Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XVIII.

18.05.2008., nedjelja

Najzad nam je laknulo pri duši.”93
U istom smislu zaključuje i general Kosta Nađ: “Predaja glavnine ustaško-domobranskih
divizija zbijenih na cesti Dravograd – Ravne – Prevalje – Pliberk
počela je u 16. 30 časova 15. maja 1945. godine (…) Likvidirane
su poslednje neprijateljske snage u Jugoslaviji.”94
Riješivši napeto stanje u razdoblju od 14. do 16. svibnja, pred britanskim
jedinicama ostalo je pitanje manjeg dijela osoba koje su se prije 15. svibnja
1945. predale britanskoj vojsci te bile smještene u logore namijenjene za “raseljene
osobe”. Ovo pitanje kronološki se nastavlja na opisane događaje, a po
svojoj važnosti predstavlja važan čimbenik kada se opisuju ukupna izručenja
nakon službenog završetka ratnih operacija Drugoga svjetskog rata. Upravo
zbog toga, ono zaslužuje posebnu, detaljnu analizu.
U konačnici treba reći kako pitanje izručenja većeg broja vojske i civila u
svibnju 1945. predstavlja jedan od ključnih trenutaka ukupnih bleiburških događana.
Kao i svaki povijesni događaj treba ga promatrati u kontekstu općih
događaja. Prema tome, pravo rješenje bleiburškog pitanja, kao što sam u uvodu
navela, krije se negdje između političkih dogovora, operativnog stanja na
području Koruške i ne manje važnih odredaba međunarodnog humanitarnog
prava. Prema političkim dogovorima i sporazumu u Jalti, već je unaprijed označen
položaj i sudbina poslijeratnih zarobljenika. No, treba napomenuti da se
te odredbe odnose na sovjetske građane koje je trebalo izručiti Crvenoj armiji.
Pripadnici Oružanih snaga NDH, kao i ostali “jugoslavenski državljani” nisu
spominjani u tom dogovoru. Gotovo sve izbjeglice krenule su prema zapadu,
nadajući se da će ih štititi odredbe Ženevskih konvencija, kojima se regulira
status ratnih zarobljenika. Iako je možda bilo i pretjerano očekivati bilo kakav
povlašteni položaj s obzirom na to da su te snage gotovo četiri godine ratovale
pod okriljem snaga Trećeg Reicha, ne može se zaobići činjenica da prema
odredbama humanitarnog prava ne postoje prisilne repatrijacije. Posebice to
dolazi do izražaja ako se uzme u obzir da je u izručenju sudjelovao veliki broj
civila. Uz to postavlja se pitanje kome su se izbjegličke kolone zapravo predale,
no čini se da je i taj segment objašnjavan “prema potrebi”.
Otegotnu okolnost za zarobljenike predstavljala je okupacija Koruške (i Julijske
krajine) koju je okupirala JA. U ionako “napetim” odnosima među saveznicima,
dolazak velikog vala izbjeglica nije predstavljao olakšanje za britansku
vojsku. Pitanje njihova smještaja, opskrbe, prehrane i medicinske pomoći
bilo je gotovo neizvedivo u postojećim uvjetima. Svijest o nužnosti izručenja
bila je potaknuta činjenicom da se u koloni našao i veći broj ratnih zločinaca,
o čijem kažnjavanju su savezničke vlade zauzele čvrsto stajalište. 93 Isto, 106.-107.
94 K. NAĐ, Pobeda, 223.

Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	svibanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Cerovac komentira

Opis bloga

Linkovi

O autoru

18.05.2008., nedjelja

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XVIII.