Ovaj prekrasan tekst napisala ja gospođa Nives Opačić koja se i u mirovini bori na sve načine kako bi kultivirala one koji hrvatski jezik neznalački koriste u javnoj komunikaciji. Stoga prenosim ovaj tekst s puno poštovanja prema autorici.
Nedavno je jedan frak (bivšega predsjednika Vlade RH, Ive Sanadera) postao opet senzacija u hrvatskim novinama. Taj skupi odjevni predmet, koji se inače za specijalne zgode može i posuditi, nosio je I. S. na Opernom balu u Bečkoj državnoj operi samo jednom, 19. veljače 2004., kako piše Jutarnji list od 2. travnja 2011. godine. No uz taj izvještaj bilo je i nekih rečenica koje mi otkrivaju potpunu neupućenost autora tekstova u ono o čemu pišu. Zato riječ-dvije o toj vrsti odjeće.
Nepotpisani novinar (ne vjerujem da je o probama kod bečkoga šnajdera pisao Igor Alborghetti, visoka šarža u listu) počinje s prastarim hrvatskim Pomodnim rječnikom dr. Vinka Esiha. Taj prastari rječnik objavljen je 1954. godine, pa se čini da ja baratam pretpotopnima jer često navodim Parčićev rječnik iz 1874, vrlo upotrebljiv i danas. Zatim mladac ili mladica piše da se na fotografiji iz 1895. s otvorenja HNK, čemu je prisustvovao i car Franjo Josip, vide stotine Zagrepčana „crnih poput gavrana u frakovima i cilindrima“. Pa nisu valjda na takvu svečanost trebali doći u šlafroku (trenirki još nije bilo)?! Naime, za neke je prigode odjeća propisana, što je novinarskom percu bilo sasvim razumljivo kad je posrijedi bio Operni bal u Beču (dress code). Zašto onda ne bi bilo i u HNK na dan njegova otvorenja, pa još i uz carski posjet Zagrebu? Potom slijedi dokaz mlađahne ignorancije: „Danas je kod nas taj odjevni predmet posve zaboravljen, uostalom kao i u Americi...“ Amerika! Krasna mjera pristojnosti (kak se šika)! Učeći Amerikance hrvatski, imala sam prilike iz prve ruke vidjeti njihovu pristojnost na djelu. Neki su polaznici na satove dovodili i svoju neodgojenu djecu, koja su u razred ulazila kao u štalu – bez pozdrava, za vrijeme nastave skakala po klupama, puzala između nogu ostalih polaznika (mnogih, iz raznih zemalja), trčala po prostoriji, ometala sat, a da im roditelji (da ih ne bi omeli u njihovoj „slobodi“) nisu rekli ni riječi. Pritom su mnoge odrasle Amerikanke na satu jele i pile (i rastezale kaugume, zna se), neke su štrikale, jer čemu gubiti vrijeme na glupe hrvatske predavače koji se trude da ih nešto nauče – zapravo ono zbog čega su i došli?! Zar takvo ponašanje postaje uzor mladim Hrvatima (i -cama)?
No pustimo Ameriku! Nije istina da je kod nas frak posve zaboravljen. Novinarska sila koja je to napisala očito nikada nije prisustvovala ni najobičnijem pretplatničkom koncertu Zagrebačke filharmonije, jer da jest (barem do pauze), vidjela bi da članovi toga našeg orkestra (140-godišnjaka), i danas, kao i u vrijeme najcrnje „diktature proletarijata“ i radničkoga samoupravljanja, nastupaju u fraku. Ne kažem da tako treba ostati niti da će tako ostati, no zasad je tako. U više od 50 godina posjećivanja koncerata klasične glazbe u Zagrebu svjedočim da su u fraku nastupali i svi gosti (solisti i dirigenti), a te se etikete mnogi drže i danas, iako osjetno manje nego prijašnjih godina. Dokazat ću novinarskom solistu ili solistici da se frak spominje i na hrvatskoj estradi (za koju obično imaju apsolutni sluh), ako već pojma nemaju o antologijskoj kanconi Čovjek u fraku Domenica Modugna, koji je umro ne tako davne 1994. godine, pa valjda već i po tome nije neka pojava od Adama i Eve (kao ni sadržaj njegove pjesme). Ona je, uostalom, ugođajem slična našem također antologijskom Starom fijakeru – i naš stari kočijaš i Modugnov njegovani kicoš opraštaju se i odlaze iz svijeta koji više nije njihov. Ni atmosfera noći nije više ista. Talijanski pjevač pjeva o ponoći kada zamire gradska buka, kad se gase svjetla na lokalima, kad ulice postaju puste i tihe, a odlazi i zadnja škriputava kočija. Danas mladi (i oni još debelo maloljetni) u to doba tek hrpimice izlaze, nabrijani motori bezobzirno urlaju još glasnije nego danju, samotnih noćnih šetača više i nema jer su ulicama ovladali neki divljaci koji upravo one mirn(ij)e mlate iz čiste obijesti, ali zato često i do smrti. Nocturno, blagi noćni ugođaj, pretočen u skladbu ili u pjesmu, sve mi je više ugođaj iz sjećanja i po sjećanju.
Frak, to najsvečanije muško odijelo, nosi se o velikim svečanostima i na primanjima. Jezično, prolazio je zanimljiv put. On, kao i smoking, potječe iz Engleske, no kuriozum je da ga u tom značenju engleski ne poznaje. Ondje već riječ dress znači svečano odijelo i za dame i za gospodu, pa kad se još kaže evening dress, onda se zna da to uključuje večernju toaletu (za dame) i frak (za gospodu). Kolokvijalno, taj se odjevni predmet zove i tailcoat ili samo tails, što doslovno znači kaput s repovima. Frak je prepoznatljiv po dugim skutima odostraga, a naprijed su od struka izrezani.
Smoking je danas također crno muško večernje odijelo, nešto manje svečano od fraka. U svojoj domovini Engleskoj nije bio nimalo otmjen, ali je zato bio komotan i udoban. Bio je to smoking jacket, kućni kaput najprije za pušenje, a potom ga je zamijenio dinner jacket, dinner coat – odjevni predmet u kojem se pristupalo k stolu. No i njega je počeo istiskivati američki naziv tuxedo ili samo tux, proistekao iz country cluba u Tuxedo Parku (država New York).
Kao riječ, kod nas je frak preuzet iz njem. Frack, premda se frac kaže i na francuskom (uz habit noir). U tal. je frac također moguć, no radije se rabi marsina, po belgijskom grofu J. de Marsinu, jer bi moglo doći do zvukovno nezgodne situacije; naime, dare un fracco di legnate znači dobro koga namlatiti. Engleski je upio mnogo francuskih riječi, pa engl. frock znači halja, odjeća, a frock coat bio je salonska suknja. No sve je to posuđeno iz stfr. froc (redovnička halja). Starofranački *hroc viri i danas iz njem. Rock, suknja (nekoć dulja od današnjih, no i „suknje do poda“ mogu se još vidjeti). Redovničke halje i salonske kapute povezuje boja – crna. I engl. frock i fr. froc (redovnička halja) izrađivali su se od vune (kasnolat. floccus), a za Luja XIV. Francuzi su preuzeli engl. frock kao frac za jahaći kaput. U 19. i 20. stoljeću frak je mnogim Europljanima bio odjeća za ženidbu. Postao je i amblem čovjeka iz gornjih slojeva društva, pa tako S. S. Kranjčević, socijalno osjetljiv pjesnik, ironično pjeva: „A gospoda sva u zlatu, / s odličjima na svom fraku“, a Novak Simić piše: „Iz automobila izlaze frakovi ... i cilindri.“ No da su frak nosili i „obični“ ljudi, dokazuje poznati Goetheov junak Werther, za kojega je zapisano da je i umro u plavom fraku.
Frak je uvijek bio „adjustiran“ nekim dodacima. Reveri (fr. revers), posuvraćeni prsni dijelovi ovratnika, bili su od crnoga satena (fr. satin), svilene tkanine koja je vrlo sjajna s vanjske strane. Pod njim se uvijek nosio prsluk, zvan i žile (fr. gilet). Čovjek bi dao ruku u vatru da je to nešto francusko. No to je i u fr. jeziku uvoz – iz šp. jileco, u čemu se već lakše prepoznaje turski jelek (tur. yelek), prsluk. Prsluk, kao odjevni predmet za muškarce (jer može biti i dio ženske odjeće), nema rukava ni ovratnika. Od 17. stoljeća muški su se prsluci izrađivali od baršuna, svile i/ili brokata, a i danas se nose na košulju, a ispod sakoa.
Obećala sam i frak na estradi, pa evo i njega. To će, nadam se, opovrgnuti tvrdnju s početka – kako je frak u nas već potpuno zaboravljen. U pjesmi Plači (Pips, Chips&Videoclips), koju valjda sluša današnja publika, dio teksta glasi: „Ja sam vitez u crnom fraku / Muziku joj dajem na slamku.“ Ili iz Mafije istih izvođača: „I dok hodaš po uličnom mraku / U svom fraku od paperja / Čudiš se što ti svodnik sudi...“ Godine 2001. bila je to „vijest“ – pjevačica Jelena Radan pojavila se na Melodijama hrvatskog Jadrana u poderanim trapericama i fraku (pjevala je Runjićevu pjesmu Ruže venu same). Očito ni današnji modni kreatori ne zaziru od fraka. Dakle, punjači novinskih stupaca mogli su se uvjeriti da frakova i danas kod nas još ima – u kazalištu, na koncertima klasične glazbe, pa i na estradi. No nema provjere podataka, što je zacijelo zadnja briga i piscima novinaskih teks
Prenosimo:Vijenac
|
HRVATI.COM">
