Za Crljena, (kao i za generala Ivu Herenčića) jedini izlaz predstavlja
odlazak u šumu te se priključuje ustaškoj
satniji, pod zapovjedništvom bojnika Antuna Vrbana. “Samih nekoliko minuta
nakon mog dolaska, već smo u pokretu probijajući se u Karavanke. Nad Bleiburškim
poljem prijeteći lete engleski zrakoplovi.”67 Našavši se pred odlukom,
Srećko Karaman pomalo cinično komentira: “Tako je to, moja gospodo H. i
C. već su u šumi... Zaokružim pogledom naokolo i zaustavim se na vrhovima
Karavanki. Da mi se je domoći onih obronaka! Blaženi oni, koji su već tamo
u Austriji. Što nismo i mi napustili Zagreb u subotu, mjesto u ponedjeljak...
Padaju s improviziranih koplja crveno-bijelo-plave boje, a uzdižu se na njih
bijele ponjave...”68 S Crljenom na Bleiburškom polju razgovarao je i fra Oton
Knezović koji čuvši za predaju navodi: “Svak se pita, komu ćemo položiti oružje.
Englezima ili partizanima? Svi smo bili uvjereni da su pregovori uspjeli i
da ćemo se predati Englezima. (…) Netko se razoružava, a netko ne zna, šta
će.”69 “Uspomene jednog od preživjelih”, prema kojima je nakon vijesti o predaji
masa vojnika krenula prema izlazu iz kotline, krećući se između tenkova
i kroz špalir engleskih vojnika, “(…) pretvarajući se tako pomalo u nemoćnu
ljudsku masu, umornu i ojađenu. Ali mislili smo bolje je i ovako, nego što
gore. To su Englezi. Mi smo njihovi zarobljenici.” Nedugo nakon odbacivanja
oružja na putu su ugledali nekoliko naoružanih partizana, čiji broj se stalno
povećavao. “Smišljena prijevara bila je na dijelu u svom punom jeku. Jer engleskih
vojnika bivalo je sve manje u našoj blizini, da ih za nepun sat posve
nestane s vidika. (…) Englezi su nas ipak predali partizanima.”70 S rezultatima
pregovora bili su upoznati uglavnom samo generali i časnici kojih, kako se
navodi, ubrzo nije niti bilo na polju.71 Taj nedostatak vodstva bio je i te kako
primjetan, “da je koji časnik imao više sabranosti i inicijative mogao je znatno
ljudstvo da dobro povede, no najgore je ustvari bilo, da su zapovjednici i viši
časnici ustanovivši prevaru bili sasvim izgubili glave”.72
67 Isto, 297.
68 Srećko KARAMAN, “Desetog dana”, Hrvatska revija, sv. 4 (40) god. X., Buenos Aires, prosinac
1960., 776.-777.; Vidjeti i: Otvoreni dossier: Bleiburg, 81.
69 Oton KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945. Dokumenti o zvjerstvima Srba nad Hrvatima,
Chicago 1960., 9.; Anđelko MIJATOVIĆ, “Izaslanstvo ipak pristalo na predaju”, Vjesnik
podlistak (Zagreb), 28. lipnja 2005., 63.
70Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 423.-424.
71 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 302.-303., 209.
72 Isto, 315.
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 14.05.2008. u 07:00 sati.