morsky blog

Evo san uvatila pet minuti za doć na blog.
Namjera mi je bila da se žalin, cvilin i plačen i opisujen ovu nemilu fazu svog života u kojoj me tako pritisnulo obavezama da neman vrimena doć na internet i podilit svoje jade s mojon malon blog-zajednicon.
Ali neman volje niti za plakanje.



Na trenutke posustajen. Ne funkcioniran. Prekrcani i preopterećeni sustav zablokira i ode sve u pizdumaterinu. Dođe mi da oden u Vrapče. Ili Ugljan, bliže je. Da me nakljukaju tabletama i da lipo buden zombi.



Neću pisati, jer ništa dobro ne može izaći od mene sada.
Bolje mi je da mučin.



Samo ću vas pozdraviti.
Usput pozdravljan i svoju familju doma.
I ostavit par slika.



Ovo su sigurno oni moji lastavići koje san uslikala dok su bili još u gnjezdu. Evo me ovaj jedan pripozna i lipo mi se javija.

Jedna moja frendica imala je babu koja je, u nekin godinama, malo poselinila. Nije to bija onaj klasični Alzhaimer od kojega ljudi tonu sve više i više, neko sporijin a neko bržin tempom, u djelomični pa u potpuni i sveobuhvatni zaborav, do faze takve kaše u mozgu da na kraju ne znaju da su živi. Ne, nju je opizdilo na dobru memoriju, ali lošu karmu i na agresiju i zločestoću, pa se sitila svih posuđenih i nikad vraćenih stvari, svih upućenih kritika i krivih pogleda i sličnih negativnih životnih situacija. I s prilično velikin vremenskin odmakom počela potraživati svoje izgubljene stvari i vraćati sve primljene udarce. Telefon joj je bija glavno oružje u retrogradnom obračunu s umišljenim neprijateljima.
Pa se tako sitila da je prije dvaestipet godina operirala nešto, žuč, ili tako nešto, i da joj je onda kirurg reka da je sve u redu šta se operiranog organa tiče i da po njemu može živit još dvaestipet godina. Ispalija čovik broj, želeći reći - ni vrag ti nije.
Pa se ona lipo sitila da je upravo prošlo tih dvaestipet godina, točno u dan, a da je ona još uvik živa!
I lipo je dotičnoga kirurga nazvala na kućni telefon, i izružila ga na pasja kola, da nije ona špaher da joj on daje garanciju na trajnost, a još je i profula. Jer ona je po njemu jučer, na godišnjicu operacije, tribala odapeti. A nije!!! Koji je on likar, nikakav i bezvezan!

E sad, ne znan jesan li ja počela pokazivati znakove iste bolesti, ali prošli vikend mi je došlo da nazoven gospodina Duška Kraljeva, našeg lokalnog alfu-i-omegu u domeni meteorologije, našeg zadarskog weather-mena, i da pošaljen u božju mater njega i njegove prognoze i proročanstva.
On je prije misec dana izjavija za novine da nas čeka najsušnije i najtoplije lito otkad su ljudi ustanovili institut mirenja klimatskih pojava.
Ja povirovala. On je za mene veliki autoritet.
Odmah san pobacala sve jakete, đempere i kapot u škovace, pošla uplatiti najjači klima uređaj i počela intenzivno pratiti oglase za slobodna radna mista i iznajmljivanje stanova u Novosibirsku.
Naručila puni vodonosac vode.
U međuvremenu, obukla kupaći kostim.
Čekan toplotni udar. I čekan...

Kad ono....
Otišla na ljetovanje, zateka me Jakobsfield.

Evo razglednica za Duška datirana 20. lipnja ove godine.



Evo, dok ovo pričan, Duško Kraljev daje prognozu na radiju. Za danas.
Ali ne spominje šta je reka prije misec dana. Moli Boga da su svi zaboravili.
E nisan ja, prijatelju Duško.

Triba bit ovako:



Šalu na stranu, ništa ja našen Dušku ne zamiran. Dobar je on. Samo mu ne ide dugoročna prognoza. Ka ni ikome drugome.

Ali zato ću van ja reći točan vremenski izvještaj. Unazad. Retrogradna prognoza je najsigurnija.
U petak je još bilo vruće i sparno, u subotu je izneveralo i palo 50-60 litara kiše na metar, subotu na nedilju noć tražija je zec mater, a ja deku.
Nedilja - prvi dan lita i rođendan moje maturantice - temperaturom sličniji prvon danu jeseni.

Masline sritne i zadovoljne. Počele bubrit.



Ja malo manje. Ja san počela kopniti.
Prvi gost otkaza. Već potrošeni euri odletili prije nego su došli.



Sve zlo s tin.

Procvitalo moje najlipše cviće.
Afrički ljiljan, agapanthus africanus. Možda je afrički, ali moj je doša iz Australije, a sad je već naturalizirani Dalmatinac:



Ma pogledajte kako mi je lip i šesan!
Ne znaš jel lipši okupan kišom...



...ili kad ga osuši lipanjsko sunce.



U raskoši zablistala i hortenzija, ili hydrangea. Ka šta se iz latinskog naziva vidi, ona je ljubiteljica vode, pa joj je ova lipanjska poplava itekako dobro došla.



Evo, malo povećanja, kad već znan kako se to radi....



Toliko. Dosta i previše. Mislin, previše potrošenih radnih minuta. Znate kako je to kod nas Japanaca.
Vraćan se u rudnik.
Ali prije iden zapalit jednu... nije ni Japancima posal zec pa da utekne.

Lastu i Lastana već sam vam predstavila.
Muž i žena vjenčani prošle zime u Africi.
Vratili se proljetos u domovinu.

Popravili staru roditeljsku kuću i vidi sad čuda!
Rodile se trojke!



Vječito su gladni. Kljunići stalno otvoreni.
Mama i tata skapaju od silnog posla. Stalno su u pokretu. Bolje reć u letu.
Da bi namirili svoju milu, nezajažljivu dječicu, da bi ih stavili na noge i osposobili ih za samostalan let, ne staju raditi dvadeset četiri sata dnevno. Lete u različitim sektorima da bi mališanima dobavili što više hrane. Gotovo se više i ne viđaju.
Sretnu se samo u letu.



Još malo i ovi mališani će okušati svoja krila.
Letjet će svaki dan sve bolje i bolje i na kraju će otići iz gnijezda.

Lasta i Lastan napokon će se malo odmoriti dok djeca budu vježbala. Stati će na žicu i gledati.
S ljubavlju, strahom i ponosom gledat će svoju djecu.
S bolom u svom malom lastavičjem srcu.



Evo, stali su na rub, samo što nisu izletjeli.

Jeste još tu, blogo-narode?
Ili ste otišli na ljetovanje, po uzoru na naše najvrlije muževe i žene, tj. radnike poduzeća Sabor d.d?











Nakon šta san van izložila svoje teške jade, tojest nakon šta san vas upozorila na kršenja mojih radničkih i ljudskih prava i na svaljivanje poslova za četvoricu na moja nejaka pleća i nakon što san se izjadala da ništa od godišnjeg za ovo lito, meni se dogodilo... da san nešto isčarobirala, spojila i zakrpala i - prošlu sedmicu radila do sride do četri.
Ne bi ja bila Dalmatinka da san se pomirila sa svojoj gorkon proleterskom sudbinom.

Okupala se u moru. Do kolina.
Sad virujen u globalno zagrijavanje. Mora da se nedavno rastopija koji ledenjak.
Ja stvarno ne znan di oni mire temperaturu mora. U kadi? U plićaku od 3 centimetra?

Toliko za sada. U žurbi san. Trčin doma.
Zdravi mi i veseli bili!
Ma gdje bili.

"Iris i Darija Bostjančić, Ena Vrbek i Milena Šijan, upisale su svoja imena među besmrtnike u svijetu alpinizma, popevši se na najvišu točku Plavog Planeta. Naravno, taj kvartet šampionki samo je šlag na torti jer takvog uspjeha zasigurno ne bi bilo da čitava ekspedicija nije disala kao jedno biće. " (brod u boci)
(Brode, ne zamiri što i na ovu temu imam nešto za grintati... Ma, malo samo.)



Hrvatska ekspedicija EVEREST 2009:

DARKO BERLJAK - vođa ekspedicije
LANA ĐONLAGIĆ - liječnica ekspediije
I još deset alpinistica:
DARIJA BOSTJANČIĆ
IRIS BOSTJANČIĆ
TEA ĐUREK
SANJA ĐURIN
SUNČICA HRAŠĆANEC
JOSIPA LEVAR
JANA MIJAILOVIĆ
VEDRANA SIMIČEVIĆ
MILENA ŠIJAN
ENA VRBEK

(Da se mene pitalo, gospodin Darko ne bi predvodio ovu ekspediciju, nek se ne ljuti, ništa osobno. Bila bi to žena, pa bi to stvarno bio jedinstveni pothvat u povijesti. "Slabiji spol" ne bi nikad više tako nazvali. Ali, dobro, to je samo mala digresija, jasno mi je da je bilo nemoguće naći žensku zamjenu za njegovo ogromno iskustvo.)

Kao i cijela Hrvatska, pratila sam i ja što se zbiva s našim planinskim vilama.
Glavne vijesti, da su sestre Bostijančić stigle na vrh kao prve Hrvatice i ujedno prve sestre u povijesti, pa da su nakon nekoliko dana pothvat ponovile i Milena Šijan i Ena Vrbek, to znamo svi.
Svi smo se divili, svi smo se radovali. Svi strepili za njih i odahnuli kad su sretno stigle gore.
Ali nigdje, ni na kojem mediju, ni spomena o ostalim alpinisticama. Sve sam prekopala ne bih li negdje uspjela naći suvislih par rečenica objašnjenja zašto je toliko žena godinama treniralo, otišlo u daleki Nepal, penjalo se do podnožja samog vrha, da na kraju ne bi stupilo nogom na "krov svijeta".
Osim što se spominjala jedna od njih koja se vratila u bazni logor iz zdravstvenih razloga, nigdje ni spomena razlogu "neuspjeha" ekspedicije za neke od njih, točnije za sve osim spomenute četvorke. Jer ma koliko mi mislili i znali da je uspon do nekih sedam i nešto tisuća metara golemi uspjeh koji velika većina stanovništva cijele Zemlje može samo sanjati i maštati, ipak mislim da je tim curama to - neuspjeh. Za koji sigurno nisu same krive.
Nitko mi ne može reći da one to nisu mogle i htjele, i da su unaprijed znale da ne idu do vrha.
Nitko mi ne može reći da ne bi dale sve za samo jedan pogled s vrha svijeta. Za dotaknuti nebo.
Čemu ta tajnovitost i svojevrsna medijska blokada?

Samo jednom bilo je objavljeno na našem lokalnom radiju da "naša" Jana Mijailović, koju smo mi iz Zadra posebno pratili, iako psiho-fizički potpuno spremna, nije dobila mogućnost zadnjeg uspona jer nije bilo dovoljno - maski s kisikom.!?!?
Danas je za isti radio dala intervju. Čini mi se pomalo razočarana. Žao joj je da je bila tako blizu svom životnom snu i nije dobila priliku napraviti taj zadnji korak da ga ostvari. Ali ne odustaje. Ići će opet, prvom prilikom.
Ja joj od srca želim da uspije.
Izgleda da su razlozi ipak vrlo prozaični. Za zadnji uspon trebalo je uložiti još deset tisuća dolara po glavi alpinistice.
Vođa ekspedicije napravio je izbor u kojem nije bila Jana. Kriteriji odabira njoj nisu poznati.
!!!!!!!!! E, stvarno! Deset tisuća dolara! Silnih li novaca!
Pa zašto onda nismo pred sam kraj, nadomak cilju, odustali od zagrebačke i svih ostalih velebnih rukometnih arena po Hrvatskoj, kad smo vidili da koštaju ko svetogpetrakajgana? A mi siromašni ko crkveni štakori.
Govorim gluposti, naravno. Odustati u zadnjoj fazi nekog projekta i obustaviti svako daljnje ulaganje, najskuplja je investicija. To znači sve ono uloženo baciti u smeće. To ne rade ni najbogatiji.

E, pa i projekt Everest 2009 valjda je koštao silne novce do završne faze. I onda odustati kad je falilo, ne znam, šezdeset tisuća dolara, to meni zvuči suludo.
Ili zbog nekoliko spremnika kisika?



Ne znam, možda stvarno pišem nebuloze, ali bilo bi dobro da me netko tko se bolje razumije u te stvari - demantira.
Ima i ovdje na blogu "kvalificiranih" planinara koji znaju što ja ne znam.
Ne bih imala ništa protiv da mi objasne zašto moja sugrađanka, hrabra Jana i njene kolegice Tea, Sanja, Sunčica, Josipa i Vedrana nisu ostvarile svoj san....

A, evo, odgovorila mi sama Jana:
"- Nisam se popela na Mt. Everest jer se zbog ograničenih financijskih sredstava. Samo pet djevojaka moglo popeti, a odluke o tome tko će se penjati bile su bazirane na promatranjima i zapažanjima našeg izbornika Darka Berljaka, šerpi i liječnice Lane Đonlagić. Zaista ne znam zašto ja nisam bila izabrana jer smo sve bile spremne za taj napor."
(Zadarski list, danas)

Horoskop za danas:
Morali biste biti što smireniji, posebice u procjeni poslovne situacije. Dobro je što nema zapreka u komunikaciji. Treba riješiti neke probleme kako biste poboljšali svoju poslovnu poziciju. U odnosima s partnerom moguće su napetosti.



Asti gospe, pa ko je vidija da u odnosima s partnerom NEMA napetosti? Ako je nema, nepetosti bilo koje vrste, kakva je to onda veza? Nenapeta.
Da ja pišen horoskop, ja bi svakom znaku napisala: u odnosima s partnerom MORATE biti napeti ka puška. Samo pazite da ne opalite.

A što se tiče biznis dijela horoskopa... pa eto, ja san, prema savjetu, smireno procijenila svoju poslovnu situaciju i moja procjena je ovakva: najebala san. Sve oko mene se razbolilo, dospilo u bolnicu, porazbijalo po cestama, ja zdrava i prava i - radno sposobna.
Da bi poboljšala svoju poslovnu poziciju triban riješiti neke probleme, kaže! Nemate pojma koliko ste u pravu, vi horoskop-ljudi. Da neke probleme! Brdo problema. Ma, Velebit problema.
Problema u komunikaciji nema, istina. Poslala svih u tri lipe materine, ali posal mi je osta.
Aj, dobro, neću kukati više.
A ni manje.
Dolazi lito. Neki će ga provest na moru. Ja ne.
Nisan ljubomorna, ni malo. A-a. Ne ja.

Danas mi je počelo zagrijavanje za novo radno vrime koje se zove: NON-STOP. Jedino nedilja mi preostaje, fala Bozaniću, fala mu ka bratu. Malo ću skapat od gladi jer ni butige ne rade, al dobro.

Malo listan novine da zaboravin na svoje jade...
Osin horoskopa, malo toga pametnog ima za pročitati...

Zadarski list ostaje vjeran svojoj tradiciji promicanja ljudskih vrijednosti, vjere u rad i pravilnog odgajanja mladih.
Nakon cjelogodišnje trakavice koja se zove: NAJLJEPŠI ZADARSKI SREDNJOŠKOLCI, napokon smo dočekali veličanstveno finale. Izabrani su MISS i MISTER zadarskih maturanata.
Ka šta i priliči tako veličanstvenom događaju, izvještaj i slike sa "eventa" u režiji Zadarskog lista, protežu se preko dvi strane novina plus bonus na naslovnici.
Najlipši su primjereno nagrađeni sponzorskim darovima.
Nije lako biti najlipši, triba to nagraditi.



Neki dan je zadarski župan primio učenike zadarskih osnovnih i srednjih škola koji su bili najuspješniji na županijskim i državnim natjecanjima. Dobili su diplome. Počastilo ih lipin ričima.
Vijest je zauzela donji desni kantun neke svaštarske stranice u istom cijenjenom listu.

Dok se miss i mister zadarskih maturanata slikivaju za novine, plešu po partijima i hodaju po gradu trošeći zaslužene nagradne bonove po butigama, jedna iz ove donje skupine čami u otočnoj kućici i bjesomučno štreba za prvi rok za upis na fakultet da bi imala vrimena cilo lito raditi da zaradi za garderobu za hladni kontinent.
Ćaća joj stavlja pločice da bi turisti bolje guštali na taraci koja će joj priskrbiti novce za studentski smještaj, a mater radi i usput kopira knjige iz kojih se sprema za prijemni.

A, ko in je kriv, blesavima....

Pita @primakka jel još smišljan kombinaciju.
A je, evo isprid mene listić sa brojevima od jedan do triestdevet. I sad isključujen mozak i puštan ruku da piše sama.... da pogodi jednu od petaest miljuna kombinacija....
A po glavi mi se, malo je reć vrtu, kovitlaju mi se raznorazne kombinacije i pitanja... Jesmo li svi mi ljudi, ovako mali ispod zvizda, neke kuglice u nekom svemirskom lotu koje se vrtu ka muhe bez glave u divovskom bubnju iz kojeg svako malo izleti jedna od kuglica....I zašto izleti baš taj neki broj a ne neki drugi...?

Prekjučer je jedan moj bližnji dobija na lotu. Jack-pot je bija puno veći od ovog našeg. Neprocjenjiv. Jack-pot mu je glava na ramenu bila.
A znate kako je dobija? I ja još pokušavan rekonstruirati slijed koji ga je doveja do dobitka života. A on će o tome misliti ostatak svog života, čini mi se.
Nije se ukrca na avijon. Onaj.
Radi u Brazilu. Jutarnji let ponediljkom za Pariz njegov je put povratka doma svaka četri tjedna. Već nekoliko godina.
Ovog zadnjeg ponediljka bila je nevera. Helikopter nije moga sletit na naftnu platformu na kojoj radi.
Mora da su beštimali ka pasi, on i kompanjoni koji su tribali poć doma. Na raznim jezicima slali pilote kvragu.
Kad su čekirali karte za taj fatalni let, neki se nisu pojavili. Airbus A330 ima je nekoliko slobodnih sjedala.

Pomorac iz Rijeke koji nije ima kartu za taj let dobija je misto.

Sidin i gladan u listić o lota i nešto se mislin....

UPDATE 05.06. 09.
Doša je doma. (Ne bi mu volila biti u koži dok je letija na istoj ruti.)
Sinoć mu je grom opizdija u dimnjak o kuće.
Trenutno je u mojoj kući na otoku. Rekla san mužu da uzme metlu i izbaci ga. Privlači gromove i pegule, očito.