Bio je to, naprotiv, komad papira ispisan pisaćim
strojem, bez ikakvih indikacija odakle potječe – ne samo što nije nosio Titov potpis
nego se čak ni formalno nije radilo o pravom naređenju.”41 Ovaj dokument
nije objavljen u zbornicima dokumenata JA, koji su inače, čini se, prilično točni
i potpuni. Jedinu dostupnu verziju pronalazimo u zapovijedi koju je 29. travnja
III. armija uputila Štabu XVI. divizije, s obzirom na to da se naredba od 6. prosinca
1944.42 ne provodi u potpunosti, te je ponovno zatraženo da se sa zarobljenicima
treba postupati po međunarodnom pravu, dok će se za svako odstupanje
s odgovornim licima “najstrožije postupati”.43 S obzirom na dokumente kojima
raspolažemo, teško je potvrditi bilo čije stajalište, pa će ovo pitanje ostati i dalje
otvoreno za daljnje interpretacije.
U cjelokupnim događanjima nezaobilazna je i uloga feldmaršala Alexandera,
čiju odgovornost Tolstoy konstantno svodi na najmanju moguću mjeru
te svako njegovo djelovanje opravdava činjenicom da je feldmaršal pogrešno
obaviješten o nadolazećem mnoštvu koje se već predalo Britancima. Stoga, 15.
svibnja šalje poruku Osmoj armiji prema kojoj se “oko 200.000 Jugoslavena
koji su služili njemačkim oružanim snagama predalo u njegove ruke. Htjeli
bismo ih odmah vratiti snagama maršala Tita. Bili bismo zahvalni kada bi se
maršal J. Broz Tito složio da svojim zapovjednicima naredi njihov prihvat i da
u suradnji s glavnim zapovjednikom 5. korpusa ustanovi veličinu kontingenta
i mjesto na austrijskoj granici južno od Klagenfurta radi njihova povratka u
Jugoslaviju”.44 Kabinet maršala Jugoslavije je odgovorio: “Maršal se slaže u potpunosti
sa prijedlogom feldmaršala g. Aleksandera i izražava mu zahvalnost.
Napred pomenutih 200.000 preuzeće Štab III armije kome su izdate potrebne
instrukcije.45 Slobodni smo Vas umoliti, da nas obavijestite, gde bi se sastala
komisija za prijem zarobljenika sa delegatima određenim od feldmaršala g.
Aleksandera za primopredaju.”46
41 N. TOLSTOY, “Povijest pred sudom”, Start (Zagreb), 6. siječanj 1990., 51.
42 Spomenuta naredba datirana s 5. prosincem 1944. objavljena je u J. B. TITO, Sabrana djela
25, (ur. Pero Damjanović), Beograd 1982., 82.
43 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti, (prir.
Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić i Mate Rupić), Slavonski Brod 2005., 100.
44 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 111. Upravo ovu naredbu navodi D. Bekić kada govori o
britanskoj odgovornosti za izručenja, te ne spominje “nikakvu krivu obaviještenost”; Vidjeti: D.
BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 205.
45 Prema instrukciji od 17. svibnja 1945.: “Odredite i uputite i odredite (!) odmah komisiju
od pet članova koji će primite (!) te zarobljenike od Savezničke komande. Članove komisije
odrediti od odabranih oficira.” Vidjeti: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj
1944. – 1946., 115.
46 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 116.; Vidjeti i: N.
TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 111.; Ivo OMRČANIN, Holocaust of Croatians, Washington 1986.,
72.; “Tri dokumenta o Bleiburgu sve kažu i traže istragu”, Nova Hrvatska (London), br. 9, 1984.,
6.-7.; Nova Hrvatska (izdanje za domovinu), (London), br. 9, 6.-20. V. 1984., 11.
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 10.05.2008. u 07:00 sati.