Pod utjecajem povoljnije političke klime, u Zagrebu je u
ožujku 1967. donesena Deklaracija o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika, u kojoj je naglašena opasnost
unitarističke koncepcije o stvaranju jedinstvenog državnog
(srpskog) jezika.72 Srpski književnici reagirali su dokumentom
nazvanim Predlog pitanja za razmišljanje, tražeći da Televizija
Beograd izbaci latinicu iz programa i služi se samo ćiriličnim
pismom. Zalagali su se i za veću uporabu ćirilice u Srbiji, da
književni jezik bude srpski jezik i da se on upotrebljava u srpskim
školama i ustanovama u Hrvatskoj.73 U isto vrijeme, u
ožujku 1967. Muhamed Filipović objavio je tekst pod
naslovom Bosanski duh u književnosti – šta je to? Naglasio je
da je narodni duh uvijek povijesni duh. 50 Filipović je naveo da
se do tada pojam «bosanska književnost» primjenjivao
uglavnom na djela srpske literature, a po njemu to su djela
muslimanskih pisaca.74 Filipović je bosanski duh najprije
definirao kao univerzalno, općeljudsko, izvan nacionalno,
izvan konfesionalno trajanje, pa ga sveo na bošnjačko-muslimansko
kulturno, odnosno književno nasljeđe. Sve ovo
događalo se u specifičnim političkim okolnostima.
Enver Redžić među prvima se u socijalističkoj Jugoslaviji
zalagao za bosansku nacionalnost bosanskih i hercegovačkih
muslimana. Njegove stavove iznesene u časopisu Pregled
u travnju 1970., osporavala je službena politika CK SK BiH, a
s njim su polemizirali Kasim Suljević i Salim Ćerić. Kasnije su
ti tekstovi objavljeni i kao knjiga.75 Salim Ćerić osporavao je
Redžićevu tezu o bosanskoj nacionalnosti muslimana argumentima
da je veliki dio područja koji danas čini BiH dugo bio
izvan srednjovjekovne bosanske države, što je negativno
utjecalo na formiranje bosanskog etniciteta kao cjeline.
Stjepan Vukčić Kosača u XIV. stoljeću odcijepio je
Hercegovinu i stvorio posebnu državu, konačno, piše Ćerić:
«Ni naziv bosanski (bošnjački) jezik ne uvjerava u postojanje
jedinstvenog bosanskog naroda», i dodaje: «Uzalud E. R., u
nastojanju da dadu veću uvjerljivost svojoj tezi svuda pominju
samo ‘Bosna‘, ‘Bosanci‘, ‘bosanski‘, a izbjegava
‘Hercegovina‘, ‘Hercegovci‘, ‘hercegovački‘, on nije mogao da
dokaže postojanje bosanske nacionalnosti.»76
Ćerić piše da pristalice bosanske nacionalnosti vjeruju da
će država Bosna i Hercegovina morati logikom postojanja
pripomoći stvaranje nove, šire bosanske nacionalnosti i nastavlja:
«Zato, po njima, treba planirati budućnost na dugi rok,
na stotinu, možda dvjesta godina unaprijed, kada će u državi
Bosni konačno postojati kao njena osnovna snaga, bosanska
nacionalnost. Na tome treba raditi obazrivo, polako i strpljivo.
Ići od malog: na primjer, ukinuti ime Hercegovina, napraviti taj
«bezazleni» potez, tek iz razloga praktičnosti, da je naziv
republike kraći; onda, umanjivati «grijehe» muslimanskih
predaka, umanjivati njihova razmimoilaženja sa Srbima i
Hrvatima, da bi se kod ovih stvarala povoljnija klima prema
Muslimanima; prikupljati prošle manifestacije bosanske svijesti,
uveličavati njihovo koheziono značenje i popularizirati ih;
uveličavati značenje svih kohezionih događaja uopće, specijalno
narodnooslobodilačke borbe; budući sporovi sa
Socijalističkom Republikom Srbijom i Socijalističkom
Republikom Hrvatskom oko materijalnih i drugih pitanja, kojih
će svakako biti, odvajaće automatski bosanskohercegovačke
Srbe i Hrvate od sunarodnika u maticama, i razvijati osjećaj
među njima da su bliži Muslimanima u BiH nego sunarodnicima
u drugim republikama, što će praktično stvarati povoljnu 51
klimu za novu bosansku nacionalnost; raditi na unifikaciji
bosanskog jezika kao još jednog elementa budućeg razlikovanja
Srba i Hrvata sa sunarodnicima van Bosne i
Hercegovine. A pošto će i inače sve veća industralizacija
smanjivati selo i izolacije a povećavati grad i miješanja, na
radnom mjestu, u privatnim i društvenim kontaktima, brakovima,
ujednačavati jezik, kulturu i mentalitet, eto, jednog lijepog
dana, nove bosanske nacionalnosti. Tek tada će bosanskohercegovački
Muslimani definitivno odahnuti!»77
Ćerić je pišući o neprihvatljivosti ideje o bosanskoj
nacionalnosti za sve narode SR BiH i SFRJ naveo:
«Sugerisanjem ideje o bosanskoj nacionalnosti jedna relativna
manjina, muslimanska, želi da se nametne kao osnovni
historijski, najpouzdaniji faktor državnosti SR BiH. To izaziva
nezadovoljstvo kod Srba i Hrvata u SR BiH. To aktivira protiv
SR BiH velikonacionalističke srpske i hrvatske snage izvan
SR BiH, a sve skupa otežava njen politički položaj (…) Ta teza
ne vodi računa ni o već ustaljenoj tradiciji dviju pokrajina,
Bosne i Hercegovine, koja ne trpi unifikaciju.»78 I već spominjani
Todo Kurtović osvrnuo se na prijedloge da se Muslimani
izjasne kao Bosanci. Zaključio je da bi to neminovno konfrontiralo
Srbe i Hrvate u Bosni prema Muslimanima, jer bi značilo
da oni nisu Bosanci, nego pripadnici svojih nacija.»79 Zbog
jasnog stava i čvrstoće vlasti KPJ muslimani su postali
Muslimani, a ne Bosanci i konfrontacija naroda u BiH oko
imena i prava na državu odgođena je za neko drugo vrijeme.
Da je problem samo odgođen, a ne riješen pokazuje upravo
fascinantna preciznost kojom je Salim Ćerić predvidio
događaje vezane za stvaranje bosanske nacije.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
HRVATI.COM">
