Sukladno
tome, “treba poduzeti korake koji će osigurati da saveznički ratni zarobljenici
iz ruske zone zauzvrat budu istodobno prebačeni k nama”, te u konačnici “svo
ljudstvo utvrđena jugoslavenskog državljanstva koje se predalo a služilo je u
njemačkim snagama treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama”.35 Zanimljivo
je kako se u ovoj formulaciji, pa iako i vrlo uopćeno, radila razlika
među pripadnicima jugoslavenskih zarobljenika. Ove naredbe, za koje, prema
Tolstoyu, Alexander nije znao sve do 21. svibnja, odnosile su se na izbjeglice
(Kozake i Jugoslavene) koji su već bili smješteni u savezničkim logorima.
Stanje se dodatno zakompliciralo kada je 13. svibnja u štab 5. korpusa stigla vijest
da se ukupna snaga generala Löhra “u čijem je sastavu bilo 300.000 Nijemaca
i 200.000 Hrvata kretala iz Jugoslavije”.36 Drugi dan središnji ured 5. korpusa
procijenio je “da se predalo oko 300.000, ratnih zatočenika, osoblja i izbjeglica u
dijelu pod nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600.000 kretalo iz Jugoslavije sjeverno,
u smjeru Austrije. (…) Ako se toliki broj ljudi stvarno pojavi, situacija u
svezi hrane i dovoljnog broja stražara postati će kritična”.37 Prosljeđujući izvještaj
15. armijskoj skupini, McCreery navodi kako je od Keightleya zatražio da “prihvati
oboružane jedinice i razoruža ih čim prijeđu granicu (…) Zamolite AFHQ
da pitaju Tita koliko bi neprijatelja eventualno želio prihvatiti. Predložite da Hrvati
budu Titova parada.”38 Povrh svega, 14. svibnja na večer general Scott javio je
kako se njegovim jedinicama približavaju dva korpusa od 100.000 ljudi, te pola
milijuna civila. Prema uputama štaba nije se znalo što učiniti sa spomenutim
snagama. Očekujući odluku 8. armije, rečeno je da “ih se zadrži južno od Drave”.
Informiran o općem stanju, Scott je donio odluku o daljnjim operacijama.
Očiglednu zabrinutost i administrativnu neodrživost ovakvog stanja odražava
i Robertsonova izjava “(…) imao sam na brizi stotine tisuća njemačkih ratnih
zarobljenika, i u to se vrijeme nisam mogao baviti time tko hoće, a tko neće biti
izručen Rusima i partizanima i strijeljan”.39
Zanimljivo je da navodno 13. svibnja Tito šalje depešu štabovima I., II., III.
i IV. armije, kao i glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije, te u njoj traži da se
poduzmu “najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih
zarobljenika i uhapšenika od jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko
postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju
za djela ratnih zločinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljnjeg
postupka”.40 Spomenutu depešu, koja je dostupna samo u prijepisu, dobili su na
uvid brigadir Anthony Cowgill i Nikolai Tolstoy koji je komentirao da je riječ o
očiglednoj krivotvorini. “(...)
35 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 95.; Vidjeti i: S. R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz
britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941.-1945., 355.-356.
36 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 101.
37 Isto, 102.; Vidjeti i: N. Tolstoy , “Blajburški pokolj”, 53.
38 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 103., 112.; D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja,
nova iskušenja”, 204.
39 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 103.
40 VA VII, Beograd, A. NOB, reg. br. 9-22/10; J. B. TITO, Sabrana djela 28, 43. U bilješci
nakon teksta stoji da je Tito više puta tijekom rata izdavao slična naređenja i to uglavnom u
situacijama kada je bila povećana mogućnost za osvetu pripadnika NOVJ-a.
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 09.05.2008. u 07:00 sati.