Igor Zidić
Spomen na dr. Franju Tuđmana
Gospođe i gospodo,
Ovim skupom, što ga priređuje o osamdeset i osmoj obljetnici rođenja dr. Franje Tuđmana, Matica hrvatska želi podsjetiti na velikog hrvatskog državnika i svoga dužnosnika, tvorca moderne hrvatske države, kojemu je naše društvo i naše zagrebačko sjedište – u burnim vremenima, godine 1970. i 1971. – bilo i prijateljskim pribježištem i mjestom iz kojega je počeo njegov terenski rad: iz Matice je krenuo u obilazak Hrvatske, pribivajući, kao delegat središnjice, na skupovima naših ogranaka: skupštinama, obljetničkim susretima, proslavama.
Odavde se, kao njezin zastupnik, dužnosnik, autor i urednik – u vrijeme dok sam vodio Hrvatski tjednik – uputio dr. Franjo Tuđman na tribine hrvatskih gradova i sela, držeći poticajne govore i nudeći svojim slušateljima najrazrađeniju hrvatsku političku doktrinu – onu braće Radića, aktualiziranu i homogeniziranu njegovim iskustvom povjesnika obiju Jugoslavija – obiju idealističko-utopijskih, represivnih, antihrvatskih, monarhističko-diktatorskih i komunističko autokratskih. Pritom je Stjepan Radić doživio Obznanu, suspenziju parlamentarizma i dočekao – u Skupštini! – pištolj Puniše Račića, a Franjo Tuđman – munjeviti raspad Jugoslavije 1941 (što ga je potaklo na uvjerljivu analizu uzroka toga sloma); Bleiburg i križne pute; razdoblje divinizacije Staljina; potom godine zločinačke golootočke prakse (prakticirane i u nizu drugih mučilišta); vrijeme uzgoja »državnih ubojica«; financijsko i privredno iscrpljivanje Hrvatske; permanentni teror na nesalomivim područjima hrvatskog etničkog otpora; razbuktavanje totalnoga rata protiv hrvatske političke emigracije (s atentatorima koji kruže svijetom, s ubačenim doušnicima i arsenalom »argumenata« od snajpera do sjekire); deviznu, bankovnim propisima reguliranu pljačku Hrvatske; monomanski, brozovski surogat za staljinizam, oličen u »trostrukom heroju« i parlamentaristički karikaturalnom »doživotnom predsjedniku«; slom policijske aparature Rankovićeve (s uzdahom olakšanja cijele zemlje), no i hitru uspostavu nove (Dolančeve) čvrstorukaške organizacije; napokon, dočekao je Tuđman i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika s dramatičnim njezinim odjekom u javnosti i novim progonima, kaznama i suspenzijama tisuća hrvatskih intelektualaca i domoljuba.
U četiri i pô godine – od Deklaracije do Karađorđeva – Tuđman je, isprva samostalno, samoinicijativno, a potom s Maticom i kroz Maticu, upoznavao snagu i ustrajnost hrvatskih ljudi, njihovu povezanost i snažan, tradicijski osjećaj pripadnosti – kako u onih sa sjevera tako i u onih s juga zemlje. Primijetio je i to da narod čeka one koji će artikulirati njegove želje, kanalizirati njegovu energiju, formulirati njegove zahtjeve. Moram i ovom zgodom reći da je Tuđman, osjetivši u puku snagu žive ideje jedinstvene i nezavisne Hrvatske, izvukao dalekosežne zaključke; ako Sjever i Jug mogu biti jedno – onda i domovinska i raseljena Hrvatska, također, mogu – i moraju! – biti jedno. U tome će kontekstu dozoriti njegova temeljna pokretačka ideja: da sve demokratske snage u Hrvatskoj moraju pronaći putove konvergencije i da to, umjesto jalove parade novoga jednoumlja, mora biti konvergencijski skup različitih kako bi otpor centralizacijskim, unitarističkim snagama na jednoj strani, a rezignaciji, pasivizaciji i apolitičnosti na drugoj, mogao biti uspješan.
U tome je trenutku Tuđman pokazivao da odlično osjeća ritam (svjetskoga) političkog Vremena, često anticipirajući dezintegrativne procese u socijalističkome lancu država-veriga, naslućujući među prvima da će to proizvesti ozbiljne poremećaje u tektonici dvaju ideoloških, političkih i vojnih blokova.
Sve je to učinilo da je njegova riječ, u srcu hrvatskoga puka, sedamdesetih godina, sve jače odjekivala. Bio je među prvima koji su se pozivali na ustavnu odredbu o pravu na samoodređenje – do odcjepljenja, vješto se pritom oslanjajući na Radića, koji je, razočaran prilikama u Jugoslaviji, razrađivao svoj model konfederacijske reorganizacije države, a imao u pričuvi i radikalnijih rješenja. Kao da drži predavanja iz povijesti, Tuđman je progovarao o aktualnom našem trenutku i svima je to odjednom postalo jasno.
Izlažući nauk Stjepana Radića, Tuđman ga je morao osloboditi svega onoga što je u njemu bilo efemerno, tj. politički oportuno (a s tim će se problemom sresti i dvadeset godina potom, kad retoriku ideologa bude morao zamijeniti retorikom političara) – e da bi snažno istaknuo nekoliko bitnih ideja: odlučni antiunitarizam, inzistiranje na kontinuitetu hrvatske državnosti, na ravnopravnosti, jednakovrijednosti i nezavisnosti hrvatske države (u eventualnoj konfederaciji); države potpuno suverene u vođenju i uređenju sveukupnoga svoga života, s napose isticanom suverenošću u vođenju financija i vojske. Tu je, naravno, dirala srca njegovih slušača i bola oči njegovih protivnika višekratno ponavljana teza o pravu svakoga naroda na samoodređenje i – ne samo »na odcjepljenje«, nego i – esksplicitnije – teza o pravu na stvaranje vlastite nacionalne države.
Sjećamo se, i u ovoj prilici, godina priprema njegova puta, sjećamo se godina kad je izdržavao kaznu zbog preobrazbe Titova generala u hrvatskoga političkog vođu, sjećamo se godina njegova, voljom naroda, već institucionaliziranog vodstva u proglašenoj hrvatskoj državi kada je, kao povijesni pisac, imao priliku provjeriti u praksi većinu svojih teza i boriti se za obranu i opstanak napadnute Domovine.
Sjećamo se, dakako, i posljednjih godina njegova života, kada je, nakon krvavoga rata, neprijatelj bio slomljen i protjeran i kada je, u relativnom miru, Hrvatska počinjala živjeti svoje civilno doba.
Domovina se ne zaboravlja; ali ona ne može biti paravan za privatne interese ili nelegitimno poslovanje. Nastupilo je vrijeme u kojemu je mnoge domovinske vatre, entuzijazam, zanose, ljubav, pripravnost na žrtvu moralo zamijeniti sve bolje funkcioniranje institucija države. Velik, osjetljiv i odgovoran – dijelom još nedovršen posao.
* * *
Kad sve zbrojim, čini mi se da je u matičarskom razdoblju Tuđmanova života – koji će ga odvesti ravno u zatvor, ravno u Petrinjsku 18 – formulirana njegova ključna politička ideja – naveliko osporavana kao romantična, utopijska, neostvariva, a ipak, kako će se poslije pokazati, strateški iznimno važna i dugoročno svrhovita – tj. ideja pomirbe. S tim motivacijskim geslom, s tim antiideološkim projektom koji se – ispod njegova pera – nije prestao oglašavati, Tuđman je bitno pridonio tome da se, u najtežim danima rata, stvore sve bitne institucije hrvatske države; da se osnuju dobrovoljačke jedinice ZNG-a, da se ustroji hrvatska policija, da se organizira HV, da se oslobode i integriraju – prethodno okupirani – svi hrvatski teritoriji (prostori) u zavnohovskim i avnojevskim granicama (jedinim koje je svijet – velik dio svijeta! – bio spreman prihvatiti), da se izbori međunarodno priznanje Hrvatske, da Hrvatska postane članicom UN-a. U političkom je životu zaživjelo višestranačje, došlo je do povijesnog izmirenja Države i Crkve...
Kad slušamo današnje njegove kritičare i prisjećamo se onih jučerašnjih moramo se upitati zašto se taj golemi učinak – stvaranje i obrana hrvatske države – hoće gdjekad kompromitirati njegovom partizanskom prošlošću, generalskim činom, stečenim u Titovo doba, dugogodišnjim vezama i poznanstvima s mnogim »crvenima«, njegovim svojedobnim prisegama socijalističkim i komunističkim idolima i sličnim detaljima njegove prošlosne biografije; biografije što je ispisivana do 1967. kada je bio isključen iz SK. Kod svega toga moramo se upitati – je li moguće da se nitko od takvih kritičara nije dosjetio da iskaže jednostavnu dvojbu: Je li tranziciju doživjela samo hrvatska država ili su tu istu tranziciju, silom povijesnih prilika, morali proživjeti i mnogi Hrvati? Kroz tjesnace se pretvorbe probijao i duh ljudi odgajanih i etabliranih u drugom ideološkom i političkom sustavu, u drugom sustavu vrednota, dijelom uvjetovanom i proturječnim – ne samo političkim i gospodarskim – nego i mentalnim prilikama. Trebalo je, ako stoji ta konstatacija, mijenjati svijet tako što ćemo, prvo, mijenjati sebe. Te me okolnosti sile da budem realan i da Tuđmana sagledam kao velikoga obraćenika. U ono se vrijeme više držalo do načelne dosljednosti (kao vrhovnog moralnog kriterija), nego što se cijenilo i uvažavalo duhovno prosvjetljenje ili duhovni preobražaj na bolje. Isto tako ni (eventualni) propusti, pogreške, dvojbene političke ili gospodarske procjene, nesretna pozicioniranja, pogreške naravi (autoritarnost, fiksacije), što se čuju s (pretežno) ljevičarskih – socijalističkih ili parasocijalističkih, komunističkih ili parakomunističkih – pozicija.
Svi ti prigovori – i kad dijelom stoje – ne mogu dovesti u pitanje sveukupnu pozitivnu ocjenu njegova djelovanja u iznimno teškim okolnostima. Je li bio prvi hrvatski politički vođa XX. stoljeća izabran slobodnom voljom građana? Jest. Je li, postavši predsjednikom, dokinuo osnovne institucije demokratskoga poretka i onemogućio funkcioniranje sustava? Nije. Je li hrvatsko gospodarstvo, u trenutku krvavoga razlaza Jugoslavije, bilo već posve destruirano i nismo li, u istoj toj Jugoslaviji, pod sam kraj 80-ih, imali niz dramatičnih posvjedočenja da je doista tako (nestašica goriva, prizemljivanje JAT-ovih zrakoplova u međunarodnim zračnim lukama zbog neplaćenih računa kompanije, nestašica osnovnih životnih artikala, galopirajuća inflacija itd.)? Jest, gospodarski je krah bio očigledan pa treba priznati da je Tuđman iz Jugoslavije iščupao desetljećima iscrpljivanu i, najposlije, »iscijeđenu« Hrvatsku.
Dotadašnja su se srpska i crnogorska »braća«, u ime bratstva i jedinstva, odmah obrušila na Hrvatsku, a onda se otkrilo da su nam revne hrvatske vlasti potkraj jugoslavenskoga razdoblja (Račan i dr.) svo oružje teritorijalne obrane, kupovano novcem hrvatskih građana, »vratile« Jugoslavenskoj armiji, kojoj nije ni pripadalo, pa je početak agresije na Hrvatsku Tuđman dočekao napadnut izvana i razoružan iznutra. Nije li? Jest, tome smo svi bili svjedoci. Počela je grozničava utrka s vremenom. U brodogradilištima, mehaničarskim i drugim radionicama, proizvodilo se prvo oružje, prva oklopna kola, prvo domaće streljivo i mnoštvo drugih, improviziranih obrambenih sredstava. Kad je reagirala dijaspora, kad se počeo skupljati novac za obranu, međunarodna je zajednica zabranila prodaju oružja napadnutoj Hrvatskoj. Neki su to, možda, zaboravili. Lako za kalašnjikove! No kako doći, u takvim prilikama, do težeg naoružanja, do sofisticirane opreme?
