza), nisam sigurna da ljudi znaju podrijetlo te riječi. Ona je zapravo vlastito ime: lorda Derbyja, koji je u Epsom Downsu u Engleskoj organizirao poznatu konjsku utrku, koja se po njemu zove derbi. Utrka se održava od 1780. svakoga proljeća i smatra se prvorazrednim društvenim događajem, pa je razumljivo da su na nju ljudi dolazili pristojno odjeveni. Odatle ime derby i šeširima koji su se mogli vidjeti na toj utrci. A onda je Bowler, londonski trgovac takvim šeširima, lansirao te šešire, upravo zbog konjske utrke, u visoku modu, koja je zahvatila cijeli zapadni svijet.
I kakve sad veze ima moda, dio stroja, petrolejke i sl. s ljudskim pravima? Ima i opet kroz cilindar. Primajući Nobelovu nagradu za mir u prosincu 2003, iranska dobitnica Širin Ebadi rekla je da Kirov cilindar možemo smatrati prvim pisanim spomenikom o ljudskim pravima u povijesti. Glineni valjak Kira Velikog antički je dokument napravljen u obliku cilindra, i to prilikom perzijskog osvajanja Babilona 539. pr. Kr. Osvajač ne likuje nad pobijeđenima (babilonskim kraljem Nabonidom), nego novim podanicima jamči sva prava i ugodan život. Samoga Nabonida imenovao je svojim savjetnikom. Kirov cilindar našao je 1879. asirsko-britanski arheolog Mormuzd Rassam, pa je jasno da se čuva u Britanskom muzeju u Londonu, a njegova replika nalazi se na drugom katu zgrade UN-a u New Yorku. I pobijeđeni babilonski kralj Nabonid ima nekoliko svojih cilindara, koji su oblikom vrlo slični Kirovu, a jedan (koji opisuje obnovu hrama bogu Sinu) nalazi se u Britanskom muzeju. Kad veliki što otuđe, to se ne zove krađa.
Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman – spremnost na kompromis i strpljivost: slabost ili umijeće vođenja?
Piše: Ante Nazor
Svjedoci smo čestih rasprava o radu, rezultatima i ostavštini prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, u kojima mnogi komentari nisu utemeljeni na povijesnim izvorima, a njihov cilj nije objektivno, kritičko promišljanje. Stoga je, na neki način, naslov ovoga rada isprovociran pojedinim komentarima u medijima. Predmet moga izlaganja su neke odluke predsjednika Republike Hrvatske koje možemo smatrati iznimno važnim u procesu osamostaljenja, obrane i oslobađanja Hrvatske, a o kojima postoji različito mišljenje. I sama činjenica da neposredni sudionici tih događaja različito komentiraju i ocjenjuju donesene odluke, govori o složenosti tadašnjih prilika. Vlastito vrednovanje odluka koje je donio predsjednik Tuđman potkrijepit ću izjavama drugih važnih sudionika spomenutih događaja ili podacima koji se odnose na njih.
Prilikom vrednovanja ostvarenja pojedinaca ili određenih skupina, krajnji rezultat njihova djelovanja jedan je od temelja za konačnu ocjenu. Samostalna i slobodna, međunarodno priznata Republika Hrvatska rezultat je koji predsjednika Franju Tuđmana svrstava među zaslužne osobe hrvatske povijesti. Dakako, njegove poteze, odluke i razmišljanja treba promatrati kritički, ali uzimajući u obzir i okolnosti u kojima je djelovao. Dakle, ne smije se zanemariti »kontekst vremena«, ali ne u smislu u kojem danas tu frazu često koristi dio novinara, pa i kolega povjesničara, da bi se opravdali neki neprimjereni postupci nekoga od vlastitih političkih miljenika, nego da bi se upozorilo na složenost prilika u kojima se djelovalo. Uz to, treba jasno razlikovati razmišljanja predsjednika Tuđmana, koja je kao povjesničar često javno iznosio, od državničkih odluka koje je donosio. Tu posebice mislim na razmišljanja te odnos i ulogu hrvatskoga predsjednika u pitanjima prema Bosni i Hercegovini.
Jednako tako, ukupna ocjena djelovanja Franje Tuđmana ne mora biti jednaka ocjenama pojedinih segmenata koji su obilježili razdoblje u kojem je on bio na vlasti; djelovanje svakoga državnika slojevito je: obuhvaća pitanja unutarnje i vanjske politike, gospodarstva, kulture, pravosuđa, socijalne osjetljivosti, itd. Prema tome, temu ovoga izlaganja možemo svrstati u segment »vanjske politike«, s obzirom na to da ću govoriti o odlukama koje držim iznimno važnim u procesu dobivanja međunarodnog priznanja Republike Hrvatske te obrane i oslobađanja njezina teritorija. Ne treba posebno isticati da se u svemu tome nije mogao izbjeći utjecaj međunarodne zajednice, kojemu se Hrvatska morala prilagođavati, niti objašnjavati zašto je tomu tako. Zbog toga ću podsjetiti na različito vrednovanje nekih prijedloga i odluka donesenih tijekom stvaranja suvremene hrvatske države i Domovinskog rata, primjerice:
– prijedlog o konfederaciji (dakako, kao prijelaznom rješenju) – kao politika mogućeg ili samostalna država odmah – što je bio san mnogih u Hrvatskoj, ali je pitanje koliko je 1990. to bilo realno zahtijevati;
– provedba tzv. Špegeljevog plana (napada na vojarne JNA krajem lipnja 1991.) ili ne;
– slična toj bila je i dvojba početkom 1992. – potpisati Sarajevsko primirje i prihvatiti Vanceov plan ili nastaviti rat;
– slično tome bilo je i pitanje pokretanja završne oslobodilačke operacije – kada konačno krenuti, odnosno do kada odgađati oslobađanje okupiranoga državnog teritorija.
Sve spomenute situacije, u kojima se predsjednik Tuđman odlučio za strpljivost, odnosno čekanje povoljnog trenutka, bile su povod nekima za javnu prozivku predsjednika da je neodlučan i mekan, da nepotrebno oklijeva i da nije dorastao zadaći koju ima, pa čak i da je kukavica. Pri tome nisu uzeli u obzir ni konačan rezultat njegova rada – činjenicu da je Republika Hrvatska postala samostalna, međunarodno priznata država, i to u tada jedino mogućim, od međunarodne zajednice priznatim granicama, jer drže da je taj proces predugo trajao. Možda se oslobađanje i moglo brže provesti, ali sigurno je da bi i žrtve tada bile znatno veće, pa i to treba uzeti u obzir.
Konfederacija (kao prijelazno rješenje) ili neovisnost (odmah) – politika mogućeg
Kad se početkom 1990. nacionalna euforija više nije mogla obuzdati, mnogi su poželjeli da Hrvatska odmah proglasi samostalnost i izdvoji se iz Jugoslavije. Mnogi su zbog toga bili razočarani kad je hrvatsko vodstvo, zajedno sa slovenskim vodstvom, kao rješenje ponudilo preustroj Jugoslavije u konfederaciju. U dnevniku Borisava Jovića, predstavnika Srbije u osmeročlanom Predsjedništvu SFRJ i tadašnjeg predsjednika toga Predsjedništva, u listopadu 1990. zapisano je da su na sjednici Predsjedništva SFRJ iznesena razmišljanja o budućem uređenju Jugoslavije. Pišući o tome B. Jović je zaključio »da je Sloveniji i Hrvatskoj najprihvatljivija bila konfederacija, Srbiji i Crnoj Gori federacija (centralizirana), a da su BiH i Makedonija bile za nešto između«. Dakako, Borisav Jović je prijedlog Slovenije i Hrvatske kategorički odbacio. Preustroj Jugoslavije u savez suverenih država Hrvatska je predložila i u lipnju 1991. godine, ali je i taj prijedlog Srbija odbila.
Neki su pristanak na konfederaciju protumačili kao slabost predsjednika Hrvatske, jer su željeli neovisnu državu, i to odmah. Danas, kad pamtimo koliko je mukotrpan, ali i krvav, bio proces međunarodnoga priznanja Hrvatske, koliko je stav međunarodne zajednice prema takvoj opciji bio, blago rečeno, suzdržan, možemo zaključiti kako je konfederacija bila maksimum koji je hrvatsko vodstvo moglo zahtijevati u ondašnjim uvjetima. Ipak, korak po korak, Hrvatska je zaslužila međunarodno priznanje, a Srbija je proglašena krivom za raspad Jugoslavije, jer nije bila spremna na kompromis oko njezina preustroja.
Preustroj Jugoslavije u konfederaciju, kao prijedlog međunarodne zajednice za rješenje jugoslavenske krize, bio je u opciji i u vrijeme najžešćih napada na Hrvatsku. Tako je na Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu 18. listopada 1991. svim republikama predložen plan političkoga rješenja (»Sporazum o općem rješenju jugoslavenske krize«, poznat kao »Carringtonov plan«). Njime se predlagalo stvaranje »slobodnog saveza suverenih i neovisnih država sa sveobuhvatnim sporazumima o kontrolnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava i sa specijalnim statusom za određene skupine« te predviđalo »priznanje republika, koje to žele, unutar postojećih granica«. Ovaj su plan prihvatile sve republike, osim Srbije, čak ga je prvotno prihvatio i crnogorski predsjednik Momir Bulatović, no nakon nekoliko dana, podvrgnut različitim pritiscima, vjerojatno i prijetnjama, povukao je svoj pristanak.
Suprotstavljajući se planu Europske zajednice, srbijanski je predsjednik Slobodan Milošević odbio priznati granice republika kao granice neovisnih država te je nastojao postići priznanje preostale Jugoslavije, odnosno Jugoslavije bez Slovenije, ali s dijelovima Hrvatske koje su Srbi već zauzeli ili su namjeravali zauzeti, kao sljednice stare federacije. Time je Konferenciji izmakla posljednja prilika za postizanje dogovornog razlaza i mira, a rat za nove granice Srbije nastavio se punom žestinom. Nakon tog neuspjeha te Miloševićeva odbijanja još jedne, proširene inačice »Carringtonova plana« od 4. studenoga 1991., Konferencija se zbog opstrukcije Srbije našla u slijepoj ulici, a JNA je nastavila rat. Stoga je Geoffrey Nice, kao predstavnik Tužiteljstva na MKSJ u Haagu, ustvrdio da bi – da je Srbija 18. listopada 1991. prihvatila »Carringtonov plan« i da su sve strane prišle stvaranju konfederacije uz posebna prava za Srbe u Hrvatskoj – rat završio, a tisuće života bile bi spašene.
Dakle, s osjećajem za realnost, predsjednik Franjo Tuđman je i u listopadu 1991., usprkos žestokim napadima na Hrvatsku (ili možda baš zbog njih), pred međunarodnom zajednicom pokazivao spremnost na konfederaciju, tj. na kompromis. Samo tri mjeseca poslije države Europske zajednice priznale su Hrvatsku kao suverenu državu, a u svibnju 1992. Hrvatska je postigla maksimum u tome pogledu – primljena je u članstvo UN-a.
Tzv. Špegeljev plan
Kad je na sjednici Predsjedništva SFRJ od 7. i 8. svibnja 1991. godine JNA dobila zadaću uspostave »tampon zone« između srpskih terorista i hrvatske policije, čime je zapravo omogućeno da JNA zauzme povoljne pozicije za napad na Hrvatsku, mnogi su vjerojatno bili ljuti na predsjednika Tuđmana što je to dopustio i protumačili njegovu suglasnost kao slabost. No, Hrvatska je tada zaista bila slaba i nespremna na oružanu konfrotaciju s JNA. Potom je sredinom svibnja započela kriza zbog neimenovanja Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ, a krajem lipnja započeo je i oružani sukob između JNA i slovenske Teritorijalne obrane, u koji se Hrvatska nije vojno umiješala. Riječ »vojno« ne treba doslovno shvatiti, jer Hrvatska tada još nije imala ustrojenu vojsku (uz policiju, oružane snage RH imale su samo slabo naoružane i ljudstvom nedovoljno popunjene četiri brigade tek osnovanoga Zbora narodne garde).
Strani diplomati, kako svjedoči u svojim izlaganjima akademik Davorin Rudolf, tada ministar vanjskih poslova, znali su da se Hrvatska tada nije mogla suprotstaviti JNA, ali neki se u Hrvatskoj ni danas ne slažu s takvom procjenom. Oni smatraju da je Hrvatska tada trebala napasti JNA, ali da se predsjednik Tuđman ponio kukavički, odnosno da je imao bezrazložno velik respekt prema JNA. Umjesto daljnje rasprave o tome podsjetit ću da je – komentirajući to razdoblje u svojoj knjizi Moje viđenje raspada – tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu SFRJ general armije Veljko Kadijević zapisao da bi za JNA bilo bolje da je predsjednik RH Franjo Tuđman tada donio odluku o napadu na JNA, a ne kasnije. Jer, kako je zapisao Kadijević, »vrijeme radi više protiv nas nego za nas«, te zbog toga što je u toj fazi sukoba JNA »morala sačekati napad, a ne prva napasti«.
Tvrdnji da je Hrvatska tada izdala Sloveniju suprotstavlja se činjenica da JNA nije ni mislila ozbiljno ratovati u Sloveniji, jer su već tada ciljevi JNA i srbijanske politike bili identični. JNA je već tada bila spremna provoditi srbijansku politiku koja je vjerovala da će vojnom opcijom ostvariti svoje ciljeve. Dnevnik Borisava Jovića pokazuje da su početkom srpnja 1991., dakle neposredno nakon početka »sukoba u Sloveniji«, S. Milošević i B. Jović dogovorili sastanak s V. Kadijevićem radi prihvaćanja prethodnih dogovora između JNA i srbijanskog vodstva, te da ih je Kadijević bio spreman prihvatiti. Zatražili su žestok odgovor Slovencima, a potom povlačenje iz Slovenije i zauzimanje pozicija u Hrvatskoj s glavnim snagama JNA radi osiguranja srpskih zahtjeva, te izbacivanje slovenskih i hrvatskih kadrova iz JNA. Kadijević je sve to prihvatio, uz procjenu da mu za izvršenje toga treba 6-10 dana. No, Jović i Milošević tražili su da to ubrza na 2-3 dana, pa je Kadijević i to prihvatio.
Dakako, pitanje je koliko je tada realno bilo očekivati hrvatsko-slovensko savezništvo, odnosno sudjelovanje Slovenije u ratu koji Srbija nije ni namjeravala voditi protiv Slovenije? O tome koliko je Slovencima bila »važna« Hrvatska govori i zapis iz dnevnika Dobrice Ćosića datiran 12. kolovoza 1991., dakle u vrijeme tromjesečnoga moratorija uspostavljenog uz pomoć europske zajednice. U njima je Dobrica Ćosić zapisao da ga je iznenada iz Ljubljane nazvao France Bučar, njegov stari poznanik još iz disidentskih dana, i pitao može li s Dimitrijem Rupelom, tadašnjim slovenskim ministrom vanjskih poslova, doći u Beograd i porazgovarati o srpsko-slovenskim odnosima.
O tom susretu Ćosić je zapisao: »U tročasovnom razgovoru u Ćosićevom domu Bučar i Rupel predlažu da se zaboravi ono što je ranije bilo i uspostavi nova suradnja, a za uzvrat Ljubljana pristaje na neutralnost u sporu između Srbije i Hrvatske. Pita Ćosić: Hoćete li vi da to stavimo na papir, Slovenci kažu – može. Ćosić pita: Na slovenskom i srpskom? U redu, kažu Slovenci. U zajednički sastavljenom tekstu u pet točaka Ljubljana pristaje i na ono što je najspornije u jugoslavenskoj krizi – na pravo Srba u Hrvatskoj na samoodređenje«.
Sarajevsko primirje
Jednako kao za tzv. Špegeljev plan, postoji mišljenje da je i potpisivanje primirja u Sarajevu 2. siječnja 1992. rezultat Tuđmanove neodlučnosti i straha. Naime, pobornici takvoga mišljenja drže kako je Hrvatska, da je nastavila rat, već tijekom 1992. mogla poraziti neprijatelja i osloboditi okupirani teritorij. Navodi se da je Hrvatska tada imala više od 60 brigada i samostalnih postrojbi u rangu bataljuna, odnosno bojne, te oko 200.000 ljudi pod oružjem – namjerno kažem ljudi, a ne vojnika. Međutim, zanemaruje se organizacijska sposobnost, tj. vođenje i zapovijedanje, ali i obučenost ljudi pod oružjem, zanemaruje se logistička potpora i opremljenost postrojbi, a sukladno svemu tomu i operativna sposobnost Hrvatske vojske za napadna djelovanja na cijelom ratištu.
Istina je da su Hrvatska vojska i policijske snage od kraja listopada 1991. godine do Sarajevskog primirja odradile uspješnu oslobodilačku operaciju u kojoj je u zapadnoj Slavoniji oslobođeno više od 2000 (oko 2200) kilometara teritorija, ali je za to plaćena velika cijena, posebice kad uspoređujemo broj žrtava u spomenutoj operaciji oslobađanja zapadne Slavonije s brojem žrtava hrvatskih snaga u operacijama »Blijesak« i »Oluja«, pa i u operacijama koje su im prethodile – od »Zime 94«, »Skoka 1« i »Skoka 2«, do »Ljeta 95«. Osim toga, zanemaruje se i činjenica da je istodobno s uspjesima hrvatskih snaga u zapadnoj Slavoniji, krajem prosinca i početkom siječnja neprijatelj u zadarskom zaleđu osvajao nova područja. Uostalom, i operacija »Gusar«, odnosno »Maslenica«, provedena u siječnju 1993. pokazala je nedostatke HV-a i potrebu njenog daljnjeg usavršavanja da bi se završne operacije mogle izvesti s minimalnim gubicima. Stvaranje učinkovite vojske ipak je dugotrajniji proces.
Upravo je Hrvatski memorijalnodokumentacijski centar Domovinskog rata organizirao niz stručnih tribina o oslobađanju zapadne Slavonije. Nakon izlaganja neposrednih sudionika, zapovjednika u toj operaciji – od zapovjednika Operativne zone, nedavno preminulog generala Miroslava Jerzečića i zapovjednika Operativne grupe, generala Rudija Stipčića, do zapovjednika akcije – primjerice »Otkosa 10«, kao i zapovjednika pojedinih postrojbi, ostao je ukupan dojam da je učinjen maksimum i da Hrvatska vojska tada nije imala snagu za konačan udar i odbacivanje neprijateljskih snaga preko rijeke Save. Nositelj operacije – 1. gardijska brigada – već je bila iscrpljena neprestanim borbama i gubicima, a nedostajalo je i streljiva (posebice za teško naoružanje), da ne govorimo o iznimno teškim vremenskim uvjetima.
Dakle, zanemaruje se da Hrvatska vojska u spomenutom razdoblju nije bila sposobna uz minimalne žrtve osloboditi okupirani teritorij RH. Primjera radi, u spomenutom oslobađanju okupiranoga teritorija zapadne Slavonije u jesen i zimu 1991. poginulo je više od 236 hrvatska branitelja, a u operacijama »Blijesak« i »Oluja« ukupno oko 300; dakako, treba uzeti u obzir da je »Oluja« bila završetak jednoga procesa niza oslobdilačkih operacija koji je započeo operacijama »Cincar« i »Zima 94.« (u studenome 1994.), a koji je obuhvatio i akcije »Skok 1« i »Skok 2« te operaciju »Ljeto 95« krajem srpnja 1995. Kad se gubicima iz »Blijeska« i »Oluje« pribroji 51 poginuli hrvatski vojnik u spomenutim borbenim operacijama Hrvatske vojske (bez operacije »Cincar«), točnije Zbornog područja Split, ukupni gubici su manji od 350 vojnika. Dakle, ne više od trećine veći nego 1991. godine u zapadnoj Slavoniji, a oslobođeno je znatno više (gotovo 5 puta više), teritorija (najmanje oko 12.800 kvadratnih kilometara), na gotovo nepristupačnom terenu, iznimno zahtjevnom za ratovanje.
Dakle, Sarajevskim primirjem Hrvatska je kupila vrijeme u kojem je mogla ustrojiti, naoružati i opremiti vojsku koja će u završnim operacijama, uz minimalne gubitke, ostvariti glavnu zadaću – oslobađanje okupiranoga teritorija RH. Teško je govoriti što bi bilo da nije bilo Sarajevskog primirja i da je rat nastavljen dotadašnjim intenzitetom, ali može se svakako pretpostaviti da bi ljudski gubici hrvatskih oružanih snaga, a vjerojatno i civilni gubici, bili znatno veći.
Odgađanje završne operacije
Odgađanje završne operacije neki su također tumačili neodlučnošću i strahom predsjednika Tuđmana, neki su čak u tome vidjeli neki dogovor s Miloševićem, pa čak i s kriminalnim skupinama kako bi se u stanju »ni rata ni mira« pojedinci mogli obogatiti u nečasnim poslovima. Da, predsjednik Tuđman zaista je imao strah, ali strah od ljudskih gubitaka i zato je bio vrlo oprezan u donošenju odluka o vojnom djelovanju. Uostalom, znao je da nema pravo na pogrešku i da bi eventualan neuspjeh u provedbi završne operacije najvjerojatnije konačno onemogućio povratak okupiranoga teritorija u ustavnopravni poredak RH i uspostavu cjelovite RH.
Tuđmanovo nastojanje da mirnim putem, uz pomoć međunarodne zajednice, riješi pitanje okupiranoga teritorija neki su također smatrali slabošću. No, iako je bio spreman na znatne kompromise, istodobno jačanje Hrvatske vojske pokazuje da nije bio naivan i da se Hrvatska spremala i za moguće vojno rješenje, koje se na kraju pokazalo i kao neizbježno.
Uostalom, Zakon o amnestiji, koji je Hrvatski sabor donio 1992., pa i 1995., bio je također svojevrsni kompromis (a ne samo civilizacijski čin), pa su mnogi koji su 1991. izgubili svoje najmilije bili razočarani, tumačeći ga na način da je hrvatska vlast time pokazala spremnost da amnestira Srbe koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske i rušenju ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske.
Kompromis je predstavljalo i odgađanje vojnog djelovanja na okupirane dijelove RH (samoproglašena Republika Srpska Krajina) u prosincu 1994., kad je glavnina snaga Srba iz Hrvatske bila zauzeta napadima na Bihać. Hrvatska nije dobila američko »zeleno svjetlo« za pokretanje oslobodilačke operacije u Hrvatskoj. Predsjednik Tuđman je poslušao, ali je pokrenuo operaciju »Zima 94.«, kojom je Hrvatska prvi put spasila Bihać.(O tome piše Krešimir Ćosić, »Kako smo promijenili tijek rata, Operacija ‘Zima-94’«; u: Davor Marijan, Oluja, str. 233-241.)
