Generali Charles Keightley i John Harding bili su pristalice vojnih akcija protiv JA, dok
se Alexander pozivao na rješenje problema na “najvišoj razini”. Već 10. svibnja
Winston Churchill zatražio je da se jugoslavenske jedinice povuku iz Koruške,
15 što je potvrdio i Alexander, 11. svibnja u pismu maršalu J. Brozu Titu
navodeći: “Jugoslavenske snage u Štajerskoj i Koruškoj mogu samo zamrsiti
situaciju i učiniti moj zadatak težim.”16 S toga ne čudi prilično cinično stajalište
J. M. Addisa, prema kojem “ne bi bilo loše ukoliko bi se stvari razvijale tako
da ustaške i belogardističke sile svojim otporom na kratko zadrže Tita, recimo
oko Ljubljane i Zagreba, kako bi savezničke sile iz Italije mogle relativno lako
okupirati Julijsku krajinu i Korušku”.17
Čini se da je pristizanje velikog broja vojske i civila na Korušku u samoj završnici
rata predstavljalo veliko opterećenje koje se nastojalo što prije riješiti pa
je tako 3. svibnja Osma britanska armija izdala operativnu naredbu br. 1465.:
“Četnici, Mihailovićeve trupe, i drugi disidenti Jugosloveni, biće smatrani kao
predato osoblje i sa njima će se postupati shodno tome. O krajnjem raspolaganju
sa ovim osobljem odlučiće se na nivou vlada.”18 Britanski pregovarač
na Bleiburgu
P. T. D. Scott u svojim sjećanjima navodi: “Koliko sam ja mogao
vidjeti, u slijedeća 24 sata, sve pripreme vezane uz predaju i evakuaciju, Jugoslavenska
vojska izvršila je brzo i učinkovito.”19 Brzina je bila ključni čimbenik,
kako za Britance, tako i za pripadnike JA. No, zanimljivo je kako su opisujući
stanje na terenu britanski oficiri izjavili “da su im oni dani nakon svršetka rata
bili gori nego same borbe. Morali su se suočavati s problemima s kakvima vojnici
obično nemaju posla (…).”20 Dodaje kako odluka o repatrijaciji “Jugoslavena”
nije donesena u Jalti, već “na temelju razvitka događaja, no sigurno da je
bila načinjena razlika između četnika i ustaša”. Donesena odluka, kako navodi,
bila je političke naravi, te časnici nisu bili previše upućeni.
Kako su stvari, kao što znamo, kasnije krenule drukčijim tijekom, ova problematika
privukla je pažnju nekih istraživača koji su pokušali uz rijetke
dostupne dokumente popuniti praznine i rekonstruirati pravu sliku o izručenjima.
15 D. BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, 481.
16 Petar S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje (Sjećanja i obrade), Zagreb 1983., 583., 595.-
612.; D. BIBER, “Međunarodni položaj Jugoslavije u poslednjoj godini drugog svetskog rata”,
Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), (gl. ur. Ivo
Matović), Beograd 1986., 835.
17 D. BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, 479.; O
razmjericama oko Julijske krajine i Koruške vidjeti i: Josip JURČEVIĆ, Bleiburg: jugoslavenski
poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb 2005., 222.-235.
18 Staniša R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski
odnosi 1941. - 1948., Birmingham 1985., 352.
19 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, (ur. Vinko Nikolić), Zagreb 1993., 405.
20 Nicholas Bethel , “Zašto su Englezi izručili zarobljenike”, Nova Hrvatska, (London),
god. XVII., br. 9, 19. svibnja 1975., 12.-14.; Vidjeti i: Borivoje M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslovensko
krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, Kleveland 1976., Beograd 1990., 232.-237.
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 05.05.2008. u 07:00 sati.