morsky blog

Neke mi se čudnovate, da ne kažem bezvezne misli roje jutros po glavi. Valjda je to stoga što trebam krenuti u velike radne pobjede, udarnički rad, a riječ "morati" u meni stvara neki čudni otpor, pa se sve vijuge usmjere na smišljanje raznoraznih zvizdarija, pažnja se disperzira na sve strane, sluša se radijo, analiziraju se pisme... E to, to mi jutros privuklo pažnju.



Pitam se, pitam... ma ima li još neko misto na svitu koje je tako opjevano ka Dalmacija. Je li još ko na ovoj kugli tako kapitalizira svoju lipotu, svoj rad, svoje žulje i znoj, mocire, vinograde, maslinike, polja i voćnjake, svoje običaje, svoje žene, divojke, cure i curice, matere, ćaće, didove i none i svekoliku rodbinu, dicu, berekine i farabute, dičju ciku i igru, svoje more, sve njegove boje i ćudi, vale, plaže, školje, školjiće, sike i grebene, barke svih vrsta, masline, smokve, vino i ulje bore, smilje i bosilje, ruzmarin i lavandu i sve ostale autohtono a i uvozno raslinje, galebove leteće i hodajuće, njorce i dupine, ribe i ribare, mriže i sve ostale ribolovne alate... Svoje iseljenike i povratnike i one koji su ostali, svoje ridikule i dišpete, svoje jade i nevolje, nevere i fortunale. Svoje gradove, sela, mista i zaseoke, svjetionike, ferale... Ulice, trgove, pjace i pjacete, fontane, crkve, kampanele i spomenike... A tovare, tovare san zaboravila.
A brodove po vrstama... gajete, guceve, leute, bracere, vapore, trajekte (čini mi se da njih još nema), tankere i kaiće male i malo veće...
More da ne spominjen, more Jadransko, more lipo, more pitomo, more-divlja zvir... More i mornare, mornare i njihove ljubavi koje ih čekaju na rivi...
Ne mogu se više sititi, ovako brzinski, ali ima toga još poprilično...
Ovo san pokupila s radija dok ovo pišen.
Ima li iko na cilon svitu ko više voli svoju grudu nego što Dalmatinci vole Dalmaciju?

Sudeći po količini pisama - nema!



Evo samo jedan nasumičan stih, upravo ga slušam:

Vidija san svita i svita
ma nigdi takvi ne postoji kraj,
Nigdi cviće tako ne cvita
tu Bog na zemlji je stvorija raj.
Nigdi cviće tako ne cvita
ka u Dalmaciji.
Od lipote, stalo je sve.
Dalmacijo, ni vrime ne gre.
Dalmacijo, cili san tvoj,
Dalmacijo, cvite moj.



Iman ja omiljenih i manje omiljenih, iman i onih koje mi idu na živce, ali moran priznati da ih veći dio svog života volin čuti.
Ono, ka šta volin čuti glas onoga koga volim, kad reče: evo me, doša san, ono, kad osjetin da san doma, na najboljen mistu na svitu. Tamo di triban biti. Di spadan.

A ima i dana kad se pitan ovako glupa pitanja ka sada.
Jer stvarno je glupo pitati se je li mi najviše volimo svoj komadić svita.
Svi su ljudi i krajevi isti, ali neki bolje pivaju.

Ima dana kad me ni sve te pisme skupljene na hrpu ne bi uvjerile da živin u raju. Njanci u predvorju raja.
A ima i onih dana kad me raznježi samo jedan dalmatinski stih. Naježim se nekad od lipote glasa ili suglasja. Suze dođu od velike lipote.
Nekad mi se čini da je od silnih stihova i dalmatinskog "melosa" došlo do inflacije. A onda čujen neku novu pismu i zaboravin...
Dođe mi pun kufer i Dalmacije i grada i sela i škoja i mora, a onda Gibo jednostavno kaže "judi, evo me doma"....

Svašta se o nama može reć, lipo i grubo, puno toga ne znamo radit, ali jedno znamo i u jedno se razumimo: u pismu.

A ja danas stvarno ne znan šta bi o sebe, pa balinjan...



Hari Rončević: Tamo di mi sunce sja

Sada za sve fala ti
uvik ljubav bit ćeš mi

Zadnje zbogom kažen ti
sutra moran otići

Nesrića nas spojila
prije puno vrimena

Zemljo lipih godina
di san rođen iden ja
tamo di mi sunce sja
di je stara maslina
plavin moren kupana
dalmacija...,
di mi misec
svitli put
nebo sja u zvizdama
zemljo mojih didova
vraćan se ja

sad se vraćan okle me
južni vitar donija
iden opet stat na mul
di sam prvi korak pa
zemljo lipih godina
di sam rođen iden ja
tamo di mi sunce sja
di je stara maslina
plavim morem kupana
dalmacija
di mi misec svitli put
nebo sja u zvizdama
zemljo mojih didova

vraćan se ja
vraćan se ja...

zemljo mojih didova

vraćan se ja
vracan se ja...


(lalalala... morate sami pivat jer ne mogu nać snimku...)

Svaki put kad liti zaladi, kad vrime odstupi od zacrtanog pravca, kad se meteorološki zakoni okrenu naopako, meni fešta. Ludo vrime - ludilo.
Obožavan liti obuć duge rukave. I ka šta Proustovog junaka okus kolačića namočenog u čaj od lipe transportira u djetinjstvo, na mene isti učinak imaju dugi rukavi i čarape liti.
Krenem u potragu za izgubljenim vrimenom. A ta potraga ne traje dugo. Brzo joj ugledam cilj.
Vrati me na skalinu isprid nonine kuće di sidin sa prijateljima iz južnog dijela mista, mojin litnjim kompanjonima, sidimo toplo obučeni i guštamo u kiši i vitru, naježenoj koži, osušenom znoju nakon dugog perioda suše i vrućine.
Uvik na toj istoj skalini u kaniželi kraj kuće sidin. Vidin se. Mala san. Plavokosa mršavica tamne kože, osušene od sunca i soli, kose još mokre od maloprijašnjeg kupanja u moru škurom od nadolazeće nevere.
Raširenim očima gledan turiste u šetnji. Egzotičan prizor ti furešti.I oni toplo obučeni, jahtaške vjetrovke, dizajnerske mornarske majice, šminkerske traperice i šlape... Mi prema njima parimo oni afrički domoroci, onako crni ka tovari i obučeni zbrda-zdola, samo da je toplo... Na plaži smo svi nekako sličniji, osin boje kože, tu smo u prednosti, naše nijanse su puno lipše, prirodnije.
Zamišljamo njihove daleke zemlje. Ljubomorni smo, a da nemamo pojma na što. Kroz njih gledamo krajeve i gradove u koje nikad nećemo ići, ali ipak nam ostaje mogućnost, ostaje "možda" kad odrastemo...
Svejedno smo sritni.
Bezbrižni kako samo dica mogu biti.
Nasmijani od uha do uha.
Tako nas vidim.

Obožavan litnje nevere. Volin blagdan koji se kod nas zove Gospe o sniga, a pada na Dan domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza.
Volin zamišljati da je usrid lita pa snig. U Dalmaciji. Di više ne pada ni o Božiću...











Ali isto tako volin kad se nakon kratkih zahlađenja lito vrati u svoj svojoj raskoši.
Kad se vrate litnje ranojutarnje bonace koje nagovješćuju nemoguće vrući dan.
A ja na moru...
Peckanje sunca na koži, dodir svježine mora, oštar kamenčić pod stopalom, glatki oblutak u ruci, jedro na pučini, miris soli i suhog smilja... Nebrojeni su taktilni, vizuelni i mirisni podražaji koji na mene imaju isti učinak kao i ljetna nevera. Učinak "kolačića u čaju".

Mislin, svi smo odrasli ljudi, možemo malo i o seksu pričat, ne samo o politici i političarima. Iako su ta dva pojma najčešće međusobno čvrsto povezani u verbalnom klinču i čini mi se da su postali neodvojivi.
Budući da sam ja pristojna i sramežljiva osoba, ovo će biti kratak post.
Samo sam tila obznaniti da sam napokon saznala, i to, molim lipo, iz najozbiljnije informativne emisije, jednog od nebrojenih dnevnika ili vijesti, između dvije najfriškije informacije, "upravo pristigle u našu redakciju", o lociranju, identificiranju, uhićenju i predstojećem transferiranju doktora Dabića, alijas bakanskog krvnika Karađića Radovana, dakle ja sam saznala, sigurno i svi vi drugi, da živin na krivom mistu. U krivoj regiji. Jer ako već živite ili životarite u Hrvatskoj, onda vridi živit samo u Slavoniji.
Ako ne znate o čemu govorin, informirajte se. Jer je agencija za ispitivanje javnog mnijenja, zaboravila sam koja, prezentirala rezultate ankete provedene na reprezentativnom uzorku od 500 ispitanika u 50 gradova i obznanila poražavajuće podatke da su samo Slavonci zainteresirani za seks više nego za sport ili neke druge stvari.
Eto.
To vam je to.
Najgori su Riječani.
Mislin, nisam to ja rekla. Ne znan ja kakvi su oni. Tako kažu anketari.

Pisala bi još o toj intrigantnoj temi, ali moran ići.
Popravit prosjek regije.

A i vi bi se mogli potrudit, a ne samo po tastaturi kljucat.
Mislin, tako se sramotiti....

Ne znam kako je s vama drugima, ali ja sam već umorna ka pas od pustih događanja. Predstave, koncerti, eventi, fešte i feštice, čovječe, toliko je toga da ne moš pratiti. Ovi ljudi-namjernici, steći će skroz krivi dojam o nama. Misliće da baš ništa ne radimo nego se kulturno uzdižemo. Feštamo i uživamo. Slušamo milozvučne zvuke. Skačemo grupno u more. Pivamo i plešemo. Partijamo.
(Kad ono, zemlja ozbiljnih, zaposlenih i zabrinutih ljudi.
Koji u znoju lica svoga zarađuju kruh svoj. Baš kako je Bog reka onom lakovjernom Adamu kad ga je potira iz raja zemaljskog. Da izlučuje tjelesne tekućine: krv, znoj i suze.)

Ne moš pratit sve. Pa se onda jedna obitelj mora rascipit, razdilit, razaslat članove na različita mista. Da ne bi štogod promaklo. Strateški se rasporedit. Dolazi do familijarne destrukcije.
Moraš dicu poslat da rade. Da isfinanciraju te silne fešte. Jer one koštaju. Triba štogod izist. I popit. I kupit koji kineski suvenir.
I tako starije dite radi. Na štandu. Mlađe kupuje. Na štandu.
I tako smo na nuli.
Roditelji rade. U poduzeću. Rade i vikendom, fušare u turizmu. Onda uzmu novce, pa i oni odu glumit turiste. Potroše kune po feštama.
I tako imamo jedan zatvoreni krug.
Kako došlo, takom pošlo.

Tu je bila ćer:


(Milenijska fotografija Šime Strikomana)

Da je ne bi šekivali, roditelji su si odabrali feštu priko puta. Dilija nas zadarski kanal:
Fešta punog miseca:











A ovo je pun misec bez fešte:

E jutros mi je definitivno jasna jedna stvar. LJETO NIJE ZA RADIT. Barem ne ovaj dio ljeta od 15.07. do 15.08. i bar ne poslovi koji se obavljaju vanka, na ulici. Lako je meni u klimatiziranom uredu, ali moji kolege koji rade vani, e oni su pukli. Jutros se svađaju, viču, nude otkaze, spominju se stare razmirice i prastare svađe, samo što se ne dovate...A sve to što su frustrirani od ovog zvizdana. A ni meni nije lako. Treba u 15 sati krenuti na dug put kući preko užarenog kamena i zapaljenog asfalta, a ako nije tako vruće onda horde turista navale u grad pa ne moš proć... Nepodnošljivi šarm mediteranskog grada u ljetnom periodu... Treba stvarno na kolektivni godišnji odmor, na more, u more, u brod, u kaić, i "sve četiri u zrak" kako to naš narod lipo kaže. Samo prije triba stavit natpis na ulaz u grad/misto: "Sorry, closed due to vakation". Stojte doma i hladite se. Mi nemamo snage vas služiti. Ne možemo vam niti šolde uzeti. Vratite se kad izume vanjske klime. Za hladit grad izvana.

E pa, još kad se VRATITE s godišnjeg odmora ko što sam se ja tek vratila... (A kad me tako dopalo, što ću, bolje i to nego ništa.) I onda odete na blog pronaći osvježenje, a ono svi blogeri otišli nekud. Valjda na godišnji odmor. Na more. Pa sad umjesto da ih čitam doći će mi tu. Osim fizikalca (iz Vrpolja, ko ne zna, u dalekoj Slavoniji), on nema vremena doć do mora, potrošit će cili godišnji samo do po puta.
Samo su ovi "morski blogeri" stameni i nepoklebljivi. "Ne damo se, još smo uvik mladi..."
Naime, kad sam se vratila na blog malo sam prošetala na brzinu da vidin di je ko. Naišla sam na post "broda u boci" (jako mi je drag, nekako uvik kaže ono što ja mislim reći, ali na bolji način) "Dalmacija koje više nema". Pa ću se nekako nasloniti na taj post jer sam i ja nešto slično tila reć. Evo mu i besplatna reklama, odite pročitati na broduboci.blog.hr.

broduboci

Brod piše o Dalmaciji koje više nima, o Šimi koji više ne vadi parangale i vrše, o njegovoj ženi koja više ne kuva brudete i druge dalmatinske delicije, o klapi koja više ne piva u konobi, o našem siromašnom kamenjaru na kojen su naši didovi radili prekrasne suhozide i uzgajali vinograde i maslinike (a lini li su bili ti Dalmoši!) a koje mi sad rasprodajemo svjetskim i domaćim hohštaplerima jer ne znamo šta bi sa svojim bogatstvom od kojega smo sve siromašniji u ovom okrutnom suvremenom konzumerskom društvu. Mislin da je slično i s drugim krajevima zemlje, sa hižama i sokacima itd, ali mi najbolje vidimo ono što nam se događa doma.
Te Dalmacije nema odavno. Možda nije nikad ni postojala takva, nego smo je mi takvu samo sanjali i pretvorili u legendu. Jer ovdi život nije bija med i mliko, daleko od toga, i čovik se uvik borija da se izvuče iz sirotinje. I malo pomalo je uspija, ali naravno da nije moga ni sanjati di će ga to odvest i nije moga staviti crtu - e sad je dosta, sad ću stati. Ljudi su bižali u svit tražeći utopijsku zemlju lagodnog života, pa su crnčili gore nego doma po Amerikama i Australijama, ali sumnjam da su našli sriću, pravu sriću. Našli su obilje u praznini, ili obrnuto. A ovi što su ostali doma... e oni su su se upirali svim snagama da se izvuku iz onoga za čim mi danas žalimo. Otkrili su turizam, ostavili ribu (vidi primjer Korčule, a i svih drugih) i masline, smokve i rogače, otišli u fabrike po gradovima, opustili otoke i zaleđa...



Šime u mornarskoj majici još možda lovi ribe, ali ne vršom i parangalima, to se ne isplati, kupija je koću i svakojake moderne alate i oće polovit svu živu ribu, ko šljivi unuke, oni će ionako isti pilule, ne vozi se više u drvenom kaiću nego u zvijeri od glisera koji potopi sve drvene kaiće oko sebe, a sin se vozi na skuteru, oš onom po cesti, oš po moru. Napravija je pet-šest apartmana pa ih iznajmljuje za skupe pare, baš ga briga što to rade i svi susjedi pa mjesna infrastruktura ne može podnit toliki pritisak onih 40-ak dana, nije to njegov problem. Proda je nešto didovine da ima štogod za stančić u Zagrebu kad dica odu na škole... A Božemoj, ko mu može zamirit, živit se mora i to ne bilo kako nego onako kako se danas već živi...
A njegova žena, moderna Dalmatinka, skockana i ušminkana, ili je na plaži ili u šopingu u nekom mega-storeu, sigurno ne kuva doma brudet od škrpine ili ugora, ne pravi njoke za pašticadu, nego je kupila neko gotovo jelo za bacit u mikrovalnu...
Ne, ne pričam o Kaliforniji, nego o bidnoj Dalmaciji.
Klape više ne pivaju po portunima i konobama za svoj gušt, nego po Poljudu i Maksimiru za dobre pare...



Ali isto tako, stvari se mogu pogledat i iz drugog kantuna. Šime ne radi ko rob na žarkom suncu, ne pravi mocire, ne kopa i ne ribari po starinski, ne muči se ka pas, ne tuče more nego u njemu uživa, žena mu ne iskuvava lancune, nije izmučena i iscrpljena od teškog rada, posvećuje se svom Šimi, sebi i svojoj dici, lipa je i dotjerana, osunčana, lipo obučena...Klape više ne pivaju za gušt, ali su dobile zasluženo priznanje i pristojnu lovu.



Ali istina je da smo se prokurbali, pogrubili, podivljali i pomanitali od ingordicije (prevedeno - pohlepe). Samo nisam sigurna da smo smo se mi tako prominili. Uvik smo bili malo zajebani i zavidani ljudi. Uvik je bilo pohlepnih, zavidnih i primitivnih. Samo su se okolnosti prominile. Pružila se prilika. Prilika za brzo bogaćenje, za lagodn život. Pa smo mi, ovako frustrirani i oslabljeni stoljetnom oskudicom (ne bijedom!) brže-bolje posegnuli za ponuđenim blagom. A malo smo pretjerali. A bogami nam i furešti svojski pomažu u devastaciji ne samo okoliša nego i svekolike kulture i uljuđenosti življenja.

A jebiga, to je tako, i sad ne triba stat i plakat. Nema koristi. Stvari neće krenuti unazad. Triba se pridružiti "pokretu otpora", triba očuvat ono što vridi čuvat, sve divote koje su nam još uvik raspoložive, prihvatit novo sve što valja.
Ja sam nekako optimist, i držim se one zagorske da "nigdar ni bilo da ni nekak bilo". Dalmacije više nema onakve kakvom je se mi sa sjetom sićamo i nikad je više neće biti. NIKAD. Ali ko kaže da to novo što dolazi mora biti samo ružnoća i uništenost. Svi možemo, svatko na svoj način, protiv toga se boriti. Ljepotom protiv ružnoće.
Uljuđenošću i pristojnošću protiv divljaštva...

Tako se ja tješin...
I ka i moji zemljaci, Hari R. i Brod u boci, da se stoput rodin, tila bi se rodit tu (bar 80 puta, a onih 20 puta bi isprobavala neke druge krajolike).

Moj skromni doprinos tom svojevrsnom "dalmatinskom pokretu otpora" koji se bori protiv ružnoće života u svakom smislu, nadam se da je moj "way of living" koji bih volila provat ukratko opisati.
Svi moji preci su otočani. Živili su teškim težačkim i ribarskim životom na otocima zadarskog i kornatskog arhipelaga, vridno radili, brali masline, smokve, ribarili, malo i zdravo jeli i pili i ljubomorno čuvali svoje kamenjare. Onda je generacija mojih roditelja otišla u grad raditi, a na otocima očuvala nešto malo vinograda i maslina što su mogli vikendima. Turizam je uzimao sve više maha. Ljudi vidili da nude novce. Pa ih počeli uzimati. Stvari su se malo popravile. Život je posta lakši. Malo. Teži na neki drugi način.
Začudo, što se na otocima lakše živilo, to su postajali sve pustiji. Pustimo sad teoriju da je tamo još uvijek život teži. To svi znamo. Ali nije to jedini razlog napuštanja škoja. Prejaki je magnetizam gradova koji usisavaju okolno stanovništvo ko veliki usisavači i onda rastu i rastu dok ne prerastu sami sebe. A mi shvatimo da smo se upleli u mrežu i da ne možemo natrag.

Ja pokušavam natrag. Natrag svojim korjenima. Natrag prirodi. Natrag ljepoti. Natrag svome škoju. Kad ne mogu drugačije onda barem vikendima i za godišnji odmor.
Na otoku na kome su moji noni i none imali nešto maslina i pašnjake za ovce, ja danas imam vikendicu. Oni su na njemu teško radili, a ja uživam. Oni su do njega veslali, ja se vozim u plastičnom brodu s mariniziranim automobilskim motorom. Oni su imali samo šteriku i komin, ja imam struju iz solarnih panela, plinski špaher i frižider. Oni su čuvali, strigli i ganjali ovce po škoju na kojem ja sada sadim cviće.I sve tako.
Ali to je život. Možda je upravo ovo bio NJIHOV san kao što je njihov život sada naš san.



Ja želin virovati da je njima drago što pokušavam očuvati barem trag njihovog života. Života koji je njima bija grub, a mi ga sada sa sjetom bojamo u ružičasto. A ustvari njegova boja je bila duboko modra. Ka more.
A čini mi se da i u krvi moje dice već počinje teći more.
I zato mi se čini da nema straha za Dalmaciju.
Nekako se uvik izvučemo.
A možda sam samo danas stavila neke ružičaste očale.
Ko zna?

... nije meni što je subota, litnja subota, a ja radim. Minjan kolegicu na godišnjen.
Nije meni šta san sama samcata u firmi, koja ima i blagajnu... neće valjda. Nije meni šta san žensko od 50-60 kila žive vage pa bi se lako obračunala s ... bolje da ne spominjen, da ne zoven vraga. Nije mi ni što je izvanka vrata od firme aparat za kavu kojeg nepogrešivo redovno subotom i nediljom pohode narkići u potrazi za dodatnim izvorom prihoda.
Nije mi to.
Nije meni šta nakon posla po zvizdanu iden busom u ortopedsku bolnicu, nije to daleko, samo po ure vožnje, a do autobusne stanice samo po ure pješačenja. Drugih po do bolnice. Nije mi šta iden najgrintavijoj osobi na cilon svitu i bližoj okolici. Nije mi šta će me upilat i izdeprimirati. Nije mi šta me po povratku čekaju tri sestre spomenute grintavice, vrlo slične, da ne kažen, ćimavice, sa sto pitanja i potpitanja, koja uživo, koja telefonom. Jer je tako lakše nego otić tamo.
Nije mi ni šta navečer iden na otok, sutra na drugi, nije mi šta mi je sutra smjena gostiju, pa triba pospremiti kuću. Pa iman cila dva sata za ušminkati 60 kvadrata i iljadu kvadrata okućnice. Šta je to meni? Mačji kašalj.
Nije meni šta mi je dragi moj muž izveo turistički pothvat stoljeća. Gosti javili da dolaze u ponediljak, da izbjegnu gužvu. Ovi sadašnji tribali otić danas. Cili dan za pospremanje (rekli bi PRAVI iznajmljivači - pa gubiš x eura tako. Gubin, ali mi gosti dolaze u tip-top kuću, steriliziranu, pasteriziranu i drugim postupcima osiguranu okolinu, točno onakvu u kakvu bi ja volila doć, da sam kojim slučajem, ja turist).
E, ali zašto bi bilo sve jednostavno, po planu, kad možemo zakomplicirati i začiniti. Razbiti rutinu i dosadu.
Daklem, ovima koji dolaze je najprije reka da on ne može u ponediljak s posla i da izvole doć u nedilju po dogovoru.
Onda je u firmi pita dan godišnjeg. Dali mu. Onda je nazva ove sadašnje "odlazne" goste i reka in da ostanu do sutra. Jer su oni tako tili od početka. Neka se komodno, polako spreme, neka se dica naspavaju, on će doći po njih brodom oko deset, jedanaest.
Onda je sinoć nazva one "dolazne" i reka da dobro za ponediljak. A ne, mi smo se spremili i dolazimo u nedilju, kako si reka. Tamo smo do deset-jedanaest. Ma, prekrasno!
Nije meni uopće to. Uspiću u petnaest minuta ono za što mi inače, nespretnoj i pipavoj triba 48 sati.
Ma ne, nije mi to.
Nije mi ni što san jučer cilu zaradu od prvih gostiju dala za režije, i još mi fali par sto eura.
Nije mi ni što san sinoć bila malo vanka, na "Noći punog miseca", pojila malo neke sumnjive tunjevine, popila veliku pivu, pa me bolija drob, a glava mi još nije baš najbistrija.

Nije mi šta me je jedan pacijent sad upila.
Nije mi sve to. Nije mi ...

Znate što mi je?

NEMAN UPALJAČ!
Sve san ladice prevrnila, sve ispregledala, nema ni jedne bijedne šibice. Našla san dvopeka, ključeva, uložaka, tampona, štapića za uši, lakova za nokte, jabuka, možda štogod i za ručak iskopam... Ali upaljača NEMA.
Jedina prilika da mogu pušiti u uredu, sad kad sam sama, da ne moran na hodnik, i - ćorak.
Ma, sad bi firmu užgala! Pa nek je dođe kanader gasiti.
Ali - nemam čime.

Na portalu e-zadar može se pročitati i gledati:

"U Zadar je jučer predvečer uplovila motorna jahta "Agram".

Kako neslužbeno saznajemo riječ je o novogradnji nizozemskog brodogradilišta Heesen, dužine 44 metra, širine 9 metara, s gazom od 2,5 metra. Kapacitet spremnika goriva je 69.000 litara, a svježe vode 16.000 litara.

Izgrađena je od aluminija, a dva dizelska motora MTU 16V 4000M90 snage 2.720 kW, mogu postići maksimalnih 26 čvorova i krstareću brzinu od 24 čvora. Maksimalni doseg od 3.200 nautičkih milja postiže pri brzini od 12 čvorova.

Zanimljivo je da je ovoj jahti matična luka Zadar, a također neslužbeno sazanjemo da je prilikom gradnje bila poznata kao projekt "Klobuk 2", iz čega se da zaključiti da je kao i jahta Klobuk, u vlasništu koncerna Agram prema kojemu je vjerojatno dobila i ime.

Tako da je sada Agram sa svojih 44 metra dužine najveća megajahta koja plovi pod hrvatskom zastavom."



To su vam tehnički podaci, koga zanima.
A evo još pojedinosti:
Procijenjena vrijednost jahte je cca 20 milijuna eura, što je čini najskupljom u Hrvatskoj. Ima još NAJ-atributa, naravno: najluksuznija, najveća, najljepša, ukratko sve NAJ-NAJ.
U dogovoru s vlasnicima uredio ju je arhitekt Hrvoje Lovošević (sad je vjerojatno lova-šević), poznat po uređenju elitnog kluba Labirint u Dubrovniku.
Jahta je kapaciteta osam gostiju u pet kabina, ima veliki jacuzzi i bar na otvorenoj palubi, garažu za glisere i čamce, što mene uopće ne impresionira kad nema uzletište za helikopter ka Abramović. Ali polako, strpljenja, doći će hrvat i do takve jahte, ma što helikopter, bit će to nosač aviona.
Posada jahte ima osam članova koji također imaju komforne kabine, a kapetan ima poseban apartman (pa što, imaju ga i neki drugi kapetani, vrlo posebne apartmane).

Još neki detalji: u rezervar stane 100.000,00 eura goriva (ako se ne dočepaju plave nafte, pa bi bilo malo povoljnije), pa bi to moga biti mali problem jer malo pumpi na Jadranu ima toliki kapacitet. Možda bi vlasnik trebao razmišljati dugoročno, pa od Amera uzet u najam jednu bušotinu u Iraku, da se osigura od možebitne nestašice u Hrvatskoj. Ne znam, samo predlažem...
Održavanje jahte vlasnika košta 100 eura po SATU.
Tjedni najam je 100.000,00 eura, što je sasvim prihvatljiva cijena s obzirom koliko vlasnika dođe dnevno održavanje.



Eto, ja sam se informirala. Moraš takve stvari znat u današnje vrime, inače si OUT.
Ako vas zanimaju podaci o jahti Slavice i Bernija, tu sam, sve znam, samo pitajte. Maritimne sposobnosti, kapacitet spremnika, karakteristike motora, mislim, nema što nemam u malom prstu...

E, sad. Smislila sam plan. Mislila sam da se mi blogeri koji još nismo konzumirali svoje godišnje odmore, skupimo i unajmimo Agram. Malo je mali, samo osam ljudi može ležat u krevetima kraljevskih dimenzija, ali kvragu, stisnićemo se, može nas i više stati. Ljudi smo, dogovorićemo se. Mislim, ne u mom krevetu. Ja sam navikla na velike krevete, pa ne mogu sad naprasno minjat standard na gore, a osim toga sam i pokretač, idejni začetnik akcije, pa će stiskanje bit po drugim kabinama, molim lijepo.
Nemojte mi se izvlačit da je skupo. Sve sam ja smislila.
Računica je jednostavna. Svi ćemo se prijavit ka posada. Obavezni dress-code je mornarska majica i gusarske gaće. Može i povez za oko, ali nije obavezan. Može i drvena noga i kuka, također nije obavezno.
I onda ćemo svi održavati jahtu. Na životu. Možemo joj i umjetno disanje davat. Da je održavamo. Na životu. Za sto eura po satu. Mislim, nisam ja izmislila tu cijenu. To toliko košta. I ima da nam se toliko plati. Znači, utržićemo 2.400,00 eura na dan.
Puta sedam dana je 16.800,00 eura.
Imamo nadoplatiti još 83.200,00 eura što je sasvim razumna i prihvatljiva cijena.
Ne zaboravite uzet đeparac za gorivo.
I za sladoled.

Eto. To je moj plan.
Mislim da je ideja tako dobra da bi me vi, draga blogerska posado, trebali primjereno nagraditi i počastiti. Na koji način, smislite sami.

Reklamni slogan agencije koja ima brod u čarteru mogao bi biti: "S Agramom na sigurnu plovidbu!"

Ma, puna sam dobrih ideja. Ka šipak.

P.S. Slike su s interneta, bila bi ja stavila svoje, ali mi muž nije da izađem iz auta i poslikam, jer da je to seljački.??? Vidiće on ko je seljak kad je ja slikam IN-SIDE.
Bila je parkirana kraj pumpe, nama trebalo gorivo, ali nisu više imali, jedva smo do doma došli.

P.S. 2:
Pa, dobro di ste!? Ima već dva sata da sam vam podastrla svoju briljantnu ideju, a od vas ni traga ni glasa?! Pa di ste? Nije vrag da ste se već raspršili po jahtama, onako pojedinačno?
Ma vidi ti njih....

UGODAN VAM VIKEND ŽELIM.

... danas neću pisati, samo ću ići u goste. Počnite pisati nove uratke, kuhati kavice i peći kolačiće.
Uvatila me fjaka. Ne da mi se ništa. Ne mogu se izvlačit na vrime, jer je vrime prekrasno. Nije puno vruće (još), vitar (vitrić) je sa sjevernih strana, nema sparine, more je blizu, miriši, sve je za pet. Osim mene.
Fjaka. A šta bi drugo bilo. Ipak sam ja, jelte, da prostite, tu di jesam. I to što jesam.
A imam i nešto posla. Ovog, za koji me plaćaju.
Izvući ću se, ka i uvik kad sam prazne glave, što je često, sa slikama.
Isplatila se svaka kuna koju sam dala za Olympus, kad sam ga samoj sebi poklonila, ne sićan se više kojom prilikom. Nije da sam postala umjetnik, ali samoj sebi sam darovala zadovoljstvo. Vama možda tlaku, al ipak smo sami sebi na prvom mistu, zar ne?
Pa onda evo, da vas malo gnjavim s mojim zaustavljenim trenucima života. Prilično običnog i nezanimljivog.
Ali zato postoji blog. Da mi obični i dosadni i prosječni imamo di ostavit dokaz da smo i mi tu negdi. Motamo se.

Update: ništa od slika, ne radi mi photobucket. Fali mu memorije, ili tako nešto. Posenilija. Alchajmera dobija.

Danas je dan praznog papira. Nema riči, nema slika.
A ni komentirati se nema što.

Opet apdejt: ma ne bi ja bila ja da nisam nešto prčkala i popravila. Bolje reć "popravila".

Skupljaju se oblaci:


Odoh ja, napuštam asfalt i kamen, najbolje je s morem pod nogama:




Nakon vrućeg radnog tjedna, nas radnike dočeka ovakvo subotnje vrime. Jugo i kišica, vani vruće, more hladno. Pa jesmo li mi to baš zaslužili? A, valjda jesmo:


Ali neke to ne ometa u vježbanju dujedraganja-stila:


Bili malo na groblju, pljusak nas doveo u crkvu, gdje smo ja i moj sin razrađivali novu teološku temu: je li Majka Božja pljesnila kada Isusa po guzi kad je bija mali? Ja smatram da je, jer je bila samo mama, a on dite, on misli da tako drastične metode nisu bile potrebne...


Jel mi dobro oćale stoje?


Đir prije spavanja:

Evo ih!


(slika iz Cropix arhiva, Slobodna Dalmacija)

Oni su krivi!
Oni su naša sramota!
Ma koji Livingstoni, koji simboli slobode, koji junaci pisama dalmatinskih. Obični seronje su van to! I ne znan kako se dalmatinski dečki u lovu svim sredstvima na sve žensko svih boja i nacionalnosti mogu nazivati po njima?! Tili bi reć da su ka neki fakeri, kad ono obični seronje!

Svaki stanovnik Dalmacije, poglavito vlasnici brodova i brodica, kaića, gajeta, guceva, sandolina i gumenjaka, skutera i svih mogućih drugih plovila, može biti vjerodostojan svjedok kad Uskok nakon istrage preda Državnom odvjetništvu dokumente o protudržavnoj djelatnosti i kad nadležni Sud (bilo koji na području Dalmacije, Primorja, Kvarnera i Istre) pokrene proces stoljeća protiv tih ptičurina koji nam tako narušavaju ugled uredne i ušminkane "turističke destinacije" (obožavam taj izraz i uvaljujem ga di god mogu), zemlje-otkrića, najcool-odredišta suvremenih bjelosvjetskih nomada - turista.
Naime, svi navedeni vlasnici plovila mogu Sudu predočiti dokaze o posljedicama brze probave tih nesretnika koje s teškom mukom uklanjaju sa svojih paluba, a bogami, posljedice nisu ništa manje ni po kopnene dijelove Dalmacije. Njihova nezgodna navika da iz zraka, lukavo, nenadano i precizno gađaju smrdljivim projektilima ciljeve koji im se nađu na putanji leta, stvarno je svima dozlogrdila. Kad tome pridodamo njihovu lopovsku narav, sklonost da prosjače hranu a, bogami i da je ukradu ako se načas maknete iz plićaka u kojem ste čistili zubace, kovače, škarpine, čak i obične srdele, ili što se već spremate izist na siromašnom mediteranskom stolu, ili ako ne nadgledate gradele na kojima se ista hrana peče, dakle, ako zbrojimo i oduzmemo sve te oblike njihovog devijantnog ponašanja, stvarno je krajnje vrime da ih jednom zauvik protjeramo s ovih prostora.
A uostalom, i ono njihovo kreštanje već ide na živce....

Naša najuređenija, najlipša i najuljuđenija marina u Dalmaciji, rogoznička Marina Frapa poslala je novinama emajl slijedećeg sadržaja:
"Marina Frapa ima sklopljen ugovor s Amerikancima koji satelitski (!) nadziru cijelu marinu. U jednom dijelu ugovora postoji stavka da se marina štiti od galebova koji su nam, oprostite na izrazu - usrali cijeli novi gat. Naime, Amerikanci satelitskim navođenjem šalju rakete koje se aktiviraju iznad marine i zvuče kao zračni top, kako bi rastjerali galebove koji inače dolaze za ribaricama koje se bave izlovom ribe na crno."

Kažu u Slobodnoj da tako doslovno piše u emajlu.
Pocrtala san ja.

Eureka!
TO su pravi krivci. Galebovi su samo njihovo oružje. Sredstvo diverzije. Tih pravih krivaca: RIBARA. Ribari vulgaris domesticus dalmatiensis (sori na mom latinskom, odavno ga nisam imala prilike vježbati na nekom autentičnom govorniku, inače ga govorin ka da san se tamo rodila).



Ribari su smetala. Imaju ružne, šporke brodusine, neuredne i smrdljive, oni sami su neuredni i neobrijani, smrdljivi i ružni, neugledni, neispavani, s podočnjacima. Popajevi najobičniji, nećemo se valjda s njima prezentirati, imamo mi hrvacke mistere, lipe i uredne, namirisane i depilirane, istesanih tjelesa, oni su za pržencu i pokazivanje u kupaćin gaćama sa svin atributima. To šta su ponekad skloni dilanju ekstazija, samo dokazuje njihovu europsku orjentiranost. Pa neće valjda ić na ribarski brod potezat mriže kad je komodnije dici utržiti koju tableticu.



Ribari, pih.
Možete li zamisliti da se oni onakvi, s onakvin brodovima, motaju u blizini marina, da uopće ne spominjen marinu Frapa - najbolju marinu na svitu (na svitu, molin vas!) u 2006. godini? Da ih se viđa po takvin mistima koja su okupljališta đetseta i velikih gubica sa mega-jahti, koje nam donose toliko koristi da bi svi ničice tribali pasti kad nam se nađu u vidokrugu. A ne grintat ka ja, da in potope cilo naselje kad prođu u raskoši svoje pune brzine (neću više, majkemimile!). Da ostavljaju samo bogataške škovace, otpadno ulje i govna, da prostite.



Ma ko još oće ribar bit? Koga vraga triba ribe lovit ovdi u Jadranu, kad ima lipih, uvoznih. Stvarno nepojmljivo. Nek ribare Portugalci, Španjolci, Norvežani i Islanđani za nas, a ove naše ribe koje su ostale nek pokupe Talijani i - mirna Bosna. Ups, ne Bosna. Ona nema more. Ni ribe. Ni ribare.
Uostalom, ionako se ribe pomalo povlače pred bukom i šporkicom i naftom silnih brodova i mega -jahti i običnih jahtica. Još malo pa ih neće ni bit.



Sad kad smo razdilili, razdavali i za sitniš poprodavali ovo malo škrte zemlje i mora dalmatinskog, (ustvari hrvackog, da mi se Hrvati ne uvride) da bi se odabrani mogli baviti turizmom, elitnim naravno, sad kad su nam doveli ugledne goste na megajahtama i napravili po aerodromima VIP-terminale za uglednike i bogataše koji su se uputili na svoje ploveće hotele ili u hotele-visokokategornike, sad moramo ušminkati ovu siromašnu i primitivnu zemlju Dalmaciju, ovaj "Mediteran kakav je nekad bio" (valjda je nekad bija hoh, u međuvremenu smo malo podivljali). Triba stvoriti pitomu pastoralu ugodnu bogataškom oku. Nemaju oni šta gledat ribare i ribarice (to su brodovi, ne žene-ribari), ribarnice i ribarsku industriju, nedajbože tvornice ribe, brodogradilišta, škverove, istezališta, male lokalne brodice nepoznatog porjekla, no-name pasare, kaiće, leute, gajete. Barkarjole, i to.
Škverove triba pobrisat s lica zemlje, ka da ih nikad nije bilo, sagradit hotele i resorte, akva-parkove i...ne znan, našlo bi se još ideja.


(zaboravila san kome san maznila ovu sliku, možda sa stranica Brodotrogira - uskoro jednog od bivših)

Neću ovdi ni spominjat da triba očistit teren od silnih kuća, apartmana, i ostalih građevina lokalnog stanovništva, koje se bezobrazno trsi zaraditi nešto od tog silnog turizma koji se nametnuo ka jedini izvor prihoda na ovon komadiću Sredozemlja. Koji nisu otišli po Amerikama i Australijama nego su ostali ovdi, sve živo betonizirali ne bi li kupili frižider i televiziju i ako je što doič-maraka ostalo su malo školovali dicu. A ne, ne može to tako.
Nemaju oni šta samoinicijativno poduzimat, ako će radit za gospodare za siću, to moru, niko in ne brani, ako neće, ne moraju, ima ko oće. Ima Kineza. Ima ih bogami više od miljarde.
Sve to triba uklonit, rišit se tih dosadnih domorodaca i dovest ljude koji se kuže u posal.
Megajahte u megamarinama, golf-tereni, bazeni, velnes-centri i hoteli s pedeset zvizdica. To se traži. I traži se tiha, poslušna i diskretna posluga. Nevidljiva i nečujna. Šta ne moš od Dalmoša napravit, ma koliko se trudija i ma koliko stručnjaka za upravljanje sa hjuman-resorsis doveja. Prije bi onoga istoimenog pasa naučija govorit.
To je budućnost. Vrli novi svijet.

Ne tribaju nam ni galebovi, ni ribari, ni škverovi. Ni Dalmatinci.
Sve to triba raštrkati. Humano.
Počeli su s galebima.

Pita me koja je ovo kategorija posta?? Nemaju kategoriju grintanje i pizđenje, šta ću in ja.

eZadar donosi:
Lijepo je čuti: New York Times preporučuje Zadar za ljetovanje

NY Times preporuča američkim turistima da nekoliko dana ostanu u Zadru, kako bi upoznali njegova arhitektonska blaga, koja sežu 2000 godina u prošlost (plus koja tisuća više, rekla bi ja, ali nećemo cjepidlačiti, Ameri su to, što njima znači tisuća više-manje).
"Zadar je po rangu jedna od najpotcjenjenijih destinacija u Hrvatskoj - taj grad iz rimskog doba na sjeveru dalmatinske obale, gdje je ne-euro ekonomija blaža prema dolaru - ima mladenački žar, bogato arhitektonsko naslijeđe i lak pristup, itd."



Itd, itd... naše lokalne novine potrudile su se prevesti cijeli članak iz spomenutih slavnih novina koji vrvi pohvalama i tepanjima za naše uši. Američki novinari i fotografi su se potrudili, faktografija je točna, a ton više nego pozitivan i pohvalan.

Lipo li je slušati i čitati tako milozvučne riječi, lipo li se hvalisati.... ali kad nešto ne valja, kad je nešto "kontroverzno", najlipše je šutit. Ne mišat se.
Još nigdi nisan vidila ozbiljnu kritiku ili argumentiranu pohvalu novom uratku koji nam je svima pred očima od početaka radova do evo, ovih dana, privođenja kraju. Novom doprinosu arhitektonskom blagu našeg grada.

Radi se o ovome:



Palača Cosmacendi na Muraju preuređena za novu namjenu: Muzej antičkog stakla. Hvalevrijedna investicija Ministarstva kulture za vrijednu i bogatu zbirku zadarskog Arheološkog muzeja.
Postojeća palača sređena je i preuređena, adaptirana iznutra za novu namjenu i sada izgleda ovako:



E, ali to nije sve. Na zgradu je dodan aneks u kome će se nalaziti suvenirnica sa replikama staklenih predmeta, dvorana za povremene izložbe, radionica za puhanje stakla i naravno - ekskluzivni caffe-bar i restoran.



I sad, što reć...? Mislim da slike dovoljno govore.

Svaki dan prolazim ovuda. Još prije nego su počeli gradit ovo... "čudovište" reka mi je jedan inžinjer da će se dodati jedan stakleni aneks i ja se oduševila. E, naivke mene... Zamišljala sam to ka jedan zimski vrt, stakleni, proziran, kroz koji će se vidit palača sa svih strana.
I čitavu zimu gledam i nadam se... Nadam se čudu, nadam se da će jednog dana pasti ova grozna oplata i pojavit se to što sam ja zamislila... Da će se žaba pretvorit u princa. Ali to je samo u bajkama slučaj, tribala sam to znati, znam, ali kad sam nepopravljiva naivka.
Naravno, nada umire zadnja, ali ipak jednom umre...



Raspitala sam se u stručnim krugovima. Doznala sam ono što sam slutila. Opet politika pružila svoje krakove. A što bi drugo bilo?
Projektant ove (za mene, naravno) sramote je Branko Silađin, čuveni ugledni arhitekt s velikom reputacijom i što je važnije, izgleda, s dobrim političkim zaleđem. U njegov opus ne ulazim. Govorim samo o ovom "uratku".
Slučajno, Silađin je prijatelj i suradnik našeg neprikosnovenog "dvorskog" arhitekta Nikole Bašića (autor morskih orgulja i spomenika suncu), kome je upravo dodijelio prvu nagradu za idejni projekt uređenja južnog dijela poluotoka pa su ostali natjecatelji malo podivljali, jer misle da su služili samo da ispune formu natječaja, a pobjednik bio poznat unaprid. To nisan ja rekla. Arhitekt je to koga ja osobno smatram genijem, ali to sad nije važno. Važno je da je on svom prijatelju iz Zagreba naša posao, valjda da ne bi rekli da sve on sam radi po gradu, da ima monopol. Kojega ima, ako ćemo iskreno.
Isto tako slučajno, gospodin Branko Silađin osobno je projektirao kuću, valjda se to zove vila, ministra Biškupića i ko zna kojih još sve ministara i ministrića.
Ka bonus, ima i naklonost gospodina Miljenka Domijana, stručnjaka koji cijeli svoj radni vijek obnaša "funkcije" u kulturi, bio je dugogodišnji uspješan voditelj zadarskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, a trenutno je glavni konzervator u Upravi za zaštitu kulturne baštine RH. U Zagrebu. Pa je zaboravija štititi spomenike u Zadru. Jer njegova šutnja govori sve. Pamtim vremena kad je bio glasan. (Update: upravo san vidila u novinama podatak da je M. D. za rad u Povjerenstvu za uređenje povijesne jezgre (!) od siječnja prošle godine do danas uprihodio honorar od 54.500,00 kn.)

Šta je bilo čoviku?
Zašto je izabrao Zadar za eksperimentiranje? Zašto tako uočljivo mjesto, vidljivo iz svih dijelova grada?
Zašto, zašto?
Zato.
Ka i uvik.



Javnost bruji. Po ulicama, naravno. Ništa javno, ništa službeno, nikakve pisane kritike, nikakve javne rasprave, nikakav građanski protest, ništa.

Ne bumo se šteli mešat.
Ništa, gledaćemo u pod dok budemo prolazili most.
Čekaćemo da se priviknemo.
Ne bi bilo prvi put.

Ali možda, možda, male su šanse, ali ja sam nepopravljivi optimist, možda će se jednom nać neko pametan i hrabar koji će izvest neki performans, napisat grafit, izvisit plakat... ne znan što, izrazit nekakvu pobunu i viknut na sav glas:
Car je gol!
Zgrada je ružna i nakaradna iako ju je nacrta slavni i priznati majstor. I tako omiljen od vlasti. Antačibl.

Ajme, kako mi sada fali Anatolij Kudrjavcev.
A čoviče, fališ, šta si iša umrit?! Fališ u ovom jadnom, mutavom javnom prostoru. Kojeg nema.
Da napišeš nešto pametno u novinama, da jasno kažeš, pa makar to bile i pohvale. Ali sumnjam da bi bile. Nekako stvarno sumnjam.

Ne znan šta da van više rečen. Recite vi meni nešto.

Samo da vas pozdravin na brzinu..

Dobro bilo. Kratko ali slatko. Iskupala se i pocrnila.
Dobro se i zdravo hranila.



Dok san čistila na moru ove ribe, kilometar dalje prošla je jahta-neman, zvir neka ka ona Kerumova, ili nešto slično, napravila tsunami, okupalo me, odnilo dvi ribe, dvi japanke, jedan tapet i skoro razbilo brod.
Tribali ste me čuti. Ispratili su ga topli pozdravi i želje, njega i ministarstvo koje mu je dalo dozvolu da vozi tako blizu obale. Majku in obijesnu bogatunsku!
(Moli se pošteni nalaznik skečers smeđih japanki koje pronađe na potezu od Kornata do Otrantskih vrata da ih pošalje vlasnici po nekoj jedrilici, hvala!)

E, a dok mi se riba kuhala, napravila san malo stazice:



Jel dobro? Ako triba koji suhozid, tu sam, ne tribate po Bosni tražit...

Za sad samo toliko, pozdravljam vas, jer moran firmi vratiti svaki oni minut koji san guštala. U znoju vratiti. Briga njih da san se ja i tamo znojila. To je bilo za vlastiti račun.



Jel ono neko pita za tovara?



Živ, zdrav i živahan.
Doša se naist, napit i pomazit. I smeće vižitat. I pitare razbacat. Baš ga nešto živciraju.



I ne samo on.
imam ja još beštija u mom vrtlu, iako nije zoološki.