Ovo stajalište
samo potvrđuje odluku od 3. svibnja, prema kojoj je sve osobe jugoslavenske
nacionalnosti pod britanskom nadležnošću trebalo razoružati i smjestiti
u izbjegličke logore. O njihovoj prisilnoj repatrijaciji nije bilo govora, čak niti
prema sporazumu iz Jalte.
Prema izloženome, u razdoblju od 14. do 16. svibnja pojavila se opasnost
od najezde velikog broja Hrvata koji bi uz prisutnost jedinica JA predstavljali
opterećenje za 5. korpus. Zalihe koje su posjedovali ne bi bile dovoljne za
zbrinjavanje tolikog broja izbjeglica, pa Tolstoy zaključuje da se nije “mogla
poklanjati pretjerana pozornost takvim sitnicama”. S obzirom na to, Alexander
je odobrio izručenja (kojih su pošteđeni četnici, vjerojatno oni koji su se nalazili
u Palmanovi), no kada je opasnost prošla poništio je Robertsonovu uputu
od 14. svibnja te naredio da niti jedan Jugoslaven ubuduće ne bude izručen.
Ovakvu “pozadinsku” situaciju, koja čini sastavni i vrlo važan dio slike, emigrantska
literatura ne spominje. Postavlja se pitanje je li to zbog činjenice da
im takav prikaz ne bi išao u prilog ili zato jer “običnom čovjeku”, čiji memoari
su nam dostupni, koji strahuje za svoj život, nikakva politička pozadina ne
može biti utjeha.
Veliko mnoštvo vojnika i civila okupljenih na Bleiburškom polju, 15. svibnja
1945., očekivalo je vijesti od svojih vojnih i civilnih predstavnika, koji su pregovarali
s Britancima. Prema navodima, već oko podneva polje su nadlijetali
zrakoplovi, a saveznički tenkovi su zatvorili prilaz Bleiburgu.62 Oko četiri sata
pročula se vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji, te je stigla naredba da se poskidaju
nacionalne zastave i na njihova mjesta da se istaknu bijele zastave i pripremi
oružje za predaju.63 “Osim toga su se već i partizani približavali i pojavljivali
na samom polju.”64 U pomalo kaotičnom stanju jedan dio vojske uništavao je
oružje i vozila, drugi su se organizirani u manjim skupinama pokušali probiti
preko Karavanki, dok su treći planirali povratak u domovinu.65 Svaka odluka
i odgovornost bila je osobna, vojničke prisege su razvrgnute i svatko je tražio
spas. Danijel Crljen navodi: “Nema jasne predočbe o tome, što treba učiniti.
Usprkos mnoštvu, koje nas okružuje, čini mi se, da se svatko osjeća sam, pritisnut
o zid i suočen s propašću, upućen na svoje misli i odluke. (…) Neki su
mišljenja, da treba izvršiti organiziranu predaju, koja bi nam osigurala zaštitu
medjunarodnog prava. Drugi smatraju, da nas od partizanskih zločina ne će
ništa zaštititi, kao ni do tada. Prvi na to uzvraćaju, da će se Englezi zacijelo brinuti
za sudbinu onih, koje oni sami izručuju, dok će bjegunci, nakon predaje,
biti sasvim sigurno stavljeni izvan zakona.”66
62 Ante LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga – dokumenti o povlačenju hrvatske vojske
1945. godine”, Drina (Madrid), br. 2, 1963., 98.-99.; John Ivan PRCELA, Dražen ŽIVIĆ, Hrvatski
holokaust– dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Zagreb 2001., 2005.,
201.
63 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 202.
64 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 319.
65 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 209.
66 Danijel CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, sv. 2.-4., god. XVI, Paris, prosinac 1966., 293.-
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 13.05.2008. u 07:00 sati.