Kompromis je bilo i prihvaćanje na razmatranje prijedloga međunarodne zajednice – tzv. »Plana Z-4« početkom 1995. godine, koji bi, da je bio prihvaćen, Hrvatsku podijelio, odnosno pretvorio u federaciju ili konfederaciju, u kojoj bi područja sa srpskom većinom imala položaj gotovo »države u državi«. Dakle, predsjednik Tuđman čak je i tada izrazio spremnost da se o planu razgovara, iako se s njegovim sadržajem nije slagao. Je li posrijedi slabost ili procjena da će suprotna strana odbiti taj prijedlog?
Činjenica je da je upravo odbijanje vodstva pobunjenih Srba da prihvati »Plan Z4« bilo presudno da i međunarodna zajednica prihvati realnost da se pitanje okupiranoga teritorija RH može riješiti samo vojnom opcijom. Događaji u BiH, točnije u Srebrenici i prijetnja ponavljanja zločina takvih, pa i većih razmjera u Bihaću, ubrzala je takvo (vojno) rješenje.
Na kraju, zar i potpisivanje tzv. Erdutskoga sporazuma u studenom 1995., u trenucima pobjedničke euforije u Hrvatskoj, kada je Hrvatska bila vojno nadmoćna i superiorna srpskim snagama, nije bio kompromis, toliko bolan za brojne prognanike koji su s nestrpljenjem čekali povratak kući? Naime, Hrvatska je nakon »Oluje« bila odlučna pokrenuti novu vojnu operaciju i spremna osloboditi i posljednji metar svoga okupiranoga državnoga teritorija na istoku. Ipak, unatoč spremnosti hrvatskih vojnika i izrazitoj nadmoći hrvatskih oružanih snaga u odnosu na oružane snage pobunjenih Srba te unatoč snažnom pritisku hrvatske javnosti, posebice prognanika, da se okupirani dio istočne Slavonije vrati vojnim putem, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman opet je pregovarao s pobunjenim Srbima, tražeći način da mirnim putem riješi problem preostalog okupiranog teritorija. Pregovori su rezultirali »Temeljnim sporazumom o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske«, koji su predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj potpisali 12. studenoga 1995. u Erdutu.
Spomenuti (»Erdutski«) sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima, u situaciji kad je Hrvatska bila vojno sposobna osloboditi preostali okupirani dio na istoku Hrvatske, izazvao veliko nezadovoljstvo Hrvata protjeranih 1991. s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da – čak i uz bolne kompromise – pitanje okupiranih područja rješava mirnim putem. Za provođenje odluka Erdutskog sporazuma Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15. siječnja 1996.) ustanovilo je posebnu »Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji« (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES), čiji je mandat završio 15. siječnja 1998. godine.
Neki i danas to tumače kao neodlučnost i žale što nije provedena nova operacija, a zanemaruju da bi »Vatrene kočije« ili »Vučedolska golubica« – kako se već trebala nazvati vojna operacija koja je tada planirana, odnijela mnoge živote. Je li i to bila slabost, s obzirom na to da je nakon pobjedničkih operacija »Blijesak« i »Oluja« većina Hrvavta bila uvjerena u nadmoć hrvatskih oružanih snaga nad srpskim, ili oprez, pa zašto ne i strah, sasvim opravdan strah, od novih ljudskih gubitaka? Činjenica je da je hrvatsko Podunavlje 15. siječnja 1998. godine, bez novih ljudskih gubitaka vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Zaključak
O nekim odlukama predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, koje možemo smatrati iznimno važnim u procesu osamostaljenja, obrane i oslobađanja Hrvatske, postoje različita mišljenja. Na žalost, mnogi komentari u raspravama o radu, rezultatima i ostavštini predsjednika Franje Tuđmana nisu utemeljeni na povijesnim izvorima, a njihov cilj nije objektivno, kritičko promišljanje. Takvi komentari zanemaruju složenost političkih i vojnih, ali i gospodarskih prilika za Hrvatsku tijekom predsjedničkog mandata Franje Tuđmana, te krajnji rezultat njegova djelovanja – samostalnu i slobodnu, međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku, koji predsjednika Tuđmana svrstava među zaslužne osobe hrvatske povijesti. Dakako, njegove poteze, odluke i razmišljanja treba promatrati kritički, što podrazumijeva da ukupna ocjena djelovanja Franje Tuđmana ne mora biti jednaka ocjenama pojedinih segmenata (unutarnja i vanjska politika, te gospodarstvo, kultura, pravosuđe, socijalna osjetljivost itd.) koji su obilježili razdoblje u kojem je on bio na vlasti. Uz to, treba jasno razlikovati razmišljanja predsjednika Tuđmana, koja je kao povjesničar često javno iznosio, od državničkih odluka koje je donosio. To se posebice odnosi na razmišljanja te na odnos i ulogu hrvatskoga predsjednika u pitanjima prema Bosni i Hercegovini.
Kad se govori o prijedlozima i odlukama koje držimo iznimno važnim u procesu dobivanja međunarodnog priznanja Republike Hrvatske te obrane i oslobađanja njezina teritorija, a prilikom čijih se donošenja nije mogao izbjeći utjecaj međunarodne zajednice, kojemu se Hrvatska morala prilagođavati, primjetan je velik oprez predsjednika Tuđmana. Posebice kod donošenja odluka o vojnom djelovanju, pri čemu je trebalo voditi računa o uspješnosti provedbe vojnih akcija ili operacija, ali i o ljudskim žrtvama i materijalnim razaranjima. Ipak, činjenica je da su strpljivost i pristajanje na kompromise pri donošenju nekih odluka koje su izazivale različita razmišljanja kod ostalih hrvatskih dužnosnika i sudionika u donošenju tih odluka (prijedlog o konfederaciji, provedba tzv. Špegeljevog plana, potpisivanje Sarajevskog primirja i prihvaćanje Vanceova plana, uzimanje u razmatranje tzv. Plana Z-4, pokretanje završne oslobodilačke operacije) – donijele pozitivne rezultate i utjecale na smanjen broj žrtava u ratu.
Dakako, može se raspravljati o tome koliko je sve to bio splet povoljnih okolnosti, a koliko vizionarske sposobnosti predsjednika Tuđmana da predvidi poteze protivnika (primjerice, prilikom prihvaćanja u razmatranje za hrvatske državne i nacionalne interese iznimno nepovoljnog plana međunarodne zajednice – tzv. Plana- Z4). No, Hrvatska se uspjela obraniti od nemilosrdne srpske agresije, a potom zaslužiti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove državnoga teritorija. A to su ključne činjenice koje se vežu uz mandat prvoga predsjednika suvremene Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i koje sugeriraju zaključak da je njegova spremnost na kompromise i strpljivost ipak bilo umijeće, a ne slabost vođenja države u iznimno teškim političkim, vojnim i gospodarskim okolnostima.
Okolnosti određuju vođe i programe. Početkom stoljeća, pri kraju Monarhije, iscrpljeni jednom dugogodišnjom formalističkom borbom, koja nagodbeni režim nije pomakla ni za jotu, Hrvati su tražili izlaz u idealnijoj Austro-Ugarskoj, kako su zamišljali federalnu ili konfederalnu Jugoslaviju: za neke republika, za neke kraljevina, za sve nešto po vlastitom nahođenju – republikanska sloboda i čovječanska pravica. Nakon dva desetljeća žestoke borbe dobili su autonomnu Banovinu, koja je do 1990. godine bila vrhunac njihovih državnih i demokratskih postignuća u dvadesetomu stoljeću, ali o kojoj i danas imaju loše mišljenje, jednako kao i o Mačeku, izuzetnom političkom čovjeku koji je u više navrata pokazao rijedak smisao za odgovornost. O ustaškim i komunističkim vođama nije dobro govoriti u ovom kontekstu, jer ih narod nije birao: bez obzira na to što su htjeli i gdje su završili, oktroirani su voljom tuđinaca. Zato je u Tuđmanu važno prepoznati post-totalitarni hrvatski politički obrazac, što će nam približiti učinke dvaju diktatura i načina dominantnog hrvatskog otpora prema njima.
Jer, ne treba sumnjati: Franjo Tuđman je zacijelo bio izdanak hrvatskog komunističkog pokreta, ali i jedan od primjera kako se komunistička elita raspadala u uvjetima visokog titoizma. Budući da se hrvatska politika još od prvih političkih stranaka u devetnaestom stoljeću trošila na nacionalnom pitanju, nije čudno da u Tuđmanu i ranom HDZ-u, kao uostalom i u većini ostalih hrvatskih političkih lidera i stranaka, nećemo naći nekog posebnog zanimanja za demokratski proces ili demokraciju kao društveni model. Za hrvatsku politiku demokracija je bila otklon od imperijalnih sustava u kojima je Hrvatska stoljećima stagnirala. Kako voditi hrvatsku politiku u uvjetima nezavisnosti – bila je općenita nepoznanica, posebno s povijesnim negvama s kojima je Hrvatska imala trčati u trenutku raspada Jugoslavije.
Nedavno me je jedan naš ulickani mjesečnik zamolio da kažem par riječi o pozitivnom i negativnom kod Tuđmana i još nekih naših recentnih političkih ličnosti. Nisam siguran da su me razumijeli, jer su u Tuđmanovu slučaju ono pozitivno što sam imao reći uvrstili u stupac za negativno i obrnuto. Kad već idemo u povijesni redukcionizam, Tuđmanu će se u dobro ubrojiti ovo: nije njegova zasluga nego njegova velika sreća što je predsjedavao Hrvatskom u trenutku njezina osamostaljenja, čemu je pridonio i odmogao; pridonio, jer je promicao program nezavisnosti, i odmogao, jer je u početku bio sklon oklijevanju i dogovaranju s Miloševićem i JNA. Nije se proslavio ni s modelom privatizacije, premda je to mnogo manji propust od optužbi što su ih u međuvremenu namakli razni demagozi.
Sigurnije je vodio državni brod u završnici ratnog razdoblja, ali to je bilo i lakše uz stratešku pomoć SAD-a. Ipak, nije se dao zavesti planom Z-4, a pod američkom egidom odlučio se za Blijesak i Oluju. Negativno je što su te operacije obavljene uz brojne zločine, a to je onda dovelo i do američkog diktata za prekid operacija i onemogućilo pad Banja Luke i totalni poraz Karadžićevih snaga u Bosni i Hercegovini.
Temeljni prijepor u Tuđmanovu razdoblju ostat će činjenica da nas je Tuđman uvukao u velikosrpsku mrežu prekrajanja našeg i susjednog prostora, posebice u Bosni i Hercegovini. Ovo nije bila ratna varka niti popuštanje pred raznim lošim zapadnim diplomatskim prijedlozima, kako se još uvijek apologetski tvrdi. Čak da je cijeli svijet bio za podjelu Bosne i Hercegovine, Hrvatska je morala biti protiv. To je zato što Hrvatska ima samo dvije opcije u južnoslavenskom prostoru. Ona se može dogovarati sa Srbijom na uštrb drugih žrtava srbijanskog imperijalizma ili s drugima (uključujući sa srpskom opozicijom) stvoriti frontu protiv Beograda, ono što se pod Radićem nazivalo »prečanska fronta«.
Ne treba dokazivati da svako ekskluzivno dogovaranje sa Srbijom (posebno izvan Jugoslavije) Hrvatsku suočava s mogućnošću izolacije. Zato je permanentna linija naše vanjske politike: 1) oslonac na Zapad, u prvome redu na SAD, onda i na EU, a unutar EU na Njemačku i dio zemalja Višegradske skupine, koje s nama dijele slična povijesna iskustva; 2) savezništvo s nesrpskim narodima bivše Jugoslavije, kao i s balkanskim zemljama koje su bile žrtve srbijanskog imperijalizma, tamo gdje su nam interesi paralelni. Tuđman se opetovano ogriješio o ovu liniju, premda je ona ipak prevagnula, često i protiv njegove volje.
Nakon svih političkih sukoba i strasti iz 1990-ih, Tuđman mi se danas čini sve više apstraktnim. Kako tvrditi da je bio autoritaran i da se protivio izbornim rezultatima, kad danas oni koji su ga zbog toga optuživali traže ostavku izabranoga zagrebačkoga gradonačelnika? Kako tvrditi da je njegov model privatizacije bio kriminalan, kad se među onima koji tako govore još nije našao nitko tko bi vratio bagatelno otkupljen stan? Tuđmanov lik sve više prekriva povijesna magla, onaj veliki relativizator, koji će stvoriti još nepoznata tumačenja Tuđmanova razdoblja, relevantnija za neka buduća vremena.
Danas, kad se sukobljavamo oko povijesnih ostataka komunističkog razdoblja, koja su imala biti uklonjena još u Tuđmanovo vrijeme, sve više smo svjesni da je Tuđman propustio obaviti lustraciju komunističkih kadrova, posebno iz redova »represivnog aparata«. Zapravo, ideologemi naše jedine povijesne ljevice i popratne joj nacionalne ideologije titoističkog jugoslavenstva ustuknuli su pred Tuđmanom, premda ih je on retorički konzervirao, dakako selektivno, u vlastitoj hijerarhiji hrvatskih vrijednosti; ustuknuli, ali se nisu predali. Čekali su povoljnija vremena, koja su na kraju došla. Ispada, da sve treba obaviti u jednom mahu – odmah.
To Franjo Tuđman nije mogao. Njegova je tragedija u tomu što će ostati trajno spominjan kao politički lider pod kojim je hrvatski narod ustao i zauzeo svoje mjesto za europskim stolom, a ujedno je ostavio po strani ili čak stvorio niz okolnosti koje će hrvatsko osamostaljenje dugoročno dovoditi u pitanje.
Ovim skupom, što ga priređuje o osamdeset i osmoj obljetnici rođenja dr. Franje Tuđmana, Matica hrvatska želi podsjetiti na velikog hrvatskog državnika i svoga dužnosnika, tvorca moderne hrvatske države, kojemu je naše društvo i naše zagrebačko sjedište – u burnim vremenima, godine 1970. i 1971. – bilo i prijateljskim pribježištem i mjestom iz kojega je počeo njegov terenski rad: iz Matice je krenuo u obilazak Hrvatske, pribivajući, kao delegat središnjice, na skupovima naših ogranaka: skupštinama, obljetničkim susretima, proslavama.
Odavde se, kao njezin zastupnik, dužnosnik, autor i urednik – u vrijeme dok sam vodio Hrvatski tjednik – uputio dr. Franjo Tuđman na tribine hrvatskih gradova i sela, držeći poticajne govore i nudeći svojim slušateljima najrazrađeniju hrvatsku političku doktrinu – onu braće Radića, aktualiziranu i homogeniziranu njegovim iskustvom povjesnika obiju Jugoslavija – obiju idealističko-utopijskih, represivnih, antihrvatskih, monarhističko-diktatorskih i komunističko autokratskih. Pritom je Stjepan Radić doživio Obznanu, suspenziju parlamentarizma i dočekao – u Skupštini! – pištolj Puniše Račića, a Franjo Tuđman – munjeviti raspad Jugoslavije 1941 (što ga je potaklo na uvjerljivu analizu uzroka toga sloma); Bleiburg i križne pute; razdoblje divinizacije Staljina; potom godine zločinačke golootočke prakse (prakticirane i u nizu drugih mučilišta); vrijeme uzgoja »državnih ubojica«; financijsko i privredno iscrpljivanje Hrvatske; permanentni teror na nesalomivim područjima hrvatskog etničkog otpora; razbuktavanje totalnoga rata protiv hrvatske političke emigracije (s atentatorima koji kruže svijetom, s ubačenim doušnicima i arsenalom »argumenata« od snajpera do sjekire); deviznu, bankovnim propisima reguliranu pljačku Hrvatske; monomanski, brozovski surogat za staljinizam, oličen u »trostrukom heroju« i parlamentaristički karikaturalnom »doživotnom predsjedniku«; slom policijske aparature Rankovićeve (s uzdahom olakšanja cijele zemlje), no i hitru uspostavu nove (Dolančeve) čvrstorukaške organizacije; napokon, dočekao je Tuđman i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika s dramatičnim njezinim odjekom u javnosti i novim progonima, kaznama i suspenzijama tisuća hrvatskih intelektualaca i domoljuba.
U četiri i pô godine – od Deklaracije do Karađorđeva – Tuđman je, isprva samostalno, samoinicijativno, a potom s Maticom i kroz Maticu, upoznavao snagu i ustrajnost hrvatskih ljudi, njihovu povezanost i snažan, tradicijski osjećaj pripadnosti – kako u onih sa sjevera tako i u onih s juga zemlje. Primijetio je i to da narod čeka one koji će artikulirati njegove želje, kanalizirati njegovu energiju, formulirati njegove zahtjeve. Moram i ovom zgodom reći da je Tuđman, osjetivši u puku snagu žive ideje jedinstvene i nezavisne Hrvatske, izvukao dalekosežne zaključke; ako Sjever i Jug mogu biti jedno – onda i domovinska i raseljena Hrvatska, također, mogu – i moraju! – biti jedno. U tome će kontekstu dozoriti njegova temeljna pokretačka ideja: da sve demokratske snage u Hrvatskoj moraju pronaći putove konvergencije i da to, umjesto jalove parade novoga jednoumlja, mora biti konvergencijski skup različitih kako bi otpor centralizacijskim, unitarističkim snagama na jednoj strani, a rezignaciji, pasivizaciji i apolitičnosti na drugoj, mogao biti uspješan.
U tome je trenutku Tuđman pokazivao da odlično osjeća ritam (svjetskoga) političkog Vremena, često anticipirajući dezintegrativne procese u socijalističkome lancu država-veriga, naslućujući među prvima da će to proizvesti ozbiljne poremećaje u tektonici dvaju ideoloških, političkih i vojnih blokova.
Sve je to učinilo da je njegova riječ, u srcu hrvatskoga puka, sedamdesetih godina, sve jače odjekivala. Bio je među prvima koji su se pozivali na ustavnu odredbu o pravu na samoodređenje – do odcjepljenja, vješto se pritom oslanjajući na Radića, koji je, razočaran prilikama u Jugoslaviji, razrađivao svoj model konfederacijske reorganizacije države, a imao u pričuvi i radikalnijih rješenja. Kao da drži predavanja iz povijesti, Tuđman je progovarao o aktualnom našem trenutku i svima je to odjednom postalo jasno.
Izlažući nauk Stjepana Radića, Tuđman ga je morao osloboditi svega onoga što je u njemu bilo efemerno, tj. politički oportuno (a s tim će se problemom sresti i dvadeset godina potom, kad retoriku ideologa bude morao zamijeniti retorikom političara) – e da bi snažno istaknuo nekoliko bitnih ideja: odlučni antiunitarizam, inzistiranje na kontinuitetu hrvatske državnosti, na ravnopravnosti, jednakovrijednosti i nezavisnosti hrvatske države (u eventualnoj konfederaciji); države potpuno suverene u vođenju i uređenju sveukupnoga svoga života, s napose isticanom suverenošću u vođenju financija i vojske. Tu je, naravno, dirala srca njegovih slušača i bola oči njegovih protivnika višekratno ponavljana teza o pravu svakoga naroda na samoodređenje i – ne samo »na odcjepljenje«, nego i – esksplicitnije – teza o pravu na stvaranje vlastite nacionalne države.
Sjećamo se, i u ovoj prilici, godina priprema njegova puta, sjećamo se godina kad je izdržavao kaznu zbog preobrazbe Titova generala u hrvatskoga političkog vođu, sjećamo se godina njegova, voljom naroda, već institucionaliziranog vodstva u proglašenoj hrvatskoj državi kada je, kao povijesni pisac, imao priliku provjeriti u praksi većinu svojih teza i boriti se za obranu i opstanak napadnute Domovine.
Sjećamo se, dakako, i posljednjih godina njegova života, kada je, nakon krvavoga rata, neprijatelj bio slomljen i protjeran i kada je, u relativnom miru, Hrvatska počinjala živjeti svoje civilno doba.
Domovina se ne zaboravlja; ali ona ne može biti paravan za privatne interese ili nelegitimno poslovanje. Nastupilo je vrijeme u kojemu je mnoge domovinske vatre, entuzijazam, zanose, ljubav, pripravnost na žrtvu moralo zamijeniti sve bolje funkcioniranje institucija države. Velik, osjetljiv i odgovoran – dijelom još nedovršen posao.
* * *
Kad sve zbrojim, čini mi se da je u matičarskom razdoblju Tuđmanova života – koji će ga odvesti ravno u zatvor, ravno u Petrinjsku 18 – formulirana njegova ključna politička ideja – naveliko osporavana kao romantična, utopijska, neostvariva, a ipak, kako će se poslije pokazati, strateški iznimno važna i dugoročno svrhovita – tj. ideja pomirbe. S tim motivacijskim geslom, s tim antiideološkim projektom koji se – ispod njegova pera – nije prestao oglašavati, Tuđman je bitno pridonio tome da se, u najtežim danima rata, stvore sve bitne institucije hrvatske države; da se osnuju dobrovoljačke jedinice ZNG-a, da se ustroji hrvatska policija, da se organizira HV, da se oslobode i integriraju – prethodno okupirani – svi hrvatski teritoriji (prostori) u zavnohovskim i avnojevskim granicama (jedinim koje je svijet – velik dio svijeta! – bio spreman prihvatiti), da se izbori međunarodno priznanje Hrvatske, da Hrvatska postane članicom UN-a. U političkom je životu zaživjelo višestranačje, došlo je do povijesnog izmirenja Države i Crkve...
Kad slušamo današnje njegove kritičare i prisjećamo se onih jučerašnjih moramo se upitati zašto se taj golemi učinak – stvaranje i obrana hrvatske države – hoće gdjekad kompromitirati njegovom partizanskom prošlošću, generalskim činom, stečenim u Titovo doba, dugogodišnjim vezama i poznanstvima s mnogim »crvenima«, njegovim svojedobnim prisegama socijalističkim i komunističkim idolima i sličnim detaljima njegove prošlosne biografije; biografije što je ispisivana do 1967. kada je bio isključen iz SK. Kod svega toga moramo se upitati – je li moguće da se nitko od takvih kritičara nije dosjetio da iskaže jednostavnu dvojbu: Je li tranziciju doživjela samo hrvatska država ili su tu istu tranziciju, silom povijesnih prilika, morali proživjeti i mnogi Hrvati? Kroz tjesnace se pretvorbe probijao i duh ljudi odgajanih i etabliranih u drugom ideološkom i političkom sustavu, u drugom sustavu vrednota, dijelom uvjetovanom i proturječnim – ne samo političkim i gospodarskim – nego i mentalnim prilikama. Trebalo je, ako stoji ta konstatacija, mijenjati svijet tako što ćemo, prvo, mijenjati sebe. Te me okolnosti sile da budem realan i da Tuđmana sagledam kao velikoga obraćenika. U ono se vrijeme više držalo do načelne dosljednosti (kao vrhovnog moralnog kriterija), nego što se cijenilo i uvažavalo duhovno prosvjetljenje ili duhovni preobražaj na bolje. Isto tako ni (eventualni) propusti, pogreške, dvojbene političke ili gospodarske procjene, nesretna pozicioniranja, pogreške naravi (autoritarnost, fiksacije), što se čuju s (pretežno) ljevičarskih – socijalističkih ili parasocijalističkih, komunističkih ili parakomunističkih – pozicija.
Svi ti prigovori – i kad dijelom stoje – ne mogu dovesti u pitanje sveukupnu pozitivnu ocjenu njegova djelovanja u iznimno teškim okolnostima. Je li bio prvi hrvatski politički vođa XX. stoljeća izabran slobodnom voljom građana? Jest. Je li, postavši predsjednikom, dokinuo osnovne institucije demokratskoga poretka i onemogućio funkcioniranje sustava? Nije. Je li hrvatsko gospodarstvo, u trenutku krvavoga razlaza Jugoslavije, bilo već posve destruirano i nismo li, u istoj toj Jugoslaviji, pod sam kraj 80-ih, imali niz dramatičnih posvjedočenja da je doista tako (nestašica goriva, prizemljivanje JAT-ovih zrakoplova u međunarodnim zračnim lukama zbog neplaćenih računa kompanije, nestašica osnovnih životnih artikala, galopirajuća inflacija itd.)? Jest, gospodarski je krah bio očigledan pa treba priznati da je Tuđman iz Jugoslavije iščupao desetljećima iscrpljivanu i, najposlije, »iscijeđenu« Hrvatsku.
Dotadašnja su se srpska i crnogorska »braća«, u ime bratstva i jedinstva, odmah obrušila na Hrvatsku, a onda se otkrilo da su nam revne hrvatske vlasti potkraj jugoslavenskoga razdoblja (Račan i dr.) svo oružje teritorijalne obrane, kupovano novcem hrvatskih građana, »vratile« Jugoslavenskoj armiji, kojoj nije ni pripadalo, pa je početak agresije na Hrvatsku Tuđman dočekao napadnut izvana i razoružan iznutra. Nije li? Jest, tome smo svi bili svjedoci. Počela je grozničava utrka s vremenom. U brodogradilištima, mehaničarskim i drugim radionicama, proizvodilo se prvo oružje, prva oklopna kola, prvo domaće streljivo i mnoštvo drugih, improviziranih obrambenih sredstava. Kad je reagirala dijaspora, kad se počeo skupljati novac za obranu, međunarodna je zajednica zabranila prodaju oružja napadnutoj Hrvatskoj. Neki su to, možda, zaboravili. Lako za kalašnjikove! No kako doći, u takvim prilikama, do težeg naoružanja, do sofisticirane opreme?
– Što bi ti bio učinio?- pitao me predsjednik Tuđman jednom prilikom.
– Učinio bih isto: naoružao bih Hrvatsku.
– I kad bi oružje morao kupovati na »crnom tržištu«, od sumnjivih dobavljača?
– I tada. Kupio bih ga i od vraga!
Netko će mi, možda, prigovoriti što sam bio solidaran s predsjednikovim »nedopustivim« postupcima. Kako sam razmišljao? To je, realno, bio sukob dva morala. Prvi je moral bio apstraktan. Nešto proglasiš svetim, neupitnim; držiš se kao da si promovirao najpravedniji zakon. (Svi znamo da nije tako. Jedni su od sukobljenih protivnika bili pod oružjem – drugi ga nisu imali.) Tko se ne pokori – kriv je. Drugi je bio konkretan moral napadnutog naroda. Ljudi smo kao i drugi. Imamo svoju zemlju i svoj narod; svoju državu, svoju povijest i svoje državljane; s djecom – i svoju budućnost. Netko se na nas obrušio: raketama, kazetnim i napalm bombama, bacačima, ratnim brodovima i zrakoplovima. Neselektivno. Razara industrijska postrojenja, rafinerije, crkve, spomenike, putove, bolnice, mostove, dječje vrtiće, knjižnice; spaljuje polja, silose, tuče luke i potapa brodove, otimlje (po drugi, a negdje i treći put u 70-ak godina!) katastarske knjige, knjige rođenih, bolničku dokumentaciju, gađa arhive. Ne možemo ga zaustaviti golim rukama ili se braniti oružjem djelotvorna dometa od 500 do 800 metara, dok nas on raketira sa sigurne razdaljine od 10 ili 20 kilometara. Treba li pustiti da nas izbrišu s našega tla? Je li to, tada, Zapad očekivao od nas? Ipak, mi reagiramo kao normalni ljudi – onako kako bi, da su bili napadnuti, reagirali i oni koju su nam nametnuli smrtonosni moratorij na legalnu kupovinu oružja.
Bit ću posve otvoren: kad je u pitanju djedovina, naše kuće i naša dobra, a nadasve: naši roditelji, žene i djeca, nema te kupovine oružja za njihovu obranu koju ne bih smatrao moralnom i nema toga »crnog fonda« (koji bi tome služio) a da ga ne bih smatrao najdostojnijim. Moral, u tom trenutku, nije ni u oružju, ni u fondovima, ni u trgovcima (besprijekornim ili suspektnim), nego je u odluci da branimo od bezumnih napadaja zadnje što imamo, a što smo stekli stoljetnim radom, mukotrpnim žrtvama i ustrajnom ljubavlju. Mogao bih to i ovako poopćiti: kada jači pobjeđuje to je – nažalost: često – posve normalno i – nemoralno. Čini se, da se u našem slučaju, to i očekivalo: da ćemo pasti kao normalne žrtve nemoralnih. Srećom, scenarij je zakazao. S pravom ću, stoga reći: Kad slabiji pobjeđuje – to nije normalno, ali jest moralno. Samo Vam osjećaj da ste, pred Bogom i ljudima, u pravu i da ničim ne prekoračujete nužnu obranu može dati snagu da pobijedite brojnijeg i jačeg protivnika. Zar bismo bili moralniji da nismo kupili (nedopušteno) oružje, da je Hrvatska bila pregažena i da smo umjesto jedne Ovčare imali stotine Ovčara; po jednu u svakom osvojenom hrvatskom gradu i selu? Ubijali su djecu po vrtićima: bi li bilo moralnije da ni preživjele nismo štitili?!
* * *
Tuđman je bio legitimni izvršitelj volje naroda. Imao je velike ovlasti, djelovao je u skladu s našim tadašnjim zakonima i sukladno situaciji koja je često tražila vrlo složeno političko, strateško i moralno djelovanje. Je li, pritom, bilo i pogrešnih procjena, odluka i intervencija? Na takvo bih pitanje mogao načelno odgovoriti misleći na Tuđmana kao i na svaku drugu istaknutu povijesnu osobu u sličnim prilikama: bilo je, naravno. Zar je uopće zamislivo da ih ne bude, u godinama dok bjesni rat, dok živimo pod stubovima dima od uzastopnih eksplozija, dok se gomilaju crne i još crnije vijesti što stižu sa svih strana domovine, dok se ispraćaju povorke mrtvih i broje preživjeli ranjenici, dok se zbrinjavaju stotine tisuća svojih i tuđih izbjeglica u oskudici svega: mira, sna i odmora na jednoj, a hrane, energenata i oružja na drugoj strani. To, međutim, nisu bile pogreške zloduha, nego pogreške ljudskih limita. Iz rata je izišao kao pobjednik, a nikakav mu se moralni grijeh, grijeh protiv čovječnosti, poput Bleiburga, Hude Jame, Keraterma, Ovčare ili Srebrenice nije mogao pripisati.
Duhovna povijest krije nebrojena svjedočanstva – od biblijskih vremena do danas – o vrijednosti prijelomnica i preobrazbi, o vrijednosti postupnog buđenja ili iznenadnog prosvjetljenja. Energija koju šok pokreće bila je nužna da se uzburka uspavano okružje. Preobrazba je i za samog preobraćenika bila uzgonska sila. Ne bismo danas Tuđmanu trebali zamjerati zbog onoga što je, u životu duhovna čovjeka, bila neka vrst teško stečene milosti. Ne zaboravimo da je taj prevrat- u–sebi trebalo radom i borbom zaslužiti. Imao je egzistencijalno, u sebi samom duboko ucijepljenu svoju veliku ideju – ideju pomirbe, koja je morala – ne samo u društvu, nego i u njegovu biću – približiti i povezati dva ideološki rascijepljena segmenta Istoga. U društvu – to su dva polarizirana (ekstremna) segmenta istoga korpusa, što je bila dostatna indicija o tome da je Hrvatsku vidio kao sintezu onoga najboljega u dvjema historijskim opcijama (tradicionalno: lijevoj i desnoj), odbacujući, bez kolebanja, sva zastranjivanja, krajnosti kao i zlo nasljeđe političkoga, nacionalnog, vjerskoga i odgojnoga nasilja, kojima je često bio izložen dio populacije.
Tuđman je, pod stijegom pomirbe, a i zato da ovjeri svoju vjerodostojnost u očima nepristranih svjedoka, odbacio sredstva kojima su se služili – kao legitimnima u obrani »viših interesa« – kriminalni rasizam i nasilničko bezboštvo. Morao se izboriti za izgledniju budućnost, osporiti nekritičko samoljublje i pogubni izolacionizam; morao je poreći legitimitet jednopartijskome sustavu i osporiti zakonitost tutorstvu vojske – u obje te političke opcije – nad civilnom sferom društva: kako institucijama, tako i pojedincima. Ne bi trebalo ispustiti iz vida ni činjenicu da je, zagovarajući društvenu pomirbu, radio i na usklađivanju oba dijela samoga sebe. U isti čas, to nam govori i o nekoj prigušenoj tjeskobi koja je tinjala u njemu zbog toga što je, u dva razdoblja svoga života, pripadao objema sukobljenim stranama. To sam razumio u već opisanom trenutku kad sam mu, 1992. ili 1993., rekao da će Hrvatska teško preboljeti – moralno, možda, nikako – propust izostale lustracije.
– Lustracije? – upitao me pozorno.
– Da, oprezne i kontrolirane lustracije; lustracije bez krvi i novih zločina.
– Bi li ti to i mene lustrirao? – upitao je kao da zateže konop.
(Ne bih, zacijelo ne bih. Tuđman se, u očima puka, već odavno bio iskupio. Bio je obraćenik: Sveti Vrag. Narod takve voli. Sjetimo se Pavla, Magdalene... To su junaci širega iskustva, nego je ono prosječnika; junaci silnije volje, a zbog osjećaja stare krivnje – i strasniji borci. Njegov se legitimitet zasnivao na oprostu, koji je od naroda spektakularno dobio: na prvim izborima. Ne bi nikad tako prošao da nas nije potpuno uvjerio u svoji novi kurs. Nitko ne pozna protivnika kao onaj koji je donedavno s njim jahao. Niti se s Beogradom tako mogao hrvati onaj koji u njemu nije živio. Tuđman je, pred licem hrvatske javnosti, imao i taj štit. Činio se savršeno pripravljen za bitku koja će ubrzo uslijediti.)
– Ne pokreći tu temu, ne možemo u lustraciju. Presjekla bi sve spone koje smo jedva uspostavili.
Mislio je, dakako, na spone bivših i sadašnjih; na probuđene i osviještene Titove revolucionare (kakav je i sâm bio) u službi nove Hrvatske. U čijoj su pak službi, najvećim dijelom, oni bili – ostavljam da se raspravi u nekoj drugoj prilici.
* * *
Nije sada bitno kako se taj razgovor, prigodice, »u prijevodu«, prikriveno nastavljao. Žao mi je što nije, kada je trebalo, do kraja čuo (ili razumio, ili uvažio) što mu govorim tezom o prihvaćenom obraćeniku. Njemu je taj status omogućavao dvostrano djelovanje i preporučivao ga funkciji idealnog pomiritelja. Neki drugi obraćenici – ili »obraćenici«? – nisu nikad taj status izborili u narodu (Manolić, Boljkovac i dr.) nego tek u upravljačkim strukturama svoje stranke pa onda i vlasti. Do toga se statusa, dakle, moglo doći i pukom (političkom) trgovinom. Takve »svece« – javnost neće.
Ta je tema, ipak, Tuđmana činila nespokojnim; činila je da se osjeća nedosljednim, nekonzistentnim. U razdoblju od 1921. do 1991. komunistički je režim, kao i ustaški u kraćem razdoblju, demonstrirao naročitu netrpeljivost prema onima koji su se pokolebali, prevjerili ili prebjegli iz bloka u blok. Komunistički je pokret bio dugo i radikalno zaokupljen permanentnim preispitivanjem i provjeravanjem svojih kadrova; dostatno je da se sjetimo »moskovskih procesa«, Titovih »moskovskih godina«; slučaja Hebrang ili Golog otoka. Dio je toga kompleksa u nas bio puki preslik dugogodišnje strategije »vođe svjetskoga proletarijata«, dok je dio paranoje izvirao iz godina mučnoga djelovanja u ilegali.
Kako su pak prolazili ustaški prebjezi – vidjelo se u slučaju tzv. Vokić-Lorkovićeva puča. Tuđman se, rekao bih, nije uspijevao lako otrgnuti od toga stereotipa, odnosno od njime nametnutog osjećaja krivnje; on je, procjenjujem, bio potisnut u podsvijest, ali je latentno živio; osjećao se, recidivno, kao čovjek koji je iznevjerio Partiju (iz koje ga je – u nečije ime, dakako – udaljio nevažni Zlatko Čepo) i kao čovjek, koji je, barem u dijelu života, ostao dužan svome narodu, hrvatskim interesima.
Prvi je kompleks Franjo Tuđman liječio nekritičkim prihvaćanjem mnogih lažnih »obraćenika« u svoju stranku i u nove političke strukture, kao i nekritičkim ili nedostatno kritičkim odnosom prema Josipu Brozu; drugu je mňru liječio prekobrojnim – gdjekad i patetičnim – dokazima odanosti svojoj zemlji. Nitko mu od lijevih i još ljevijih nije honorirao dio uščuvanih obzira, ako ne prema Partiji, a ono prema određenim likovima te Partije, kao što mu ni jedan od hrvatskih demokrata, rodoljuba i branitelja poslije njegova isključenja iz SK, poslije formiranja radikalnije fronte u Matici, poslije zatvora, poslije organiziranja mreže suradnika u iseljenoj Hrvatskoj, poslije ustrojenja države, poslije pobjede na izborima poslije 1945. i pobjede u Domovinskom ratu nije tražio – ni mogao tražiti – ispričnicu ili pokajanje zbog propusta u prošlosti. Taj je dug Hrvatskoj doista bio obilato isplatio.
Ovaj prekrasan tekst napisala ja gospođa Nives Opačić koja se i u mirovini bori na sve načine kako bi kultivirala one koji hrvatski jezik neznalački koriste u javnoj komunikaciji. Stoga prenosim ovaj tekst s puno poštovanja prema autorici.
Nedavno je jedan frak (bivšega predsjednika Vlade RH, Ive Sanadera) postao opet senzacija u hrvatskim novinama. Taj skupi odjevni predmet, koji se inače za specijalne zgode može i posuditi, nosio je I. S. na Opernom balu u Bečkoj državnoj operi samo jednom, 19. veljače 2004., kako piše Jutarnji list od 2. travnja 2011. godine. No uz taj izvještaj bilo je i nekih rečenica koje mi otkrivaju potpunu neupućenost autora tekstova u ono o čemu pišu. Zato riječ-dvije o toj vrsti odjeće.
Nepotpisani novinar (ne vjerujem da je o probama kod bečkoga šnajdera pisao Igor Alborghetti, visoka šarža u listu) počinje s prastarim hrvatskim Pomodnim rječnikom dr. Vinka Esiha. Taj prastari rječnik objavljen je 1954. godine, pa se čini da ja baratam pretpotopnima jer često navodim Parčićev rječnik iz 1874, vrlo upotrebljiv i danas. Zatim mladac ili mladica piše da se na fotografiji iz 1895. s otvorenja HNK, čemu je prisustvovao i car Franjo Josip, vide stotine Zagrepčana „crnih poput gavrana u frakovima i cilindrima“. Pa nisu valjda na takvu svečanost trebali doći u šlafroku (trenirki još nije bilo)?! Naime, za neke je prigode odjeća propisana, što je novinarskom percu bilo sasvim razumljivo kad je posrijedi bio Operni bal u Beču (dress code). Zašto onda ne bi bilo i u HNK na dan njegova otvorenja, pa još i uz carski posjet Zagrebu? Potom slijedi dokaz mlađahne ignorancije: „Danas je kod nas taj odjevni predmet posve zaboravljen, uostalom kao i u Americi...“ Amerika! Krasna mjera pristojnosti (kak se šika)! Učeći Amerikance hrvatski, imala sam prilike iz prve ruke vidjeti njihovu pristojnost na djelu. Neki su polaznici na satove dovodili i svoju neodgojenu djecu, koja su u razred ulazila kao u štalu – bez pozdrava, za vrijeme nastave skakala po klupama, puzala između nogu ostalih polaznika (mnogih, iz raznih zemalja), trčala po prostoriji, ometala sat, a da im roditelji (da ih ne bi omeli u njihovoj „slobodi“) nisu rekli ni riječi. Pritom su mnoge odrasle Amerikanke na satu jele i pile (i rastezale kaugume, zna se), neke su štrikale, jer čemu gubiti vrijeme na glupe hrvatske predavače koji se trude da ih nešto nauče – zapravo ono zbog čega su i došli?! Zar takvo ponašanje postaje uzor mladim Hrvatima (i -cama)?
No pustimo Ameriku! Nije istina da je kod nas frak posve zaboravljen. Novinarska sila koja je to napisala očito nikada nije prisustvovala ni najobičnijem pretplatničkom koncertu Zagrebačke filharmonije, jer da jest (barem do pauze), vidjela bi da članovi toga našeg orkestra (140-godišnjaka), i danas, kao i u vrijeme najcrnje „diktature proletarijata“ i radničkoga samoupravljanja, nastupaju u fraku. Ne kažem da tako treba ostati niti da će tako ostati, no zasad je tako. U više od 50 godina posjećivanja koncerata klasične glazbe u Zagrebu svjedočim da su u fraku nastupali i svi gosti (solisti i dirigenti), a te se etikete mnogi drže i danas, iako osjetno manje nego prijašnjih godina. Dokazat ću novinarskom solistu ili solistici da se frak spominje i na hrvatskoj estradi (za koju obično imaju apsolutni sluh), ako već pojma nemaju o antologijskoj kanconi Čovjek u fraku Domenica Modugna, koji je umro ne tako davne 1994. godine, pa valjda već i po tome nije neka pojava od Adama i Eve (kao ni sadržaj njegove pjesme). Ona je, uostalom, ugođajem slična našem također antologijskom Starom fijakeru – i naš stari kočijaš i Modugnov njegovani kicoš opraštaju se i odlaze iz svijeta koji više nije njihov. Ni atmosfera noći nije više ista. Talijanski pjevač pjeva o ponoći kada zamire gradska buka, kad se gase svjetla na lokalima, kad ulice postaju puste i tihe, a odlazi i zadnja škriputava kočija. Danas mladi (i oni još debelo maloljetni) u to doba tek hrpimice izlaze, nabrijani motori bezobzirno urlaju još glasnije nego danju, samotnih noćnih šetača više i nema jer su ulicama ovladali neki divljaci koji upravo one mirn(ij)e mlate iz čiste obijesti, ali zato često i do smrti. Nocturno, blagi noćni ugođaj, pretočen u skladbu ili u pjesmu, sve mi je više ugođaj iz sjećanja i po sjećanju.
Frak, to najsvečanije muško odijelo, nosi se o velikim svečanostima i na primanjima. Jezično, prolazio je zanimljiv put. On, kao i smoking, potječe iz Engleske, no kuriozum je da ga u tom značenju engleski ne poznaje. Ondje već riječ dress znači svečano odijelo i za dame i za gospodu, pa kad se još kaže evening dress, onda se zna da to uključuje večernju toaletu (za dame) i frak (za gospodu). Kolokvijalno, taj se odjevni predmet zove i tailcoat ili samo tails, što doslovno znači kaput s repovima. Frak je prepoznatljiv po dugim skutima odostraga, a naprijed su od struka izrezani.
Smoking je danas također crno muško večernje odijelo, nešto manje svečano od fraka. U svojoj domovini Engleskoj nije bio nimalo otmjen, ali je zato bio komotan i udoban. Bio je to smoking jacket, kućni kaput najprije za pušenje, a potom ga je zamijenio dinner jacket, dinner coat – odjevni predmet u kojem se pristupalo k stolu. No i njega je počeo istiskivati američki naziv tuxedo ili samo tux, proistekao iz country cluba u Tuxedo Parku (država New York).
Kao riječ, kod nas je frak preuzet iz njem. Frack, premda se frac kaže i na francuskom (uz habit noir). U tal. je frac također moguć, no radije se rabi marsina, po belgijskom grofu J. de Marsinu, jer bi moglo doći do zvukovno nezgodne situacije; naime, dare un fracco di legnate znači dobro koga namlatiti. Engleski je upio mnogo francuskih riječi, pa engl. frock znači halja, odjeća, a frock coat bio je salonska suknja. No sve je to posuđeno iz stfr. froc (redovnička halja). Starofranački *hroc viri i danas iz njem. Rock, suknja (nekoć dulja od današnjih, no i „suknje do poda“ mogu se još vidjeti). Redovničke halje i salonske kapute povezuje boja – crna. I engl. frock i fr. froc (redovnička halja) izrađivali su se od vune (kasnolat. floccus), a za Luja XIV. Francuzi su preuzeli engl. frock kao frac za jahaći kaput. U 19. i 20. stoljeću frak je mnogim Europljanima bio odjeća za ženidbu. Postao je i amblem čovjeka iz gornjih slojeva društva, pa tako S. S. Kranjčević, socijalno osjetljiv pjesnik, ironično pjeva: „A gospoda sva u zlatu, / s odličjima na svom fraku“, a Novak Simić piše: „Iz automobila izlaze frakovi ... i cilindri.“ No da su frak nosili i „obični“ ljudi, dokazuje poznati Goetheov junak Werther, za kojega je zapisano da je i umro u plavom fraku.
Frak je uvijek bio „adjustiran“ nekim dodacima. Reveri (fr. revers), posuvraćeni prsni dijelovi ovratnika, bili su od crnoga satena (fr. satin), svilene tkanine koja je vrlo sjajna s vanjske strane. Pod njim se uvijek nosio prsluk, zvan i žile (fr. gilet). Čovjek bi dao ruku u vatru da je to nešto francusko. No to je i u fr. jeziku uvoz – iz šp. jileco, u čemu se već lakše prepoznaje turski jelek (tur. yelek), prsluk. Prsluk, kao odjevni predmet za muškarce (jer može biti i dio ženske odjeće), nema rukava ni ovratnika. Od 17. stoljeća muški su se prsluci izrađivali od baršuna, svile i/ili brokata, a i danas se nose na košulju, a ispod sakoa.
Obećala sam i frak na estradi, pa evo i njega. To će, nadam se, opovrgnuti tvrdnju s početka – kako je frak u nas već potpuno zaboravljen. U pjesmi Plači (Pips, Chips&Videoclips), koju valjda sluša današnja publika, dio teksta glasi: „Ja sam vitez u crnom fraku / Muziku joj dajem na slamku.“ Ili iz Mafije istih izvođača: „I dok hodaš po uličnom mraku / U svom fraku od paperja / Čudiš se što ti svodnik sudi...“ Godine 2001. bila je to „vijest“ – pjevačica Jelena Radan pojavila se na Melodijama hrvatskog Jadrana u poderanim trapericama i fraku (pjevala je Runjićevu pjesmu Ruže venu same). Očito ni današnji modni kreatori ne zaziru od fraka. Dakle, punjači novinskih stupaca mogli su se uvjeriti da frakova i danas kod nas još ima – u kazalištu, na koncertima klasične glazbe, pa i na estradi. No nema provjere podataka, što je zacijelo zadnja briga i piscima novinaskih teks
Dražen Budiša, političar: Vrijeme je za katarzu Hrvatske
Razgovarao Andrija Tunjić
Priča o Haagu priča je o našem odnosu prema državi / Optužnicu su od mene dva tjedna tajili Račan i moji najbliži suradnici / Bojim se da s haaškim presudama počinju nove hrvatske podjele oko Domovinskog rata / Iz Ureda predsjednika Mesića otišli su dokumenti u Haag / Hrvatska inteligencija na pravi način u društvenom i političkom životu Hrvatske ne sudjeluje desetljećima
Često se čuje da Hrvatsku izjeda mržnja i da se treba početi liječiti, da je žrtva međunarodne zavjere, da nema nacionalne državne strategije itd. O tome kakva je Hrvatska i kakva treba biti govori Dražen Budiša.
Dražen Budiša
Snimio Jasenko Rasol
Je li vas zgranula presuda hrvatskim generalima u Haagu?
Duboko me pogodila, kao što je pogodila hrvatski narod u cijelosti, ali me nije iznenadila ili zgranula jer sam pretpostavljao da će generali biti proglašeni krivim. Presuda je prepisana optužnica na koju sam reagirao prije deset godina tako što sam rekao da je ona za Hrvatsku potpuno neprihvatljiva, da je Hrvatska po njoj optužena. Kada sam to rekao, došlo je do žestoka sukoba u šesteročlanoj koaliciji, ali i u vodstvu stranke kojoj sam bio na čelu.
Zašto u stranci?
Zato što je Malo vijeće HSLS-a donijelo jednoglasan stav da je takva optužnica potpuno neprihvatljiva i da se u skladu s njom ne smije postupati. Nažalost, dio vodećih ljudi HSLS-a koji su bili u izvršnoj vlasti u tom trenutku imao je drukčiji stav i tada dolazi do raskola u stranci.
Koji je stav tada zastupao premijer Ivica Račan?
Prije nego što smo došli na vlast Račan je smatrao da se s promjenom vlasti u Hrvatskoj rješavamo i problema Haaga. Zato se u razgovorima nismo ni bavili Haagom osim jednom kada sam mu rekao: Ne vidim da bi između nas moglo doći do sukoba oko tema koje se tiču aktualne gospodarske i socijalne politike, ali ima jedna tema koja bi mogla do toga dovesti, a to je Haaški sud. Kada sam mu to rekao, on je odmahnuo rukom. Mislio je, govorim o vremenu prije osvajanja vlasti, da Haag pritišćući hrvatsko vodstvo zapravo pomaže da dođe do promjene vlasti. Zato je njegova percepcija bila da se s promjenom vlasti rješavamo problema Haaga.
A što ste vi mislili?
Iskreno govoreći nisam bio uvjeren da to nije tako, ali ipak sam sumnjao. Kada sam Račanu spomenuo rečenicu s Haagom, spomenuo sam je zato da vidimo što ćemo raditi ako te stvari krenu naopako. U tom kontekstu treba gledati i na Deklaraciju o Domovinskom ratu koja je usvojena u Saboru, a napisao ju je navodno Ivo Josipović. Mislilo se da se s tom Deklaracijom zapravo oslobađamo pritiska međunarodne zajednice, s obzirom da je HDZ ušao u spor s Haaškim sudom oko toga je li Haaški sud nadležan za Bljesak i Oluju.
Zašto bi ušao u spor kada je Tuđman predložio osnivanje toga suda?
Zato što su od početka, od 1993. kada je Haaški sud osnovan, vrh HDZ-a i Franjo Tuđman vjerovali obećanjima koja im je dao Warren Christopher po kojima je Haaški sud trebao suditi odgovornima za srpske zločine. Nema još svijesti da zločini mogu biti počinjeni i s naše strane jer tada još nije bilo Bljeska i Oluje. Bilo je to naivno uvjerenje koje je dugo živjelo u svijesti vodstva HDZ-a sve tamo do 1997/8. godine, kada Tuđman govori da se spremaju optužnice protiv nekolicine generala i njega sama.
Zašto je šesteročlana koalicija dopustila da Bljesak i Oluja budu u ingerenciji Haaškog suda?
Evo zašto. Ako se jedna akcija izuzme, onda se zapravo kaže da je ta akcija problematična pa se stoga zauzimate za njezino izuzeće, ili se pak kaže da su druge akcije problematične.
Je li za vas Oluja problematična?
Za mene su Bljesak i Oluja imale isti sadržaj kao sve druge osloboditeljske akcije Hrvatske vojske. Sve akcije Hrvatske vojske kojima se oslobađao okupirani teritorij bile su osloboditeljske i tu nema razlika osim u opsegu.
Je li haaška presuda generalima zapravo presuda hrvatskoj državi?
Svakako. Ali da ne ispustim još nešto jer je riječ o stavovima. Shvaćanje da koalicijska vlast – koja je doživljena kao demokratska i koja je dobila komplimente od međunarodne zajednice u odnosu na HDZ-ovu vlast u posljednjoj fazi, kada je Hrvatska bila međunarodno izolirana – okreće stranicu u odnosu s Haagom i da zapravo nećemo imati problema rezultiralo je između ostaloga i vrlo tvrdim stavovima koje je koalicijska vlast u početku imala prema Haagu. Korespondencija između Zagreba i Carle del Ponte bila je itekako tvrda sve dok se nije pokazalo da su to bile iluzije i da Haag ide na procesuiranje najistaknutijih hrvatskih generala, sama predsjednika države i cijeloga političkog vrha. Onda je nastao politički šok.
Zašto vlast nije djelovala?
Djelovala je, ali neadekvatno.
Neadekvatno?
Najprije je Goranu Graniću bila najavljena mogućnost da se podigne optužnica protiv generala Gotovine i Ademija, on mi je to prenio i ja sam to obznanio, što je on demantirao ili nije htio komentirati. Mogućnost podizanja optužnice protiv Gotovine i Ademija najavila je Carla del Ponte i pritom napomenula da će iz političkih razloga ta dva imena odgovarati vlasti. Ali ni tada se nije vjerovalo da će se optužnica podignuti sve dok početkom lipnja 2001. nije podignuta protiv generala Gotovine.
O čemu Gotovina nije obaviješten?
Ne samo da nije znao Gotovina nego ni ja kao koalicijski partner. Optužnicu su od mene dva tjedna tajili Račan i moji najbliži suradnici – ministar Goran Granić svakako je znao, a kada je saznao Jozo Radoš, ne znam, ali on mi je to otkrio petnaestak dana nakon što je optužnica stigla.
Zašto su vam je tajili?
Nisu bili sigurni kakva će biti moja reakcija ako saznam sadržaj optužnice.
Kada vas je Račan upoznao s optužnicom?
I to je bila jedna igra. Jednoga dana poziva nas Račan, ali ne da bi nam pokazao optužnicu nego da bi nas upoznao sa sadržajem pisma koje je u povodu optužnice uputio Carli del Ponte. Pismo je zapravo bilo namijenjeno hrvatskoj javnosti. Ali uz to pismo, koje je bilo politički korak, vlast nije poduzela pravne korake koje je imala na raspolaganju. Time je propuštena zakonska mogućnost da se uputi podnesak Žalbenom vijeću Haaškog suda, što je predviđeno Statutom tog suda.
Koji su to pravni koraci?
Prvi je podnesak prigovora Žalbenom vijeću Haaškog suda, što je trebalo učiniti u roku od 15 dana od podizanja optužnice, a drugi je obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a, jer je tom optužnicom Haaški sud izišao iz okvira koje mu je postavilo Vijeće sigurnosti prilikom osnivanja. Izišao je iz okvira Statuta i okvira rezolucija UN-a o sukobima na području bivše Jugoslavije.
Što bi se prigovorom postiglo?
Moglo se ustrajavati da Hrvatska s takvom optužnicom ne može nikoga izručiti. Umjesto toga ja sam doživio da su vodeći ljudi HSLS-a mojoj politici stranke i odluci Malog vijeća okrenuli leđa. U međuvremenu je Gotovina pobjegao.
Kako je vlast postupila kada je stigla optužnica protiv generala Janka Bobetka?
Postupila je kako je trebala postupiti u slučaju Gotovina. Pisala je podnesak Žalbenom vijeću. Gledate me iznenađeno, ali tako je bilo. I tada ponovno dolazi do sukoba u koaliciji oko drukčijega tretmana Bobetka u odnosu na Gotovinu. U međuvremenu ja ulazim u Vladu, ali sada iz ove perspektive vidim da je to bio pogrešan potez, nakon svih tih sukoba više nismo mogli funkcionirati jer sam i kao zamjenik premijera ponovno zbog Haaga došao u sukob s Koalicijom oko dva problematična pitanja. Odnosno s Račanom i s nekadašnjim mojim ministrima.
Koja dva pitanja?
Prvo se ticalo hrvatske Vlade i presude suda u Zagrebu glede odnosa s Gotovininim braniteljima kojima Vlada nije dostavljala dokumentaciju koju je dostavljala haaškom tužiteljstvu. Sud je presudio i naložio Vladi da obrani dostavi traženu dokumentaciju, ali Vlada se oglušila o presudu suda. Presuda je uručena na sjednicu Vlade, gdje je predana Goranu Graniću, koji ju je letimično pogledao rekavši mi da je Vlada pobijedila i gurnuo mi presudu. Ja sam je pročitao na miru i vratio rekavši: Vlada je izgubila presudu, krivo si pročitao!
Nije li to potpuna nezrelost i nedoraslost?
Kada govorimo o nezrelosti, priča o Haagu priča je o našem odnosu prema državi; odnosu prema suverenitetu i funkcioniranju pravne države, o našem odnosu koji obuhvaća niz segmenata društvenog i javnog života. To je pitanje shvaćanja i vjerodostojnosti politike, da ne kažem i pitanje morala u javnim stvarima.
*********
Razgovor u cijelosti možete pročitati u Vijencu br. 448.
