U radu se nastoje razmotriti glavne sastavnice i problematika izručenja
zarobljenih civila i vojnika na Bleiburškom polju i njegovoj okolici u svibnju
1945. Koliko spomenuti događaji, suprotno obećanjima, odstupaju od odredbi
međunarodnog prava o ratnim zarobljenicima, te kakva je i kolika uloga
Zapadnih saveznika u cijeloj problematici.
Ključne riječi: Drugi svjetski rat, 1945., Bleiburg, zarobljenici, izručenja, prisilna
repatrijacija.
Povijest ne smije biti teret koji moramo ponijeti.
Ni loš savjetnik koji opravdava nasilje.
(Jacques LeGoff, francuski povjesničar)
Dana 9. svibnja 1945. potpisana je opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha,
kojom je službeno završio Drugi svjetski rat, no ostala su mnoga otvorena pitanja
(obveze) s kojima su se pobjednici trebali suočiti. U tom kontekstu nužno
je spomenuti i sudbine vojnika i civila koji su, ne podržavajući novi režim,
početkom svibnja krenuli prema Zapadnim saveznicima. Nakon višednevnog
povlačenja u smjeru Celja, Slovenjgradeca i Dravograda, tri vojske: britanska,
jugoslavenska i Oružane snage Nezavisne Države Hrvatske (OS NDH) susrele
su se na Bleiburgu i njegovoj okolici. Nakon dvodnevnih pregovora (14. i 15.
svibnja 1945.), čiji tijek i danas nije točno poznat, navodno je donesena odluka
o predaji. Mnoštvo koje nije uspjelo izbjeći okruženje jedinica Jugoslavenske
armije (JA) bilo je prisiljeno predati oružje i istaknuti “bijele zastave”. Prema
obećanjima jugoslavenskog pregovarača Milana Baste, prema zarobljenicima
će se postupati prema “međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima”.1
1 Milan BASTA, Rat posle rata. Pavelićevi generali se predaju, Zagreb 1963., 96
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 01.05.2008. u 07:00 sati.