Papa Ivan X. pisao je dva puta tijekom 925. pisma hrvatskom
kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo
duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na
crkveni sabor u Split, a drugim ih savjetovao da svoju mladež
uče latinskom, a ne barbarskom jeziku.3 Nešto kasnije,
bizantski car Konstantin Porfirogenet (905.-959.) napisao je,
odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi
poznato pod nazivom O upravljanju carstvom. U njemu možemo
pronaći podatke o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali.
Posebna poglavlja posvećena su: Hrvatima, Srbljima i
Zahumljanima, zatim Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima
i Paganima, odnosno Neretvanima, te njihovim zemljama.4
Porfirogenet posvećuje XXXIII. poglavlje Zahumljanima i
«zemlji koju sada nastanjuju», te spominje gradove: Bunu,
Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik, te rijeku
Bunu. Nabrajajući gradove krštene Srbije spominje i zemljicu
Bosnu (to horion Bosona) s gradovima: Kotor i Desnik.5 U
desetom stoljeću knez Humljana (dux Chulmorum) sudjelovao
je u političkom životu i bio je poznat Rimu i Bizantu. U isto vrijeme
zemljica Bosna tek uzgred je spomenuta.
Neka Porfirogenetova određenja granica između spomenutih naroda
i regija dvojbena su, kao i njihov status, ali ostaje činjenica
da je Bizantsko Carstvo u to vrijeme imalo takvu sliku o prostoru
na istočnoj obali Jadrana.6 Pop Dukljanin u svom ljetopisu
iz XII. stoljeća spominje Hum sa župama: Ston, Popovo,
Zažablje, Luku, Veliku, Imotski, Večenike, Dubravu i Dabar.7
Nakon kneza Humljana Mihovila Viševića zabilježeni su i njegovi
nasljednici knezovi: Miroslav (1186.-1190.), Rastko,
Petar, Toljen i Andrija, te župan Radoslav, Filip Nozdronja,
Ivan Nelipčić (1365.-1372.).8
Prvi bosanski vladar ban Borić spomenut je prvi put u
povijesnim vrelima oko 1150., više od dva stoljeća (225 godina)
nakon humskog kneza.9 Neki autori drže da su Zahumlje i
Hum sinonimi, a drugi tvrde da je Zahumlje iza Huma i da su
to zapravo dva različita prostora.10 Kako bilo, Humom su
vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo
Humljanima. Važno obilježje njihova društvenog 38 života i identiteta
bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao
uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima
donošenja odluka i rješavanja sporova. Postojao je i Sudbeni
stol Humskoga kneštva, kojemu je sjedište bilo kod Bijele
crkve Svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao
Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih
velikaša, a ticala se utvrđivanja krivnje u odnosu na
gospodara, održala se sve do polovice XV. stoljeća. Hum je
početkom XIV. stoljeća potpao pod vlast hrvatskog bana
Pavla Šubića, zatim od 1326. pod vlast bosanskog bana
Stjepana.11 Takvo stanje nije dugo potrajalo, Stjepanov sinovac
i nasljednik Tvrtko predao je već 1357. najveći dio
Humske zemlje, odnosno kraj između Cetine i Neretve sa
Završjem i Imotskim u vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika
I., koji je oženio njegovu rođaku, Stjepanovu kćer Elizabetu.12
Pet godina nakon Ludovikove smrti, tijekom 1387., sada već
kralj Tvrtko (okrunjen 1377.) zauzeo je uz pomoć hrvatskih
ustanika Klis, Omiš, Vranu i Ostrovicu, te su ga kancelarije
dalmatinskih gradova nazivale još i kraljem Hrvatske i
Dalmacije.13 Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegova
nasljednika bosanskog kralja Dabiše i ugarskohrvatskog
kralja Sigismunda iz 1394., Hum je opet (nakratko)
vraćen u vlast tada već znatno oslabljenog bosanskog kralja.14
U XV. stoljeću Hum je bio izložen čestim napadima
Turaka. U borbama protiv njih posebno se istaknuo vojvoda
Vlatko Vuković, čiji je sinovac i nasljednik Sandalj Hranić
Kosača (1392.-1435.) od svibnja 1405. vladao Humom.15
Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali
vladao je samostalno. U to vrijeme bosansko kraljevstvo bilo
je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno
vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje,
Pavlovići i Kosače.16 Sandalja je u ožujku 1435. naslijedio
sinovac Stipan Vukčić Kosača, koji se u listopadu 1448. proglasio
Hercegom humskim i primorskim, čime je iskazao svoju
potpunu neovisnost. Herceg je zaratio s bosanskim kraljem
Tomašem a rat je potrajao nekoliko godina.17 Herceg Stipan
htio je svoju vlast proširiti i na oblast Cetine, pa je u srpnju
1459. zauzeo grad Čačvinu.18 To je izazvalo nove sukobe s
bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao ambicija u
tom pravcu, pa je od Hercega tražio da mu ustupi osvojeni
grad. Herceg je izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima
nego bosanskom kralju.19
Turci su 1463. zauzeli najveći dio Bosanskog Kraljevstva
i ubili kralja Stjepana Tomaševića. Hercegovina se žestoko
branila. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače Vladislav i
Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem
Korvinom navaljivali su na Turke i oslobađali dijelove
Bosanskog Kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska
posebno su se istaknuli u borbama za oslobađanje Jajca
početkom listopada 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava
među svoje velikaše i dao je njemu i njegovom sinu Balši
gradove: Veselu Stražu i Prozor sa župama: Uskoplje i
Rama.20 Snaga turskog oružja i nesloga zapadnog svijeta
uzrokovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Zadnji
hercegovački grad Novi pao je početkom 1482., a zadnje
otpore Turcima uz vojsku Hercega Vlatka pružali su Ugari i
Hrvati pristigli iz Senja.21 Tako je nepuna dva desetljeća poslije
Bosne, nakon žestokog otpora i najveći dio Hercegovine
pao u turske ruke. Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko
manjih gradova u dolini Neretve i Primorju, koje su zauzeli
Mlečani. Hercegovačka i bosanska država potpuno su
ugašene.22
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 21.05.2008. u 07:00 sati.