Cerovac komentira

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

31.05.2008., subota

Informacijski rat


Informacijski rat vođen je uglavnom unutar političkog konteksta.
Predsjedništvo Hrvatske stranke prava (HSP) objavilo
je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i
uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom
i etničkom prostoru sa istočnim 56 granicama Subotica,
Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska.98 Jugoslavenska i
srpska politika dobile su time potvrdu za svoje tvrdnje o
Hercegovcima kao ekstremnim nacionalistima profašističke
orijentacije. Srbijanski povjesničar akademik SANU-a Milorad
Ekmečić ustvrdio je da je predsjednik HSP-a Dobroslav
Paraga sakupio 10.000 dobrovoljaca i s fašističkim insignijama
svečano proglasio NDH u Ljubuškom.99 Povjesničarka
Smilja Avramov dodala je da je Hrvatska izvršila oružanu
agresiju na BiH, najprije stacioniranjem 16.000 svojih vojnika
u zapadnoj Hercegovini, sa glavnim stožerom u Ljubuškom,
radi «uspostave Hrvatske do Drine» i čišćenja Bosne i
Hercegovine od Srba.100 Činjenica je da je Dobroslav Paraga,
zajedno s grupom svojih pristaša, članova i simpatizera HSPa
izveo spomenutu predstavu proglašenja NDH, ali to je od
lokalnih vlasti i naroda shvaćeno kao provokacija i protuhrvatsko
nastojanje, te se ne može dovesti u vezu s
Hercegovcima, niti s hrvatskom državnom politikom.

Možda je cijela predstava trebala poslužiti kao povod
(alibi) jugoslavenskim snagama za obračun s «fašistima»?
Jer, samo stotinjak dana kasnije Jugoslavenska komunistička
vojska, ojačana srpskim paravojnim postrojbama, spalila je
sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, napala
Dubrovnik i uništila Vukovar. Muslimanski lider i predsjednik
Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio
da to nije njihov-muslimanski rat. Bila je to jasna poruka da su
Hrvati prepušteni samima sebi. Reagirali su osnivanjem
obrambene zajednice Herceg-Bosna, koja je u prvo vrijeme
bila zajednica općina s hrvatskom većinom, ili znatnim
udjelom hrvatskog stanovništva, koje je tražilo načina kako se
organizirati i obraniti. Kasnije je Zajednica dobila nešto čvršću
formu privremenog tijela vlasti. Budući da Hrvati nisu imali
potpuno u svojoj vlasti niti jedan veći grad, sjedište Zajednice
bile su Grude, naselje u Hercegovini, nedaleko od granice s
Republikom Hrvatskom i prilično sigurno od mogućih napada.

U siječnju 1992. jenjavao je rat u Hrvatskoj i sve više prijetio
Bosni i Hercegovini. Unatoč tome što su odbili Paraginu
neoustašku politiku i što nisu prihvatili fantomsku NDH, Hrvati
iz Hercegovine dobili su etiketu fašista samom činjenicom što
su odlučili iskoristiti svoju ustavnu konstitutivnost i postati politički
subjekt. Kolumnist Slobodne Dalmacije i zadnji urednik
partijskog lista Komunist za SR Hrvatsku Danko Plevnik u
članku «Atentat na Hrvatsku» iz srpnja 1992. proglasio je
Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu «hercegovačkom NDH»,
tvrdeći da budućnost Hrvatske ovisi o «hercegovačkim
Hrvatima», kojima zbog međunarodne političke zajednice i
položaja Hrvatske «mora biti dovoljna demokracija».101


Ovakvu (dis)kvalifikaciju Herceg-Bosne i Hrvata u BiH potpomogli
su i lokalni političari koji su u svojoj nezrelosti koketirali
s ustaštvom, dajući ustaška imena ulicama i nekim vojnim
postrojbama. Osim političke nezrelosti, bilo je u tome i podilaženja
dijelu javnosti onih koji su radni vijek proveli u strukturama
komunističke vlasti. Bivši članovi komiteta i režimskih
svećeničkih udruga nastojali su time «popraviti» svoju
prošlost. Aktivnu hrvatsku politiku i ne mirenje s divljanjem
JNA neki su opet ocijenili politikom «podjele Bosne». Tako je
Ivan Zvonimir Čičak u sarajevskom tjedniku Slobodna Bosna
u siječnju 1992. izjavio da je «podjela Bosne ustupak hercegovačkom
lobiju» i dodao: «Želi se žrtvovati 700 tisuća Hrvata
za račun 100 tisuća Hercegovaca».102

Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #