Sjebalo mi adsl. Bemti, jedva san ga se dočepala, već je crka. Bija majstor, ne može popraviti, mora uzet računalo. A sad mu ga ne mogu dati, triba mi.
Kad ga popravi, moran ga osigurati ulaznin šiframa, ka da radin u Pentagonu. Srića, moji kolege nisu neki hakeri, da provale u njega, ka šta mulci šetaju po onom pentagonskom ka da je internetski informacijski šoping-centar.
Ali naravno, moran ja lajat nešto, i vako, na sporon internetu. Kod vas, dragi kolege, ne iden, jer sporo mi je, odvikla san se, ne mogu čekat da se otvori. Bila san na dva-tri bloga, drugima se ispričavan, nisu došli ne red. Izgubila živce. Ma, izgubila san ih odavno. Trajno.
Nadoknadiću van.
Uz prvu jutarnju kavu, prolistala novine. Listan ih odozada, jer kad bi išla od početka, od udarnih skandala i politike, do kraja ne bi ni došla. Ovako je bolje.
Dakle, članak sa zadnje strane. Mene oduševija.
Čovik je iz okolice Drniša. Zbog fizičke sličnosti s općeprihvaćenim biblijsko-holivudskim izgledom Isusa, nadimak su mu prišili jednostavno - Isus.
Neki dan Isus je imao prometnu (ne)sriću.
Sija čovik u auto i u onoj magli i vlazi koja je vladala u ovin krajevima, izgubija kontrolu nad vozilom i dospija na srid pruge. Rampa nije, naravno, ko po marphyjevom zakonu i po običaju službe održavanja pružnih prijelaza HŽ-a, bila spuštena, a nije bilo ni svjetlosne signalizacije, usprkos magli. Stara priča.
Dakle, Isus zaglavija nasrid pruge. Pokuša izvuć auto, ali ne ide. Vidi vlak koji se približava. Izleti iz auta zadnju sekundu.
Stoji uz prugu dok kraj njega tutnji vlak i u šoku gleda kako melje auto u papar.
Slijedi izjava vlakovođe koji je nakon nekoliko minuta stigao na stanicu u Drnišu.
Isusov šok je na ljestvici 1-10 negdi 5 prema vlakovođinom 10+.
Kaže nesretnik: "Upravo san na pruzi pokupija auto. Nisam moga zaustaviti vlak, a on se nije mica. Ko zna koliko san ljudi ubija...."
Tu nije kraj njegovoj šokiranosti.
Kaže dalje:
"A pokraj pruge stoji Isus i gleda..."
Neke su me stvari u životu zatekle nespremnu. Malo je reć nespremnu. Totalno, potpuno, savršeno nespremnu.
Rat, naprimjer.
Kad mi se već dogodilo što mi se dogodilo, kad me već tako iznenadilo da se protiv mene okrenuo susjed, poznanik, kolega, prijatelj, da mi je zabio nož u leđa, ni krivoj ni dužnoj, i mom ditetu još manje krivom i dužnom, počela san se pitati je li me to moralo tako iznenaditi. Kako sam mogla biti tako glupa? Tako slipa? Zašto nisan slušala šta su mi govorili stariji? Did, otac? Ne, ja san bila najpametnija. "Ni u moru mire, ni u Srbinu vire." Pih.
E pa, zajebalo me, nemilo me zajebalo.
Neće više. Nikada.
A-a, ma kakvi.
Sutra bi bilo isto.
Bila san odlučila postat ksenofob. Srbofob, prije svega. Selektivni ksenofob. O drugima ću još razmisliti.
I odlučin da mi dica neće bit naivna ko ja.
Naučit ću ih ja.
U teoriji je to sve izgledalo dobro. Ka dresura pasa. Naučiš ga odakle stiže opasnost. Pokažeš mu minu. Stoput ponoviš.
Sad da ne pričam o Pavlov's dog-u, uvjetovanom refleksu, to svi znaju...
E, ali onda je stigla praksa. Triba ideju provest u djelo. A kako to izvest, to baš nisam znala...
Što reć? Znaš, dite moje, drugi su ti gori od nas. Ne viruj nikome. Oni su Srbi, oni Cigani, oni crni... i tako u beskraj.
Samo su Hrvati dobri.
S tom teorijom nešto ne štima. Kojim je dokazima opravdati?
Još kad vide kakvi su Hrvati, i oni "najbolji i najveći" među njima, tek san se onda našla u nebranom grožđu.
Pa san se ostavila ćorava posla.
Ko zna neka tako odgaja dicu, ja ne znan. I gotovo.
Pa nek budu naivni ka mater i ćaća.
Život će ih naučiti.
........
A sve san ovo ispričala ka uvod u jednu pouku koju san dobila od svog sedmogodišnjeg sina.
Rekla san neki dan da čitan knjigu "Dobri Njemac".
Pitanja: Ko je kriv? Može li cili jedan tako veliki i brojni narod biti kriv? Ne može, ili ipak može? Jedni su činili zlo, drugi su se pravili da ga ne vide, treći... teška, preteška pitanja.
Kome suditi? Koliko ih eliminirati i amnestirati?
Naravno, vratilo me to i u vlastita promišljanja od prije petnaestak godina. U moja uopćavanja, u moja generaliziranja, u moj strah....
Gleda moj sin u knjigu.
Vidim, mozak radi sto na sat. Upitnik u očima.
Počinjem u mislima smišljati odgovor primjeren njegovim godinama.
Ali me on priteka:
Mama, ova ti knjiga ima glupo ime. Ne može samo jedan Njemac biti dobar. Znaš, ima njih puno dobrih. Neki su bolji i od nekih Hrvata!
Eto, to je on meni reka.
Mislim se, bolje ti je muči. Što god rekla, ispast ćeš glupa.
Stani kuco.
O lekcijama koje dobivam od moje tinejđerice neću ni govorit.
Kad ti ne ide, ne ide.
Kad oćeš na silu promovirat ideje koje nisu tvoje, biti ono što nisi, dica te prokljuve.
"Znaju dica sve što triba znat"
"Znaju anđeli s nama ludima" reka bi Gibo.
Neko ima pasa. Neko mačku. Neko kanarinca. Ali niko nema šta ja iman. Tovara za kućnog ljubimca! I to ne jednog nego dva! (A imam još dva doma u pričuvi. Velikog i malog.)
Ovo su ustvari dva tovara i tovarić. Pulić. (To smijem još reći dok je mali i dok ne čita moj blog ko ona starija koja nije tovarica - nisi, draga, nisi!)
Te su beštije moji kućni ljubimci koji to nisu.
Nisu moji. Ali ka da jesu kad stalno vise u mom dvoru.
Nisu ni kućni baš. Ali tu i tamo navrate i u kuću, kad nema nikog.
A nisu ni ljubimci.
...
A isto su mi dragi. Moram priznati.
Iako mi samo dišpete rade. Sve što posadin - kušaju. Sve. Nešto požvaču do kraja. Nešto ostave. Nešto zgaze. Naročito vole maslinu, lovor, limun, mandarinu, pitosforu, hibiskus. Tako da znate ako želite o njima odgovorno skrbiti. Ruže naprosto obožavaju. Pa sam od njih odustala. Jer pametniji ipak popušta (to kažem ja, a ko zna što oni misle). A za druge biljke-ljubimice smišljam svakojake taktike. Dovijam se lukavim rješenjima. Pitar na visoki zid. Ili na krov. Žica oko maslina. Ali sve moje izume oni na kraju provale kad ja odem. Uvik je po tovarovu.
Ali ne diraju oleandre. Ni lantane. Niti išta drugo što je otrovno. Nema šanse. Znaju vragovi.
Ti su tovari ostavljeni od svojih vlasnika na otoku na kojem ovi imaju maslinike. Trebaju im samo da u vrime branja maslina pribace vreće maslina iz maslinika do mora jer ceste nema. To je njihova jedina godišnja obaveza. Ali oni to očito nisu tako shvatili. Kad se počnu brati masline, oni redovito zbrišu u nepoznatom pravcu. Potraga za njima traje danima. Ali se zato pojave kad dođu vikendaši i ljeti turisti. Nadaju se kojem zalogaju, žedni su, ali prije svega osamljeni. Traže društvo. A naročito vole meni šetati oko kuće. Malo me noću strašiti.
Mene redovito nasanjkaju. Dođu mi s onim tužnim očima i gledaju. I šute. Gotovo - kupljeno. Odmah dobiju kruha i vode. Ali onda više ne žele otići. Milom neće. A silu nemam srca primjeniti. I oni to dobro znaju, lukavci.
I što da radim s njima?
Oće ih ko kupit?
Jeftino prodajem...
Kao što se vidi iz priloženih slika, jedan je malo pristojniji i diskretniji i stoji pokraj kuće, a jednom je puno draže za stolom. Kavu ne pije. Ni alkohol. Ne puši. Nema ni drugih poroka. Zadovoljan je s čašom vode i češkanjem između ušiju. Pozorno sluša i ne upada u riječ. Jednom rječju - uzoran građanin!
Il Ponte sull' Adriatico - most snova Ancona - Zadar
Ovaj projekt postoji još od 2001. god.
Veza Italije i Hrvatske preko Jadrana projekt je arhitekta Giogija De Romanisa sa suradnicima Squintom i Stampom.
Troškovi se procjenjuju na mizernih 20 milijardi eura.
Dužina mosta 120 kilometara.
Nosili bi ga vertikalni nosači na svakih 250 metara.
Bio bi u mogućnosti podnijeti oko 80 milijuna vozila godišnje.
Na njemu bi se skupljala energija sunca i vjetra koja bi se koristila za osvjetljenje i regulaciju topline na svim razinama mosta.
Eto. To vam je to.
Futurizam? Pojma nemam.
Mene ko laika zanima visina "nogu" mosta i koliko je more na sredini Jadrana uopće duboko. I je li moguće graditi na toj dubini? Ako tko zna, molim odgovor.
A imam i jedan prijedlog.
Predlažem arhitektu da pošalje sve nacrte na adresu: Institut građevinarstva Hrvatske, na pažnju gosp. Rade Jurića. (Na uvid gđe. Marije Dropulović - Marinić, dioničarke spomenutog instituta, sa vezama u Vladi, pa možda... mislim, nije naodmet)
I realizacija je osigurana.
(...... ovdje sam bila napisala rečenicu koju sam naknadno pobrisala jer je utuživa.)
Ako je zainteresiran, mogu mu preporučiti još par ljudi koji će malo "pogurati".
Imam ja još jedan prijedlog. Puna sam ideja, samo niko neće da me pita.
Budući da mi volimo imat svega duplo, da nam se nađe u nevolji, ka šta imamo dva mosta priko Maslenice, udaljena međusobno par sto metara, što nema ni Japan ni Amerika, predlažem da se i ovaj most napravi s alternativom. Npr. Split - Pescara.
Nema smisla da se Splićani osjete uskraćeni i da moraju prolazit kroz Zadar kad skoknu u šoping u Italiju. Nepotreban štrapac.
Tako bi doskočili i svim vremenskim (ne)prilikama. Orkanska bura, fortunal juga, za sve imamo rješenje.
Joseph Kanon. Dobri Njemac.
Ima i film. Steven Soderbergh redatelj, Geoge Clooney u glavnoj ulozi. Sniman u stilu film-noira, u crno-bijeloj tehnici.
Našla ga neku večer, film, mislim, u max-tv videoteci. Zaspala. Što ne znači da je film loš, nego ja preumorna.
Ipak, iz ono malo što sam vidila, dalo se primjetiti da je S. Soderbergh čitao neku drugu knjigu. Mislim, drugu razinu, njega je zanimao samo ljubavni i špijunski zaplet. Što je normalno za jednog američkog režisera.
Ja još doduše nisam pročitala dalje od trećine knjige, ali već vidim da me najviše zanimaju kulise te predstave. Mizanscena. Okružje u kome se kreću glavni likovi i u kojem se ljubavno-šijunska radnja odvija.
A to je Njemačka, ustvari Berlin neposredno po svršetku drugog svjetskog rata, u vrijeme odvijanja Potsdamske konferencije, nove podjele svijeta koju su obavljali saveznici, tri Big Brothera, Harry Truman, Winston Churchill i J.V. Staljin, na razvalinama Hitlerove Njemačke.
Zanimljivo je. Nisam često po knjigama nailazila na opis potpuno poražene, porušene i ponižene Njemačke odmah po ulasku saveznika.
Bilo je to vrijeme komadanja leša, besramo razvlačenja svih dragocjenosti koje su na njemu još ostale.
Bilo je to vrijeme ruskog divljanja, a nisu ni Englezi ni Ameri sigurno mirno promatrali i žalili Njemce koji su ostali.
Pokušavam zamisliti što su vidjeli ljudi koji su u to vrijeme ušli u Berlin. Ni najdonji krug Danteovog pakla nije mogao konkurirati tom prizoru, sigurno je.
Potpuno razrušeni grad. Do temelja. Po njemu tumaraju mršavi, ispijeni, zvjeroliki likovi. Pilaju stabla u parkovima za ogrijati se. Glad. Srašna, neutaživa. Cijeli dijapazon negativnih emocija na licima. Od tuge, straha, grižnje savjesti, zlobe, bijesa, do najdubljeg očaja. Tako ja zamišljam. Ako uopće mogu zamisliti. A ne mogu.
Njemci su kažnjeni. Potpuno i na svim planovima. Poraženi i poniženi, zgaženi, ispljucani. Ali mislim da je njihova najgora kazna bilo suočenje sa samima sobom, s vlastitim udjelom, s vlastitom krivicom, s vlastitom šutnjom.
Gledala sam prije par godina onu seriju, čini mi se da se zvala "Združena braća". Izvrsna. Mislim da je to najskuplja serija ikad napravljena, snimana na originalnim lokacijama.
Stiven Spielberg snimio je, detaljno i minuciozno, na temelju svedočanstava preživjelih sudionika, vrijeme posljednjih savezničkih operacija za oslobađanje Europe i konačnog bacanja Njemačke na koljena. Najviše mi se usjekla epizoda oslobođenja jednog konc-logora, možda se čak radilo o logoru Dora u Njemačkoj, koji se i u ovoj knjizi obrađuje. Preneraženi saveznici, među Amerima bili su naravno i Židovi, ne mogu vjerovati da je to stvarnost. Zgroženi i ozlojeđeni, tjeraju stanovnike obližnjeg gradića, koji su kraj tog logora živjeli niz godina i zatvarali oči, da uđu u krug logora i gledaju. Samo da gledaju. Oni, naravno, dobri i odgojeni Njemci, nisu mogli gledati. Prisiljavaju ih da gledaju kraj čega su to mirno živjeli sve te godine.
To su za mene najbolje napravljeni kadrovi prizora konačnog poraza. Konačnog i potpunog.
Da se vratim na knjigu.
Odličan mi je dio na početku kad jedan od provoditelja nove vojne vlade, američki general (mislim), objašnjava glavnom liku, novinaru, što su zatekli u Berlinu i kako namjeravaju prevesti Njemačku i Njemce kroz "tanziciju".
Zatekli su, i vjerojatno ostali zatečeni razmjerima katastrofe, samo ruševine, ostatke ostataka Velikog Reicha, među kojima su lutali duhovi, gladni i iscrpljeni. Hrane nema, ničega nema. Bezbroj zatrpanih leševa. Prijete svakojake epidemije.
Zatekli su 8 milijuna dosjea pripadnika nacističke stranke. Kako ocijeniti tko je manje a tko više kriv za to što se dogodilo? Kako to upće "obraditi"?
Odakle započeti?
Kao što svi znamo, taj uništeni Berlin podijelili su u tri zone. Britansku, američku i rusku. Naravno, treba imati u vidu da je knjigu pisao Amer, ali ja ipak vjerujem da su stvari dosta točno opisane. Mislim da je već povijesna činjenica, opće mjesto, da je najgore prošao dio pod ruskom čizmom. Ionako napaćeni ljudi sustavno su opljačkani, silovani (civili u gradu bili su većinom žene) i ubijani. Krvavo su platili sve ruske patnje.
I sad, meni je bio zanimljiv detalj o novcu.
Praktični Ameri znali su da oporavak počinje s novcem. Donijeli su tiskaru novca posebno napravljenu za tu priliku. Mislili su tiskati novac za to prelazno razdoblje ("konvertibilna marka", čini mi se). Sve su dobro smislili, osigurali pokriće za novi novac, sve po pravilima igre i zakonima ekonomije.
Ali napravili su i jednu kobnu pogrešku.
Dali su jedan stroj Rusima. Oni su ga upalili i - više ga nisu gasili.
Nisu Ameri računali na slavensku snalažljivost.
Rezultat je bio, naravno, kaos.
Američki vojnici mogli su taj berlinski novac mijenjati doma za dolare, pa su onda doma slali brdo novca. Triput više negoli su zarađivali kao plaće. Vlast je progledavala kroz prste, jer su smatrali da su dečki to zaradili samim sudjelovanjem u ratu. Što i jesu.
Ali Rusi...e oni, naprotiv, nisu mogli doma koristiti taj novac. Koji su dobili nakon što im vlastita država nije isplatila ništa tri godine (valjda su čekali da svi izginu, ali neki su ipak izvukli). Pa su bili puni bezvrijednog papira. Pa su ga nastojali pretvoriti u čvrstu i sigurnu valutu, dragocjenosti i sve upotrebne stvari koje su se mogle odnijeti kući, majčici i ženici.
A te stvari, sve što je ostalo, "relikviae relikviarum" prodavali su im Berlinci, pokušavajući trampiti te bijedne ostatke svojih i tuđih života za svoj goli život. Onda su s tim novcem od Amerikanaca kupovali hranu, piće i cigarete (5 maraka komad), koji su onda te bezvrijedne novčanice slali obiteljima u Ameriku i koje su se tamo pretvarale u dolare.
I tako je Amerika sve to financirala.
Tako vam ja čitam o 1945. godini.
Da se malo odmorim od 2008.
Odmor nije baš relaksirajući, ali nema veze.
Ali s knjigom u rukama ne mogu isključiti zvuk televizije u pozadini. Kad god dignem pogled, neko sranje nađe mi se u vidokrugu. Latinica. (Ne mislim latinica - sranje, nego tema, tj. činjenice, tj. ono što se događalo.) Kako je Hrvatska Srbima darovala Posavinu. Nakon što je tamo izgubila ne znam koliko života. Ma, jebeš branitelje, važno je što su Sloba i Franjo dogovorili. I Šušak. A dogovorili su, zna se - Srbima komad Bosne koji se danas zove Republika Srpska, Hrvatima Bobanova Herceg-Bosna koja je pošla u papar.
Ajme neću o tome. Popizdiću. I svašta reći.
Ponovo podižem pogled. Otvoreno. Kosovo republika. Neka im je sa srećom. Srbi pizde. Divljaju. Pozivaju se na sve moguće dokumente. Ne priznaju ništa. Prozivaju cijeli svijet. Prijete.
A mi?
Umjesto da prvi priznamo Kosovo, jer najbolje znamo što je srpska "nježna ruka", mi "ćemo priznati, ali niko ne može reći kada". Moramo dooobro razmisliti, odmjeriti, bla, bla, osjetljivo je to pitanje, pismo je stiglo iz Beograda, ej, nije to šala, mi smo prijatelji sa svima, mi...
Mi smo, bolje da mučin.
Bolje ti filipinka stavi čepove u uši i čitaj o onom davnom ratu.
Povijest je dobro utočište. Sigurno.
Obožavan knjižnice.
Od kada san u prvon-drugon razredu (o.š. op.a.) ušla unutra, još me prati čarolija. Još mi knjige mirišu na neki poseban način, još se osjećan ka Alica u zemlji čudesa.
Moj sin knjižnicu je doživija malo prizemnije. Njega je najviše fascinirala knjižičarkina ogrlica. Dobro ju je proučija, jer u školskoj knjižnici još zadužuju knjige na onaj starinski način, s onim đepićima na knjizi i karticama koje se vade. Triba ti po ure da posudiš Pale sam na svitu.
A onda je moj Pikaso tu svoju impresiju prenija na papir.
A sad vremenski izvještaj iz Dalmacije, protekli vikend zvane Sibir.
Možda se iz slike ne vidi ali bilo je brrrr, najhladnije ove zime.
Evo, Žena-Šišmiš me natirala da obećan da ću nakon 70 komentara objavit svoju golišavu fotografiju.
Obećanje je obećanje i evo, štovano čitateljstvo, sad ćete me vidit u svoj raskoši. Zaslužili ste nakon što ovako dugo dilimo intimne detalje.
Ako ste očekivali morsku sirenu, moraću vas razočarati i ponuditi samo ono šta iman.
Ovo me uslikalo ovog lita na nepoznatoj lokaciji na jadranskoj obali, u vrime mog odmora u ilegali. Toga koji je snimija nisan ni čula ni vidila, samo mi je posla sliku pošton. Bez zahtjeva za otkupninom.
Molim anonimnog autora da se javi da ga primjerno nagradin.
E moja ekipo, lako je bit junak kad je sve tralala, al na muci se poznaju pravi heroji bloga. Pod pritiskom ko ne popusti., taj je pravi.
A vidi vas, malo vas pritislo i svi odoste u romantiku.
Valentinovo? Ma gluposti, zapadnjačko smeće, komercijalizirana ljubav, to mene ne dira, to su zvizdarije, "triba se volit svaki dan" (ne znan kako vi, ja na ovo odmah osip dobijen!), i tako dalje i bliže...
A vidi ih danas! Svi o ljubavi pišu.
Ma ljudi božji, šta se petljate? Nije to za ozbiljne blogere ka šta smo mi. To pustite mulcima, onima šta ostavljaju komentare tipa: super ti je blog, navrati na moj, pozz, kiss, bla, bla. Za njih prištave je to!
Za nas su ozbiljne teme: politička situacija u zemlji i inozemstvu, nemiri na bliskom i srednjem istoku, naftna kriza, ubijanje kitova, narušavanje prirodne ravnoteže, ozonski omotač, ima li Iran nuklearno naoružanje, napredak u kardiokirurgiji, farmacijske novosti (sitite se svojih godina!), i da ne nabrajam teme kojima obiluje bremenita situacija na Zemlji i okolici.
Ljubavi se oni uvatili!
Lako tako!
Ljubavne pričice. Pih!
Nemate pojma kako ste sritni da van ja svoju nisan napisala. Bilo bi tu svašta.
Neću vas šokirati, ljubičice moje.
Dica cvića. Love and piece. Pih.
Ovaj telegram ću završiti s jednon muzičkon porukom.
I nek bude u tonu Valentinova.
Nek van bude.
Doša nan je i taj predivni praznik - Valentinovo. Dan zaljubljenih. Blago li nan je, kako se volimo, u kakvoj idili živimo. A ne ono prije, u bivšoj Jugi, niko se nije volija, niko bija zaljubljen. Zato je i propala, vrag je odnija, i neka ju je odnija kad je bila tako bezosjećajna.
Evo mi cili dan svire ljubavne pisme na radiju. Večeras i sutra ću se isplakati ka kišna godina isprid televizije gledajući lipe ljubavne filmove. (Ajme, već mi se riga... Jebi ga, kad ja volin pucačinu i koljačinu i šta više mrtvih. Bez dvadesetak leševa mi ža šta san blejala u ekran uru i po.)
I sad da vas nešto pitan.
Kako ste se vi pripremili za to slavlje ljubavi?
Nemojte mi samo reć da niste... prominit ću mišljenje o vama...
Ja se sustavno pripreman već neko vrime.
Prvi plan je bija da proslavimo Valentinovo grupno, ka familja, fina familja iz koje frca ljubav, tako da pođemo na koncet od Gibonnija. To je bija plan.
Al mi je plan propa kad su planule karte već prvi dan i ja ostala bez. Kad sam to priopćila onoj mojoj voljenoj familji, imala san šta čut. Same izraze ljubavi.
Pa san onda prominila plan.
Primjenila san lukavu varijantu.
Strategija i taktika precizno su razrađene. Iz sata u sat, sve ide po planu. Mom. Lukavom.
Ima da izmamim bujicu ljubavi. Slap. Ma šta slap, Viktorijine slapove ljubavi.
Dakle vakav van je moj plan koji provodin u djelo.
Već nekoliko dana ne iden u spizu.
Frižider se sustavno prazni.
Lipo san ga oprala i uglancala, police se sjaje u raskoši praznine.
Jutros je mali pojia zadnji puding. Velika je sinoć posrkala zadnji jogurt. Ja popapala konzervu breskvi. Tatu dopala jabuka. Zadnja.
Jutros je osvanulo: pola majoneze u kesici, 1/3 teglice maslina, prazna tuba konšerve, jedna kockica goveđe juhe, pola kapule, nekoliko kapara (nisan brojila, čini mi se 7-8), jedno jaje (sad će mi se potuć za njega), par listića perosimula, jedna brokula (za nju nema straha) i.... gotovo. Fajrunt!
E sad. Isplanirala sam si lipo sutra ga napunit.
Pa da vidim kako me neće volit!
Baš da ih vidin kako će se razbacivat izrazima svekolike ljubavi.
Ima da me vide ka sveticu, s aureolom oko glave. Kad se pojavin ono, s punin rukama hrane.
Ali moj savršeni plan ima samo jednu manu.
Kritična točka dosegnuta je danas.
Upravo san primila telefonski poziv.
Nije bija anoniman, ali jednako zastrašujući. I prijeteći.
I glasan. Zamislite si one panične pozive na telefon 911.
Tako nekako.
Mamaaaaaa! FRIŽIDER JE PRAZAN!!!!!!
A ja očekivala poziv:
I just call to say I love you,
I just call to say how much I care.
I tako, pošlo je moje Valentinovo u papar.
Jer ako čekan do sutra, naći ću kuću punu umirućih.
A oni slabo izražavaju ljubav.
Ma ima, naravno da ima.
Zar ima neko ko u to sumnja?!
Ako ko zna, onda to znaju Ameri, oni su šetali po misecu, a oni nigdi ne idu tek tako, mora da je tamo bila neka interplanetarna konferencija. Na kojoj su oni bili glavni. Jer in je dopizdilo bit glavni samo na ovoj kuglici, triba bit glavni u Svemiru, to je fora. Modus operandi sa svemircima davno su oni usvojili gledajući Zvjezdane staze.
Uostalom, još drže u pritvoru one sirotane sa svemirskog broda koji se krivo parkirao u Roswellu.
Sve su oni iz njih izvukli guantanamskim metodama. Psihološkim pristupom.
Znaju oni.
Znaju oni da et-ji vole muziku. Pa su in poslali sondu-raketu-kompaktdisk da lipo svira kroz galaksiju.
Sve to meni jasno.
Samo mi nije jasno ko in je bija dj. Ko je izabra pismu od Bitlsa?
Neš mi ti pisme.
Šta oni iz nje mogu o nama skužiti?
I ko je reka da oni razume engleski? Ako ga i znaju, sigurno vladaju američkom verzijom istog jezika a ne onim nerazumljivim britiš-inglišom.
Da Bitlsi?!
Što mene nisu pitali koja bi pisma bila dobra za vanzemaljce?
Triba to bit jedna fina, obrazovna, didaktička pisma. Da im dočaramo našu povijest, naša dostignuća, naše snove, i to, suptilno nešto.
I svakako bi bila na hrvatskom jeziku. Lumeni su to, engleski njima prebanalan, prejednostavan. Njima su zahtjevniji jezici izazov.
Gramatički složeniji i sintaksno kompleksniji, pravopisno usklađivaniji i vokabularno obogaćivaniji.
Lumeni, kažem vam. Šta su im za ništa onako velike glave? Mozgovi su to!
Sad mi padaju na pamet raznorazne pisme... skoro da se ne mogu odlučiti.
Što bi falilo naprimjer onoj:
"Na kamenu tvrdom
o tom slova pišu
Od stoljeća sedmog
tu Hrvati dišu."
Pa pokoji stih od Thompsona, Škore, da steknu uvid i u sadašnjost, i tako...
O klapama ne triban ni govoriti...
Jednu lipu kompilaciju bi ja poslala.
Mislim, što se moglo i očekivati od Amerikanaca.
Ne znaju oni ništa.
Što bi se od njih i moglo očekivati kad su neobrazovani. Nemaju HNOS. Nemaju temelje, na čemu će gradit znanje?
Jadni.
P.S.
(Ko je nabasa na ovaj nazovi-post, neka me ne pita koji mi je klinac danas.
Došlo mi.
Balinjat.)
Neki dan Shelly je pisa o predrasudama.
(Sad sam tu bila cili ditiramb napisala pa ga pobrisala. To je tema za drugi post. Koji neću nikad napisat. Da ne bi dilila blogere na one koji pišu odlično, super, prosječno, itd. Da se ne bi neki ljutili a neki uobrazili. I da ne bi sebe stavila na pravo misto koje mi pripada na ljestvici. Pa da se ljutim sama na sebe. Lukava san ko lisica.)
Dakle, tako san malo razmišljala o predrasudama. Pa san zaključila da imam predrasudu prema onima koji će skočit i reć da oni nemaju predrasude. Ja ih iman. I to popriličan broj.
Pa san išla analizirat rič. Pred-rasude. Prejudice. Znači prije. Imaš neki stav o nekome/nečemu prije nego si razmislija. Mućnija glavon.
I onda san zaključila ovo: predrasude može imat samo čovik koji još nije počeja mislit. Koji nije vidija nešto pa nije rasuđiva o tome. Po nekoj logici to bi bilo dite ili mlad čovik. Ma dobro, može i stariji koji još ne misli. A nemoš ni mislit baš o svemu.
Ali čekaj, tu mi sad nešto ne štima. Mladi ljudi i dica i oni koji niš ne misle nemaju predrasude...Ili imaju? Ma neman pojma.
Znan samo kako išla moja predrasudna istorija.
Ja kad san bila mlada i zelena, nisan imala puno predrasuda. Klasične predrasude prema crncima, židovima, arapima, srbima, pederima, amerikancima, kinezima, i šta ti ga ja znan prema kome - te predrasude bile su isključene već zbog mojih pobunjeničkih godina. Ako ih drugi mrze - znači ja ih volin. Ma šta volin, to su mi svi ka braća. Ma šta ka braća, ka blizanci. Naročito crni. Šta je lipo imat crnog blizanca. To tako egzotično. Šta crniji, to blizanačkiji.
I gle vraga, u momentu kad san počela mislit i čitat o tim predrasudama, odmah san ih prigrlila poprilično. Ovisi koje je orjentacije bija onaj koji je o tome pisa. Bila san poprilično povodljiva.
Tako san jednom čitala članak o
židovima i palestincima, kako se tamane međusobno. Taj članak pisa je, sad znam, simpatizer ovih drugih. Pa san se naivno svrstala uza stranu PLO-a, a predrasude su išle židove. A nisan baš dobar primjer našla, po tom pitanju san dan-danas zbunjena, ne znan kome bi dala pravo, kome krivo, i čini mi se da mi jedni i drugi dižu živac. Znači predrasude, opet. Antisemitzam i antiarapizam.
Pa sam počela skupljat predrasude. Ono, ka neki hobi. Malo perverzan, ali eto. Neko marke, neko predrasude skuplja. Pa san ih nakupila prilično.
Onda san vidila da su predrasude definitivno "out". "In" je biti bezpredrasudan. Pa smo si postali tolerantni, sve se nešto volimo, grlimo i poštujemo se, ono, sve u šesnajst. Sloboda za sve. Liberalizam totalni.
A meni se čini da smo sve nabrijaniji jedni na druge.
Pa san i ja odlučila oslobodit se te staromodne pošasti. Potirala ih sve od sebe. Mrš!
Oslobodila se, očistila.
Pomirila se sa sviton.
Ali onda me počeja mučit jedan drugi fenomen. POSTRASUDE.
Sad da van objasnin šta je to. To van je kad stavove ne stvarate PRIJE nego POSLI. Na temelju iskustva.
Ono, neko te zajeba žestoko, ono ka slučajno, pa tako sto puta slučajno, pa mu više ne viruješ.
Otišle pred-rasude, došle post-rasude. Bemti.
I sad san nakupila tih postrasuda poprilično.
Šta mislite, ima li kupit kakva medicina u apoteci da se toga rišin? Da mi vako ne dižu živac, da ponovo počnen nekima virovati, da ponovo buden tolerantna i ljubazna.
Da opet nekin susjedima virujen. Da ne gledan sve npr. političare ka kurbine sinove.
Postrasude su zajebana stvar. Uporne su ka streptokoki.
Kaže Batmanica da je petak i da pišen nešto prpošno. Nisan baš prpošno raspoložena i ne piše mi se ništa pa san izvukla neki glupi post od prije nekoliko dana.
Pa eto.
JOŠ MALO O ZAŠTITI I OBNOVI GRADITELJSKE BAŠTINE
Tako to ide. Počneš pisati o jednoj temi, završiš na stotoj.
Od jedne ideje izrodi se cili roj. Ko komarci se množe i dosađuju. Zuje.
Ja počela s Cvjetnim trgom. Završila sa zaštitom spomenika kulture. A i dalje mi se roje teme.
Intervencije u prostoru. Svekolikom. Našem hrvatskom. Intervencije na "hrvatski način".
Ta mi je omiljena.
Ona obuhvaća sve nabrojene.
Ali je pregolema. Prekrupna za moje ograničene mentalne kapacitete.
Svašta ja mislim, ali ne znam reć.
Izgubim se u toku svijesti.
Počnem sa Zagrebom, završim u najužoj uličici u Zadru. Koja se bajdvej zove ulica Jurja Dalmatinca.
Tako mi častimo svoje genije. U ovom slučaju genijalnog graditelja, kipara i, ne najmanje važno, urbanista.
Evo vidiš kakva sam ja. Opet sam završila u nekom slijepom kantunu labirinta vlastitih misli zbrčakanih. Što sad Jure ima s tim?
A, ima Jure s tim dosta, ima.
A baš sam odlučila da me neće voda nosit, nego da ću se uhvatiti za glavu i rep. Al, nemoš ti s odmetnicima, lutalicama....
Nikad ne znaš kako će se klupko odmatati. Ali znaš da će se negdje, u nekoj fazi zapetljati niti.
I pričica (ako se to tako može nazvati) koja slijedi počela je od jednog skoro najobičnijeg stola, a završila s lamentiranjem nad devastacijom prostora u kojem živim.
Jope ću ja.
A šta ću vam ja, kad ne znam ukratko.
A uostalom, što se ja pravdam, ka da morate čitati.
Dakle - stol.
(Čak ima i njegova fotografija negdi doli, u hacijendi.)
Prije desetak godina, ja i moj zakoniti muž bili smo nabrijani na starinski namještaj. Ne sićan se više kako, upali smo u "biznis" s jednim tipom koji se, ka, time bavija. Mi njemu lovu, on nama koćete, stolice, kantunale, škrinje. Sve u očajnom stanju. Pa smo mi to glancali par godina. Brusili u spavaćoj sobi...Ajme majko, da van ne pričam. Onda sam naučila cijeniti pravu vrijednost restauriranog namještaja. I više ne grintam na cijene. Ili brusi ili plati.
Uglavnom, naša suradnja s uglednim gospodinom biznismenom završila je s par stotina doič-maraka minusa, našeg - naravno.
A on je nesta. Nakon šta san vidila u novinama da su njih par "studenata arheologije i povijesti umjetnosti" s njim na čelu, popalili kompletan sadržaj jedne kuće u okolici. Malo su se prešli jer je kuća imala visoku etnografsku vrijednost pa je kompletan inventar bio pod zaštitom. Pa su ga brzo našli. Sudski epilog mi nije poznat.
Dakle, jedna od faza naše poslovne suradnje bija i biznis sa stolom. Neko mu je bija dužan, on nama, pa smo to prebili sa stolom. I odveja nas je u kuću u kojoj je stol bio.
Ispostavilo se da je to kuća jednog našeg uglednog sugrađanina, legendarne figure (i njegov stol), čiji unuci sad razbucavaju i rasprodaju nešto malo namještaja, nakon što su kuću devastirali.
I doznamo da jedan od unuka želi kuću prodati, a drugi je u fazi premišljanja i blizu iste odluke.
Budući bi se s tom kućom ispunilo puno mojih snova, a ionako smo bili u prelomnom trenutku odluke o "skućivanju", ja sam zagrizla. Uskoro i muž.
Bilo bi prekrasno imat kuću sa dva stana, jedan dvoetažni, i to u samom povijesnom centru grada. U Varoši.
Varoš je prilično očuvana srednjovjekovna jezgra grada, s uvjetima stanovanja u zadnjih pedesetak godina sličnim onima u splitskoj Dioklecijanovoj palači. Nedostojnim svoje povijesti.
Dio je to grada kojim se kao ponosimo i guramo ga na liste nekakvih spomenika, a dopuštamo da postane geto. Di žive getani.
Sad bi mogla zastraniti u sociološku analizu propadanja takvih prostora, ali na vrime se zaustavljam. Stop.
Dakle, onda sam se još nadala da će se stvari okrenuti.
I krenula sm putem koji sam si ja u ovoj blesavoj glavi zacrtala kao ispravan.
Prva stepenica - Zavod za zaštitu spomenika kulture.
Mislim, kuća se nalazi u cjelini koju držimo jednom od najočuvanijih povijesnih gradskih jezgri na našim prostorima, osim toga bila je vlasništvo čovjeka kojeg smo također proglasili svojevrsnim kulturnim dobrom. Di drugo da odem?
I kažem ja njima svoje namjere i pitam: koje su moje obaveze prema baštini u eventualnom procesu obnove?
A koje su vaše?
Najprije su me iznenađeno pogledali. Jer sam ja vjerojatno jedina koja ih je to pitala. Izbjegavaju ih ko da su kužni. Jer di oni dođu, tu cviće ne raste.
Pa kažu oni meni: ne da ne smiš ništa na fasadi dirat, nego ćemo ti odredit nijansu boje na njoj. Doslovno.
Pa naravno, zato sam i došla, ali znate, za današnji minimalni komfor stanovanja, trebalo bi otvorit jedan prozor na dvorišnoj strani.
Neeee! Ni u ludilu.
Tu mi je već skočija tlak. Pa u istom dvorištu ima nadogradnja koja liči u birtiju na željezničkom kolodvoru. Koga je taj pitao dozvolu?
Da ne duljim više, stvar je propala iz nekih drugih razloga, ali ne sumnjam da bi mi isti taj Zavod podmećao noge di god bi stigao, da sam kojim slučajem ušla s njima u vrzino kolo.
A ja čak ne bi imala ništa protiv, ako je to u interesu očuvanja originalnog izgleda tog prostora.
Ali pitam ja sada. Gdje su bili ti zaštitari, tj. Grad. tj. Država nam vrla, kad su kasnije na istom tom objektu stavljene plastične škure.
Gdje su ti zaštitari kad nam se kuće urušavaju od neodržavanja?
Ovako je trebalo to izgledati.
Ja dođem tamo, oni me dočekaju s crvenim tepihom. Ponude mi svaku stručnu pomoć, pa čak i novčanu (povoljan kredit, nešto). Izlaze mi u susret. Pomažu, maze me i paze.
Pa ljudi, ja surađujem s vama na zajedničkom interesu. Na očuvanju baštine. Na oplemenjivanju našeg grada.
Ha, ha.
Jer oni sami tu kuću neće nikad obnoviti.
Nemaju u njoj čak ni financijski interes jer je privatna.
A zar nam ne bi svima trebalo bit u interesu da je ona obnovljena?
Evo vam jedna lipa sličica, da vam malo zorno dočaram o čemu pričam. A ovo je samo jedan od desetaka primjera:
Ovakvi prizori im ne bodu oči.
Uopće ih to ne zabrinjava.
Već 60 (!) godina.
To nije njihov posao.
Čiji je?
Ljudi moji, tu ne leži lova koji možete grabiti, ali leži nešto puno više.
Leži skrivena ljepota.
A i od ljepote se živi.
I od ponosa.
Već sam neko vrijeme tu na ovom svijetu i gledajući oko sebe zaključujem da sve teorije kad-tad prođu temeljito preispitivanje i prilično često pretrpe ozbiljne "rekonstrukcije". Nerijetko se neke i potpuno uruše i dobiju potpuno novi oblik.
Sjetimo se samo kako je prošla teorija da je zemlja ravna ploča. Otišla u prah i pepeo.
Ili, kad smo već na tome, teorija geocentrizma. Zvijezda-patuljak zvana Sunce odjednom se nametnula kao centar poznatog Svemira, a jadna Gea posramljeno se povukla u svoju malu nevažnu orbitu.
Ne trebamo ići tako daleko od zemljine kore, jer se na njoj svakodnevno ruše teorije i postavljaju nove. Od velikih "interplanetarnih" do " životnih istina" iz običnog svakodnevnog života.
Naučne činjenice iz područja medicine mijenjaju se brzinom svjetlosti.
Što je jučer bila istina danas je notorna laž.
Bezbrojne revolucije doživjele su i teorije nastale iz pročavanja našeg unutarnjeg "duševnog" života, zakoni našeg nedokučivog organa - mozga, centra-sunca našeg unutarnjeg Svemira.
Moglo bi se nabrajati do beskraja.
Pa ja sad imam jednu dilemu koju nosim u sebi odavno. Ne znam da li od momenta kad sam postala majka ili od prije, iz vlastitog djetinjstva kad sam počela dovoditi u pitanje neke postupke vlastitih roditelja.
Ne sjećam se da sam čula ili vidjela da je netko ikad doveo u pitanje majčinsku ljubav.
To mi se čini kao teorem nikad doveden i u najmanju sumnju.
Sve vrste ljubavi su podložne mijenama ali ona majčinska je neupitna, neuvjetovana, nesumnjiva i uostalom, evolucijski nepobitna.
Svoju djecu jednostavno VOLIŠ. Samo tako. Jednostavno. Bez imalo sumnje. Ako je Bog išta u nas ugradio s namjerom da to nikad ne mijenjamo, da ne preispitujemo i da samo bezuvjetno volimo, onda nam je to ugradio u genetski kod roditelja. Ako nam je evolucija išta odredila kao nepromjenjivu konstantu radi održanja vrste, onda je to - to.
Naravno, isključujem patološke oblike ponašanja i bolesne, psihopatske mozgove. Mislim na narmalnu većinu stanovništva Zemlje. I to ženskog. Bez namjere da umanjujem očinsku ljubav. Mislim samo da su to dvije stvari, slične ali različite.
Govorim o majkama zato što sam MAJKA i KĆER.
Dakle, u svojim mislima dovodim tu teoriju neupitne ljubavi u pitanje.
Ne, ne pitam se volim li svoju djecu. Nikad se nisam ni pitala.
Mislim da nikad ni neću.
Ali, kao dijete, isti taj teorem ipak se usuđujem preispitivati.
Djeca se vjerojatno pitaju: da li me mama voli? Voli li me na pravi način? Voli li me istinski da me može spoznati kao osobu ili me uvijek gleda kao dio sebe? Voli li me toliko bezuvjetno kako je to Bog sam odredio? Voli li me vječno?
Naime, padaju mi na pamet razne majke koje su obolile od Alzhaimerove bolesti.
Te žene su, u pravilu, prvo zaboravile da su ikad imale djecu. Svoju vlastitu. Unuci su im poznati, ali djeca koju su rodile, hranile, njegovale i voljele do bola, oni ne.
Zašto?
Jesu li ih ta djeca toliko iscrpila, je li ih njihova ljubav prema toj svojoj djeci potrošila, da su ih "izbrisale"?
Žene koje su ostarile, obolile od nekog oblika depresije, ili jednostavno po defaultu starosti postale sebične, ljute i ogorčene, umorne od životnih razočaranja i promašaja, zašto ne mogu naći snage u ljubavi svoje djece?
Zašto puštaju da njihova djeca razmišljaju da li su ih uopće ikad voljele na pravi majčinski način ili samo zbog socijalno uvjetovanog osjećaja dužnosti?
Zbog teorema.
Znam da postavljam teška pitanja, možda i priglupa, ali što vi mislite o tome?
Diram se u svetinju? Bogohulnički?
<
