Cerovac komentira

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

21.05.2008., srijeda

2. Od Humske zemlje i zemljice Bosne do Bosne i Hercegovine


Papa Ivan X. pisao je dva puta tijekom 925. pisma hrvatskom
kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo
duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na
crkveni sabor u Split, a drugim ih savjetovao da svoju mladež
uče latinskom, a ne barbarskom jeziku.3 Nešto kasnije,
bizantski car Konstantin Porfirogenet (905.-959.) napisao je,
odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi
poznato pod nazivom O upravljanju carstvom. U njemu možemo
pronaći podatke o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali.
Posebna poglavlja posvećena su: Hrvatima, Srbljima i
Zahumljanima, zatim Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima
i Paganima, odnosno Neretvanima, te njihovim zemljama.4
Porfirogenet posvećuje XXXIII. poglavlje Zahumljanima i
«zemlji koju sada nastanjuju», te spominje gradove: Bunu,
Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik, te rijeku
Bunu. Nabrajajući gradove krštene Srbije spominje i zemljicu
Bosnu (to horion Bosona) s gradovima: Kotor i Desnik.5 U
desetom stoljeću knez Humljana (dux Chulmorum) sudjelovao
je u političkom životu i bio je poznat Rimu i Bizantu. U isto vrijeme
zemljica Bosna tek uzgred je spomenuta.

Neka Porfirogenetova određenja granica između spomenutih naroda
i regija dvojbena su, kao i njihov status, ali ostaje činjenica
da je Bizantsko Carstvo u to vrijeme imalo takvu sliku o prostoru
na istočnoj obali Jadrana.6 Pop Dukljanin u svom ljetopisu
iz XII. stoljeća spominje Hum sa župama: Ston, Popovo,
Zažablje, Luku, Veliku, Imotski, Večenike, Dubravu i Dabar.7
Nakon kneza Humljana Mihovila Viševića zabilježeni su i njegovi
nasljednici knezovi: Miroslav (1186.-1190.), Rastko,
Petar, Toljen i Andrija, te župan Radoslav, Filip Nozdronja,
Ivan Nelipčić (1365.-1372.).8

Prvi bosanski vladar ban Borić spomenut je prvi put u
povijesnim vrelima oko 1150., više od dva stoljeća (225 godina)
nakon humskog kneza.9 Neki autori drže da su Zahumlje i
Hum sinonimi, a drugi tvrde da je Zahumlje iza Huma i da su
to zapravo dva različita prostora.10 Kako bilo, Humom su
vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo
Humljanima. Važno obilježje njihova društvenog 38 života i identiteta
bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao
uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima
donošenja odluka i rješavanja sporova. Postojao je i Sudbeni
stol Humskoga kneštva, kojemu je sjedište bilo kod Bijele
crkve Svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao
Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih
velikaša, a ticala se utvrđivanja krivnje u odnosu na
gospodara, održala se sve do polovice XV. stoljeća. Hum je
početkom XIV. stoljeća potpao pod vlast hrvatskog bana
Pavla Šubića, zatim od 1326. pod vlast bosanskog bana
Stjepana.11 Takvo stanje nije dugo potrajalo, Stjepanov sinovac
i nasljednik Tvrtko predao je već 1357. najveći dio
Humske zemlje, odnosno kraj između Cetine i Neretve sa
Završjem i Imotskim u vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika
I., koji je oženio njegovu rođaku, Stjepanovu kćer Elizabetu.12
Pet godina nakon Ludovikove smrti, tijekom 1387., sada već
kralj Tvrtko (okrunjen 1377.) zauzeo je uz pomoć hrvatskih
ustanika Klis, Omiš, Vranu i Ostrovicu, te su ga kancelarije
dalmatinskih gradova nazivale još i kraljem Hrvatske i
Dalmacije.13 Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegova
nasljednika bosanskog kralja Dabiše i ugarskohrvatskog
kralja Sigismunda iz 1394., Hum je opet (nakratko)
vraćen u vlast tada već znatno oslabljenog bosanskog kralja.14

U XV. stoljeću Hum je bio izložen čestim napadima
Turaka. U borbama protiv njih posebno se istaknuo vojvoda
Vlatko Vuković, čiji je sinovac i nasljednik Sandalj Hranić
Kosača (1392.-1435.) od svibnja 1405. vladao Humom.15
Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali
vladao je samostalno. U to vrijeme bosansko kraljevstvo bilo
je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno
vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje,
Pavlovići i Kosače.16 Sandalja je u ožujku 1435. naslijedio
sinovac Stipan Vukčić Kosača, koji se u listopadu 1448. proglasio
Hercegom humskim i primorskim, čime je iskazao svoju
potpunu neovisnost. Herceg je zaratio s bosanskim kraljem
Tomašem a rat je potrajao nekoliko godina.17 Herceg Stipan
htio je svoju vlast proširiti i na oblast Cetine, pa je u srpnju
1459. zauzeo grad Čačvinu.18 To je izazvalo nove sukobe s
bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao ambicija u
tom pravcu, pa je od Hercega tražio da mu ustupi osvojeni
grad. Herceg je izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima
nego bosanskom kralju.19

Turci su 1463. zauzeli najveći dio Bosanskog Kraljevstva
i ubili kralja Stjepana Tomaševića. Hercegovina se žestoko
branila. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače Vladislav i
Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem
Korvinom navaljivali su na Turke i oslobađali dijelove
Bosanskog Kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska
posebno su se istaknuli u borbama za oslobađanje Jajca
početkom listopada 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava
među svoje velikaše i dao je njemu i njegovom sinu Balši
gradove: Veselu Stražu i Prozor sa župama: Uskoplje i
Rama.20 Snaga turskog oružja i nesloga zapadnog svijeta
uzrokovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Zadnji
hercegovački grad Novi pao je početkom 1482., a zadnje
otpore Turcima uz vojsku Hercega Vlatka pružali su Ugari i
Hrvati pristigli iz Senja.21 Tako je nepuna dva desetljeća poslije
Bosne, nakon žestokog otpora i najveći dio Hercegovine
pao u turske ruke. Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko
manjih gradova u dolini Neretve i Primorju, koje su zauzeli
Mlečani. Hercegovačka i bosanska država potpuno su
ugašene.22

Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #