morsky blog

ZAKON O PODRUČJIMA OD POSEBNE DRŽAVNE SKRBI (N.N. 26/03)

Područja od posebne državne skrbi, čiji su stanovnici porezno nešto malo rasterećeniji od ostatka zemlje, podijeljena su u tri skupine plus brdsko-planinska područja. Prve dvije skupine odnose se na područja koja još uvijek trpe posljedice ratnih stradanja i okupacije.

Izdvajam treću skupinu:

Članak 6.

(1) Trećoj skupini područja posebne državne skrbi pripadaju općine koje su ocijenjene kao dijelovi Republike Hrvatske koji zaostaju u razvoju prema postupku ocjenjivanja na temelju četiri kriterija razvijenosti:

– kriterij ekonomske razvijenosti, koji se odnosi na utvrđivanje područja koja gospodarski zaostaju, a mjeri se pokazateljima kao što su: dohodak stanovništva, prihodi jedinica lokalne samouprave te drugim dostupnim pokazateljima,

– kriterij strukturnih poteškoća koji se odnosi na utvrđivanje područja s izrazitim problemima nezaposlenosti, industrijskog i poljoprivrednog restrukturiranja, a mjeri se pokazateljima kao što su: zaposlenost i nezaposlenost, posebnim pokazateljima razvijenosti industrijskih, urbanih i ruralnih područja te drugim dostupnim pokazateljima,

– demografski kriterij koji se odnosi na utvrđivanje područja izrazito nepovoljnih demografskih pokazatelja, a ocjenjuje/mjeri se pokazateljima kao što su: gustoća naseljenosti, opće kretanje stanovništva, vitalni indeks, dobna i obrazovna struktura stanovništva te drugim dostupnim pokazateljima,

– posebni kriterij, koji se primjenjuje na granične općine koje su se promjenom republičke u državnu granicu suočile s dodatnim razvojnim poteškoćama te na općine s miniranim područjem a koje ne udovoljavaju kriterijima za ulazak u prve dvije skupine područja posebne državne skrbi.


Trećoj skupini područja posebne državne skrbi pripadaju općine:
Babina Greda, Bebrina, Bednja, Berek, Bosiljevo, Brinje, Brod Moravice, Cernik, Cestica, Cista Provo, Crnac, Čađavica, Čaglin, Dekanovec, Donja Voća, Drenovci, Galovac, Garčin (od 1.8.2008.),Generalski Stol, Gornja Rijeka, Gradina, Grožnjan, Gundinci, Gunja, Ivanska, Jarmina (od 1.8.2008.), Klakar, Kraljevec na Sutli, Kula Norinska, Lanišće, Lećevica, Levanjska Varoš, Lokvičići, Netretić, Oprisavci, Oprtalj, Oriovac, Otok (Splitsko–dalmatinska županija), Otok (Vukovarsko–srijemska županija), Pakoštane, Perušić, Pisarovina, Podcrkavlje (od 1.8.2008.), Podgorač, Podravska Moslavina, Podturen, Pojezerje, Pokupsko, Prgomet, Privlaka (od 1.8.2008.), Proložac, Punitovci, Ribnik, Runovići, Satnica Đakovačka, Semeljci, Sikirevci, Slavonski Šamac, Sopje, Starigrad, Suhopolje, Trnava, Unešić, Velika Kopanica, Vođinci, Vladislavci, Vrbanja, Vrbje, Zagorska Sela, Zagvozd, Zažablje, Zmijavci (od 1.8.2008.), Zrinski Topolovac, Žumberak.



Ako netko među ovim selima i naseljima uspije naći koje otočno, što meni u nekoliko čitanja nije uspjelo, molim da me obavijesti. (Ona dva Otoka to su samo po imenu, ali inače su čvrsto "usidreni" u kopno, jedan u Slavoniji, jedan u Dalmatinskoj Zagori.)



Dakle, po mišljenju naših zakonodavaca, otoci nemaju "izrazito nepovoljne demografske kriterije", "gustoća naseljenosti" je izrazito povoljna, "opće kretanje stanovništva, vitalni indeks, dobna i obrazovna struktura stanovništva" - po svim tim "pokazateljima" hrvatski otoci tako dobro stoje da ih je nepotrebno štititi zakonom i poticati njihovo naseljevanje i ekonomski razvitak poreznim rasterećenjem "mnogobrojnog radno aktivnog" stanovništva.



Dapače, na njima se tako dobro živi da su neki otoci zabilježili gubitak 50% svoje populacije u samo tri desetljeća.



Da me se krivo ne shvati, ne mislim da je uvrštavanje na listu PPDS rješenje, niti dio rješenja problema, niti otocima niti bilo kome drugom, ali dobro oslikava koliko je država stavila "prst u uvo" i koliko ju je briga za otoke, otočane, a isto tako i njihovo okruženje - more. Otočana je malo, pa je tako malo i njihovih glasova u glasačkim kutijama, a more nam ionako služi samo da se radi njega prepucavamo sa susjedima koji su ispravno ocijenili da bi oni njegovo bogatstvo bolje iskoristili nego mi sami. Da nas, u stvari nije briga.

Kad je Bog stvara svit, doša je do toga da je triba stvorit gmazove. Pa je stvorija jednog omanjeg zelenog gmaza.
E, Bog je zna da su gmazovi hladnokrvne životinje i da in je za život nasušno potrebno sunce. Obilje sunca i topline.
Pa ih je rasporedija po toplin krajevima.
I tako, jedan mali smišni zeleni gmaz stavljen je u Afriku. Afrikanci ga oduševljeno prihvatili. Počeli ga hranit obilato. Davat mu druge životinje kojih su imali i viška. Mazili ga i pazili. I jebiga, otelo se to kontroli. Rastegnija mu se želudac, vječito je taj bija gladan. Vječito je nešto žvaka. Pa narasa. Golem izaša. Opasan. Proždrljiv. Pa sad pojide tu i tamo kojeg Afrikanca. Lipo in vraća što su od svojih usta otkidali da ga nahranu, bezobraznika jednog.
Sad se sigurno kaju.
Ista stvar dogodila se i u Australiji. I Aboriđini su othranili golemo čudovište koje sad hara po rijekama i morima i traži žrtve za ubacit u kljun, tj. ralje.

E, a jedan originalan primjerak je dopa Dalmatince.
Oni, škrti i uskogrudni kakvi već jesu, svojega su držali gladnoga, pa smo dobili ovo:



(A kad je Bog stvara moju dicu, napravija ih je majstorima za ulovit to malo, plaho i brzo stvorenje. Ka da in je ugradija neki mačji gen za lov na gušterice.)

Prvoiprvo, ne volin ih jer je uvik u vrime maškara je... zima. Zato su se Pažani lipo sitili i pribacili maškare u lito. Ka Brazilci. A to je jako praktično jer se možeš za male pare, ustvari i besplatno maskirat. U nudista.

Drugoidrugo, tete iz vrtića su dobre, one se same site u šta će dicu obuć, lipo platiš i imaš gotovu malu maškaricu. Nit ora nit kopa, a dite ti se šepiri po pozornicama, ti ka neki selebriti ideš ponosno okolo i slikaješ.
Živile tete iz vrtića! Živile dobre tete općenito!



A učiteljice se ulinile. Samo kažu: neka dođu namaškarani. Sutra.
Vjerojatno misle kako su sve mame i tate rođeni kreativci, zaljubljenici u maškare i izrađivači ludih i nezaboravnih i originalnih kostima u slobodno vrime, kojega imaju na bacanje.
Istinu govoreći, ja san toliko danas posla napravila, da san mogla izraditi nekoliko kostima. Snjeguljicu i svih sedan patuljaka san mogla napravit. Ručno, s iglon i koncen. I još plus zločestu vješticu za vrime koje san provela na hodniku pušeći.
I onda unezvjereni nekreativni i neslobodni roditelji počnu obilaziti grad u potrazi za maškarom. Kakvon-takvon, samo da dite ne dođe u civilnoj robi.
Pa obađu cili grad, i skuže da maškara ima u svega dvi butige. Dok to zaključe, izgube par sati onog slobodnog vrimena koje nemaju.
Pa nađu: u Turbo-limaču sve rasprodano, ako je uopće čega i bilo, ostali samo gusari, veličina 2-5 godina, cijena priko dvista kuna.
U DM-u: jedna ninđa-kornjača, vel. 4-6 godina, jedan spajdermen, jedan supermen i jedan betmen. Od te bogate ponude mišićavih i spretnih superjunaka, metodom eci-peci-pec izabran je betmen. Čovik-šišmiš.

Pa ćemo danas biti jedan od 3165 zadarskih Batmana.
(Ali čula san da će ih ipak biti manje. Jedan ima upalu grla, drugi je cilu noć riga, treći je poša na regatu u Opatiju, a četvrton se raspara plašt.)


(Ovdi je nakratko bila slika jedne batmanice. Prije nego san odnila kostim u školu, malo san plašila namjernike. Gotovo, ko je vidija, vidija.
Naknadno ću stavit jednog zgodnog, malog batmana.)




Ako niste primjetili, ovo je moj 301. post. A prošli je bija 300. Tri-nula-nula. Samo skromno pripominjem...
Mislin, nije da me briga, ali isto me malo pogodilo...
@DJ, fala ti, jedini si se sitija.

Evo, za ovu okruglu brojku pozivam vas na ledenu kavu na mediteranskom trgu:



Jaki smo mi Dalmatinci, izdržaćemo i ovo iskušenje, ka i ove male ivančice:



Još će vama snig na moru na uši izaći, maltretiraćemo vas sa slikama još malo:



I još malo...



Inače, danas se Dalmacija odmara od nadljudskih napora koje smo jučer bili prisiljeni podniti. Čišćenje sniga nas je izmorilo. I pješačenje. Svugdi smo morali na noge. Bili bi mi otišli i autom, ali nismo mogli prepoznati vlastiti. A ostrugati sve u ulici dok ne nađeš svojega, to se nikom nije dalo.

Snig u Dalmaciji!
(A meni ne radi photobucket. Biće da su Dalmatinci izvršili okupaciju. I sad neću bit prva sa slikama.
Bemti, bemti!)

Ni adsl ne radi. Ovdi je stvarno izvanredno stanje.

Velika i ja nismo spavale noćas. Gledale mećavu.
Muški su spavali, njih ni snig nije moga omesti.
Digli su se tek u tri. I onda budili nas, misleći da mi ne znamo što se dogodilo. Tako da smo cilu noć šetali.

A evo i slike.















Inače ovo je moj JUBILARNI 299-ti POST!
I pravo je da je pa SNIG.

Jedna "posuđena" slika, na orgulje nisam stigla otići:

U najvećim požarima u australskoj povijesti koji su se premetnuli u najveći požar u povijesti čovječanstava poginulo je oko 400 ljudi, za sada.
Australske vlasti inzistiraju na teoriji o namjernim podmetanjima požara. Inzistiraju da se podnese kaznena prijava za masovno ubojstvo protiv nepoznatih počinitelja. Iako zvuči kao naučna fantastika, moguće je. Ipak, činjenica da vlada strahovito duga suša, a temperature su se danima zadržavale na 44, 45, 46 pa i 46,7 (!) stupnjeva celzijusovih, pokazuju u smjeru masovnog ubojice budućnosti - Globalnog Zatopljenja. Frankensteina kojega smo sami proizveli. Čovječanstvo je sam svoj masovni ubojica, izgleda.

U strahovitoj vatri na ogromnim površinama stradalo je najmanje milijun životinja. Ko zna koliko će ih još poumirati zbog uništenja njihovog staništa i biljnog pokrova koji im je hrana.



"U sjeni ljudskih tragedija našle su se tisuće životinja izginulih u vatrenoj stihiji. 'Sve je potpuno uništeno', izjavio je predsjednik Australskog vijeće za zaštitu životinjskog svijeta, Pat O'Brien. 'Klokani, životinje koje žive na drveću poput oposuma i koala, jednostavno su nestale progutane vatrom. Stradala je stoka na farmama, došlo je do potpune devastacije životinjskog svijeta."

Ustvari, ovaj tekst sam bespotrebno pisala. Htjela sam samo objaviti sliku, koju mi je poslala moja M. iz Sydneya. Od svih slika užasa koje sam vidila, ova me najviše ganula.
Kad sam bila mala i gledala "krvave" ratne ili kaubojske filmove, stoički bih odgledala sve užasne smrti, ranjenike, umiruće, sve grozote ne bi mi suzu na oko izmamile. I onda bi poginuo konj. Uvijek je bio neki konj. I njegovo umiranje u krupnom planu.
I tu bih se ja slomila.
Nisam mogla gledati te oči.
Jer konj nikad nije bio nimalo kriv. Ali baš nikad.

Ne znan jel mi gluplji onaj film o "opasnom gradu Dubrovniku" u kojem mlade turistice bivaju otete, silovane, ubijene, a valjda ostane koja i za prodat u bilo roblje, ili su mi gluplje reakcije onih koji se boje da taj uradak "ne naškodi imiđu i ugledu Dubrovnika". Da ga turisti ne počnu zaobilaziti. A briga njih za turiste i koliko će ih proći preko Straduna, isto ih je briga ka i mene. Manjak turista Dubrovniku može samo koristiti, mislin samon Gradu i njegovin ulicama, može samo malo odahnuti i odmoriti se. Ali nas je svih zajedno briga kako će se to odrazit na stanje našeg takujina, uvik gladnog kuna i eura.
A možda bi nan svima skupa bilo bolje da se malo zamislimo radi kojih sve drugih razloga, puno banalnijih nego što su otmice mladih australskih i američkih cura, možemo ostati bez toga prihoda na koji smo bacili sve karte, bez tih kuna od turizma. Da snizimo malo cijene? Da ponudimo malo više? Da ih počnemo gledat ka drage goste, a ne ka hodajuće novčanike? Da... ma neću više, nisam mislila sad o tome. Biće prilike i za takve teme. Kad malo zatopli.

Ali ja zbilja ne vidin kako bi se taj filmić moga odraziti na dubrovački turizam. Pa ljudi moji, dajte, pa kad bi ljudi tako razmišljali i funkcionirali, ko bi iša u.. ne znam, da ne upotrijebin stereotip ka npr. New York, reći ću Buenos Aires, Rio, Bombaj, Kairo, a ni europski velegradi nisu imuni na svakojaki i svekoliki kriminal, čini mi se.
(A bogami nije ni provincija, niti hrvacka. Sitimo se Sinja, Trilja i ostalih domaćih užasa.)
Dajmo malo zbrojimo neke brojeve.

Na području moje županije srušila su se dva avijona u zadnjih, ne znam, osan miseci. Statistički ubitačan podatak.
I što, prestat će s radom zemunički aerodrom? Neće niko dolitat na njega?

Je li New York osta bez turista kad su srušeni tvinsi?

Sad možemo tu nabrajati u beskonačnost.

Nego, nešto san drugo razmišljala dok san gledala one neuvjerljive cure koje su ka, "šporko" prošle u Dubrovniku. Ka, jedva izvukle žive glave.
Slušan onu dugokosu plavušu, čini mi se da je Amerikanka, koja prepričava svoje iskustvo. Kaže ona otprilike ovako: "I onda smo došli u Fuego. Tamo su nam prišli neki Hrvati, lokalni dečki. Platili su nam pet-šest tekila i onda su nam ponudili prevoz." Sad, tu sam malo izgubila nit i nisan skužila kako se množina pretvorila u jedninu, pa je ona sama s njih dva nepoznata "lokalna mladića" završila u autu iz kojeg je dramatično iskočila u vožnji i tako se spasila "otmice".
E, meni cila ta priča zvuči malo blesavo.
I više govori o njoj, mladoj svjeckoj putnici, nego o toj dvojici potencijelnih "otmičara". Odakle se uopće pojavila rič otmica? Ja bi prije pomislila na mogućnost silovanja. A najprije će biti da su se dečki, neki mladi galebići, samo nadali da će in se "posrićiti" s pijanom amerkom. A ona in iz čista mira iskočila iz auta. Bez ozljeda?
Da me se ne bi krivo razumilo, ne opravdavan njihove namjere, ako su bile uopće onakve kakvima ih je ona ocijenila. Doduše, malo kasno se sitila mozgati šta bi to oni s njom. Bi li je silovali, ili čak - oteli?
Jesu li i otkupninu mislili tražiti?

Prvo šta mi je proletilo kroz glavu bilo je: Isusati, pa kako je živa ovako blesava? Vako bez pameti ne moš u rodnom selu opstati, a kamoli u bilon svitu.
Ma mislin, bila san i ja mlada i blentava, nepromišljena i svakakva. Mala neiskusna provincijalka.
Ali ovo je zbilja previše.
Otići na drugi kraj svita, prihvatit pet-šest tekila (!?!) od nepoznatih frajera i posli tako pijana ući s njima u auto.... Ne znan, meni to zvuči zastrašujuće glupo. I naivno.
A i izaziva u meni popriličnu dozu straha. Jer i moju dicu čeka veliki svit. Nekad tako lip. A nekad tako opasan.
A možda i oni zaborave uzet pamet s putovnicom.

Sve to razmišljanje odvelo me u sićanje na moje vlastite prve korake u svit, prvi prekogranični samostalni odlazak iz svoje male provincije.
Moje prve greške. Naravno, cili slučaj je neusporediv s gornjom pričom.
Zajednička je samo mladenačka lakoća kojom se otisneš od doma misleći da sve znaš i da sve možeš.
Imala san 18-ak godina i nije me tribalo puno nagovarati da oden u Milano, di me pozvala obiteljska poznanica, Dalmatinka talijanska nevista, koju san prvi put vidila tog jednog davnog lita. Nagovaranje je trajalo punih pet minuta. Oš doći kod mene u Milano? Oću. To je bilo to. Za misec dana, ljetnu zaradu u žep, pozdrav mami i tati (koji nije spava dok se nisan vratila, podočnjaci do poda bili, a i materi jer je nije prestaja pilati), i - put pod noge. Samo tako.
I tako van je mlada i zelena filipinka krenila s malog autobusnog kolodvora iz svog malog gradića u veliki svit. Došla do Trsta, našla kolodvor i ukrcala se u vlak, mislim da mi je to bija prvi put u životu. Putovanje vlakon uredno je prespavano od-do sa svim dokumentima i lovom na praznom sjedalu do sebe. Naravno, nije mi ni palo na pamet da bi vrlo lako mogla ostati bez svega.
Jer i meni je pamet ostala doma. Ka suvišna prtljaga. Uzela san samo minimalnu količinu. Da ne teglin ka magarac. Malu, ali ipak dovoljnu da ne pomišljan u četiri ujutro piti tekile s dva nepoznata Talijana u nekom baru i pristati da me voze doma.
Ali i puno manje neopreznosti mogu dovesti do loših ishoda. To znan sada, onda nisan znala. Bojin se sad za svoju dicu, za sebe se nisan bojala. Ali fala Bogu, ja san imala sriće.

I tako, stigla vlakon u Milano. Iskrcala se na peronu i našla telefonsku govornicu par koraka od vlaka. Nazvala svoje domaćine, rekli doći za jedan sat (to mi je zazvučalo malo čudno, tek sam kasnije svatila koliki je to grad).

I onda san prošla kroz vrata koja su vodila u Kolodvor. I ostala - pafff!!!!
Wow............dramatična stanka...............
Ustvari, bila su to vrata spoznaje koliki je svit izvan mog malog, onda puno manjeg nego danas, dalmatinskog gradića.
Dimenzije milanskog kolodvora bile su stvarno impresivne. Ono, zaista, impresivno impresivne. Zastrašujuće. Ne znan jesu li još i danas, je li grad toliko narasa da i ta ogromna građevina više nije ogromna, i ne znan je li to zaista bilo toliko veliko, ili su moji dotadašnji vidici bili toliko mali da mi se tako samo učinilo, ne znan šta je stvarno, a šta iluzija, ali u onom trenutku otvaranja onih vrata činilo mi se ka da san ušla u neku drugu dimenziju. Ka neki mrav koji je uša u mravinjak veličine katedrale.
"Bože mili, kud sam zašo!"
I prvi nerješivi problem.
Kako sad naći nekoga u toj divovskoj građevini i u toj gužvi?
Upregnula san sve ono malo pameti i snalažljivosti šta mi nije doma ostalo i pokušala naći glavni ulaz. Neko san vrime tamo čekala, promatrala i svatila da ljudi ulaze odsvukuda, sa svih strana, ovisi di su našli najbliži parking.
Krenila san tražiti pult informacija. I u tom momentu začulo se gromoglasno moje ime i prezime, da neka se javin na pult. Čulo se u svakon kantunu tog ogromnog prostora. Odzvanjalo.
E, kad onda nisan umrla od straha....




Nakon prevladanog "šoka želježničke postaje" ništa me više nije moglo iznenaditi. Sama i beskrajno samouvjerena, "autonomna" i sigurna u sebe i svoju snalažljivost, krenula sam u osvajanje tog predivnog grada. Bilo je to jedno od nalipših putovanja u mom životu, upravo radi toga jer sam bila sama sebi vođa puta i jer me ni jedno neugodno iskustvo nije razuvjerilo da je moja "snalažljivost" samo umišljaj jedne "pripametne" balavice.
Sad znam da san imala beskrajno puno sriće.
I nekakvog anđela čuvara.
Koji je, gledajući iz visine, vidija malu, mršavu provincijalku kako vrluda ulicama velikog, stranog grada i odlučija potrošiti malo svog vrimena na čuvanje tog lutajućeg lika.
Vjerojatno trenutno nije ima pametnijeg i važnijeg posla.
E pa, fala Nepoznati Anđele.
Nadan se da ćeš biti slobodan i ako moji Mali Filipinci odluče otkrivati veliki svit.
A i pamet da uzmu sa sobon, ne bi bilo zgorega.

Po horoskopu san djevica.
A horoskop je jako važan u životu. Ustvari ne odrede ti roditelji i njihovi geni kakav ćeš bit, nego je najvažnije kad se rodiš. I koji si znak.
Kad saznaš koji si znak, o podznaku da i ne govorin, tek onda saznaš kakav si ti u stvari čovik. Ili žena.
Meni su rekli da, budući da san djevica, da san bolesno uredna. Sitničava. Gnjavatorica svih oko sebe.
Sad, nisan to prije bila primjerila, ali ako znanost tako kaže, ko san ja da joj proturječin?

I tako san van se ja, u skladu sa novin spoznajama o svojoj pravoj, istinskoj prirodi, uvatila posla.
Moj cilj je velik. Skoro pa nedostižan. Učiniti svit oko mene urednim. Nadasve organiziranim. Čistim. Blistavim.

Zato me baš nema na blogu u zadnje vrime. Užasno san angažirana na svojoj novoj životnoj misiji.
Počela san sa svojin radnim mistom.
Kutije zatrpane papirima. Posal ostavljen za posli, tj. na sveto nikada. Ladice pune priglupih novogodišnjih darova poslovnih partnera - dobavljača uredskog materijala. Šminke kojima je isteka rok trajanja. Tupe turpije za nokte. Uzice za mobitel. Reklamni leci firmi koje odavno ne postoje. Rokovnici s kalendarima davnih godina. Isplatne liste davno spiskanih plaća. Opomene, napomene, potsjetnice, vizitke...
Zatrpana san škovacama.
I počela san u njima grcati.

A ovo je samo početak. Kad sredim stol, triba preć na PC. On se jadan isto guši u neredu.

A sve je to ništa prema onom šta me doma čeka.
Ako nakon ove akcije uopće buden imala snage prebacit se na ladice i ormare koji su postali ropotarnice.
I pobacat svu onu robu koju ne nosin i stvari koje ne koristin.

Nadan se da će djevica u meni pobijediti hrčka koji sve ove puste godine marljivo skuplja škovace.

Ove googlarije su super stvar. Svakakvim ludorijama dođe se do mog bloga. Neki ga traže po imenu, a neki došvrljaju slučajno ukucavši npr. "obnova knjige odisej na otoku kiklopov". ??? Sad mi je ža što nisan zapisivala neke zanimljive fraze.
A najčešće ga ponudi kad ljudi ukucaju "meteorološki izvještaj" tražeći, naravno, aktualne vremenske prilike na nekom području. Valjda mi se neki post tako zva i sad progoni sve koji oće znat kakvo je vrime.
E pa, kad već pitate, evo najnovijeg izvještaja. Upravo sam jučer počela pisati post o kišama koje natapaju Dalmaciju već više od misec dana.
U međuvremenu, jučer, okrenilo nakratko na buru, čak san uspila osušit dvi makine robe, pa sam bila odustala od meteorološkog jadikovanja.
Ali evo, vratila nam se. Kiša.



Potopilo nas. Dobivamo plivaće kožice.
Gusterne pune odavno. Nama dosta.
Poljoprivrednici već lagano ludi.
Masline, vinogradi, voćke, triba to orizati, urediti, pripremiti. Kumpire, bob, pomidore triba posaditi...
Kauči su nam se udubili od sidenja pred televizijom.

Kiši već više od misec dana. Nekad sipi, nekad pljušti, ali ne staje.

Ali za nas na moru nema straha od velikog potopa. Noine arke na svakom koraku. Za sve ima mista. Pa ćemo plutati. Do nekog sigurnog kopna.





Možda izgleda malo pošemereno, ali obožavan gledati dolazeću neveru iz zavjetrine sigurne luke. Volin gledati ljude koji užurbano spremaju i osiguravaju brodove, rastežu konope, provjeravaju sidra i slično. Ne znan odakle mi to, ali u sebi osjetin neku duboku sigurnost od tog prizora.





BTW, u zadnjih misec dana izgubila san najmanje pet-šest kišobrana. Još su ostala tri-četri polomljena.
.....................................................

I dok smo mi tako pokisli i poplavili, na drugom kraju svita, tamo di bi stigli kad bi prokopali tunel iz mog podruma, barem su tako pokazali moji izračuni i proračuni, dakle tamo daleko, e njih jadnih muče problemi sasvim druge vrste. Suprotne vrste.
Oni su se jadni skuhali i izgorili.
Da bi dočarali svoje muke, moje veze iz Australije poslale su mi dramatičan mejl sljedećeg sadržaja.

JADI MALOG KOALE

Levant me podsjetila, pišući o veselom crtežu u nekoj zagrebačkoj zgradi...
Podsjetila me na "veselu kuću".



Kad sam bila u Beču, oduševila me jedna zgrada o kojoj u taj čas nisam znala ništa. A budući da je u vrijeme mog boravka ta avangardna građevina bila prilično "friško" napravljena, ni po povratku doma nisam doznala puno više, jer je još nisu bili uvrstili u knjige o suvremenoj umjetnosti i arhitekturi.
Imala sam samo malu knjižicu-prospekt na njemačkom, s kojim nisam baš doma. Budući da sam ja hrčak, taj je prospekt još negdje kod mene doma, treba ga samo naći u nekim dubinama zidnog ormara, po kutijama besmislenih uspomena, u hrpama poništenih želježničkih karti i gomilama prospekata izložbi i muzeja i crkava, uglavnom iz Italije.

Vremenom sam zaboravila na "Die Haus". U sjećanju su mi ostale samo vesele boje i valoviti rubovi. I neki pozitivno, veselo ozračje koje vlada oko te zgrade.
Zgrade koja mami osmjehe na svakom licu. Koja zrači. Tako sam je upamtila.
Zgrade koja kao da je direktno materijalizirana iz mašte.
Ono, kao da gledate bajku da se odvija pred vama uživo, ne na pozornici, nego na ulici, među začuđenim prolaznicima. A čuđenje polako prelazi u osmijeh od uha do uha. I širi se ulicom, nezaustavljivo, zarazno ko gripa.

I onda sam je nedavno ugledala na televiziji. Emisija je bila ustvari o njenom autoru, liku nadasve zanimljivom, kao i zgrada koju je stvorio. I sve ostalo što je radio.
A danas je tu i svemoćni i sveznajući google. Pa sam guglala.



"Hundertwasserhaus u Beču (Kegelgasse 34–38, 3. okrug) je stambena zgrada u vlasništvu grada Beča, sagrađena u vremenu od 1983.-1986. godine.

Hundertwasserhaus je šarena i neobična zgrada neravnih podova koja nimalo ne odgovara uobičajenom poimanju i klišejima arhitekture, već predstavlja jedno od najkreativnijih i najoriginalnijih djela moderne arhitekture na svijetu. Izgrađena je prema ideji Friedensreicha Hundertwassera (Friedrich Stowasser) krajem 20.st. Hundertwasserhaus je stambena zgrada u Beču, s ukupno 52 stana, 4 poslovna prostora, te sa 16 privatnih i 3 zajedničke krovne terase. "




Friedensreich Regentag Dunkelbunt Hundertwasser (rođen Friedrich Stowasser, Beč, 15. prosinca 1928. – Queen Elizabeth II, Pacifik, 19. veljače 2000.), austrijski slikar, grafičar i arhitekt.

Evo link o ovom izuzetno zanimljivom umjetniku:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Friedensreich_Hundertwasser

"Mnogo je puta mijenjao svoje ime. Prvi put mijenja prezime iz Stowasser u Hundertwasser – stotinu voda. U vodi vidi utočište, mjesto na koje uvijek može pobjeći. Dok je 1961. živio u Japanu promijenio je ime iz Friedrich u Friederich, zatim u Friedereich, te na kraju u Friedensreich, a često se nazivao i gospodin Regentag ili kapetan Regentag po svom jedrenjaku. Brod je nazvao Regentag, odnosno kišni dan, zbog ljepote boja koje se mogu vidjeti u kiši i jer su kišni dani jedini dani kad može raditi, kad je sretan. Na kraju si je dodao još jedno ime, Dunkelblunt – tamno-šaren. Rekao je da ima toliko imena jer on u sebi nosi više osoba – slikara, arhitekta, ekologa, a ne samo jednu. Kad se jedno ime napuni potrebno je drugo da se može početi iznova.

Hundertwasser je preminuo 2000. godine na palubi broda Queen Elizabeth II. na Pacifiku. Prema vlastitoj želji, pokopan je na svom posjedu na Novom Zelandu ispod stabla magnolije. 1953. godine naslikao je sliku Vrt sretne smrti, koja je proročanska zamisao ekološkog ukopa gdje mrtvi nastavljaju živjeti kroz drveće posađeno na njihovim grobovima."

Na web stranicu Turističke zajednice Australije pristižu zbilja svakakva pitanja. Na kraju je veselim 'Aussiejima' dosadilo da ih svaka šuša pili, i evo kakvi su rezultati...

Pitanje iz Velike Britanije: Puše li ikad vjetar u Australiji? Nikad nisam na televiziji vidio da tamo pada kiša, pa me zanima kako biljke uopće uspijevaju...
Odgovor: Mi sve biljke uvozimo potpuno izrasle i onda sjedimo i gledamo ih kako umiru.

Pitanje iz SAD-a: Hoću li moći vidjeti klokane na ulici?
Odgovor: Ovisi o tome koliko ste popili..

Pitanje iz Švedske: Želim pješice prijeći razdaljinu od Pertha do Sydneyja. Mogu li pritom pratiti željezničku prugu?
Odgovor: Svakako, to je samo 3000 milja, ponesite si malo više vode...

Pitanje iz Švedske: Je li u Australiji sigurno trčati po grmlju?
Odgovor: Znači, točno je ono što se priča o vama Šveđanima...

Pitanje iz Velike Britanije: Ima li u Australiji bankomata? Možete li mi poslati popis svih bankomata, ako ih ima, u Brisbaneu, Cairnsu, Townsvilleu i Hervey Bayu?
Odgovor: Od čega je vaš zadnji rob umro?

Pitanje iz SAD-a: Možete li mi dati neke informacije o utrkama nilskih konja u Australiji?
Odgovor: A-fri-ka je veliki trokutasti kontinent južno od Europe. Au-stra-li-ja je onaj veliki otok usred Pacifika na kojem nema... ma, nije bitno. Svakako, utrke nilskih konja održavaju se svakog utorka navečer u Kings Crossu. Nudistima ulaz besplatan, dođite goli.

Pitanje iz SAD-a: U kojem smjeru je sjever u Australiji?
Odgovor: Okrenite se prema jugu i onda skrenite za 90 stupnjeva. Kontaktirajte nas kad stignete ovamo i poslat ćemo vam ostatak uputa.

Pitanje iz Velike Britanije: Smijem li unijeti beštek u Australiju?
Odgovor: Zašto? Samo jedite prstima, kao i mi.

Pitanje iz SAD-a: Možete li mi poslati raspored koncerata Bečkih dječaka?
Odgovor: Au-stri-ja je ona sim patična državica koja graniči s Njemačkom, koja je... ma, nije bitno. Svakako, zbor Bečkih dječaka pjeva svakog utorka navečer u Kings Crossu, odmah poslije utrki nilskih konja. Dođite goli, za nudiste je besplatno.

Pitanje iz Francuske: Imate li vi u Australiji parfeme?
Odgovor: Ne, Mi ne smrdimo.

Pitanje iz Amerike: Razvio sam novi proizvod, izvor mladosti. Možete li mi reći gdje bih ga u Australiji mogao dobro prodati?
Odgovor: Svugdje gdje su se Amerikanci okupili u većem broju.

Pitanje iz Velike Britanije: Mogu li u Australiji nositi cipele s visokom petom?
Odgovor: Vi ste britanski političar, je li tako?

Pitanje iz Italije: Možete li mi reći na kojim mjestima u Tasmaniji ima mnogo manje žena nego muškaraca?
Odgovor: Da, u gay-clubovima.

Pitanje iz Francuske: Slavite li vi u Australiji Božić?
Odgovor: Samo na Božić.

Pitanje iz Njemačke: Ima li u Australiji samoposluživanja i može li se mlijeko kupiti ti jekom cijele godine?
Odgovor: Ne, mi smo miroljubiva civilizacija veganskih lovaca i skupljača. Mlijeko je protuzakonito.

Pitanje iz SAD-a: Molim da mi pošaljete popis svih liječnika u Australiji koji raspolažu serumom protiv ugriza zvečarki.
Odgovor: Zvečarke žive u A-me-ri-ci odakle VI dolazite. Sve australske zmije su neotrovne, potpuno bezopasne i lako ih je pripitomiti.

Pitanje iz SAD-a: Imam pitanje o jednoj poznatoj životinji iz Australije, ali sam zaboravio kako se zove. To je neka vrsta medvjeda koja živi na drveću.
Odgovor: Zovu se skočimedvjedi. Tako ih zovu jer skaču s grana i pojedu mozak onom tko prođe ispod njih.. Možete ih odbiti od sebe tako što ćete se politi ljudskom mokraćom prije nego što krenete u šetnju.

Pitanje iz SAD-a: Bio sam u Australiji 1969. na dopustu iz vojske, i htio bih stupiti u kontakt s curom s kojom sam se viđao dok sam bio u Kings Crossu. Možete li mi pomoći?
Odgovor: Da, ali još uvijek ćete ju mo rati plaćati po satu..

Pitanje iz SAD-a: Hoću li moći razgovarati na engleskom u većini mjesta koja planiram posjetiti?
Odgovor: Da, ali ćete ga prvo morati naučiti.

Dva suvremena staračka doma upravo su u fazi završetka na dva zadarska otoka.
Treći je u fazi pripreme, a velikim dijelom isfinancirat će ga iseljenici, tj. povratnici iz SAD-a.

Većina naših otoka upravo je to - veći i manji starački domovi. U cjelosti.

Gotovo su potpuno iseljeni i raseljeni, jer ih nijedna vlast ni država između one stare austrougarske i ove nove hrvatske, nije mazila ni pazila. Prva je to zaista i učinila, a ova zadnja kaže da će to učiniti, i, mora se priznati, da nešto i pokušava. Ali previše se čekalo, ono "između" previše je trajalo, i poslovično strpljivi ljudi gubili su strpljenje i polako, jedan za drugim, odlazili. Od najbližeg do najdaljeg kopna, u potrazi za novim, lakšim životom. Od najbližeg obalnog grada, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika do Novog Zelanda, Tasmanije, Ognjene Zemlje do Aljaske. I naravo, obećane zemlje, Jamerike.
I sada, kad su se brojevi sveli sa tisuća na stotine i ispod, nije lako krenuti s "revitalizacijom". Bilo bi to teže i puno bogatijim državama od ove naše.

Ali, "nigdar to ni bilo da ni nekak bilo", pa su se naši škoji prilagodili novim realnostima i pretvorili se u - staračke domove.

A što vridi za ljude, vridi i za njihove ljubimce. Pa i za one limene.

Valja nama preko vode. Do slobode.
Naš dragi stari Renault 4 napokon je umirovljen. Ali taj vitalni penzijoner ne ide ležati. Prekvalificiran je, iz prevoznika u poljoprivrednika.
Evo ga, spreman za odlazak u aktivnu mirovinu:



Biće on miss poljoprivrednih vozila, virujte mi.

E, mislija je Janez da će mu jedna naivna 'rvatica ušetat u mrižu ka smušeni gavun. Nespremna. Da će dobit izlaz na otvoreno more tek tako. Bez otpora. Da će uć ka naivna mlada tuna u kavez.
Možda bi tako i bilo, prije. Dok je filipinka bila mala i naivna. Bez iskustva, životne škole. Dok je još virovala u bratstvo i jedinstvo. E, filipinka je odrasla. Već neko vrime. Zajebalo je puno puta. Ne viruje više ni u bratstvo, a kamoli u jedinstvo. Fraternite i egalite ne stanuju više ovdi. Ni prvoj ni drugoj susjedi ne viruje. Uvik je na oprezu.
Vidila je ona na čemu svit počiva. Na interesima, ali ne njenim.

I tako, u duhu tog opreza, uzela je filipinka sa sobom iskusnog diplomata. Pobočnika.
Čovika s iskustvom. U deželi. Poznavatelja prilika. Čovika koji ima iskustva sa Slovencima. Doduše više sa Slovenkama, ali i one su Slovenci.

I tako.
Nas dvoje, cvit hrvackog pregovaračkog buketa, nakon kratkog prethodnog dogovora i usuglašavanja stavova, ne moš jedan u kupe, drugi u špade, triba to zvučat uigrano i sigurno, nakon tih nekoliko minuta dogovaranja, sigurno i suvereno izišli smo iz polukaramboliranog dvadesetogodišnjeg golfa i onako primjereno obučeni, u kežjual sporckoj obleki, zakoračili sigurnim korakom prem info-pultu, odnosno recepciji.
"Jesu tu neki Slovenci?" pristojno sam upitala nasmiješenu spodobu u uniformi.
"Ne znan ja ništa, ja san samo čistačica. Ali jesu, oni tamo van liče na Slovence."
Naše čistačice su sasvin pristojni turistički radnici. Takvi smo, to nan je u genima.

Našli smo se s Janezom. Aha, sad san skužila o kojen se Janezu radi. Uf. Mogla san se i misliti šta će me dopasti.
A ispalo da je i Janez doveja pobočnike. Ljudi u crnom, kravate, odijela, i sve. Ful oprema.
Naravno da Janez nije doša sa mnom obnoviti lipe uspomene, jer ih niti nemamo. Doša mi je uvalit neki "biznis".
Jer da on zna da san ja ambiciozna. Ha,haha, nije mi moga bolji vic ispričati! Da moju sliku stavu u knjige o ekonomiji, financijama i priručnicima tipa "kako postat sretan i bogat u pet koraka", mogli bi s njon plašiti učenike.
Postanite uspješni. Obogatite se. Multiplicirajte novac (bez muke, naravno). Kako da neću. Ja od kune napravin nulu dok si reka keks.
Ma, skužila san ga ja odmah. I njega i njegovu ekipu u odijelima. I njihovu prezentaciju. Uključite se u lanac uspješnih i bogatih, uđite u novo slovensko-hrvatsko bratstvo i jedinstvo, jer lova je lova, i tolar i dolar, i kuna i euro.
Novac ne poznaje granice, kažu.

E, tu san ih pročitala. Ipak su oni došli krojiti granice.
Pa san skinila rukavice.
Rekla ih sve što ih ide.
Izružila ih na pasja kola. Njih i njihovu pravdu i pravičnost. Nek je doma nose i obrišu s njon.. nos.
Dala in popis svih hrvackih riba u Piranskon zaljevu plus one u zerpu, plus otvoreno more. I ako čujen da koja fali, neka se slučajno koja ne pojavi na prozivci, biće belaja.
Onih njihovih sedan mi nećemo dirati.
Mojca, Urška, Živa, Darja, Polonca, Daša i Fata.

A nije da se nisu batrgali. I pritili.
Pa da šta će nama, šta smo škrti tako, imamo više nego nan triba. I te priče.
Oni će bodulicu na tanki led navući, kako da ne.
Još se taj nije rodija kome će bodul nešto mukte pokloniti.

Kad san ih vidila kako su se jadni pokunjili, bilo mi ih je ža. Nisan ja baš bezdušna. Ustvari san vanka stina, unutra svila.
Svi smo bili na rubu suza. Situacija na rubu emocionalnog tsunamija.
Pa san in vako rekla:
"Dragi naši i mili susjedi Slovenci, morete se vi na trepavice postaviti i tužakati nas po Briselu, Londonu, Vašingtonu, zaboli nas đon, mi smo tvrdoglavi ka mazge, i, da van pravo kažen, to nan baš i odgovara. Samo vi nas držite u blokadi, još jedno desetak godina, da ne moramo ić u EUslaviju. Di ćemo mi vako berlavi tamo, nekako nan se ne da nigdi ići, lini smo. Tamo raditi triba. A ni NATO nan ne triba, tamo triba nešto ka ratovati, nama toga dosta bilo. I prikoviše."
Pa će to biti prvi put u povijesti da je vuk sit i koza cila.

I tako.
Ipak smo se na kraju rukovali. Poluprijateljski. Janez je ima facu, ono, "daj-šta-daš, samo nemoj da iden doma praznih ruku".
I parafirali smo sporazum.

....................................
Ajmemajko, neka neko me neko zaustavi u balinjanju.....!