06.05.2011., petak
KAKO SU JAVNE EGZEKUCIJE POSTALE HIT U PARIZU
Crvena misa Mitterrandovih preteča
Frano Baras
Dok u pariškom kazalištu Odéon igra predstava Adagio Oliviera Pya, u kojoj se Hrvate glasno apostrofira kao ubojice, vrijedi se podsjetiti u kakvim su zabavama sve do nedavno uživali Francuzi
A monsieur Olivier Py,
auteur de Adagio
U velikoj Francuskoj revoluciji, tom dokraja iščašenom razdoblju francuske povijesti, najviše zadivljuje nesmiljena žeđ za krvlju običnoga puka. Zapanjuje s koliko su sladostrašća Parižani uživali u obredu „crvene mise“. Zlokobna naprava privlačila ih je više od i jednog kazališta. Zvali su je: nacionalna britva, udovica, šutljivi mlin, sveta majka, a sam čin sječe (zbog tupa udarca) „kovanje novca na Trgu Revolucije“ ili pribivanje pred „oltarom crvene mise“. U jeku Velikog terora po pariškim ulicama pjevale su se nove litanije: „Sveta Giljotino / Ispuni svoju božansku vreću glavama tirana / Sveta Giljotino, zaštitnice rodoljuba / Moli za nas! / Sveta Giljotino, stravo aristokrata / Čuvaj nas!...“
Posljednja javna egzekucija u Parizu, 26. lipnja 1939. Pogubljen je ubojica Eugčne Weidmann
Iako Francuzi ne vole da ih se na to podsjeća, giljotina je ipak bila najveći hit revolucije. Zamišljena iz „čovjekoljubivih“ pobuda, postala je spektakularno sredstvo krvave represije. Kada su 10. listopada 1789. poslanici Ustavotvorne skupštine raspravljali o novom kaznenom zakoniku, liječnik Joseph Ignace Guillotin (1736–1814) predloži da bi se smrtna kazna ubuduće obavljala „jednako“ za sve bez obzira na „položaj i stalež“ osuđenika. Naime, pod starim režimom smaknuća su se obavljala spaljivanjem, vješanjem, čerečenjem. Samo su plemići imali prednost da im glavu odrube mačem ili sjekirom. Sve te vrste egzekucija izlagale su žrtve velikim patnjama.
Parižani su bili pravi ovisnici o giljotini, a zabilježeno je da je redoviti gost bio i jedan slijepac
Rasprava se nastavila iduće godine. Neki su poslanici bili protiv toga, jer da će javna smaknuća odrubljivanjem glave izopačiti narod i naviknuti ga na „prolijevanje krvi“. Doktor Guillotin ostajao je uporan: „S novom spravom skinut ću vam glavu u tren oka, a da nećete osjetiti ni najmanju bol!“ Ta je liječnikova primjedba izazvala u Skupštini opći smijeh. Koje li ironije! Poslanici tada nisu mogli ni slutiti da će devedeset posto prisutnih, čak i njezin zagovaratelj, završiti baš pod tim novim strojem! Parizom su se širili vicevi na račun ćaknutog liječnika koji predlaže bezbolnu smrt. Konačno 21. rujna 1791. izglasan je novi Krivični zakonik, a prvi i treći član su glasili: „Smrtna kazna podrazumijeva oduzimanje života: osuđenika se ne smije podvrgavati torturi, a svakoj osobi osuđenoj na smrtnu kaznu odrubit će se glava.“ Preostajalo je odrediti na koji način. Izrada sprave o kojoj je govorio Guillotin povjerena je kirurgu Louisu. On je uz pomoć tvorničara njemačkih harfi (!) Schmitta konstruirao spravu koja se sastojala od „dva stupa sa žljebovima za klizanje razmaknutih jednu stopu“ i „sječiva dobrog kova“ s dodatnim utegom da ubrza pad te „panja usječena na gornjoj strani da se lagodno može smjestiti glava osuđenika koji leži potrbuške“.
Učinkovitost prije svega
Moram podsjetiti da se slična naprava pod nazivom halifax gibbet rabila davno prije u Škotskoj, ali i na jugu Francuske u 16. stoljeću. U Milanu je 1702. na sličan način pogubljen grof Bozelli. Ova nova ipak je bila jednostavnija i – što je najvažnije – veoma učinkovita. U početku su je nazivali luisonette, a zatim, unatoč žestoku protivljenju dr. Guillotina, njegovim prezimenom. Svečano je isprobana 25. travnja 1792, na Trgu Grčve (ispred Gradske vijećnice). Prva žrtva bio je lopov po imenu Pelletier. Prisutno mnoštvo nije bilo odveć oduševljeno – sve se odvijalo prebrzo. Baš onako kako je poslanicima obećavao dr. Guillotin. Izvjestitelj Cronique de Paris zapisao je: „Narod nije bio oduševljen, nije ništa vidio. Sve se odvijalo prebrzo. Razišli su se razočarani, ali ipak pjevajući da bi se utješili…“
Iste godine sprava je prenesena 21. kolovoza na Trg Carrousel, gdje su pogubljeni branitelji Tuileriesa. Tu će i ostati sve do 10. svibnja 1793. Iznimka je napravljena prilikom pogubljenja Luja XVI. na Trgu Revolucije (danas Place de la Concorde). Tamo će je vratiti u razdoblju Velikog Terora, a zatim prenijeti na Trg Saint-Antoine te konačno na samu periferiju (mitnicu „oborenog prijestolja“).
Ubrzo su se Parižani sve više oduševljavali giljotinom. Nedaleko od glavnog ulaza u perivoj Tuileriesa podignuta je gostionica obojena u crveno s velikim cimerom Ka giljotini. Vlasnik je svakodnevno na poleđini jelovnika ispisivao i imena kontingenta osuđenika predviđenih za egzekuciju. Na obližnjoj terasi iznajmljivala su se sjedala za promatrače. Dolazile su čitave obitelji (s djecom!) nastojeći na vrijeme zauzeti najbolja mjesta. Samo desetak metara od stratišta dovitljivi prodavač napitaka podigao bi svoju česmu. Bio je odjeven u crveni baršun, ukrašen zlatnim trakama. Na glavi je imao kacigu prekrivenu ogledalcima. Odjednom je „posluživao po sedam gostiju“. U blizini je svirao i mali orkestar. Moglo se i zaplesati...
Krvavo kazalište
Parižani su postajali sve veći ovisnici giljotine. Zabilježeno je da je redoviti gost bio i jedan slijepac. Kada su ga upitali što ga toliko privlači, odgovorio je: „Istina, ne vidim, ali čujem udarac tok, a to mi uvijek probudi radost u srcu.“
U prvim redovima stajale su tzv. pletilje (tricoteuses), pučanke kojima je bilo dopušteno da u krv žrtve namoče svoje rupčiće. To se zvalo sudjelovanjem u crvenoj misi. U jednom policijskom izvještaju iz 1794. zapisano je: „Danas poslije podne dok je na Trgu Revolucije giljotinirano više pojedinaca, jedna građanka poviče: ‘Kojeg li užasa!’ Više drugih građanki napadnu je zbog tih riječi: ‘Što si htjela time reći? Možda se ljutiš što se kažnjava urotnike?’ – Ne, odvrati ona, htjela sam reći da je neobično kako se unatoč tolikim giljotiniranjima ostali još nisu popravili...“
Predsjednik Pučkog društva iz Louveciennesa pričao je svojim prijateljima 8. prosinca 1793. nakon smaknuća grofice Dubarry (nekadašnje ljubavnice Luja XV): „Nikada se u životu nisam toliko smijao kao danas promatrajući kreveljenje te lijepe kurve...“
Ta zlokobna sprava privlačila je građane svojim krvavim prizorima više od bilo kojeg kazališta. U jeku terora, od 10. lipnja do 28. srpnja 1794. – dakle u sedam tjedana – giljotinirano je 1.351 osoba, to jest po 200 glava tjedno ili 30 dnevno! Bilo je i rekordnih dana, kada je padalo do sedamdeset glava. Glavni krvnik bio je Sanson (1739–1806) iz obitelji krvnika bivšeg režima. Iako je u to doba bio najpopularnija osoba u Parizu, lice mu je ostalo nepoznato jer je posao obavljao pod kapuljačom. Nije sačuvan njegov portret, a njegove zabilješke objavio mu je unuk 1862.
Pogubljenje mladih mučenica
Iznimnoga odjeka u književnosti i opernoj glazbi imalo je pogubljenje šesnaest karmelićanki iz Compienguea, koje su bile giljotinirane jer su se odbile odreći redovničkih zavjeta. Prihvaćajući i zavjet mučeništva, odluče žrtvovati svoje živote da bi prestalo krvoproliće i da bi se postigao mir u Državi i Crkvi. Prebačene su u Pariz. Tamo su im sudili zbog „spletkarenja protiv Republike“. Smaknute su 17. srpnja 1794. na Trgu oborenog prijestolja (danas Place de la Nation). Dok su ih odvozili na stratište odjevene u bijele redovničke halje, pjevale su psalme. Pred stratištem kleknule su i zapjevale Veni Creator. Pomagači krvnika Sansona najprije su poveli najmlađu, još novakinju. Ona zatraži dopuštenje od nadstojnice da joj dopusti umrijeti. Penjući se uz ljestve pjevala je Laudate Dominum. Za njom je giljotinirano ostalih petnaest, a nadstojnica na kraju. Zabilježeno je da je pjevanje karmelićanki uvelike potreslo prisutne. Glave i trupla bacili su u zajedničku raku na groblju Picpus. Papa Pio X proglasio ih je blaženima 27. svibnja 1906.
Jedina koja je izbjegla suđenje (Françoise-Genevičve Philippe, 1761–1836) sačinila je zapis o njihovu stradanju. Na temelju tog izvještaja Gertruda von Le Fort napisala je novelu (1937), koja je poslužila Georges Barnanosu za dramu Razgovor Karmelićanki (1940) na temelju koje će Francis Poulenc skladati istoimenu operu 1957. (izvedena svojevremeno i u Zagrebu!), a Bruckberger snimiti istoimeni film (1960).
Poslije novog zakona o sudskoj proceduri (10. lipnja 1794) javni tužilac Fouquier-Tinville dao je adaptirati jednu dvoranu u Palači pravde i u njoj podići stratište. Držao je da bi se tako uštedjelo na vremenu. Komitet javnoga spasa ipak je u posljednji čas spriječio toliko svetogrđe, već ionako odveć ponižene Pravde.
Masovna smaknuća stvarala su velike probleme pariškoj općini. Naime, goleme količine leševa i glava trebalo je redovito zakapati. Budući da se to obavljalo veoma površno, po gradskim se četvrtima širio strahovit smrad. Neki su predlagali da se izgrade „spalionice“ (preteče nacističkih krematorija!) u kojima bi se s pomoću vatre dokrajčilo ono što je započela giljotina.
Kada se poslije Revolucije slavni književnik Chateaubriand vratio u Pariz, pitao je svog starog pazikuću:
„Onda, djede Miramaud, mora da ste se nagledali užasnih prizora?“
„Ah, gospodine Vikont“, odvrati mu taj, „bila su to lijepa vremena. Svakodnevno su pod vašim prozorima provodili mlade vojvotkinje vrata bijela poput snijega, a poslije su im ga rezali... Sada je gotovo. Oduzeli su narodu i tu radost!“
Minijaturne giljotine prodavale su se kao suveniri. Bilo ih je oblikovanih od dragog kamenja i u obliku naušnica. Jedna pariška knjižara zvala se Ka našoj Gospi od Giljotine. Svaki departman imao je po jednu, a rasklopne giljotine imali su i vojni stožeri. Od 1793. do 1794. giljotinirano je oko 20.000 građana. Javne egzekucije obavljale su se u Francuskoj sve do 26. lipnja 1939. Posljednja egzekucija, ali u okviru zatvorskog dvorišta, izvršena je 1977. godine.
(Napomena: Možda bi ova skromna promemorija mogla poslužiti kao ideja za buduće kazališne performanse gospodina Pyja!)
Prenosimo:Vijenac
|
- 17:37 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
