Informacijski rat vođen je uglavnom unutar političkog konteksta.
Predsjedništvo Hrvatske stranke prava (HSP) objavilo
je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i
uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom
i etničkom prostoru sa istočnim 56 granicama Subotica,
Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska.98 Jugoslavenska i
srpska politika dobile su time potvrdu za svoje tvrdnje o
Hercegovcima kao ekstremnim nacionalistima profašističke
orijentacije. Srbijanski povjesničar akademik SANU-a Milorad
Ekmečić ustvrdio je da je predsjednik HSP-a Dobroslav
Paraga sakupio 10.000 dobrovoljaca i s fašističkim insignijama
svečano proglasio NDH u Ljubuškom.99 Povjesničarka
Smilja Avramov dodala je da je Hrvatska izvršila oružanu
agresiju na BiH, najprije stacioniranjem 16.000 svojih vojnika
u zapadnoj Hercegovini, sa glavnim stožerom u Ljubuškom,
radi «uspostave Hrvatske do Drine» i čišćenja Bosne i
Hercegovine od Srba.100 Činjenica je da je Dobroslav Paraga,
zajedno s grupom svojih pristaša, članova i simpatizera HSPa
izveo spomenutu predstavu proglašenja NDH, ali to je od
lokalnih vlasti i naroda shvaćeno kao provokacija i protuhrvatsko
nastojanje, te se ne može dovesti u vezu s
Hercegovcima, niti s hrvatskom državnom politikom.
Možda je cijela predstava trebala poslužiti kao povod
(alibi) jugoslavenskim snagama za obračun s «fašistima»?
Jer, samo stotinjak dana kasnije Jugoslavenska komunistička
vojska, ojačana srpskim paravojnim postrojbama, spalila je
sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, napala
Dubrovnik i uništila Vukovar. Muslimanski lider i predsjednik
Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio
da to nije njihov-muslimanski rat. Bila je to jasna poruka da su
Hrvati prepušteni samima sebi. Reagirali su osnivanjem
obrambene zajednice Herceg-Bosna, koja je u prvo vrijeme
bila zajednica općina s hrvatskom većinom, ili znatnim
udjelom hrvatskog stanovništva, koje je tražilo načina kako se
organizirati i obraniti. Kasnije je Zajednica dobila nešto čvršću
formu privremenog tijela vlasti. Budući da Hrvati nisu imali
potpuno u svojoj vlasti niti jedan veći grad, sjedište Zajednice
bile su Grude, naselje u Hercegovini, nedaleko od granice s
Republikom Hrvatskom i prilično sigurno od mogućih napada.
U siječnju 1992. jenjavao je rat u Hrvatskoj i sve više prijetio
Bosni i Hercegovini. Unatoč tome što su odbili Paraginu
neoustašku politiku i što nisu prihvatili fantomsku NDH, Hrvati
iz Hercegovine dobili su etiketu fašista samom činjenicom što
su odlučili iskoristiti svoju ustavnu konstitutivnost i postati politički
subjekt. Kolumnist Slobodne Dalmacije i zadnji urednik
partijskog lista Komunist za SR Hrvatsku Danko Plevnik u
članku «Atentat na Hrvatsku» iz srpnja 1992. proglasio je
Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu «hercegovačkom NDH»,
tvrdeći da budućnost Hrvatske ovisi o «hercegovačkim
Hrvatima», kojima zbog međunarodne političke zajednice i
položaja Hrvatske «mora biti dovoljna demokracija».101
Ovakvu (dis)kvalifikaciju Herceg-Bosne i Hrvata u BiH potpomogli
su i lokalni političari koji su u svojoj nezrelosti koketirali
s ustaštvom, dajući ustaška imena ulicama i nekim vojnim
postrojbama. Osim političke nezrelosti, bilo je u tome i podilaženja
dijelu javnosti onih koji su radni vijek proveli u strukturama
komunističke vlasti. Bivši članovi komiteta i režimskih
svećeničkih udruga nastojali su time «popraviti» svoju
prošlost. Aktivnu hrvatsku politiku i ne mirenje s divljanjem
JNA neki su opet ocijenili politikom «podjele Bosne». Tako je
Ivan Zvonimir Čičak u sarajevskom tjedniku Slobodna Bosna
u siječnju 1992. izjavio da je «podjela Bosne ustupak hercegovačkom
lobiju» i dodao: «Želi se žrtvovati 700 tisuća Hrvata
za račun 100 tisuća Hercegovaca».102
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 31.05.2008. u 07:00 sati.