Veliki broj ljudi dovodi u pitanje “operacijsku
efikasnost”, te mnoge “administrativne okolnosti”, a u brzojavu moli da Eisenhower
u svoje područje primi Nijemce i Kozake.54 Dva dana kasnije stigao je
odgovor koji se u “Cowgillovu izvještaju” ne uzima u obzir,55 a prema kojem se
navodi: “Kako bismo pomogli u svim mogućim operacijama snaga AFHQ-a u
Austriji protiv Jugoslavena, spremni smo prihvatiti gore navedene neprijateljske
vojnike u statusu ‘razoružanih neprijateljskih snaga’.”56
Istog dana Alexander je poslao i drugi brzojav, namijenjen Združenom generalštabu,
tražeći smjernice za “konačno razmještanje sljedećih triju klasa”.
U tekstu navodi da je riječ o “50.000 Kozaka, uključujući 11.000 žena, djece i
staraca; prema procjeni oko 35.000 četnika, od kojih je 11.000 već prebačeno
u Italiju, te 25.000 njemačkih i hrvatskih jedinica”. Za svaki navedeni slučaj bi
“povratak u domovinu bio fatalan za njihovo zdravlje”.57 Odbor Združenoga
generalštaba sastao se 18. svibnja da razmotri Alexanderove zahtjeve. U odgovoru
od 26. svibnja58 traži se da se Kozaci, prema jaltskom sporazumu, izruče
Sovjetima. U pogledu četnika slažu se da ih se tretira kao i one u Julijskoj krajini,
te da ih se ne izručuje u Jugoslaviju. OS NDH su u drukčijem položaju od
četničkih jedinica: “Oni su (…) oružane snage hrvatske marionetske države
koju su uspostavili Nijemci, i ‘iako mi nikada nismo priznali uspostavu hrvatske
države, hrvatske su snage ustvari regularne trupe kvislinške vlade koje djeluju
pod njemačkim vodstvom.’ (…) Zato bismo u ovom slučaju bili za predaju
Titu hrvatskih trupa u južnoj Austriji. Takav potez sigurno bi zadovoljio Tita
i pokazao mu da smo ga u nekim stvarima voljni tretirati kao pravog i odgovornog
saveznika.”59 U konačnici, ako se vladi SAD-a ne svidi ovakvo stajalište
koje, “kako to naglašava i maršal Alexander, može biti poguban za hrvatske
trupe”, složit će se da se Hrvati tretiraju kao i četnici.60 Amerikanci su prigovorili,
ističući činjenicu “da između američke i britanske vlade postoji dogovor
da antipartizanske jugoslavenske snage, osobito Hrvate, ustaše i slovenske
belogardejce valja razoružati i smjestiti u izbjegličke logore”.61
53 Prema dokumentu War Officea navodi se da je 15. svibnja u jugoistočnoj Austriji bilo oko
230.000 zarobljenika, od toga 99.000 Nijemaca, 72.000 “Rusa”, 24.000 Mađara i 36.000 “quisling
Yugoslavs”. Vidjeti: Katarina SPEHNJAK, “‘Ratni zločinci’ kao predmet spora britanske i jugoslavenske
vlade 1945. – 1948.”, Zbornik u čast Hrvoja Matkovića, Zagreb 2005., 311. (bilj. 30).
54 S. R. VLAHOVIĆ, Zborniku dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi
1941. - 1948., 352.-354.
55 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 212.
56 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 119.
57 Isto, 119.-120.
58 Prema “Cowgillovu izvještaju” odgovor je stigao 29. svibnja 1945.; Vidjeti: D. BEKIĆ, “‘Slučaj
Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 211.
59 K. SPEHNJAK, Britanski pogled na Hrvatsku 1945. – 1948., 66.; Vidjeti i: N. TOLSTOJ,
Ministar i pokolji, 119.-120.
60 K. SPEHNJAK, Britanski pogled na Hrvatsku 1945. – 1948., 66.
61 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 121.
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 12.05.2008. u 07:00 sati.