Prema odredbama Haaške konvencije i Ženevskih konvencija, čije su potpisnice
bile i Jugoslavija (pozivajući se na međunarodnopravni kontinuitet s Kraljevinom
Jugoslavijom, koja je Ženevskim konvencijama pristupila 20. svibnja
1943.) i NDH (od 20. siječnja 1943.), ratnim se zarobljenicima smatraju svi
vojnici i oficiri zarobljene vojske, kao i pripadnici dobrovoljačkih i policijskih
odreda koji nose oznake pripadnosti vojnoj formaciji te civili koji bi se
uključili u ratni sukob, a poštuju ratne zakone i običaje, kao i civili koji se ne
bore, ali su u sklopu poražene vojne snage. Od trenutka zarobljavanja ratni
su zarobljenici u vlasti neprijateljske sile, a ne jedinica koje su ih zarobile ili
su za njih zadužene (čl. 2.). Zemlja, u čijoj se vlasti nalaze ratni zarobljenici,
mora se brinuti za njihovo uzdržavanje (čl. 4.). Zarobljene osobe zadržavaju
svoja građanska prava i ne smiju biti izložene nasilju i maltretiranju (čl. 3.).
Odredbe jasno govore o transportiranju zarobljenika i njihovu smještanju u
logore. Prema njima, dopušteno je zarobljenike pješice evakuirati u logore, i to
u etapama od 20 kilometara na dan. Zarobljenike treba smjestiti u zgrade ili
barake, koje omogućuju sve higijenske i zdravstvene uvjete. Osim toga, točno
je propisana prehrana te svi ostali uvjeti potrebiti za ljudski odnos prema zarobljenicima.
2 Što se tiče kažnjavanja, određeno je kako vojničke i sudske vlasti
zemlje koja drži ratne zarobljenike mogu kazniti onim mjerama koje su predviđene
za ista djela protiv vojničkih osoba njihove vojske. Ta vojska je dužna,
nakon završetka ratnih operacija, omogućiti povratak ratnih zarobljenika u
domovinu.3 Niti jedne od odredbi spomenutih konvencija ne spominju ima li
država pravo silom vratiti zarobljenike u njihovu domovinu, protivno njihovoj
volji. Činjenica jest da Ženevske konvencije propisuju kako ratne zarobljenike
treba štititi “protiv čina nasilja”, te u svojoj osnovi predstavljaju humani aspekt
u kojem repatrijacija predstavlja pravo, a ne dužnost zarobljenika.4 Kasniji događaji
pokazat će koliko su se uistinu pridržavali tih odredbi i koliko je to rečeno
samo da bi se “zadovoljila forma pred Saveznicima”. No, treba napomenuti
kako su velike nade polagane upravo u Saveznike bile i prilično neutemeljene,
s obzirom na to da je jasno stajalište savezničkih vlada u pogledu kažnjavanja
ratnih zločina potvrđeno već na Moskovskoj konferenciji (19. do 30. listopada
1943.), kada su ministri vanjskih poslova Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i
Sjedinjenih Američkih Država donijeli deklaraciju o odgovornosti zemalja Sila
osovine, za zločine počinjene tijekom rata.
2 Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, (ur. Rade Đukić), Zagreb 1979.,
337.-358.; Boško PETROVIĆ, Međunarodne konvencije o ratnom pravu, Drugo, prerađeno i dopunjeno
izdanje, Zagreb 1992., 398.-424.; Stjepan HEFER, “Izručivanje hrvatske vojske god.
1945. u svjetlu međunarodnog prava”, Hrvatski kalendar, Chicago 1955., 86.-92.
3 Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, 337.-358.; Vidjeti i: Ivan GABELICA,
“Pravna kvalifikacija zločina u Bleiburgu i na križnim putovima”, 50 godina Bleiburga, (Zbornik
radova o Bleiburgu i križnim putovima s trećeg međunarodnog znanstvenog simpozija u
Bleiburgu
14. i 15. svibnja 1995.), (ur. Jozo Marević), Zagreb 1995., 25.-33.
4 Vladan JONČIĆ, Ratni zarobljenici. Međunarodnopravni status, Beograd 2002., 315.-316.
Prenosimo: Časopis za suvremenu povijest
Izvorni znanstveni članak. Autorica:
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Post je objavljen 02.05.2008. u 07:00 sati.