Prema, u javnosti poznatijem
“Cowgillovom izvještaju”, važan trenutak predstavlja već 19.travnja
1945. kada Harold Macmillan, (ministar-rezident britanske vlade pri
Savezničkom zapovjedništvu za Sredozemlje, politički savjetnik feldmaršala
Harolda Alexandera) javlja ministru vanjskih poslova Sir Anthonyju Edenu
da je feldmaršal Alexander jako zabrinut “zbog Titova presizanja na Julijsku
Krajinu”, te da problem treba razriješiti dok je “velika Anglo-američka sila na
raspolaganju”. Na veliki broj “antititovih snaga” koje se povlače iz zemlje upozorio
je 27. travnja i Sir Ralph Skrine Stevenson, britanski veleposlanik u Beogradu.
9 U zabilješci upućenoj Winstonu Churchillu Eden navodi: “Čini se da
će ‘antititovci’ Savezničkom zapovjedništvu ponuditi ‘svoje usluge’, što je ‘vrlo
neugodno’. Ne znam kako bismo mogli opravdati suradnju s tim jedinicama
koje su do sada otvoreno surađivale s Nijemcima [...]’.” Stoga predlaže da se one
razoružaju i smjeste u izbjegličke logore.10 Istu odluku podržali su i Churchill
i SAD. Bez obzira na veliku mogućnost sukoba sa snagama JA, Alexander je
3. svibnja obavijestio 15. armijsku grupu da “ne dolazi u obzir nikakva suradnja
ni pridruživanje kvislinških jedinica iz Jugoslavije savezničkim snagama u
slučaju sukoba”.11 S obzirom na to da je J. Broz Tito odbio povući jedinice iz
Julijske krajine i Trsta,12 odlučeno je da se Titove snage vojnom akcijom izbace
iz spomenute regije. Međutim, provedba tih operacija nije bila moguća jer su
vojni zapovjednici bili uvjereni da savezničke jedinice neće podržati obnovu
borbi protiv donedavnih saveznika. Istovremeno, s obzirom na to da traje rat
na Dalekom istoku, predsjednik Harry Truman nije podržao aktivnosti na Balkanu,
strahujući od Sovjetskog Saveza, kao Titova saveznika.13
Napetost se uskoro proširila i na Korušku pa 4. svibnja britanski veleposlanik
u Beogradu obavještava da je izdana zapovijed o pokretanju 14. divizije prema
Klagenfurtu, što je 7. svibnja potvrdio i glavni Štab savezničkih sila.14 Ovakvo
djelovanje bilo je suprotno odredbama Moskovske deklaracije i dogovoru iz
Jalte, kada je određeno da će se nova austrijsko-jugoslavenska granica formirati
prema onoj iz 1937. godine te da će spomenuto područje biti podijeljeno
na britansku, američku i sovjetsku okupacijsku zonu. Nakon zaoštravanja stanja,
Macmillan je 9. svibnja zatražio savjet od Londona, treba li zatvoriti jugoslavensko-
austrijsku granicu i “izbaciti” pristigle Titove prethodnice.
9 Dušan BIBER, Tito – Churchill. Strogo tajno, Beograd, Zagreb 1981., 512.-513.; K. SPEHNJAK,
Britanski pogled na Hrvatsku 1945. – 1948., 65.-66.
10 D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 199.-200.
11 Isto, 200.; K. SPEHNJAK, Britanski pogled na Hrvatsku 1945. – 1948., 62.
12 U depeši upućenoj Štabu IV. armije stoji kako je Alexander opozvao delegate i izjavio “(…)
ta čitava stvar sada prelazi u ruke engleske i američke vlade, a ne vojske”.; J. B. TITO, Sabrana
djela 28, (ur. Pero Damjanović), Beograd 1988., 25.
13 Slobodan NEŠOVIĆ, Diplomatska igra oko Jugoslavije 1944 – 1945, Zagreb 1977., 144.-
148.; D. BEKIĆ, “‘Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, 200.-201.
14 D. BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, Zgodovinski
časopis, 32/1978., br. 4, 480.; Vidjeti i: William DEAKIN, “Britanci, Jugoslovani in Avstrija
(1943 – maj 1945), Zgodovinski časopis, 33/1979., br. 1, 121.
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 04.05.2008. u 07:00 sati.