– Što bi ti bio učinio?- pitao me predsjednik Tuđman jednom prilikom.
– Učinio bih isto: naoružao bih Hrvatsku.
– I kad bi oružje morao kupovati na »crnom tržištu«, od sumnjivih dobavljača?
– I tada. Kupio bih ga i od vraga!
Netko će mi, možda, prigovoriti što sam bio solidaran s predsjednikovim »nedopustivim« postupcima. Kako sam razmišljao? To je, realno, bio sukob dva morala. Prvi je moral bio apstraktan. Nešto proglasiš svetim, neupitnim; držiš se kao da si promovirao najpravedniji zakon. (Svi znamo da nije tako. Jedni su od sukobljenih protivnika bili pod oružjem – drugi ga nisu imali.) Tko se ne pokori – kriv je. Drugi je bio konkretan moral napadnutog naroda. Ljudi smo kao i drugi. Imamo svoju zemlju i svoj narod; svoju državu, svoju povijest i svoje državljane; s djecom – i svoju budućnost. Netko se na nas obrušio: raketama, kazetnim i napalm bombama, bacačima, ratnim brodovima i zrakoplovima. Neselektivno. Razara industrijska postrojenja, rafinerije, crkve, spomenike, putove, bolnice, mostove, dječje vrtiće, knjižnice; spaljuje polja, silose, tuče luke i potapa brodove, otimlje (po drugi, a negdje i treći put u 70-ak godina!) katastarske knjige, knjige rođenih, bolničku dokumentaciju, gađa arhive. Ne možemo ga zaustaviti golim rukama ili se braniti oružjem djelotvorna dometa od 500 do 800 metara, dok nas on raketira sa sigurne razdaljine od 10 ili 20 kilometara. Treba li pustiti da nas izbrišu s našega tla? Je li to, tada, Zapad očekivao od nas? Ipak, mi reagiramo kao normalni ljudi – onako kako bi, da su bili napadnuti, reagirali i oni koju su nam nametnuli smrtonosni moratorij na legalnu kupovinu oružja.
Bit ću posve otvoren: kad je u pitanju djedovina, naše kuće i naša dobra, a nadasve: naši roditelji, žene i djeca, nema te kupovine oružja za njihovu obranu koju ne bih smatrao moralnom i nema toga »crnog fonda« (koji bi tome služio) a da ga ne bih smatrao najdostojnijim. Moral, u tom trenutku, nije ni u oružju, ni u fondovima, ni u trgovcima (besprijekornim ili suspektnim), nego je u odluci da branimo od bezumnih napadaja zadnje što imamo, a što smo stekli stoljetnim radom, mukotrpnim žrtvama i ustrajnom ljubavlju. Mogao bih to i ovako poopćiti: kada jači pobjeđuje to je – nažalost: često – posve normalno i – nemoralno. Čini se, da se u našem slučaju, to i očekivalo: da ćemo pasti kao normalne žrtve nemoralnih. Srećom, scenarij je zakazao. S pravom ću, stoga reći: Kad slabiji pobjeđuje – to nije normalno, ali jest moralno. Samo Vam osjećaj da ste, pred Bogom i ljudima, u pravu i da ničim ne prekoračujete nužnu obranu može dati snagu da pobijedite brojnijeg i jačeg protivnika. Zar bismo bili moralniji da nismo kupili (nedopušteno) oružje, da je Hrvatska bila pregažena i da smo umjesto jedne Ovčare imali stotine Ovčara; po jednu u svakom osvojenom hrvatskom gradu i selu? Ubijali su djecu po vrtićima: bi li bilo moralnije da ni preživjele nismo štitili?!
* * *
Tuđman je bio legitimni izvršitelj volje naroda. Imao je velike ovlasti, djelovao je u skladu s našim tadašnjim zakonima i sukladno situaciji koja je često tražila vrlo složeno političko, strateško i moralno djelovanje. Je li, pritom, bilo i pogrešnih procjena, odluka i intervencija? Na takvo bih pitanje mogao načelno odgovoriti misleći na Tuđmana kao i na svaku drugu istaknutu povijesnu osobu u sličnim prilikama: bilo je, naravno. Zar je uopće zamislivo da ih ne bude, u godinama dok bjesni rat, dok živimo pod stubovima dima od uzastopnih eksplozija, dok se gomilaju crne i još crnije vijesti što stižu sa svih strana domovine, dok se ispraćaju povorke mrtvih i broje preživjeli ranjenici, dok se zbrinjavaju stotine tisuća svojih i tuđih izbjeglica u oskudici svega: mira, sna i odmora na jednoj, a hrane, energenata i oružja na drugoj strani. To, međutim, nisu bile pogreške zloduha, nego pogreške ljudskih limita. Iz rata je izišao kao pobjednik, a nikakav mu se moralni grijeh, grijeh protiv čovječnosti, poput Bleiburga, Hude Jame, Keraterma, Ovčare ili Srebrenice nije mogao pripisati.
Duhovna povijest krije nebrojena svjedočanstva – od biblijskih vremena do danas – o vrijednosti prijelomnica i preobrazbi, o vrijednosti postupnog buđenja ili iznenadnog prosvjetljenja. Energija koju šok pokreće bila je nužna da se uzburka uspavano okružje. Preobrazba je i za samog preobraćenika bila uzgonska sila. Ne bismo danas Tuđmanu trebali zamjerati zbog onoga što je, u životu duhovna čovjeka, bila neka vrst teško stečene milosti. Ne zaboravimo da je taj prevrat- u–sebi trebalo radom i borbom zaslužiti. Imao je egzistencijalno, u sebi samom duboko ucijepljenu svoju veliku ideju – ideju pomirbe, koja je morala – ne samo u društvu, nego i u njegovu biću – približiti i povezati dva ideološki rascijepljena segmenta Istoga. U društvu – to su dva polarizirana (ekstremna) segmenta istoga korpusa, što je bila dostatna indicija o tome da je Hrvatsku vidio kao sintezu onoga najboljega u dvjema historijskim opcijama (tradicionalno: lijevoj i desnoj), odbacujući, bez kolebanja, sva zastranjivanja, krajnosti kao i zlo nasljeđe političkoga, nacionalnog, vjerskoga i odgojnoga nasilja, kojima je često bio izložen dio populacije.
Tuđman je, pod stijegom pomirbe, a i zato da ovjeri svoju vjerodostojnost u očima nepristranih svjedoka, odbacio sredstva kojima su se služili – kao legitimnima u obrani »viših interesa« – kriminalni rasizam i nasilničko bezboštvo. Morao se izboriti za izgledniju budućnost, osporiti nekritičko samoljublje i pogubni izolacionizam; morao je poreći legitimitet jednopartijskome sustavu i osporiti zakonitost tutorstvu vojske – u obje te političke opcije – nad civilnom sferom društva: kako institucijama, tako i pojedincima. Ne bi trebalo ispustiti iz vida ni činjenicu da je, zagovarajući društvenu pomirbu, radio i na usklađivanju oba dijela samoga sebe. U isti čas, to nam govori i o nekoj prigušenoj tjeskobi koja je tinjala u njemu zbog toga što je, u dva razdoblja svoga života, pripadao objema sukobljenim stranama. To sam razumio u već opisanom trenutku kad sam mu, 1992. ili 1993., rekao da će Hrvatska teško preboljeti – moralno, možda, nikako – propust izostale lustracije.
– Lustracije? – upitao me pozorno.
– Da, oprezne i kontrolirane lustracije; lustracije bez krvi i novih zločina.
– Bi li ti to i mene lustrirao? – upitao je kao da zateže konop.
(Ne bih, zacijelo ne bih. Tuđman se, u očima puka, već odavno bio iskupio. Bio je obraćenik: Sveti Vrag. Narod takve voli. Sjetimo se Pavla, Magdalene... To su junaci širega iskustva, nego je ono prosječnika; junaci silnije volje, a zbog osjećaja stare krivnje – i strasniji borci. Njegov se legitimitet zasnivao na oprostu, koji je od naroda spektakularno dobio: na prvim izborima. Ne bi nikad tako prošao da nas nije potpuno uvjerio u svoji novi kurs. Nitko ne pozna protivnika kao onaj koji je donedavno s njim jahao. Niti se s Beogradom tako mogao hrvati onaj koji u njemu nije živio. Tuđman je, pred licem hrvatske javnosti, imao i taj štit. Činio se savršeno pripravljen za bitku koja će ubrzo uslijediti.)
– Ne pokreći tu temu, ne možemo u lustraciju. Presjekla bi sve spone koje smo jedva uspostavili.
Mislio je, dakako, na spone bivših i sadašnjih; na probuđene i osviještene Titove revolucionare (kakav je i sâm bio) u službi nove Hrvatske. U čijoj su pak službi, najvećim dijelom, oni bili – ostavljam da se raspravi u nekoj drugoj prilici.
* * *
Nije sada bitno kako se taj razgovor, prigodice, »u prijevodu«, prikriveno nastavljao. Žao mi je što nije, kada je trebalo, do kraja čuo (ili razumio, ili uvažio) što mu govorim tezom o prihvaćenom obraćeniku. Njemu je taj status omogućavao dvostrano djelovanje i preporučivao ga funkciji idealnog pomiritelja. Neki drugi obraćenici – ili »obraćenici«? – nisu nikad taj status izborili u narodu (Manolić, Boljkovac i dr.) nego tek u upravljačkim strukturama svoje stranke pa onda i vlasti. Do toga se statusa, dakle, moglo doći i pukom (političkom) trgovinom. Takve »svece« – javnost neće.
Ta je tema, ipak, Tuđmana činila nespokojnim; činila je da se osjeća nedosljednim, nekonzistentnim. U razdoblju od 1921. do 1991. komunistički je režim, kao i ustaški u kraćem razdoblju, demonstrirao naročitu netrpeljivost prema onima koji su se pokolebali, prevjerili ili prebjegli iz bloka u blok. Komunistički je pokret bio dugo i radikalno zaokupljen permanentnim preispitivanjem i provjeravanjem svojih kadrova; dostatno je da se sjetimo »moskovskih procesa«, Titovih »moskovskih godina«; slučaja Hebrang ili Golog otoka. Dio je toga kompleksa u nas bio puki preslik dugogodišnje strategije »vođe svjetskoga proletarijata«, dok je dio paranoje izvirao iz godina mučnoga djelovanja u ilegali.
Kako su pak prolazili ustaški prebjezi – vidjelo se u slučaju tzv. Vokić-Lorkovićeva puča. Tuđman se, rekao bih, nije uspijevao lako otrgnuti od toga stereotipa, odnosno od njime nametnutog osjećaja krivnje; on je, procjenjujem, bio potisnut u podsvijest, ali je latentno živio; osjećao se, recidivno, kao čovjek koji je iznevjerio Partiju (iz koje ga je – u nečije ime, dakako – udaljio nevažni Zlatko Čepo) i kao čovjek, koji je, barem u dijelu života, ostao dužan svome narodu, hrvatskim interesima.
Prvi je kompleks Franjo Tuđman liječio nekritičkim prihvaćanjem mnogih lažnih »obraćenika« u svoju stranku i u nove političke strukture, kao i nekritičkim ili nedostatno kritičkim odnosom prema Josipu Brozu; drugu je mňru liječio prekobrojnim – gdjekad i patetičnim – dokazima odanosti svojoj zemlji. Nitko mu od lijevih i još ljevijih nije honorirao dio uščuvanih obzira, ako ne prema Partiji, a ono prema određenim likovima te Partije, kao što mu ni jedan od hrvatskih demokrata, rodoljuba i branitelja poslije njegova isključenja iz SK, poslije formiranja radikalnije fronte u Matici, poslije zatvora, poslije organiziranja mreže suradnika u iseljenoj Hrvatskoj, poslije ustrojenja države, poslije pobjede na izborima poslije 1945. i pobjede u Domovinskom ratu nije tražio – ni mogao tražiti – ispričnicu ili pokajanje zbog propusta u prošlosti. Taj je dug Hrvatskoj doista bio obilato isplatio.
Prenosimo:Kolo,Matica Hrvatska
Post je objavljen 13.05.2011. u 16:42 sati.