Cerovac komentira

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

23.05.2008., petak

2. 1. Osmanlijska vlast nad Hercegovinom i Bosnom


Turci su odmah nakon okupacije Bosne 1463. osnovali
Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine
osnovali su 1470. i Hercegovački sandžak, koji je bio u sastavu
Rumelijskog ajaleta, a 1580. nakon osnivanja Bosanskog
pašaluka postao je njegov sastavni dio. Povjesničari Bašagić,
Skarić i Kreševljaković napisali su da je Hercegovina kao
sandžak bila neovisna od Bosne, što su dokazivali činjenicom
da su hercegovački sandžakbezi u XV., XVI., a napose u XVII.
stoljeću imali titulu paša, kao i bosanski beglerbezi, te su nazivani
i valijama. Šabanović to smatra pogrešnim, tumačeći da
niti jedan sandžak nije bio neovisan od nekog beglerbega, pa
ni hercegovački.29 Bez obzira na organizaciju okupacijske
osmanlijske vlasti i njezinu hijerarhiju, činjenica je da je
Hercegovina i tada zadržala svoje ime i svoju posebnost. To
se pokazalo i u danima slabljenja carstva, kada je Ali-paša
Rizvanbegović u siječnju 1833. dobio vezirsku titulu,
osamostalio Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne.30 Alipaša
je naglašavao važnost hercegovačke samostalnosti u
odnosu na Bosnu, «da nam ne smetaju bosanski šljivari!»31
Jedan od prvih modernih bosansko-hercegovačkih povjesničara
Safvet beg Bašagić u svojoj romantično intoniranoj
Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine, napisao je:
«Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva
istočna i zapadna vrela, a to će više radnih sila stajati dosta
truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru
od zanata, da sastavi potpunu povijest ponosne
Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve
do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i
povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge
prkoseći istoku i zapadu.»32

Za razumijevanje odnosa Bosne i Hercegovine treba uzeti
u obzir i ustroj Katoličke crkve u tim zemljama. Bosanski franjevci
s pravom se smatraju čuvarima tradicije srednjovjekovnog
Bosanskog Kraljevstva i društva. Ponosno ističu da
je franjevačka zajednica Bosna Srebrena jedina institucija u
Bosni i Hercegovini koja ima kontinuitet od srednjeg vijeka,
odnosno od osnutka do danas.33 Bosanska franjevačka vikarija
pravno je uspostavljena 1340. U njezin sastav ušla je i
Humska zemlja, koja je sa samostanima u Stonu, Novom
(Čapljina), Imotskom, Cetini, Bistrici (Livno) i Glamoču pripadala
pod Duvanjsku kustodiju. Kasnije se podijelila na
Stonsku i Cetinsku kustodiju. Franjevačka zajednica, zahvaljujući
ahd-nami, koju su dobili od Mehmeda II. i prilikama
koje su vladale u čitavoj regiji, širila se zajedno s turskim osvajanjima
na Prekosavlje, Potisje i Podunavlje, pa je u jednom
vremenu osim Bosne obuhvaćala i prostore Hercegovine,
Dalmacije, Slavonije, Ugarske, Rumunjske, Bugarske, Srbije i
Albanije. Tako je nastala uzrečica: Kuda Turčin s ćordom, tuda
fratar s torbom.34 U isto vrijeme franjevci koji su ostali na slobodnim
kršćanskim područjima tražili su neovisnost od
bosanske kustodije, koja je bila neslobodna. Tako su već u
prosincu 1482. bivši kraljevski kapelan fra Marin iz Stona i fra
Franjo Zlatarić dobili dopuštenje pape Siksta IV. Da ustroje
neovisnu Krajinsku i Humsku kustodiju.35 Iz dopuštenja je
primjetno da papa rabi tradicionalno ime zemlje, a Turci
novoosvojene krajeve nazivaju imenom izvedenim iz hercegove
titule herceg-oglu. Dugim vremenom turske vlasti ustaljeno
je za Humsku zemlju ime Hercegovina, i možemo
zaključiti kako su ga upravo Turci afirmirali i očuvali.

Veličina Bosanske franjevačke vikarije, odnosno provincije
nije značila i njezinu snagu i sigurnost. Turci su u
Bosanskom sandžakatu 1516. donijeli zakon (kanun-namu)
kojim je zapovjeđeno da se sruše sve crkve i križevi sagrađeni
nakon njihova dolaska. Sličan, ali nešto blaži zakon donesen
je 1539. za Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžakat.36
Temeljem tih zakona Turci su 1524. srušili samostan u
Konjicu, Visokom, Sutjesci i Fojnici, a ubrzo 1540. i crkvu u
Mostaru, Gabeli, te više crkava u Popovu. Turci su nešto kasnije
1563. srušili samostane u Ljubuškom i Mostaru, a fratri su
s dijelom naroda izbjegli u Dalmaciju. One koji su ostali, ili su
se vratili, pastorizirali su iz samostana u Zaostogu i Živogošću.
37 Turci su trpjeli samostane u Bosni da bi zadržali katolike
u rudnicima i kovačnicama. Budući da su granice
bosanske vikarije ovisile o ratnim prilikama i turskim osvajanjima,
ona je 1514. podijeljena na Bosnu Srebrenu, koja je bila
pod turskom vlašću i Bosnu Hrvatsku, koja je bila pod vlašću
katoličkih vladara (pod tim imenom ostala je sve do 1688).
Bulom pape Leona X. iz svibnja 1517. sve četiri postojeće
franjevačke vikarije na teritoriju hrvatskog jezičnog područja:
Dalmatinska, Dubrovačka, Bosna Srebrena i Bosna Hrvatska
proglašene su provincijama.38 U kasnijim podjelama provincije,
bosanski fratri nastojali su zadržati i one teritorije koje su
Osmanlije izgubili, iznoseći pri tome različite argumente.
Između Bosanske i Dalmatinske provincije izbio je 1735.
sukob oko nadležnosti nad teritorijem Huma (vojvodstva Sv.
Sabe) i susjednih mjesta Livna i Duvna. U dekretu generalnog
komisara pisalo je da Bosanska provincija može zadržati vlast
nad tim područjem, koje je pod osmanlijskom vlašću, sve dok
se sretnim razvojem prilika dogodi da tim područjem zavlada
kršćanski vladar. Tada su granice provincija bile obale rijeke
Rame, «koja dijeli bosansku državu od dalmatinske, odvaja i
Provinciju Bosnu Srebrenu od nove Provincije sv. Kaja, pape
i mučenika».39 Hercegovinu su od 1700. opsluživali franjevci iz
bosanskih samostana Kreševa i Fojnice, i to pod jurisdikcijom
biskupa iz Makarske, sve do 1735., kada je uspostavljen
Apostolski vikarijat u Bosni i Hercegovini. Franjevci rodom iz
Hercegovine 1844. započeli su graditi nove samostane u svojoj
zemlji, koji su dekretom iz 1852. ušli u novoosnovanu
Hercegovačku franjevačku kustodiju.40

Osmanlije su poslije dva desetljeća ratovanja zauzeli
najveći dio Hercegovine. Oko 1477. napravili su popis
stanovništva mjesta iz kojih su ostvarivali prihode. U popisu je
navedena i nahija Humska zemlja, u kojoj su zabilježena
mjesta koja se nalaze u današnjim općinama: Mostar,
Ljubuški, Široki Brijeg, Grude, Čapljina, Drvenik, Metković,
Ploče i Makarska.41 Hercegovina je za najduže razdoblje
osmanlijske vlasti bila poprište ratnih sukoba. Turski
putopisac Evlija Čelebija 1607. navodi da nije išao u Ljubuški,
jer «neprijatelj je jako buntovan», iako je bio u blizini
Ljubuškog, stanovništvo kojega je «i sada u odmetništvu».
Nešto kasnije, dok je boravio u Mostaru opisao je bitku s
«ljubuškim nevjernicima».42 Muslimansko stanovništvo imalo
je obvezu ratovati za sultana. Hercegovački i bosanski muslimani
sudjelovali su u 241 bitci protiv kršćana, ratovali su protiv
16 različitih naroda. Na teritoriju Hercegovine i Bosne bilo
je 85 bitaka, a ostale su vođene na teritoriju drugih država.
Muslimani iz Hercegovine i Bosne vodili su 129 bitaka sa susjednim
narodima i to 29 sa Srbima i Crnogorcima, a 67 s
Hrvatima. U bitci na Mohaču 1526. sudjelovalo je oko 20.000
muslimana iz Hercegovine i Bosne, a iduće godine isti je broj
sudjelovao u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku. U sličnom
pohodu na Hrvatsku 1531. sudjelovalo ih je oko 50.000.
Hercegovački i bosanski muslimani vodili su od XV. do XVIII.
stoljeća uglavnom napadačke ratove, a u XVIII. i XIX. stoljeću,
u vrijeme slabljenja Osmanskog Carstva vodili su uglavnom
obrambene ratove.43 Većinu napadačkih ratova protiv Hrvata
vodili su od XV. do XVIII. stoljeća, a bitke sa Srbima i
Crnogorcima, nakon Kosova, uglavnom su vodili u XVIII. i
XIX. stoljeću, te je sjećanje na njih puno svježije. To je pospješilo
hrvatsku propagandu iz XIX. stoljeća da su hercegovački
i bosanski muslimani «cvijeće hrvatskog naroda», te da oni
nisu nikada ratovali protiv Hrvata. S druge strane Srbi su
tobože bili u «vjekovnom neprijateljstvu s Turcima», odnosno,
konstantno su provodili «genocid nad nedužnim muslimanskim
stanovništvom».


Prenosimo:

Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić

National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)

Podaci o autoru na kraju teksta.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #