Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini htjela je po
svaku cijenu prekinuti kulturne veze BiH sa susjednim zemljama
i onemogućiti buđenje i jačanje hrvatske i srpske
nacionalne svijesti. Kao protutežu suprotstavila je «bosansku
posebnost» i «bošnjačku nacionalnost» u kojoj je Benjamin
Kálay vidio rješenje nacionalnog pitanja. Zbog pritiska policijskog
okupacijskog režima koji je nametao «bošnjaštvo»,
nosilac društvenog života i buđenja hrvatske i srpske
nacionalne svijesti bila je Hercegovina. U Mostaru je pokrenut
i prvi neslužbeni list u Bosni i Hercegovini Hercegovački bosiljak,
koji je nakon zabrane od režima preimenovan u Glas
Hercegovca.50 Konac austrougarske vlasti u Bosni i
Hercegovini obilježen je i djelovanjem srpske prevratničke
organizacije Mlada Bosna. Ona vuče korijene od srbijanske
oficirske zavjereničke organizacije Crna ruka, a temelj joj je
udario Hercegovac iz Bileće Vladimir Gaćinović.51 Njegova
vizija Bosne bila je znatno drugačija od austro-ugarskog
režimskog bošnjaštva. Nakon raspada Austro-Ugarske
monarhije, novoosnovana Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca,
odnosno Jugoslavija, stvorena borbom i Mlade Bosne, nije
priznavala posebnost Bosne i Hercegovine. Obje povijesne
zemlje u ime «jugoslavenskog jedinstva» prešućene su i podijeljene
između oblasti, a kasnije banovina: Primorske,
Vrbaske i Drinske, do 1939., kada je stvorena i Banovina
Hrvatska.52
Tijekom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina ušle
su u sastav Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila podijeljena
na njemačku i talijansku okupacijsku zonu. Hercegovina je
bila u talijanskoj okupacijskoj zoni, a vlasti NDH vratile su joj
povijesno ime, uspostavivši veliku župu Hum sa sjedištem u
Mostaru. Hercegovina i Bosna bile su podijeljene u više
upravnih jedinica (velikih župa) s povijesnim nazivima.
Bosansko ime sačuvano je samo u nazivu velike župe
Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu.53 Hercegovina je od
početka rata bila poprište međunacionalnih sukoba. Hrvati su
uglavnom branili novostvorenu državu, većina Srba nije je
priznavala, a dio muslimanske elite tražio je načina kako
izboriti autonomiju.54
Komunistička partija Jugoslavije koja je izišla iz rata kao
pobjednik, bila je svjesna posebnosti Hercegovine. Komisija
za teritorijalnu podjelu BiH u svome izvješću izrađenom
prema primjedbama predsjedništva ZAVNOBiH-a utvrdila je u
siječnju 1945. posebnost Hercegovine kao povijesne pokrajine.
U izvješću piše: «U našoj narodno-oslobodilačkoj borbi
uspostavljena je Bosna i Hercegovina, pa treba uspostaviti i
teritorijalnu podjelu, ukoliko ona ima istorijskog korijena. Tu na
prvom mjestu dolazi u obzir položaj Hercegovine. Iako su
Bosna i Hercegovina srodne i bliske, ipak među njima ima
nekih malih istorijskih razlika, koje dolaze do izražaja i u
imenu naše federalne jedinice. Stoga Hercegovina treba da
ostane jedna teritorijalna cjelina, ne samo po tome da se
novom teritorijalnom podjelom pojedini njezini dijelovi ne
pripoje Bosni, nego i po tome, što će i sama kao cjelina imati
jedno svoje predstavništvo. Drugim riječima Hercegovina kao
istorijska oblast treba da zadrži svoje ime i teritorijalnu
cjelokupnost te da ima svoju oblasnu narodno-oslobodilačku
skupštinu, ma da inače može imati istu nadležnost kao i okruzi
Bosne. To bi zadovoljilo narod Hercegovine, koji je privržen
svojoj oblasti, i odgovaralo bi imenu naše federalne
jedinice.»55 To je potvrđeno i Odlukom o teritorijalnoj podjeli
Bosne i Hercegovine donesenom 7. veljače 1945.56
U ratnom vremenu vojnim postrojbama daju se imena
koja podižu moral vojsci, te se iz njih mogu iščitati i vrijednosti
za koje su se borili njihovi vojnici. Vlasti NDH nisu niti jednu
vojnu postrojbu nazvali imenom Hercegovine, a partizani su
ustrojili 29. Hercegovačku diviziju. Bošnjaci-muslimani organizirali
su miliciju, koju su zvali Bosanskom legijom. U zadnjem
ratu Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u
kojem su bile dvije operativne zone s hercegovačkim imenom:
Jugoistočna Hercegovina i Sjeverozapadna Hercegovina.
Unutar njih ustrojene su: Prva hercegovačka brigada i brigada
Herceg Stjepan. Srbi su unutar Vojske Republike Srpske
(VRS) imali Hercegovački korpus, a Bošnjaci-muslimani kraće
su vrijeme imali 49. istočnohercegovačku brigadu Armije BiH,
kojoj je u listopadu 1993. promijenjeno ime, neposredno
nakon što je donesena odluka o promjeni imena muslimanske
nacije u bošnjačku.57
Nakon propasti komunističkog sustava i Jugoslavije,
Republika Bosna i Hercegovina temeljem rezultata referenduma
o neovisnosti tijekom 1992., proglašena je neovisnom
republikom i dobila je međunarodno priznanje. S tim se nisu
slagali pripadnici srpske političke elite i većina srpskog naroda,
koji su htjeli ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom
Gorom. Oni su nakon niza srpskih autonomnih oblasti (SAO)
osnovali Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na 19. zasjedanju
Skupštine Srpske Republike BiH u Banjoj Luci 11. i
12. kolovoza 1992. njezini zastupnici promijenili su joj ime u
Srpska Republika, a već u rujnu na sljedećem zasjedanju u
Republika Srpska.58 Na taj način srpska elita odrekla se hercegovačkog
i bosanskog političkog nazivlja. Pripadnici hrvatske
političke elite podržali su referendum i neovisnost Bosne i
Hercegovine. Ali, nakon što su pripadnici srpske vojske napali
neka hrvatska naselja u Hercegovini, a središnja, dominantno
muslimanska, vlast nije reagirala, predstavnici hrvatske političke
elite osnovali su u sklopu Republike Bosne i
Hercegovine Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu, kao privremeno
tijelo vlasti.59 U kolovozu 1993. Zajednica je pretvorena
u Republiku s istim imenom. Sporazumom u američkom gradu
Daytonu postignut je dogovor o prestanku rata i novom ustroju
nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Ona je podijeljena
na Republiku Srpsku, kao srpski nacionalni entitet i
Federaciju Bosne i Hercegovine u kojoj suverenitet i vlast
dijele Hrvati i Bošnjaci. Federacija BiH podijeljena je na deset
županija (kantona). Prema Ustavu FBiH imena kantona dana
su prema «gradovima sjedištima kantonalnih vlasti ili po
regionalno-zemljopisnim karakteristikama».60 Tri županije
(kantona) imaju u nazivu ime Hercegovine. Od toga dvije
samo Hercegovine bez Bosne (Zapadnohercegovačka i
Hercegovačko-neretvanska), te jedna i Hercegovine i Bosne
(Herceg-bosanska). Dok dvije imaju ime Bosne bez
Hercegovine (Središnja Bosna i Bosansko-podrinjska). Ostale
županije (kantoni) nose imena po gradovima ili rijekama.61
Hrvati čine većinsko stanovništvo u sve tri županije koje nose
ili sadrže ime Hercegovine i ono je sačuvano njihovom političkom
voljom.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 25.05.2008. u 07:00 sati.