Htjedoh reći, kako mi se čini da se arhitekti, ovdje o investitorima neću niti govoriti, iako oni sigurno snažno svojim zahtjevima utječu na arhitekte, dakle da se arhitekti nikako ne vole sa zaštitarima. Ne mislim na one zaštitare u fini i banci, nego vrle zaštitare spomeničke baštine, konzervatore i ine srodne stručnjake. Akademske gnjavatore debelih oćala, koji, kakti, proučavaju prošlost nekog prostora i pile li ga pile po očuvanju, konzerviranju, prezentiranju i što-ti-ga-sve-ne iste te prošlosti.
A ne živimo u prošlosti, nego u sadašnjosti, jasna stvar.
Nastavljam se na jučerašnju pilanu.
Na koju su, bajdvej, reagirali samo Zagrepčanci, i skrenuli u neke druge vode.... Ali nema veze.
Nastavljam se na izjavu onog spomenutog gospona arhitekta koji smatra da spomenike kulture treba štititi na drugačiji, učinkovitiji i, nadasve, jeftiniji način, nego se to čini sada, po trenutno važećem Zakonu u RH.
I zato on podržava projekt Cvjetni trg koji baš nije sklon zadržavanju sadašnjeg izgleda.
U to više ne ulazim. Ne držim nikome stranu, ali uvijek sam na strani poštivanja povijesti i tradicije. Što ne mora biti vrlina.
Ni ja ne mislim da su stvari idealne u području zaštite spomeničke baštine. Budući da živim u gradu čija je jezgra sama po sebi spomenik, i praktično svaka građevina na njoj pod zaštitom nulte kategorije, svakodnevno gledam različite zahvate na obnavljanju i zaštiti, arheološka istraživanja i interpolacije u raznim stupnjevima.
I živciram se strašno. Jer to ide tako sporo da se mjeri u stoljećima. Arheolozi i konzervatori toliko su pipavi i pimplavi da bi posramili i puževe. Trebali bi živjeti dugo ko biblijski starozavjetni likovi da bi vidili rezultate njihovog rada. Mislim, spori su dok rade kao produžena ruka države. Da ih hoće angažirati i platiti neki privatnik, vjerojatno bi se ubrzali do brzine svjetlosti. Lova je najbolja noga u guzicu, prokušani protuotrov za lijenost i sporost.
E, ali tu dolazimo do biti problema.
Ne može se arheološko nalazište ili obnova svetog Donata povjeriti privatniku. Sve da on to i hoće. Jer bi na starorimskim temeljima niknula nova vila u holivudskom stilu, a Donat bi osvanuo opituran u neonske boje i pretvoren u rave-partijanersko zabavište. Ili u još goroj varijanti, u hotel, pa bi u njegovim zidinama otvorili prozore, jer, bože moj, treba imat "pogled-more". To je must-have.
Virujte mi. Znam o čemu govorim.
Živim otvorenih očiju, gledam oko sebe, to je dovoljno.
Naravno, nisu sve zgrade u rangu Donata niti su svi placevi raskopani zbog predromanskih ostataka gradskih zidina.
Ustvari, većina građevina je nečije vlasništvo. A znamo kako se tretira privatno vlasništvo. Kao svetinja. S kojom možeš raditi što te volja.
Ko što će sad gospon HoTo s svojim vrlim arhitektima radit po svome.
A to nije baš tako. I ne bi smjelo biti. Nešto je privatno, ali je utkano u neko drugo "tijelo" i s drugim objektima čini smislenu cjelinu. Pa se treba povinovati tom tijelu i pravilima koja vladaju u njegovom tkivu.
I tu dolazimo do "sukoba" graditelja i povjesničara-davitelja.
Postoji nekoliko koncepata intervencija u povjesnim prostorima.
(Čuj mene, ali propovijedam. Ljudi, samo razmišljam, nemojte zamjeriti.)
Najlakše je to dočarati urbanističkim zahvatima velikih razmjera koji su se dogodili nakon 2. svjetskog rata, u Evropi naravno. U gradovima koji su doživjeli masivno razaranje iz zraka.
Ovo je samo okvirna podjela koju činim s primjerima koje, neke površno, neke malo bolje poznajem.
Dakle, prvi način intervencije bio bi potpuna rekonstrukcija. To se dogodilo prilikom obnove Varšave koja je doživjela gotovo stopostotno razaranje.
Mogu zamisliti arhitekte kako su zadovoljno trljali ruke i već vidjeli svoje ostvarene snove i revolucionarne ideje, nacrte hipermodernih građevina, viziju novog vremena, nove funkcionalnosti i novog načina života u posttraumatskim poratnim optimističnim vremenima. Ali - ćorak. Varšavski gradski oci odlučili su se za suprotan model. Varšava će se obnoviti po starim urbanističkim planovima, sve njezine reprezentativne četvrti. Minuciozno se vratio stari sjaj.
Imaju moje čestitke i poštovanje.
Oni gore opisani arhitekti novog doba došli su ipak na svoje. U jednom drugom gradu, gotovo isto razorenom, Rotterdamu.
Tamo je prevladalo suprotno stajalište. Što je bilo - bilo je, idemo potpuno ispočetka.
Proglasili su otvorenom sezonu gradnje svih graditeljskih snova.
Ono što se tamo nije sagradilo, vjerojatno je nemoguće sagraditi s ovovremenim materijalima i tehnikama.
Oni također imaju moje čestitke i moje poštovanje.
Napravili su to na svoj način. Originalno.
Zadar je grad nemjerljiv po veličini s prethodna dva, ali usporediv kad govorimo o razmjerima razaranja koja je pretrpio u isto vrijeme. Nakon rata osvanuo je s kataklizmičnim izgledom ruševine.
Trebalo je pristupiti potpunoj obnovi.
U Zadru je odabran, po meni, neki "srednji put" između prethodna dva primjera.
Što god se moglo rekonstruirati u prijašnjem izgledu, to je učinjeno. Praznine su popunjene novim zdanjima primjerenim vremenu u kojem su nastala.
Možda se moglo i bolje, ali mislim da je posao obavljen dosta sretno, pogotovo ako zamislimo koliko malo novaca je u to uloženo.
Glavni igrači u ovim pričama bili su, naravno povjesničari i konzervatori.
I zato im moramo biti zahvalni, ma koliko naporni i dosadni i sitničavi i spori i itd bili.
Sad ću opet malo stati. Naporna sam samoj sebi.
A još nisam rekla sve što sam tila...
(još) malo o cvjetnom trgu / podrška prosvjednicima
Cvjetni trg.
Trg na kojem se digla prašina.
Trg je to s prekrasnim imenom. I na njemu se fakat prodaje cvijeće. To mi je uvijek bilo prekrasno. I ta kultura darivanja cvijeća u svakoj prilici koja se u Zagrebu, čini mi se, uvijek njegovala, za razliku od provincije, koja se s tim običajem susreće tek recentno.
Također je to trg o kojem ne znam baš puno, mislim onako stvarno, o njegovoj pravoj povijesnoj i kulturnoj vrijednosti.
Ali sad je in pisati o tome, pa da i ja prestanem biti out.
Ali iz malo drugačijeg kuta.
Dakle, problem obnove Cvjetnog trga izašao je iz okvira u koje je pripadao. Ili trebao pripadati. A trebalo je biti jednostavno.
Treba obnoviti jedan blok zgrada - idemo ih obnoviti. Jednostavno. Treba obnoviti čitav historijski centar, tj. Gornji i Donji grad, jer to je sve ono što čini Zagreb, a Zagreb je ogledalo Hrvatske. To je tako. I nitko ne bi trebao imat ništa protiv.
Ali, ali...kao niti jednom problemu u našoj maloj smišnoj državici, tako se niti ovome nije pristupilo sustavno. Nego stihijski.
Ovako to vjerojatno ide: Čuj Bandiću, kad ćeš se uhvatiti problema obnove?
Ma pusti sad to, imam ja važnijih, tj. gorućih problema, pusti sad to "uljepšavanje". Od ljepote se ne živi. Treba utržiti još zemlje za velike trgovačke centre, suvremene hramove konzumerizma, treba luksuznih stanova za bjelosvjetske face, veleposlanike i konzule, za jet-set, treba stadion napraviti da može dostojno primiti Juventusa, Milana, Liverpool, i ostale (ali, bandiću, oni neće nikad doći! šuti, oće, pitaj mamića!), treba još garaža, parkirnih mjesta kraj katedrale da ljudi mogu Bozanića obilazit, treba restoran u zvoniku katedrale da i Kaptol malo zaradi, treba metro napravit, popravit urušene ulice, malo zamaltati da se ona sirotinja ne buni, treba još stanova s otrovnom vodom, treba....pa treba ZARADITI, čovječe!
A fasade, to ćemo malo iz državnog budžeta, a ostalo kad naleti neki dobar INVESTITOR! Moćan, bogat, moderan, okretan. Kome PROFIT NIJE PRIORITET, nego humanitarni rad mu je prioritet.
Pa će on misliti kako će to izvest. Uzeće dobre arhitekte, dobro ih platiti, prošvrljati malo po Europi da vidi kako se to radi, začepit usta onim dosadnim konzervatorima, mi ćemo malo "prilagoditi" detaljne planove i bit će to sve tip-top.
Tako to ide.
I dođe dobar investitor, s dobrim arhitektom, i prozbori on mudro: Ljudi, ovo je sve jad i bijeda, štakori vam se tu liježu i sirotinja tavori, što će vam to? Bio ja u Beču i Parizu i Berlinu, nema di nisam bio, to se sve ruši. I tu ne treba živit sirotinja, što će oni u centru, treba tu stanarine dignut da grad sam sebe održava (neće to u moj đep, ne brinite, ja sam humanitarac!), treba tu bogatune naselit, puuuno bogatuna, puuuno raskošnih stanova napravit.
I veliku garažu. A to je garaža za građane, kaže on. Samo ne znam di će bogatuni onda držat svoje rolseve i majbahe i jaguare.
Onda to Zagrepčani sve saslušaju i umjesto da su sretni što se na njih namjerio tako human čovjek, oni naprosto pozvizde.
Neće oni mirno ko Splićani, pustit da im rondaju po gradu kako se ko sjeti ostvarivat svoje snove. I genijalne ideje.
Pa dignu dreku do neba.
A mi drugi gledamo i čudom se čudimo što se tako grčevito bore za starudiju.
I što ne daju čovjeku da radi na svome po svome. Kupio čovjek, može sad napravit Tađ Mahal, ko mu ima braniti.
A ja, ne znam zašto, ali ja ih razumijem.
Znam što znači volit svoj grad.
Znam što znači gledati kako ne igraju nikakvi drugi argumenti osim argumenta novca. Jebenog profita.
Vidim kako se prodajemo za šaku škuda.
Ajme ljudi, ne mogu više pisat, moram radit.
A još nisam ni načela temu o kojoj sam htjela pisati.
Ovo je bio samo uvod.
Ustvari, htjela sam pisati o mogućnostima očuvanja historijske arhitekture i samog duha i duše nekog grada, onako kako ja mislim. Promišljam.
Nadam se da ću uspjeti nastaviti.
Ali tjerana bičem profita, moram ić radit.
* * * * * * * (pauza)
Nakratko sam se oslobodila iz ralja bespoštednog posla, otfikarila sve i evo me nazad.
Dakle, nastavak.
Gledam neki dan "Otvoreno" na temu Cvjetnog trga i prosvjeda.
Nisam apriori ni na čijoj strani. Ni za ni protiv.
To bi bilo nepristojno od mene budući da ne poznajem dobro problematiku o kojoj se raspravlja. Znam samo gole činjenice koje mi serviraju mediji.
Prvo što mi je upalo u oči bio je izgled gospodina T. Horvatinčića. Obučen tako da ne uliva ni malo povjerenja u svoje estetske kriterije. Bijela košulja do bokova, preko majica do iznad struka, razlika cca- pola metra, ležerno podignut ovratnik svilene košulje, mladenački izgled upotpunjen dobrom frizurom i naočalama u trendu, pokazao mi je samo čovjeka koji pati od forme i formalnosti, možda i od kompleksa Doriana Greya - vječnog mladića.
Dobro, sve si on to, težak koliko je težak, može i legitimno smije priuštiti.
Ali, ja mu nekako nisam vjerovala kad je obećavao da će nešto ULJEPŠATI.
I tako slušam ja i njega i njegove protivnice, zelene ili tako neke, koji isto baš ne nude prave protuargumente i proturješenja i polako se uključujem. "Involviram u problematiku", što bi rekli.
Naravno da me od početka ljuti činjenica na kojoj se sve te polemike grade. Kako grad može nekome prodat čitav jedan gradski blok? Ali to je druga stvar, ne bih sad o tome, to se zasniva na samom konceptu kapitalističkog uređenja, i išla bih previše u široko, a osim toga nisam ni za "socijalistički" model.
Valjda je rješenje negdje u sredini, kao i uvijek, ali to rješenje, humano i pošteno prema gradu i ljudima, očito nikoga ne zanima.
Sad kad je tako kako je, kad je on to kupio, vjerojatno svjestan svih ograničenja koja ga čekaju u takvom prostoru, ali vjerojatno i osokoljen ko-zna-kakvim "lako-ćemo" obećanjima iz gradske uprave, sad treba tražiti najbolje moguće razrješenje, koje će zadovoljiti većinu.
Treba suočiti argumente.
A na prvi pogled, investitor argumentiranije brani svoje postavke. Što nije čudo, jer on brani KAPITAL, a njegovi protivnici brane neko nejasno "pravo na grad", pravo na svoja sjećanja na djetinjstvo, nude samo svoju ljubav za prostor u kome žive i koji osjećaju svojim. Iako ga neko prodaje, a neko kupuje.
Dobro znamo da su LJUBAV i NOVAC nejednaki protivnici. Novac uvijek odnosi pobjedu. Jer će novac reći ljubavi: što ćeš ti samo s tom glupom emocijom? Čime ćeš je održavati, hraniti? Čime ćeš je braniti?
Koje rješenje su ponudili protivnici HoTo-a? Kako sam ja shvatila, nešto kao javno-privatno poduzetništvo. Trojstvo građani-grad-država, model vjerojatno primjenjen u mnogim evropskim gradovima.To je možda okej, ali - prekasno za Cvjetni trg. Jer, koliko sam ja pohvatala stvari, gosp. HoTo postao je VLASNIK spornih nekretnina, koje su očito, na javnom ili tajnom natječaju - prodane.
Dakle, svi napori "prava na grad" su uzaludni. Jer on ima "pravo privatnog posjeda".
Sve sam ja to promatrala prilično neutralnog stava, dok se nije uključio uvaženi i priznati gospodin arhitekt B. Kincl. U ovom slučaju u službi obrane Horvatinčićevog koncepta i Pedrekinog projekta.
Možda je to najbolji mogući projekt koji se mogao ponuditi, ne ulazim u to, ali ne može se rušenje nečega opravdati onim što je dotični arhitekt rekao: da se sadašnji sustav zaštite spomenika kulture koji je u Hrvatskoj u primjeni ne provodi nigdje u svijetu jer je SPOR i nevjerojatno SKUP.
Ne možeš ići obnavljati neku zgradu ako je to težek, minuciozan, spor, pipav, i kao posljedica svega toga, užasno skup posao.
E, tu me malo tako u živac.
Kako to može jedan arhitekt ocijeniti? Sam? Pa graditelju je najlakše i najjeftinije srušiti i graditi novo, naravno.
Ali, zar to ne bi trebalo pitati i povjesničare umjetnosti, konzervatore, statičare, jednom rječju jednu multidisciplinarnu grupu stručnjaka.
Ja ih još nisam čula da su se oglasili.
Vjerojatno ih nitko ništa ne pita.
Koliko ja znam Hrvatska ima Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
Da li se sve ovo odvija u sklopu tog Zakona?
Postoji li neka studija?
Kad se upće obavljaju ti zahvati očuvanja i zaštite, ti tako spori i skupi poslovi, kako kaže gospodin Kincl?
Nakon velikih razaranja uslijed ratova i prirodnih katastrofa i nakon vremenskog propadanja pojedinih spomenika ili četvrti, treba pristupiti obnovi.
Kako?
Ima nekoliko načina.
To ja tako kao laik promišljam.
Smijem valjda.
Ali neću više dalje. Ne mogu više. Umorila sam se.
Sutra. Ako mi se bude dalo.
Ali tema je zanimljiva, mislim da će me privući.
Kao i svim poštenim Hrvatima, moj vikend bio je u bojama sporta i kulture. Ma, mi smo tako fit i tako kuturna nacija da je to čudo.
Pa smo tako cili protekli vikend u znoju lica svoga odrađivali nacionalne sportske uspjehe.
I ja sam, kao i svi spomenuti pošteni Hrvati, poskakivala na kauču i znojila se od muke i grizla nokte i mučila svoje krhko tijelo sportskim naporima navijanja.
Rezultat te muke je više nego pozitivan. Ništa manje nego srebro na europskom rukometnom tronu, koje bi bilo i zlato da se Danci nisu još više mučili.
U mom Zadru bio je također uspješan sportski vikend. Šesnaesta pobjeda u nizu.
Parket u Jazinama pometen je Partizanom iz Beograda.
Evo dva igrača, jedan Zadranin, jedan Beograđanin, u klinču.
Nedjelja je više bila u kulturnom ozračju. Doduše, više onako mentalnom.
Bila bih ja rado otišla na neku izložbu ili u neki muzej, pogledati npr. izložbu hrvatskih slikara iz beogradskog muzeja, ili Marca Chagalla, ili otić lunjat cijelu noć po muzeju, ali želja nije dovoljna. Kad nema-nema. Kad si u provinciji, moraš se pomirit da za tebe nisu izložbe "od nacionalnog značaja".
Imamo mi doduše nešto muzeja, ali u svima triba platit. I noću i danju. A mukte je slađe. Pa svi pohrle u muzeje koji inače zjape prazni. Pa se gužvaju i guraju. Ko na stadionu.
A ja onda za dišpet stojim u miru doma svoga. I ne fali mi dlaka s glave, a onako bih bila sva iščepušana, u onoj gužvi. A moglo bi i gore završit.
To bi stvarno bilo suludo, poginit u stampedu na muzej.
Pa tako u nedostatku kulturnih događanja u gluho nedjeljno podne odoh ja na jedan nekulturni.
Na proslavu jedne ratne obljetnice.
I nakon 15 godina shvatih istinu. Da mi muž nije bio otišo ratovati, nego biti maneken. A ja popila priču o ratu. Hlebinka.
Eno ga na svakoj drugoj slici.
Jest da sam ga jedva prepoznala s onim licem mlađahnim i kilažom niskobrojnom, ali nedvojbeno je to on.
I još sam nešto vidila.
Jedan legendarni auto.
Naš reno 4 koji nas još vozi. Bolje reći - transportira s mjesta A na mjesto B, jer termin "vožnja u automobilu" podrazumijeva stanovitu udobnost. Koja u ovom slučaju izostaje.
I istina mi se razotkrila pred očima.
Vrijeme je, zaista krajnje vrijeme, da taj vjerni limeni ljubimac ode u penziju. S ovom slikom idem sad šetat po raznim uredima, nabavit mu sve puste medalje i spomenice koje ga spadaju, ratni put i ostalo, i s beneficiranim ratnim radnim stažem, pravac - mirovina.
Koju će provesti u nekom mirnom staračkom domu. Na otpadu.
Vidjeh da se u Slavoniji rađa dobar biznis. Kao svakom dobrom biznismenu moj nos je osjetio dašak mirisa. Mislim, cijeli moj uspješan život dokaz je mog dobrog njuha za bisnis. Čim me čovjek vidi zna o kakvoj se sposobnoj poslovnoj ženi radi.
Brzina je ključna stvar. Reagirati brzinom munje.
Odrađeno.
Posao dogovoren.
Pljunusmo u dlan i pružismo ruku.
O udjelu u dobiti naknadno ćemo se dogovoriti.
Znatiželjnici jedni, sad bi vi da se izlajem!
A-a. Zavjet šutnje.
Dakle, drug akademik i ja dogovorili smo posao od kojega će procvjetati naše dvije regije. Jer smo skužili da ne možemo vječito ležati i plakati. I čekati da nas se naša metropola, naš financijski generator, naša centrala, naš dragi beli grad sjeti.
Ima on drugih važnih stvari za misliti.
Provincija - pih.
E, pa pih-provincija uzima stvari u svoje ruke. Regionalni razvitak preuzeli smo na sebe. Na svoja nejaka pleća.
O čemu se radi?
Pa o ljubavi!
O čemu bi se drugome radilo kad se udruže Dalmacija i Slavonija.
Ljubavni napitak je u pitanju.
Primamo i bjanko-narudžbe.
PLANIKA - MAGINJA
Područje na kojem raste planika je atlantsko područje zapadne Europe, Sredozemlje, Dalmacija i Istra. Planika maginja (Arbutus Unedo L.), sinonimi Jagodičnica, Jagodnjak, Planičac je zimzelena biljka. Uzgajamo je kao grm ili manje drvo, a spada u vrlo cijenjene ukrasne biljke. Listovi su joj dugi 6 – 9 cm, usko jajoliki i 2 – 3 cm široki, na 3 – 10 mm dugoj peteljci.
Plodovi planike – maginje su okrugli, debljine oko 2 cm, narančasto – crveni, a crvenkasta kora im je bradavičasta, točkasta slična vrtnoj jagodi ili kori na plodu Liči - ja. Plodovi dozorijevaju u listopadu, kada počinju mijenjati boju iz zelene u žutu, narančastu i žarko crvenu. Taj se proces odvija postupno, tako da se plodovi počinju bojiti u različito vrijeme. U isto vrijeme postupno počinje i cvat, pa se iz bijelih grozdova razvijaju cvjetovi slični vrijesu koji su zanimljivi za kukce, posebice pčele, koji ga veselo oblijeću, jer u to doba nema cvijeća koje daje med. Kod planike je vrlo zanimljivo da ima istovremeno zrijuće plodove i bijele cvjetove, koji će se u razdoblju od jedne godine oblikovati u zrele plodove. Crveni zreli polodovi su ukusni i sadrže veliku količinu vitamina C, mogu se jesti ušečereni, a kada su već mekani, sadrže i izvjesnu količinu alkohola, stoga uživanje veće količine takvih plodova može prouzročiti i laganu opijenost. Stoga ih preporučam za izradu likera, šerbeta i marmelade.
U kozmetici se plodovi planike upotrebljavaju kao dodatak kremi za njegu lica (omogućuje jednakomjerno tamnjenje kože), jer sprečava nastajanje smeđih pjega na obrazima. Krema je preporučljiva protiv starenja kože, raznih izraslina, nejednakomjerne puti, pjega nastalih od izlaganja suncu, hormonskih poremećaja i sl.
(Nadam se da ovo "seljak" neće izazvati negativne reakcije kod onih kojima je to zanimanje...)
Dakle, kad si seljak, nikako poslat mail. Tri adrese žena dala, neće.
Budući da je neki dan ovdje po blogu bilo riječi o pustim kućama, očuvanju tradicije, i tako tome, zore je s nama podijelila svoje iskustvo vraćanja stare zapuštene kuće na otoku u život. I to kakav život!
Kuća joj je ravno za u časopis!
A vjerujem da je takvih primjera mali milijun po našim selima, gradovima i otocima.
Ali, ali... (to mi je drugo ime) - nije to - to, u svjetlu onoga o čemu sam ja pisala. Te stare, prekrasne kuće redom su postale vikendice. A ne kuće kakve su nekad bile, kuće u kojima se živilo.
E sad, kažu da za prolivenim mlikom ne vridi plakati.
Bolje vikendice nego ruševine.
Pa sad neću lamentirati na tu temu.
Jer namjena tih kuća ne umanjuje njihovu lipotu. I trud i pusti novac koji su ljudi uložili da bi im vratili sjaj ili, kao u mom slučaju, samo odsjaj minulih vremena. Znam to iz prve ruke.
Ma, da ne duljim više, evo par sličica koje sam zori obećala poslat emajlom.
Napomena: slučaj je različit, ova kuća nije obnovljena kao njena, ona je nova, ali je ja na svaki način želim "postarati". Znate kako ono kažu: Ma, napraviću ja lipšu i stariju!
(Nekima od tih slika već sam se hvalisala.
Malo me sram, inače mrzim hvalisavce, ali eto... i meni se zalomi.)
Bili su iz istog mista. Iz istog školja. Dva Danijela. Pedesetak godina razlike.
Dva djetinjstva i dvi mladosti, na istom mistu.
Obojica su slušala huk topova u daljini. Tamo daleko u kontinentu. Na koji su obojica jedva stupili nogom. Daleko priko mora.
Obojica imala sedamnaest-osmnaest godina kad ih je odvelo. Dica.
Matere neutješno plakale. Molile Boga da in vrati sina. Jednoj prvorođenca, drugoj jedinog sina.
Prvi Danijel je svoju kalvariju prolazija kroz Bosnu, Slavoniju, Srbiju. Zarobljavali ga Njemci, ustaše, domobrani.
Iša je di ga je nosija vihor.
Ka da ga se pijavica na moru dovatila. Nikako pustit, a kad te pusti, ljosnićeš da će ti bubrige izbit. Ne znaš šta je gore. Bože, neka me spusti na meko. Na more.
Reka je Bogu svome: Daj me izvuci živog iz ovih govana, daj mi dobre čizme da se vratin doma, spasi me Bože moj, platiću sto misa za duše u čistilištu!
Dušama koje se muče, koje se iskupljuju, koje pate.
Ka šta je njegova patila gledajući ludilo oko sebe.
Bože, vrati me na moj mirni školj. Živoga. Neka opet vidin mater, ćaću, more moje!
Uslišalo ga. Naša dobre čizme na mrtvom Njemcu, zaklopija mu oči, izmolija Očenaš i izuja ga. Obuo natekle i izranjene noge i krenija doma. Doma, doma! Na svoj školj.
I nikad, do smrti nije zaboravija svoj zavit.
Bija je u paklu, živija u čistilištu. Nadati se da je otiša u Raj.
Molim se za to.
I onda je doša drugi rat.
Drugi Danijel doša je na red.
A dite je bija.
Nije ni počeja živit još.
Sve isto. Pokupilo ga i odvelo tamo di nije u životu svom kratkom bija. Nije dospija.
Ali on se nije vratija na svoj školj.
Nikada više živ.
Jedva i mrtav doša. Nisu ga tili dat. Ni reć di mu je grob.
Život svoj mladi da je za sve naše duše u ovom čistilištu na zemlji.
Iz oka starog Danijela krenule su suze...
Fala ti Danijele.
(Vojno redarstvena akcija "Maslenica" 22. siječnja - 31. ožujka 1993. god. kojom je oslobođen velik dio zadarskog zaleđa i koja je obilježila prekretnicu u Domovinskom ratu i najavila oslobođenje, ulila nadu da će ludilo ipak jednom završiti.
Danijel je jedan od 112 vojnika koji su poginuli u toj akciji.)
Onaj je napisa sto godina samoće a ja san sto dana čučila na blogu. Ni makac.
I nakon sto dana maknem se i etotigana, svi se uključe u struju i - udri. Po tipkovnici.
Ne moš ih pratit. Sto na sat.
Sad san na poslu, ali od posla ništa. Triba to sve pročitat, povatat konce, ispregledati, uključit se.
Ne moš se opustit, već se svi razbiže na sve strane. Ka teta u vrtiću, ode popit kavu malo i zapalit, dok se ona vrati, a dica - kuda koji, pa ih ti povataj nazad. Muka živa. Pa ti onda reci onoj materi: A mali se izgubija, nema ga nigdi, a, nema veze, ajte doma pravit novoga.
A di san bila?
U raju.
Obarala san svjetski rekord u odmaranju. U neradu.
Najbolje mi je išlo zurenje u prazno.
Zurenje u more. Brojenje valova. Promatranje žljebova na kamenu. Brojenje ribica. Morskih ježeva i zvizda.
Čitanje prid šterikon.
Spavanje u tišini.
I baš mi je išlo, mogu van reći.
Slike slijede. Kao dokaz. Da ne bi neko mislija da san bila na skijanju.
Što mislite, ima li tužnijeg prizora na svijetu od pogrebne povorke iza malog bijelog lijesa?
Mislite da nema?
Ima. Nažalost.
Prizor je nadrealističan.
Brod pristaje uz rivu otočnog mjesta. Jugo. Snažno. Vjetar koji sam po sebi utjeruje neku tjeskobu u dušu.
Nebo počinje plakati sitnim suzama.
U brodu mali bijeli lijes. Majka, otac, bake i djedovi, pradjed... Stisli se, nestali.
Bol neizreciva.
Svećenikova halja vijori na vjetru...
Tišina. Strašna, ubitačna. Zaglušujuća.
Samo jugo huči.
Samo jugo.
Ima još. Tuge.
Na rivi se polako okuplja pogrebna povorka. Čitavo mjesto. Na pogrebima se okupe svi koji mogu hodati. Na ovakovima i više.
Brojim ih. Onako od oka.
Tristo, tristopedeset ljudi.
Čitavo mjesto. A došlo je i nešto ljudi iz grada.
Nekad je bilo više djece u školi...
Ovo pišem u dahu, bez pripreme i korekture. I nepromišljeno.
Ali moram. Jer sam se naljutila. Mislim ne stvarno, nije me jutros nitko onako životno naljutio, osim one moje tinejđerice, koja mi ne da živit, ali to spada u jutarnju rutinu, oguglala sam. I uostalom, to je moje dijete, pa joj ipak progledavam kroz prste. Krv nije voda, davno su rekli.
Naljutio me jedan mali komentar pod jednim postom. Ma, nije ni to ništa novoga, ali eto, jutros mi naletilo.
Iako sam davno odlučila biti tolerantna, a na blogu se ne dati isprovocirati, ipak sam se naljutila. Što mogu. Čovjek sam.
Na blogu divanskitnje pojavila se lijepa priča koja evocira vrijeme od prije 16 godina. Jučerašnji dan, 15. siječnja, 1991. godine, dan kad je većina demokratskih zemalja potvrdila postojanje Hrvatske kao samostalne države, sigurno je važan povijesni datum u našoj kolektivnoj svijesti.
Čin koji nam je značio priznanje teške i krvave borbe i nadu u budućnost kojoj ćemo sami odrediti tijek.
Kako je ta budućnost ispala sasvim je druga tema. Ali MOGUĆNOST da je sami krojimo dana nam je tada. GREŠKE su naše. Jesu greške, ali su naše.
Spomenuta, dakle, priča pod nazivom Jeka nije dugačka ali puno većeg značenja od svoje dužine. Kao i sve dobre priče, s malo riječi puno kaže.
Pametnima dosta.
Komentar koji me naljutio je ovaj:
"sjecam se toga dana...... nisam imala stranu u tom ratu..... nisam imala nase i one druge.... svi su mi bili moji po zbunjenosti i razocaranju... i svi pomalo strani jer su nekoj strani pripadali po necemu sto su im drugi rekli.... meni nije bilo mjesta....."
Eto to me naljutilo.
Mene ovakvi stavovi izluđuju.
Naprosto.
Stavovi ni v rit ni mimo, po seljački rečeno.
Stavovi nekakve neutralnosti. Stavovi osoba koje su imale privilegiju izdić se iznad nas ostalih i sagledati stvari iz šire, najšire, svemirske perspektive. Sagledati besmislenost glupih ratova. Glupost ljudi koji te ratove vode. Glupost onih zanesenjaka koji su krenuli, kako je to sad IN reći "u tenisicama i s krunicama oko vrata (poneki i sa znakom "U" na čelu)" u taj glupi i besmisleni rat, jer su se, ne znam zašto, osjećali pozvani braniti svoje domove i svoju i tuđu djecu. Umjesto da su sjedili i sagledavali stvari iz "svemirske", gandijevske perspektive.
I zapalili u miru joint u podrumu.
Stvarno.
Stvarno je glupo svrstavati se. Držati nekome stranu. U ratu. Ionako su svi isti. Svi nose oružje. Svi pucaju. Glupani.
Jest da su neki pucali iz lovačkih pušaka i damskih pištoljića, a neki iz haubica i bacali "krmače" iz aviona po bolnicama i katedralama, pa što? Sve je to isto.
Kako se normalan čovjek mogao opredijeliti za stranu?
Kako normalan čovjek, koji gleda preko okulara divovskog širokokutnog tele-objektiva i vidi hrpu malih mrava koji se tuku može reći: ovi su u pravu, ovi su u krivu? Naravno da ne može. Normalan čovjek. Miroljubiv. Sveobuhvatan. Svevidljiv. Sveshvatljiv.
Samo oni jadnici koji su bili prisiljeni stvari gledati iz žablje perspektive, ili one još gore, štakorske, mogli su tako prizemno navijati i određivati strane.
E sad. Tako ja mislim.
Ja, koja sam se usudila misliti da shvaćam što se odvija pred mojim očima, koja sam mislila da VIDIM i da mi nitko ne treba objašnjavati. Da mi ne treba mentor.
Ali sad vidim da sam bila slijepa pored, onda još uvijek zdravih očiju.
Milamajkomoja, kako sam glupa bila!
Tek ovakvi komentari me vraćaju gdje mi je mjesto.
Pokazuju mi koliko sam svrstana. Umjesto da sam nesvrstana. Ko drug Tito.
Dakle, sad. Što mi je činiti? Pozivam pametnije da me savjetuju.
Od koga da moja djeca uče povijest? Kome da vjeruju? Sveznajućim neutralcima ili meni ovako pristranoj i ograničenoj, "uskovidnoj"?
Što da im kažem kad pitaju ono neugodno pitanje (ne ono, ono je jednostavno): Zašto je tata uzeo pušku i otišao u rov?
ŠTO DA ODGOVORIM?
Imate li prijedlog? Unaprijed upozoravam da sam izuzetno tvrdoglava osoba i da ću na kraju napraviti po svom. Sugestije me ipak zanimaju.
I samo da se zna još nešto. Više cijenim stav otvorene suprotnosti. S time se znam nositi.
S argumentima suprotne strane gušt je polemizirati, ako ništa drugo. Nije bio gušt ratovati, jer nismo bili ravnopravno naoružani, ali sada, s riječima, je druga situacija.
Ali s argumentima "samo ja znam višu istinu" ne znam izić na kraj. Jer ja NE ZNAM višu istinu. I nikad je neću znati. ZNAM samo da ću se prikloniti onoj plitici na vagi na čijoj strani je više argumenata za PRAVDU. I čovječnost.
(Napomena: spomenuti komentar napisala je meni potpuno nepoznata blogerica. Malo sam se naljutila, pa je nisam ni otišla upoznati. Unaprijed se ispričavam. Ne napadam osobu, nego stav.)
Ja sam Đurda iz Garešnice. Imam 74 godine i nemam zube. Molim Vas, proslijedite ovu poruku najmanje13.252,831,216 ljudi na mailu ne bi li meni ponovno narasli mliječni zubi. Prije 2 mjeseca Ljutko iz Našica je ignorirao ovu poruku. Nakon 2 dana žirafa mu je kod Virovitice sjela na netom kupljeni auto i potpuno ga uništila. Jure iz Kaštela je takoder ignorirao ovu poruku. Sljedeci dan divovska girica mu je kod Čiova odgrizla testise. Možda je zgodno napomenuti da je i Ante Gotovina ignorirao poruku...Prije odlučujuće utakmice za EURO, svi engleski igrači i izbornik McClaren takoder su dobili poruku. Sami zaključite jesu li je ignorirali...S druge pak strane Štef iz Čakovca je odmah poruku poslao dalje, sljedeći dan prodao je rekordnu količinu krumpira urlajući zagrebačkim ulicama"KRUUUMPIIIRA". Još jednom Vas molim da pošaljete ovu poruku svim svojim znanim i neznanim kontaktima na netu, jer s Đurdom se nije za igrati...Bok, Đurda.
Petnaestog siječnja slavimo Svetu Stošiju, jednu od zaštitnica našeg grada, kojoj je posvećena zadarska katedrala, jedna od najljepših romaničkih građevina u zemlji.
Današnja crkva je trobrodna bazilika, građena u dva navrata, u 12. i 13. stoljeću, sa sačuvanom starijom, iz 9. i 11. st, koja se uzdigla na mjestu starokršćanske bazilike. Počeci gradnje zadarske katedrale sežu u daleku povijest, u 4. i 5. stoljeće.
Po predaji, crkva je bila posvećena sv. Petru apostolu, a kad je biskup Donat početkom 9. st. dobio od bizantskog cara Nikifora moći i pepeo srijemske mučenice Anastazije, bazilika je dobila njezino ime.
Biskup je dao izraditi i sarkofag u kojem se čuvaju zemni ostaci svetice, i danas se čuva u katedrali na oltaru u sjevernoj apsidi.
U studenom 1202. godine katedrala je teško stradala kad je grad osvojen od Mlečana uz pomoć križara. Njezina obnova trajala je čitavo 13. stoljeće i ponovo je posvećena 1285. godine. Pročelje, onako kako danas izgleda dovršeno je tek 1324. godine.
Prizemlje i prvi kat zvonika sagrađeni su 1452.; gornje katove gradio je 1892. prema tipu zvonika u Rabu, T. G. Jackson.
To je ukratko. Sad ću detaljno...
Šalim se.
Zadrani svoju zaštitnicu svetu Stošiju, srijemsku mučenicu svetu Anastaziju, slave drevnim hvalospjevom:
Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu Zadrani častite!
Ona je obrana Zadra nam rodnoga, Dalmacije ures uzvišen.
Romulskih knezova svjetao izdanak, zarana nauči prezirat slavičnost.
Raskošje, bogatstvo, zamamne radosti: Kristu se posvemu posveti.
Prijetnja se muževih okrutnih ne boji, tamnice odvratne u njegovim dvorima.
Ni gladi goleme, ni žeđi strahotne, ni zlo kada bijesan sprema njoj.
Snagom da duševnom trpljenje nadjača, ustrajno moli se, pomoć zadobiva.
A silno bogatstvo po smrti muževoj odmah dijeli siromasima.
i t d.
(Drugim riječima, idiot nasilni ju je zlostavljao na sve načine, a ona mu je utekla, podilila njegovu lovu i postala svetica.)
Koliko Zadrani štuju ovu svoju zaštitnicu svjedoči i davno uvriježena tradicija držanja božićne jelke u domovima upravo do blagdana svete Stošije.
Upozorenje za buduće roditelje ili za one koji imaju bebe i malu djecu, koje nećete naći na originalnom pakiranju, niti sitnim slovima napisano:
Ovi mali leptirići prolaze obrnutu transformaciju. Od gadnih gusjenica nastaje prekrasan leptir, a ova preslatka stvorenja pretvaraju se u - bijesne tinejđere.
Neukrotive.
Roditeljomrsce.
U stvorove radi kojih se po sto puta dnevno pitamo: Gdje smo to pogriješili?
A pravi užas nastaje po spoznaji da NISMO POGRIJEŠILI, da proizvod nije greška nego standard. Nije iznimka nego pravilo.
Dakle, ako ste si nabavili ovako nešto:
Nemojte se zavaravati da ćete baš VI izbjeći sudbinu nas jadnih roditelja adolescenata.
Što je to uopće adolescent?
Ni dijete ni odrastao. Stanje u kome neki ostaju do poznih godina treće dobi. Direktno iz adolescencije odlaze u mirovinu.
Na ovom proizvodu nećete naći garanciju. Nitko vam ne može ponuditi jamstveni list.
Ma kako bajkovito stvari izgledale, ma kako zaljubljeno ih gledali, pred našim očima odvija se transformacija kojoj ne možemo naslutiti rezultat.
I nema lijeka za tu bolest. Ni za njih ni za nas.
Ne postoji preparat koji bi ublažio bolove odrastanja i kidanja lanaca. Boli njih, a boli i nas.
Po drugi put. Jer i mi smo rasli i odrastali.
Bolila nas briga što je s našim roditeljima.
Spirala se nastavlja.
Ali ipak, kad postaneš svjestan te boli, kad je malo analiziraš i shvatiš neminovnost i prirodnost događaja koji je izazivaju, postaje ipak malo lakše.
(Apdejt:
Ustvari, htjela sam napisati šaljivi post na ovu temu, ali kako sam odmicala prema kraju, tako mi je neki grop u grlu rastao i duša me zabolila...
Što se ja imam žaliti, kad se osvrnem oko sebe i pogledam što sve našu djecu vreba iz mraka...
Kad bi mogli uvijek ostati mali i zaštićeni....
Ma neću dalje.)
Kad je Velika bila Mala, gledala televiziju i skužila jednu čudnu stvar. Liči u brod, samo ima krila i leti po zraku. Majetibožje čuda!
Pa je onda poželila i ona u ton čudu letit.
Pa je mama obećala svon zlatu da će je povest. Kud dite okon, mater skokon.
I sad, obećanje je obećanje. Moraš bit dosljedan i vjerodostajan ka roditelj.
Ka mater koja stoji iza svoje riči čvrsto ka stina, maloj je ispunjena želja.
Je da ima priko sedamnaest godin sada, al nećemo sad sve gledat...
Evo ćerce moja, ka svi letu i mater će tebi kupit jedan let, neš ti meni bit jedina u razredu koja nije letila. A ne.
I neće tebi samo rođaci iz Zagreba s materon direktoricon letit, i onda se ovdi falit seljacima. Ne, ne.
Marš, pravac aerodrom. Ilitiga - zračna luka.
Zadnji pogled na zoru rodne grude. Vidi ćerce, dobro pogledaj, svugdi ćeš tražit, ali vakvu neš nać.
Pogled na Hrvatsku iz zraka:
Istočna strana:
Zapadna strana:
METROPOLA
Mala pošla kod prijateljice, a ja ostala. Mala provincijalka, sama u velikon gradu. Prvo san išla u trafiku i kupila mapu grada. I krenula, polako i mukotrpno. U osvajanje metropole.
Možete me zvati Ivica Kičmanović. Dečko stiga iz vukojebine i svih po putu pozdravlja s "Hvaljen Isus!"
Vrimena su se ipak malo prominila od kad je Ante Kovačić pisa "U registraturi". Pa onda ja nisan govorila faljen isus, ali san isto ka on išla po putu i pitala ljude. Gnjavila. Di je ovo, ono, kako ću do tamo, koji tramvaj...
A Zagrebčanci ljubazni. Susretjivi. Strpljivi.
Misle da ćemo im mi uzvratiti istom mjerom kad se spuste na more.
A ne, taj film ne bute gledali.
Nezahvalnici obični, to smo.
A šta da van kažen, lipo bilo. Dan i po sama. Guzica puta vidila. Mali odmor. Preporučam prakticirati češće. Destinacija i nije toliko važna.
A Zagreb je OK.
Iz ovih stopa iden doktorici da mi propiše nekoliko putovanja godišnje. Ko preventivnu terapiju.
Da ne ispalin na živce.
A kad san se vratila....ajme meni. Našla dva izbezumljena muškarca. Veliki i mali. Samohrani otac i Mamin sin. Slinavi i balavi.
Neću van ni pričat...
Ovako je bilo.
Nepromišljeno sam, ko šta sve u životu svon radim, dogovorila blind-date sa stanovitim blogericama.
Oćemo se nać - oćemo, oćemo na kavu - ajmo; tako bi ja i da me pitalo nešto ozbiljnije. A štaš, ka me Bog takvu stvorija. Brzopletu. Naivnu. Svak me smota ka palačinku.
Večer prije susreta uvatila me panika.
- Ajme meni, šta san napravila - kažen ja onon mom - Ajme meni, kako će to bit?
- A šta to? - pita on.
- Pa ta kava...
- A neš mi ti stvari.... - okrene se i zahrče.
Šta san mogla i očekivat od jednog internetskog analfabete? Čovika nesvjesnog opasnosti modernih vrimena? Čovika koji živi u nekin prošlin vrimenima, sms poruka mu je još novost u životu.
Briga njega šta će mu bit sa ženom! U kakve se avanture ona upušta...
Lakton u rebra.
- A šta ti nisi čuja nikad kako ona dica nadrapaju kad se sretnu s likovima koje su upoznali na netu?
- A kad si ti bila dite, isusati! Pusti me na miru? Šta se bojiš dvi ženske? E jesi kukavica...ccc...
- Ma šta ti meni "šta se bojiš"! A šta ako imaju svaka po sto kili i brkove i brade? A šta ako su serijske ubojice koje mame svoje žrtve u mrižu? Je li ti znaš koliko tih serijskih hoda po svitu, šta ti ne čitaš knjige, ne gledaš filmove? Isusati, di ti živiš?
- A jebate, pa bi se dvojica ubojica namirila na tebe jednu takvu nikakvu? Dvojica?! Ništa manje! Aj, bogati, muči više, ne govori pizdarije. I zaspi. Ne sviri mi više na uvo.
E, nije nego zaspi s takvin teškin mislima.
Mene mater učila da su veliki gradovi puni opasnosti. Zato nikad nisan išla u Njujork ili London. Šta ću, da me siluju i koknu? Sigurnije je doma stat.
Seljak - seljak. Ali živi seljak.
(Sad... bez zajebancije, ova teorija mi je ozbiljno uzdrmana zadnjih dana, izgleda da provincija postaje najopasnije misto na kugli zemaljskoj, ka ona ubojstva u Misdomeru.)
U tin teškin mislima nisan ni zaspala cilu noć.
Do susreta sam skupila posljednje mrvice hrabrosti i dostojanstva. I rekla sebi: Navek taj živi ki zgine pošteno.
Ako triba bit prva žrtva bloga.hr da bi se mlađe generacije naučile pameti - neka.
Pucajte u prsa.
Tako je bilo.
I - zanima li koga kako je završilo?
Pa evo, živa san.
Dvi fine zagrebačke blogerice definitivno nemaju brkove. Ma niti naznake brkova.
Dapače, ženske su od glave do pete. Visoke. Pete, mislin. Ne one, one nisu baš visoke. Tako, moje visine. Metar devedeset (od toga 1,2 otpada na noge).
Definitivno nisu ni serijske ubojice. Znaju malo ubosti ričima, ali to se ne broji. Naprotiv, to je njihova vrlina. Nadan se i moja.
I sad moran završiti da ih ne počnen previše faliti.
Jer će mi se umisliti.
A putopisnu reportažu o metropoli napisaću naknadno.
Sad iden leći jer san umorna ka pas.
Seljak nije navika putovat. Pa se brzo umori. Od dojmova iz velikog svita.
Dok proučavam svog novog kućnog ljubimca - novi daljinac za upravljanje suvremenom inačicom televizije koja se zove MAXtv i gledam te silne botune, kroz glavu mi projuri sjećanje na ono, ne baš ni tako davno vrime, kad je jedini botun za kojeg sam znala bio onaj na kaputu i onaj on/off na ono malo kućanskih aparata.
Dakle, ulazim u svoj privatni vremeplov i odlazim u 1992. godinu. Ne, neću opet pilati s partizanskim pričama. Proučiću ta davna vrimena sa stanovišta tehničko-tehnoloških dostignuća koja su mi, kao najtipičnijem predstavniku srednje klase, mislim u imovinskom i intelektualnom smislu, onda stajala na raspolaganju.
Mislim da ću biti kratka. (Hm, ne znam baš...govori neki glasić u uhu.)
Daklem, te davne `92 godine, prije šesnaest godina, život je izgledao ovako:
Vanka rat, a u kući - povratak u kameno doba. A je, imala san špaher, makinu za robu, frižider, usisavač, televiziju, telefon, glazbenu liniju, i... to bi bilo uglavnom to.
Ali, bila je i kvaka 22: imaš a nemaš. Ni to malo nemaš. Znate zašto? Nema struje! Nema vode!
Nema ničega!
Kako sad živit, majketimile?!
Kad ostadoh tako bez blagodati suvremene civilazacije, a misleći da bez toga ne mogu opstati, skupih sebe i jednoipogodišnje dite i odoh tamo di svega toga još ima. Pogađate, u mirnu i pitomu Evropu. Netaknutu balkanskim ludilom.
I nađoh puno struje i vode. Ali i puno glupih pitanja.
Što se to tamo događa? Koji se to divljaci tamo kod vas kolju? Vjerski rat? Vi ste muslimani, a oni budisti, pa ne možete skupa?
Što je to Vukovar? A zašto vi pucate? A zašto ne pustite da vas pobiju? Zašto im ne date što traže? Zašto se branite, zašto ne možete biti pacifisti ko mi?
(Jedinu podršku tipa - sve će to proći i biće sve u redu - pružio mi je jedan, nećete virovati, libanonski kršćanin! A to nije bilo baš utješno, budući je tamo rat trajao trideset godina. A i nije mi baš pouzdano djelovao, onako kao slučajni suputnik u vlaku, a ja puna predrasuda ..)
A najviše sam ispaljivala na sažaljenje koje je izazivalo moje preslatko izbjegličko dite. Jadnica mala, pogle je, a tako normalno izgleda, a ustvari ...
Nakon što sam iscrpila sve svoje diplomatske sposobnosti da ih prosvjetlim, a ustvari sam im svima skupa htjela zakričati u facu: jebite se s tim sažaljivo-pokroviteljskim stavom, dajte učinite nešto da prestane klanje, veliko sranje, vratite mi mog friškog muža s ratišta i prisilite one zviri da mi vrate STRUJU i VODU; dakle, nakon što mi je dopizdio taj uzaludni trud, počela mi se vrtit po glavi ona stara Preradovićeva pisma: "Bože mili kud sam zašo, nigdje puta, nigdje staze..."
Jebite se, odoh ja natrag doma.
(Danas, s ovim velikim odmakom, ne osuđujem ih više. Sve sam im ono nerazumijevanje oprostila. Jer sad vidim, da ne kuže ni neki ovdi, kojima se sve to odvijalo malo dalje od nosa...)
I dođoh doma.
Civilazacije i dalje nema na vidiku. Pa sam pošla tamo di toga nikad nije ni bilo. Na pusti otok. Roba se iskuhava na vatri, voda kišnica vadi iz gusterni, svitlo dolazi iz petrolejki i šterika, pelene se nabavljaju švercerskim kanalima, more nas hrani...
Ne mogu se svega ni sititi.
Zamislite, nisu postojali mobiteli. Nisam imala svoj PIN. Sad ih iman 10-ak.
CD još nije bio kod nas u upotrebi. Kompjutori, mislim, PC-i? Science-fiction. Je, čule su se neke priče o nekim čarobnim kutijama.
Kažem vam - kameno doba.
A za to vrime, koje je za mene bilo stalo, ljudi po svitu svašta su izmišljali. Radili ljudi u miru, nije ih prekidao fijuk metaka i granata, nisu morali prekidati svoje eksperimente i trčati u podrume. Da ne kažem da ih niko nije sla u rovove...
I sad, opet sjedam u svoju raketu-vremeplov i - zuuuuum - evo me natrag u danas, sjedim na kauču s novim daljincem u rukama. Oči mi sjaje, a vijuge se napinju u pokušaju razbijanja šifre...
Ogledam se na sjajnoj površini svoje mikrovalne pećnice. I divim se onome što vidim. Vidim onu ženu iz kamenog doba koja je ušla u digitano opremljenu raketu, obuhvatila pogledom sve ekrane i nakon malo razmišljanja (petnaestak godina) - pritisnula pravi botun.
Vi dragi moji blogeri u kategoriji 30-50 godina, razumite o čemu govorin.
Veliki smo put prešli.
Od iskuhavanja robe do plaćanja računa preko neta.
Od plinskog kuhala do digitalne pećnice koja sama peče, perilice za suđe, aparata za kavu - pritisni botun i pij.
Od starog teveja sa tri programa i jednim botunom on/off do virtualne videoteke i mogućnoti snimanja filmova i pohrane na memorijsku karticu.
Od požutjelih fotografija do - slikaj digitalcem-stavi na net.
Od pisaćeg stroja (ajmo Metuzalemi, sitite se!) do prenosnog računala - lap-topa s bežičnim pristupom internetu.
Od pantagane do miša.
Mogla bi do sutra ovako...
Da skratim:
Od olovke i papira do bloga.hr.
Od JRT do MAX-tv.
Ovi šta su se rodili sa svim ovim čudima nikad neće svatiti.
Ali imaće i oni iste ovakve priče....Samo gledaj!
-----------------------------------------
Gle blešače al se razlajala. A ustvari san danas tila glumit bolesnika rekovalescenta i samo se razvlačit od kauča do bloga i žalit se na bolove...
I tila sam vam stavit jednu pismu.
Sad ta pisma nema veze s tekstom.
Ali šteta da ne poslušate malo domaćeg reggaea.
A i spot je dobar. Dinamičan.
Nemam pojma koje bi se ja sada teme uvatila da malo grintam.
Baš sam u nekon grint-raspoloženju...
Ne volin bit bolesna...
Ustvari, imala sam temu sinoć kad sam odgledala dnevnik.
Od svih vijesti meni upala u oko i uho ona o nestašici soli u Slavoniji.
Snig zapadao do pasa, a kao po nekom marfijevom zakonu, službe za održavanje cesta našle su se iznenađene i zatečene. Ljudi moji čuda! Imali smo dvi toplije zime i odma smo to ukalkulirali u proračun. Ne triba više posipat ceste. Globalno zatopljenje, što mi tu možemo. Jedan trošak manje.
A berba soli bila slaba. A ionako imamo malo solana.
I sad triba uvozit sol iz Afrike.
Pa dobro, nema soli, triba kupit tamo di ima. Ali sada? Sada?! Kad je napadalo do struka. Jebemti, to ko kad se ja sitim ić kupovat klimu kad više ne mogu izdržat na +40. Pa onda klime nema za kupit. Ma šta klime, nema ventilatora više. Ni lepeza. Jer su pametni ljudi kupili na vrime. Pokupovali sve. Prije neg je vrag odnija šalu.
Dakle, sve je to dovelo do nove ideje za biznis. Mislila sam nešto dogovorit s našim dragim kolegom fizikalcem.
Nisam još razradila kako bi to izgledalo, ali osnovni princip bio bi da nekako transportiram ovu silnu sol koja mi neskorištena leži tu pod nosom. Mislim, tu soli ko u priči, a fizikalac mora lopatu u ruke i krčit ceste po Slavoniji. Nije u redu.
A dalo bi se tu štogod i zaraditi.
_______________________________
U međuvremenu su mi uletili zdravstveni problemi. Što i sami možete primjetiti po ovom trkeljanju. Govorin nepovezano ka da san imala lakši moždani udar.
Pa sam posjetila svoju doktoricu. Pa se lipo ispričala sa ženom, jer se, na moju veliku sriću, nismo vidile nekoliko godina.
A žena ne zna di će prije od posla. Ljudi moji, šta je ovo?!
Svi bolesni. Ma šta bolesni, na umoru.
Čekaonica ka šipak. Uobičajene svađe. Ko je na redu. Penzići zaspali čekajući, pa u momentu buđenja pogubili konce, i ne znaju iza koga su. Jer je taj iza koga su bili na redu već odavno poša ća.
Jebate, što je ovaj svit pozvizdija, svi se u isto vrime moramo razbolit?
Ka da smo svi čekali do Nove godine, da je dočekamo zdravi ko dren, a onda svi pali u postelju.
Vidin, i na blogu je slična situacija.
Naša mala klinika.
Nemocnica na kraju grada.
Glavna hrana su nam antibiotici. Možemo recepte početi izmjenjivati.
Naravno, od bolovanja ništa. Vikend dolazi, subotu i nedilju bolovati za mukte, do ponediljka evo mene na poslu svom dragom. Da se i dalje dam....eksploatirati.
Bem ti horoskop vakav!
Apdejt: povijest bolesti
Iman jednog člana šire obitelji i dragog frenda koji je tako, kako da ga opišen, hipohondar malo, i on ima jednu zanimljivu teoriju o starenju: kad pređeš neke godine, za primjer ćemo staviti 40 (iako mislin da je njegova granica bila daleko ispod toga) počinju bolesti. Svaku godinu jedna nova. S time da onu lanjsku nisi izličija. Pa tako stalno.
To bi bilo ka neka geometrijska progresija.
E, ja san dosad hrabro prkosila toj zlokobnoj teoriji. E baš neš, rekla san.
Ne dan se, Ines.
I onda - sastavilo me. Teorija se pokazala točnom, ali u ubrzanju.
U tri dana, tri bolesti.
Počelo je s prehladom.
Iako to ne smatram bolešću.
Onda me prisiklo u križima. Pa maži onaj DeepHeet. Pa mrvicu popustilo.
Budući da mi je najbolje bilo u ležećem položaju, razmišljala sam o mogućnosti da se prijavin u policiju za obavljanje djelatnosti ležećeg policajca.
Još nisan ni pomišljala na odlazak u ambulantu. Nisam baš naklonjena likarima.
Nisu mi baš dragi, šta ću.
A onda treće jutro - uho.
Budući su simptomi bili zabrinjavajući, a uho je blizu organu kojim se povremeno poslužim, ne često, ali ipak, i budući je moja doktorica preko telefona izustiila jedno utješno: Isuse! (nije bila na faksu onaj dan kad su učili psihološki pristup pacijentu, lekciju - nemojte paničariti, budite smireni i sigurni u sebe, prema pacijentu budite iskreni ali utješni), morala sam otići do nje da je malo smirim.
Dala mi antibiotsku mast i uputnicu za otorinca.
A mislim da ću tamo doći na red kad odem u penziju.
Pa sad nema smisla da do onda uzimam bolovanje.
Ali ću onda od gušta zajebavat one mlađe u čekaonici.
Eto, iden ja pomalo u povijest. Otkazuju oči, uši, ni ruke i noge više ne slušaju iz prve...
Ljudi, upozoravam vas na vrime: kad budete putovali u Euroland, nemojte me niti zvati, ja ne idem, ne. Ne, ma ni u ludilu. Sritan van put. Ja ću van mahat, lipo, ka ventilator. Možete mi kartu kupit, ostavit misto u busu, vlaku, brodu, raketi, ne idem, pa ne idem. I gotovo. Fertik. Ne tribate niti trošit vrime na nagovaranje. Ne potežite me za rukave. Kad ja nešto odlučim, onda je to definitivna odluka. Konačno rješenje.
Ne idem ja tamo di se primjenjuju fašističke metode zabrana i restrikcija. Di vlada Veliki Brat. Koji ne da pušit.
Vietato fumare. No smoking. Ne znan reć na njemački i francuski, njima sad to najaktualnije.
Zaboravite da ću ja dobrovoljno pristat da me se tako ugnjetava. Da se gaze moja ljudska prava.
Neka Sanader tamo lipo ide sam. Pa nek puši u zahodu na željezničkoj stanici. Tamo di su se dica s kolodvora zoo drogirala i kurvala.
Ja ću lipo ostat doma. U pušačkom raju. Pušioničarskom. Malom, smišnom i mirnom. I zadimljenom.
A ne da se moran ka lopov skrivati za obavit jednu tako nevinu radnju.
Iman jedan javni poziv. Obznanu. Dragi moji Njemci i Francuzi pušači, dođite vi lipo kod mene u goste!
Važi i za Irce i sve ostale ugnjetavane narode, kojima ne daju zapalit njanci na ulici.
Zoven vas velikodušno kod mene.
U divljinu.
To van dođe nešto ka odlazak na safari.
Pušački safari.
Za sto eurića dnevno možete pušit koliko vam duša želi. Cilu kutiju odjedamput.
Samo pazit triba di se bacaju ćikovi, jer Dalmacija je zemlja žedna, suha. Ka barut. Ne triba joj puno da se iz raja pretvori u pakao. Plane ako je samo krivo pogledaš.
Zato dalmatinski pušači moraju bit ekološki osvješteni.
Bacat ćike u more.
A najzgodnije je pušit dok si u moru.
Čitala u novinama o onome tipu što je provalija u dućan.
Osta čovik bez duvana i odvalija vrata u butigi iz kvarta i uzeja Malboro light. Ja bi, doduše bila uzela onaj crveni, kad pušin, onda pušin hard a ne lajt, ali on bija nezahtjevan čovik. Skroman.
I šta sad tu ima čudnoga pa da ga se stavi u novine? Ka da ja sinoć ne bi bila isto napravila, da mi moj dobri susjed samaritanac nije poklonija kutiju duvana. Jer je doma ima zalihu, cilu šteku. Za nedajbože, ako padne snig, pa nan se dućani ne otvore posli blagdana.
To tako normalno. Mislin, provalit u dućan kad nemaš ništa, da prostite, za zapušit.
Ali čovik neki poštenjačina. Da ne upotrijebim grublju rič. Još dok je dimija prvu cigaru, proradila mu savjest i otiša se javit u policiju.
Policajci odradili sve po zakonu. Njima bonus na plaći, njemu prekršajna prijava. Nastala šteta - 520 kuna, uključujuću kutiju Marlbora (20 kuna) i razvaljenu bravu (500 kuna - skupa neka brava).
Ali, što je to 500 kuna za onaj gušt potegnutog dima nakon panike "neman više duvana".
I zato ja ostajen tu. Ne iden u tu glupu Evropu, taman mi obećali zlatne žlice i Manolo cipelice.
Ne iden, pa bog!
Jutros san i ja, slično ka taj iz novina, poduzela provalničku akciju. Pod okriljem mraka, u gluho doba jutra, oko šest i po, provalila u takujin od onog mog. Muža, da prostite.
Nisan tražila sliku o ljubavnice, ne, tražila san sto kunića.
Triban cigare kupit. I dobrom susjedu vratit.
Ako što kunina ostane, mogu dici i kruva kupit. Ako ne, nema veze. Ko je vidija svaki dan kruv kusat. Nije to zdravo.
Sva sam usporena, mozak radi na rezervi...
Malo se pojelo, malo više, malo se i popilo, malo se nije spavalo.... Malo se bilo i na blogu, nas nekolicina najblesavijih.
Ko da će nam neko kapu skinut što smo radili dok su drugi bančili...
Danas je kauč-dan.
Take-it-easy-day.
Nova godina došla i onima koji je nisu čekali ni zvali.
Probudili se ljudi, a ono slijedeća godina.
Petarde ispucane, vatrometi otišli u zrak. Mirnovec ide na kolektivni godišnji. Oni su svoje odradili.
I tako dok se mi oporavljamo i polako dolazimo sebi, nismo ni svjesni što se dogodilo tamo daleko na pučini našeg lijepog plavog mora.
Jutros smo se probudili sa zaštićenim ekološko-ribolovnim pojasom!
Ljudi, imamo ZERP!
Osvanuo jutros! Sam samcat. Bez ičije pomoći, došo.
I dok briselski činovnici još liječe glavobolje od Dom Perignona i piju Gastale zbog žgaravice od prevelikih količina ruskog kavijara i istarskih tartufa i sličnih egzotičnih delicija, naš pojas šepiri se po sredini Jadrana!
I baš ga briga za Talijane i Slovence, on se samoproglasio.
Kad se svi oni Olli Rheni i ostali balkanski gubernatori sastanu nakon božićno-novogodišnjih blagdana, mogu samo nemoćno gledati naš pojas kako se rasprostire i lješkari na morskim valićima.
Da mi je vidit njihova zblenuta lica kad shvate što se dogodilo!
Kad uzviknu: Vide Hrvatima pojasa, majketimile, koliki im je!
Pa kad počnu sumanuto telefonirati.
Pa Mesiću, jesmo ti rekli da ne smiš sam ništa radit dok ti mi ne kažemo, jesmo ti rekli...bla, bla, bla!!
Sanaderu, majku ti, šta napravi!?
A oni će obojica pasti u nesvijest od iznenađenja.
"Prvi put čujem!" reći će Mesić "čujte, vidit ćemo što se to dogodilo, institucije sistema morat će odraditi svoj posao!Osnovaćemo povjerenstvo za istragu."
"Ja!? Ma nisam ja" reći će Sanader "nisam ja ništa, sam je on, nemam ja pojma o tome! Uostalom, ja još nemam Vladu, još ih sakupljam po birtijama!"
A Slovenci i Talijani kad se vrate s blagdana, ajme majko, što li će oni reći?
Kad nam se zapadni susjedi naljute, biće belaja.
A sad šalu na stranu, stvarno, od danas imamo taj famozni ZERP.
Kako i čime će se on provoditi, drugo je pitanje, što su oni naši izobećavali tamo po Europi pitaj Boga, ali ipak je bolje da ga napokon imamo.
Jer sva ova događanja oko toga... bilo je to teško za pratiti. Slušati. Podnositi.
Previše ponižavajuće.
Cijelo vrijeme mi se motalo samo jedno pitanje: Ma, tko je ovdi lud? Jel vi to mene zajebavate, ljudi?