Dok u pariškom kazalištu Odéon igra predstava Adagio Oliviera Pya, u kojoj se Hrvate glasno apostrofira kao ubojice, vrijedi se podsjetiti u kakvim su zabavama sve do nedavno uživali Francuzi
A monsieur Olivier Py,
auteur de Adagio
U velikoj Francuskoj revoluciji, tom dokraja iščašenom razdoblju francuske povijesti, najviše zadivljuje nesmiljena žeđ za krvlju običnoga puka. Zapanjuje s koliko su sladostrašća Parižani uživali u obredu „crvene mise“. Zlokobna naprava privlačila ih je više od i jednog kazališta. Zvali su je: nacionalna britva, udovica, šutljivi mlin, sveta majka, a sam čin sječe (zbog tupa udarca) „kovanje novca na Trgu Revolucije“ ili pribivanje pred „oltarom crvene mise“. U jeku Velikog terora po pariškim ulicama pjevale su se nove litanije: „Sveta Giljotino / Ispuni svoju božansku vreću glavama tirana / Sveta Giljotino, zaštitnice rodoljuba / Moli za nas! / Sveta Giljotino, stravo aristokrata / Čuvaj nas!...“
Posljednja javna egzekucija u Parizu, 26. lipnja 1939. Pogubljen je ubojica Eugčne Weidmann
Iako Francuzi ne vole da ih se na to podsjeća, giljotina je ipak bila najveći hit revolucije. Zamišljena iz „čovjekoljubivih“ pobuda, postala je spektakularno sredstvo krvave represije. Kada su 10. listopada 1789. poslanici Ustavotvorne skupštine raspravljali o novom kaznenom zakoniku, liječnik Joseph Ignace Guillotin (1736–1814) predloži da bi se smrtna kazna ubuduće obavljala „jednako“ za sve bez obzira na „položaj i stalež“ osuđenika. Naime, pod starim režimom smaknuća su se obavljala spaljivanjem, vješanjem, čerečenjem. Samo su plemići imali prednost da im glavu odrube mačem ili sjekirom. Sve te vrste egzekucija izlagale su žrtve velikim patnjama.
Parižani su bili pravi ovisnici o giljotini, a zabilježeno je da je redoviti gost bio i jedan slijepac
Rasprava se nastavila iduće godine. Neki su poslanici bili protiv toga, jer da će javna smaknuća odrubljivanjem glave izopačiti narod i naviknuti ga na „prolijevanje krvi“. Doktor Guillotin ostajao je uporan: „S novom spravom skinut ću vam glavu u tren oka, a da nećete osjetiti ni najmanju bol!“ Ta je liječnikova primjedba izazvala u Skupštini opći smijeh. Koje li ironije! Poslanici tada nisu mogli ni slutiti da će devedeset posto prisutnih, čak i njezin zagovaratelj, završiti baš pod tim novim strojem! Parizom su se širili vicevi na račun ćaknutog liječnika koji predlaže bezbolnu smrt. Konačno 21. rujna 1791. izglasan je novi Krivični zakonik, a prvi i treći član su glasili: „Smrtna kazna podrazumijeva oduzimanje života: osuđenika se ne smije podvrgavati torturi, a svakoj osobi osuđenoj na smrtnu kaznu odrubit će se glava.“ Preostajalo je odrediti na koji način. Izrada sprave o kojoj je govorio Guillotin povjerena je kirurgu Louisu. On je uz pomoć tvorničara njemačkih harfi (!) Schmitta konstruirao spravu koja se sastojala od „dva stupa sa žljebovima za klizanje razmaknutih jednu stopu“ i „sječiva dobrog kova“ s dodatnim utegom da ubrza pad te „panja usječena na gornjoj strani da se lagodno može smjestiti glava osuđenika koji leži potrbuške“.
Učinkovitost prije svega
Moram podsjetiti da se slična naprava pod nazivom halifax gibbet rabila davno prije u Škotskoj, ali i na jugu Francuske u 16. stoljeću. U Milanu je 1702. na sličan način pogubljen grof Bozelli. Ova nova ipak je bila jednostavnija i – što je najvažnije – veoma učinkovita. U početku su je nazivali luisonette, a zatim, unatoč žestoku protivljenju dr. Guillotina, njegovim prezimenom. Svečano je isprobana 25. travnja 1792, na Trgu Grčve (ispred Gradske vijećnice). Prva žrtva bio je lopov po imenu Pelletier. Prisutno mnoštvo nije bilo odveć oduševljeno – sve se odvijalo prebrzo. Baš onako kako je poslanicima obećavao dr. Guillotin. Izvjestitelj Cronique de Paris zapisao je: „Narod nije bio oduševljen, nije ništa vidio. Sve se odvijalo prebrzo. Razišli su se razočarani, ali ipak pjevajući da bi se utješili…“
Iste godine sprava je prenesena 21. kolovoza na Trg Carrousel, gdje su pogubljeni branitelji Tuileriesa. Tu će i ostati sve do 10. svibnja 1793. Iznimka je napravljena prilikom pogubljenja Luja XVI. na Trgu Revolucije (danas Place de la Concorde). Tamo će je vratiti u razdoblju Velikog Terora, a zatim prenijeti na Trg Saint-Antoine te konačno na samu periferiju (mitnicu „oborenog prijestolja“).
Ubrzo su se Parižani sve više oduševljavali giljotinom. Nedaleko od glavnog ulaza u perivoj Tuileriesa podignuta je gostionica obojena u crveno s velikim cimerom Ka giljotini. Vlasnik je svakodnevno na poleđini jelovnika ispisivao i imena kontingenta osuđenika predviđenih za egzekuciju. Na obližnjoj terasi iznajmljivala su se sjedala za promatrače. Dolazile su čitave obitelji (s djecom!) nastojeći na vrijeme zauzeti najbolja mjesta. Samo desetak metara od stratišta dovitljivi prodavač napitaka podigao bi svoju česmu. Bio je odjeven u crveni baršun, ukrašen zlatnim trakama. Na glavi je imao kacigu prekrivenu ogledalcima. Odjednom je „posluživao po sedam gostiju“. U blizini je svirao i mali orkestar. Moglo se i zaplesati...
Krvavo kazalište
Parižani su postajali sve veći ovisnici giljotine. Zabilježeno je da je redoviti gost bio i jedan slijepac. Kada su ga upitali što ga toliko privlači, odgovorio je: „Istina, ne vidim, ali čujem udarac tok, a to mi uvijek probudi radost u srcu.“
U prvim redovima stajale su tzv. pletilje (tricoteuses), pučanke kojima je bilo dopušteno da u krv žrtve namoče svoje rupčiće. To se zvalo sudjelovanjem u crvenoj misi. U jednom policijskom izvještaju iz 1794. zapisano je: „Danas poslije podne dok je na Trgu Revolucije giljotinirano više pojedinaca, jedna građanka poviče: ‘Kojeg li užasa!’ Više drugih građanki napadnu je zbog tih riječi: ‘Što si htjela time reći? Možda se ljutiš što se kažnjava urotnike?’ – Ne, odvrati ona, htjela sam reći da je neobično kako se unatoč tolikim giljotiniranjima ostali još nisu popravili...“
Predsjednik Pučkog društva iz Louveciennesa pričao je svojim prijateljima 8. prosinca 1793. nakon smaknuća grofice Dubarry (nekadašnje ljubavnice Luja XV): „Nikada se u životu nisam toliko smijao kao danas promatrajući kreveljenje te lijepe kurve...“
Ta zlokobna sprava privlačila je građane svojim krvavim prizorima više od bilo kojeg kazališta. U jeku terora, od 10. lipnja do 28. srpnja 1794. – dakle u sedam tjedana – giljotinirano je 1.351 osoba, to jest po 200 glava tjedno ili 30 dnevno! Bilo je i rekordnih dana, kada je padalo do sedamdeset glava. Glavni krvnik bio je Sanson (1739–1806) iz obitelji krvnika bivšeg režima. Iako je u to doba bio najpopularnija osoba u Parizu, lice mu je ostalo nepoznato jer je posao obavljao pod kapuljačom. Nije sačuvan njegov portret, a njegove zabilješke objavio mu je unuk 1862.
Pogubljenje mladih mučenica
Iznimnoga odjeka u književnosti i opernoj glazbi imalo je pogubljenje šesnaest karmelićanki iz Compienguea, koje su bile giljotinirane jer su se odbile odreći redovničkih zavjeta. Prihvaćajući i zavjet mučeništva, odluče žrtvovati svoje živote da bi prestalo krvoproliće i da bi se postigao mir u Državi i Crkvi. Prebačene su u Pariz. Tamo su im sudili zbog „spletkarenja protiv Republike“. Smaknute su 17. srpnja 1794. na Trgu oborenog prijestolja (danas Place de la Nation). Dok su ih odvozili na stratište odjevene u bijele redovničke halje, pjevale su psalme. Pred stratištem kleknule su i zapjevale Veni Creator. Pomagači krvnika Sansona najprije su poveli najmlađu, još novakinju. Ona zatraži dopuštenje od nadstojnice da joj dopusti umrijeti. Penjući se uz ljestve pjevala je Laudate Dominum. Za njom je giljotinirano ostalih petnaest, a nadstojnica na kraju. Zabilježeno je da je pjevanje karmelićanki uvelike potreslo prisutne. Glave i trupla bacili su u zajedničku raku na groblju Picpus. Papa Pio X proglasio ih je blaženima 27. svibnja 1906.
Jedina koja je izbjegla suđenje (Françoise-Genevičve Philippe, 1761–1836) sačinila je zapis o njihovu stradanju. Na temelju tog izvještaja Gertruda von Le Fort napisala je novelu (1937), koja je poslužila Georges Barnanosu za dramu Razgovor Karmelićanki (1940) na temelju koje će Francis Poulenc skladati istoimenu operu 1957. (izvedena svojevremeno i u Zagrebu!), a Bruckberger snimiti istoimeni film (1960).
Poslije novog zakona o sudskoj proceduri (10. lipnja 1794) javni tužilac Fouquier-Tinville dao je adaptirati jednu dvoranu u Palači pravde i u njoj podići stratište. Držao je da bi se tako uštedjelo na vremenu. Komitet javnoga spasa ipak je u posljednji čas spriječio toliko svetogrđe, već ionako odveć ponižene Pravde.
Masovna smaknuća stvarala su velike probleme pariškoj općini. Naime, goleme količine leševa i glava trebalo je redovito zakapati. Budući da se to obavljalo veoma površno, po gradskim se četvrtima širio strahovit smrad. Neki su predlagali da se izgrade „spalionice“ (preteče nacističkih krematorija!) u kojima bi se s pomoću vatre dokrajčilo ono što je započela giljotina.
Kada se poslije Revolucije slavni književnik Chateaubriand vratio u Pariz, pitao je svog starog pazikuću:
„Onda, djede Miramaud, mora da ste se nagledali užasnih prizora?“
„Ah, gospodine Vikont“, odvrati mu taj, „bila su to lijepa vremena. Svakodnevno su pod vašim prozorima provodili mlade vojvotkinje vrata bijela poput snijega, a poslije su im ga rezali... Sada je gotovo. Oduzeli su narodu i tu radost!“
Minijaturne giljotine prodavale su se kao suveniri. Bilo ih je oblikovanih od dragog kamenja i u obliku naušnica. Jedna pariška knjižara zvala se Ka našoj Gospi od Giljotine. Svaki departman imao je po jednu, a rasklopne giljotine imali su i vojni stožeri. Od 1793. do 1794. giljotinirano je oko 20.000 građana. Javne egzekucije obavljale su se u Francuskoj sve do 26. lipnja 1939. Posljednja egzekucija, ali u okviru zatvorskog dvorišta, izvršena je 1977. godine.
(Napomena: Možda bi ova skromna promemorija mogla poslužiti kao ideja za buduće kazališne performanse gospodina Pyja!)
HRVATI.COM">
