U Hercegovini, nedaleko od Gabele izbio je 1875. pod vodstvom
don Ivana Musića zadnji ustanak kršćanskog
stanovništva protiv turske vlasti.44 Ustanak se ubrzo proširio
na sjevernu i jugozapadnu Bosnu.45 Samo tri godine kasnije u
ljeto 1878. Austro-Ugarska Monarhija zauzela je obje zemlje.
General Josip Filipović ušao je s trupama u Bosnu, a general
Stevan Jovanović u Hercegovinu.46 Ratovalo se u Hercegovini
i 1882., ovaj put iz revolta prema austro-ugarskim vlastima i
pod utjecajem srpskog nacionalnog programa, kada su Srbi
zajedno s muslimanima pokušali zaustaviti austrougarski
prodor na istok i pripojiti Hercegovinu i Bosnu Srbiji.47 Austro-
Ugarska Monarhija definirala je zakonom 22. veljače 1880.
položaj Hercegovine i Bosne na sljedeći 44 način: «Bosna i
Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje
». Ova odredba, koja je unesena i u Zemaljski ustav (štatut)
iz 1910. za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da su austrougarski
činovnici bili potpuno svjesni posebnosti tih zemalja,
ali njihov interes bio je povezati ih u jedno upravno područje.
Ta svijest posebno je izražena u četvrtom stavku prvog
članka Ustava, koji glasi: «U svim poslovima, koji ne pripadaju
u vlastiti opseg rada zemaljske vlade, ali kojih se zakonski
domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu, valja o zasebnim
interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske
uprave.»48 Austrougarska vlast zatekla je u Bosni i
Hercegovini osmanlijski feudalni sustav, koji iz političkih razloga
sve do 1912. nisu htjeli mijenjati. Donijeli su zakone prema
kojima je kmet mogao otkupiti zemljište koje obrađuje (čifluk)
u sporazumu s agom. Za tu vrstu otkupa davali su i
hipotekarne kredite.49
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 24.05.2008. u 07:00 sati.