Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XI.

11.05.2008., nedjelja

Ovaj Alexanderov čin samo potvrđuje njegov dopis Eisenhoweru “(…) za
mene je osnovno da oslobodim svoje linije komunikacija od ovog opterećenja.
Bojna gotovost mojih jedinica već je značajno narušena (…)”.47 U istom
tonu Alexander se obraća i Churchillu te kaže: “(…) Moram očistiti palubu
u toj oblasti.”48 Tolstoy opravdavajući feldmaršalov korak navodi kako je bio
pogrešno obaviješten o predaji pa prema tome nije moglo doći do izručenja,
pri čemu njegova naredba postaje “neoperativna”. No, ovakva ponuda stvorila
je, kako navodi, “nepostojeću predaju” na koju se (unatoč drugom cilju)
odnosila Robertsonova naredba od 14. svibnja. U konačnici, sam Tolstoy zaključuje
kako je “teško ocijeniti u kojoj je mjeri taj nesporazum bio ključna
pogreška, a koliko korisna prevara”.49 Drukčiji pogled nudi nam pismo R. M.
B. Chevalliera (voditelj Južnog odjeljenja Foreign Officea) od 11. rujna 1951.
Odgovarajući na upit britanskog veleposlanstva u Madridu kako da reagira
na novinski članak u kojem se britanska vlada optužuje da je “povlačenje jugoslavenskih
snaga (…) dobila u zamjenu za izručenje velikog broja Hrvata i
Slovenaca Titu”, Chevallier odgovara da je izručenje obavljeno “po uputstvu
vrhovnog savezničkog zapovjednika za mediteransko ratište, na osnovi stava
da su se ti ljudi borili na njemačkoj strani protiv savezničkih jedinica Maršala
Tita i zato bili tretirani kao ratni vojni zarobljenici”.50 Isto stajalište dijeli i
Christopher Booker, jedan od autora “Cowgillova izvještaja”, koji navodi da
su izručenja potvrdili vojni komandanti na području Koruške, kao i osoba na
najvišoj političkoj funkciji.51
Nakon službenog prosvjeda SAD-a te činjenice da je prošlo “kritično razdoblje”,
Alexander je 17. svibnja McCreeryu poslao novu zapovijed, prema
kojoj
se četnici i jugoslavenski disidenti koji su ušli u područje pod savezničkom
kontrolom trebaju tretirati kao razoružane neprijateljske jedinice, te ih treba
evakuirati u britansku koncentracijsku zonu Distone.52 Sljedeći dan Kirk je
obavijestio State Department i prema njemu se činilo kao da više ne postoji
mogućnost nasilne repatrijacije te da su se usuglasila mišljenja AFHQ-a s mišljenjem
SAD-a i Velike Britanije. Alexander je stupio u kontakt s Eisenhowerom,
tražeći pomoć u razmještanju i prehrani oko 220.000 zarobljenika koji su
se nalazili u Austriji (109.000 Nijemaca, 46.000 Kozaka, 15.000 Mađara, 25.000
Hrvata i 24.000 Slovenaca).53
47 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 208.
48 Isto, 207.
49 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 112.
50 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 213.
51 Christopher BOOKER, A Looking-Glass Tragedy. The controversy over the repatriations
from Austria in 1945., London 1997., passim.
52 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 118.

Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest

Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Cerovac komentira

Opis bloga

Linkovi

O autoru

11.05.2008., nedjelja

Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. XI.

<	svibanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31