Cerovac komentira

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

14.05.2008., srijeda

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XIV.


Za Crljena, (kao i za generala Ivu Herenčića) jedini izlaz predstavlja
odlazak u šumu te se priključuje ustaškoj
satniji, pod zapovjedništvom bojnika Antuna Vrbana. “Samih nekoliko minuta
nakon mog dolaska, već smo u pokretu probijajući se u Karavanke. Nad Bleiburškim
poljem prijeteći lete engleski zrakoplovi.”67 Našavši se pred odlukom,
Srećko Karaman pomalo cinično komentira: “Tako je to, moja gospodo H. i
C. već su u šumi... Zaokružim pogledom naokolo i zaustavim se na vrhovima
Karavanki. Da mi se je domoći onih obronaka! Blaženi oni, koji su već tamo
u Austriji. Što nismo i mi napustili Zagreb u subotu, mjesto u ponedjeljak...
Padaju s improviziranih koplja crveno-bijelo-plave boje, a uzdižu se na njih
bijele ponjave...”68 S Crljenom na Bleiburškom polju razgovarao je i fra Oton
Knezović koji čuvši za predaju navodi: “Svak se pita, komu ćemo položiti oružje.
Englezima ili partizanima? Svi smo bili uvjereni da su pregovori uspjeli i
da ćemo se predati Englezima. (…) Netko se razoružava, a netko ne zna, šta
će.”69 “Uspomene jednog od preživjelih”, prema kojima je nakon vijesti o predaji
masa vojnika krenula prema izlazu iz kotline, krećući se između tenkova
i kroz špalir engleskih vojnika, “(…) pretvarajući se tako pomalo u nemoćnu
ljudsku masu, umornu i ojađenu. Ali mislili smo bolje je i ovako, nego što
gore. To su Englezi. Mi smo njihovi zarobljenici.” Nedugo nakon odbacivanja
oružja na putu su ugledali nekoliko naoružanih partizana, čiji broj se stalno
povećavao. “Smišljena prijevara bila je na dijelu u svom punom jeku. Jer engleskih
vojnika bivalo je sve manje u našoj blizini, da ih za nepun sat posve
nestane s vidika. (…) Englezi su nas ipak predali partizanima.”70 S rezultatima
pregovora bili su upoznati uglavnom samo generali i časnici kojih, kako se
navodi, ubrzo nije niti bilo na polju.71 Taj nedostatak vodstva bio je i te kako
primjetan, “da je koji časnik imao više sabranosti i inicijative mogao je znatno
ljudstvo da dobro povede, no najgore je ustvari bilo, da su zapovjednici i viši
časnici ustanovivši prevaru bili sasvim izgubili glave”.72


67 Isto, 297.
68 Srećko KARAMAN, “Desetog dana”, Hrvatska revija, sv. 4 (40) god. X., Buenos Aires, prosinac
1960., 776.-777.; Vidjeti i: Otvoreni dossier: Bleiburg, 81.
69 Oton KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945. Dokumenti o zvjerstvima Srba nad Hrvatima,
Chicago 1960., 9.; Anđelko MIJATOVIĆ, “Izaslanstvo ipak pristalo na predaju”, Vjesnik
podlistak (Zagreb), 28. lipnja 2005., 63.
70Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 423.-424.
71 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 302.-303., 209.
72 Isto, 315.



Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #