morsky blog

Blogo-rođendan bija mi je prekjučer, kad i Titu.
Ali od onda ne uspijevam objaviti post. Stalno me izbacuje.
Ako nisan pokušala 367 puta.
Ovo je zadnjii pokušaj.... Ovo je definitivno najgori blog-servis na svijetu i okolici.
Još i one coca-cole i pčele zajebavaju.
















"Kralj na cvjetnom prijestolju":

Vidila u časopisu, jednom pogledala uživo, probala...





... pa sad šta Bog da.
Ako uspije, ovako iz prve, mogla bi ja u biznis. Primam predbilježbe.



Navrtanje služi da bi se divlje masline, mastrinke (koje nastaju kad koštica masline prođe kroz probavni trakt galeba, ispadne u zemlju i zasadi se), "pripitomile", ili da bi se jednu sortu masline "priokrenilo" u drugu, jer ne odgovara svakoj vrsti masline svaka zemlja i svaki klimat.
Nije da mi je potriba ni jedno ni drugo. Maslina iman svake vrste: starih, mladih, kupljenih pa posađenih, uzgojenih iz "guke".
Ali bodulici nikad dosta.
Pa san se uvatila pripitomljavati ono miljun divljih koje mi rastu po kamenjaru.
Počela san s prvih desetak. A onda san se naglo zaustavila, kad san se sitila da bi mi ta nova zanimacija mogla i uspit i masline izrasti u plodne i rodne.
I ko će to onda sve pobrat?

Već od jučerašnjih vijesti sam lagano nadrkana, a jutros nakon prelistavanja novina san skroz popizdila, i sad san u stanju prvog stupnja živčanitisa.
Jer niko u ovoj državi me ne može raspizditi ka sudionici u lancu odgoja i obrazovanja. Svi sudionici. Od moje dice i svih drugih učenika, ali to je mila majka kako mi nastavnici, profesori, ravnatelji i ministar mogu dignit živac. I jebe mi se živo što se ne izražavan u skladu s njihovom akademskom razinom, to isto mogu njima na teret staviti, jer sam i ja i ovo malo mog obrazovanja proistekla iz istog "odgojno-obrazovnog" lonca. Istina, nešto starijeg i, iz nostalgično-povijesne perspektive boljeg, ali u principu sustava koji je rodio ovaj sadašnji. Koji recentno doživljava svoje najniže grane. Što je i logično jer je na te grane pao u "velikom urušavanju" svega i svačega u ovoj državi, i trenutno se nalazi pod tonama i tonama posljedične šute općemoralnog potresa. Kad se dite napokon rodi u boli i krvi i kriku, može bit vakvo i nakvo. Zdravo i bolesno. Ovo naše (školstvo) je bolesno, jer ga je rodila bolesna mater. A mogla je bit zdrava, samo da se malo sama potrudila poradit na sebi.

Jučer, naime, na zadarskoj stranici Slobodne izlazi članak o rekordu zadarskih srednjoškolaca u picavanju s nastave. Moran priznati da nisan pozorno čitala članak, jer mi se nije dalo dalje kad san vidila da je jedini sugovornik ravnatelj jedne od zadarskih srednjih škola. Koji je već u podnaslovu da dijagnozu, presudu i rješenje problema. Od druge strane, učenika, ni glasa ni pravobraniteljice.
Kaže ravnatelj S. P. da za problem SIGURNO NISU KRIVI NI NASTAVNICI NI RAVNATELJI, nego je kriv loš zakon, pravilnik, što li, po kojem oni ne mogu izbaciti problematične picaroše iz škole.
I to je to, lakonski, kratko i jasno. Bez filozofiranja. Kakvo istraživanje, kakvi sociolozi, kakvi bakrači. Dovoljna je paušalna ocjena jednog ravnatelja da se utvrdi istina.
I ti pravilnici koji štite prava dice su sasvim suvišni, Samo smetaju.
Pa da, to je sasvim normalno, da se ta dica koja biže s tako divne, poučne i idilične nastave, po hitnom postupku napucaju iz škole, dapače, da im se odmah oduzme svako pravo školovanja, da ih se katapultira na ulicu i u podzemlje u kojem će ovako i onako završiti. Jer su genetski predispozicionirani da tamo završe, jer su im roditelji isti neodgojeni divljaci ka i oni.
Oprostite, dragi ljudi, ali ja mislim da profesori itekako JESU krivi.
Nek ravnatelji malo preispitaju dubinske razloge zašto i kome in dica biže i nek mi kažu, kad već tako plaču da te huligane ne mogu nogon u guzicu izbaciti iz škole, a idiotske roditelje dovesti u red, neka mi kažu kad su zadnji put napucali kojeg nastavnika ili profesora, i nek mi objasne kako to da oni ne mogu biti neodgojeni, ludi i divlji, ka šta smo mi roditelji. A jesmo, jer smo Hrvati, ili građani Hrvatske, narod potpuno izgubljen i potopljen u glibu, i dica su nan Hrvati/građani Hrvatske. A nastavnici i profesori su Francuzi, Šveđani, Finci? Marsovci možda?
Ma dajte, molin vas.

A ljuta san i što mi roditelji sustavno trpimo njihovu samovladu i mučimo ka pizde. Mučimo kad nas ministarstvo razbojnički pljačka preko udžbenika i njihovih izdavača, mučimo kad nam ti vrli nastavnici traže uvik nove i sve više tih nepotrebnih i loših knjiga, kad ne unapređuju svoju struku, nego se kukavički mire sa svim nebuloznim odlukama koje se doslovno i preneseno lome na leđima naše dice. Koji je nastavnik diga glas što moje dite ka tovar tegli svaki dan na leđima trećinu svoje težine? Koja je učiteljica rekla roditeljima da ne kupuju udžbenike iz likovnog i glazbenog, jer ih neće koristiti, ili odbila roditeljima pitat pare za dodatne testove par puta na godinu jer nema, ka, dovoljno zadataka po knjigama i zbirkama? Koji je ravnatelj otiša dalje od paušalne i licemjerne podrške roditelju koji mu se požalio na rad nekog njegovog radnika? Ko je od njih stvarno i bez fige u žepu, posluša neko problematično dite i pokuša mu pomoći? Ko je od njih detektira međusobno zlostavljanje dice? Je li neko od njih zaštitio moje dite od maltretiranja crkve koja ne priznaje slušanje etike umisto vjeronauka u školi? Ne, gospođo, ne bumo se šteli mešat.

Znan ja da pričan o manjini, da su to većinom ljudi i radnici na mistu, ali kad su oni sami počistili svoje dvorište i disciplinirali tu svoju manjinu? Ne mogu se sitit ni jednog primjera u svojoj okolini.
Jer ta loša manjina nama vrišti u facu, ka šta i njima manjina roditelja zagorčava život.

Dobro ajde, ja ne mučin, al me niko ne sluša.
Nama se ne daje ovakav prostor u novinama ka njima, režimskim ravnateljima i službenicima ministarstva koji dobivaju plaće za sve nove i nove reforme koje sve više i više srozavaju i urušavaju obrazovni sustav.

E, ali ovo danas me tek raspizdilo.
Možda sutra malo ublažin stavove, ali baš me briga, sad titran ka struna i oću to izbaciti iz sebe.


Kaže naslov:
PETICIJA IZ ZBORNICA Pomozite, roditelji nas sustavno maltretiraju!

Peticiju je isprovocirao anonimni roditelj na čije huškanje je došla inspekcija u jednu zadarsku osnovnu školu provjeriti jednu učiteljicu i, naravno, nije našla ništa zabrinjavajuće.
I sad oni do neba dižu glas da ih roditelji sustavno maltretiraju i vrše nad njima mobing. Još malo pa će ih počet redovno mlatiti. Pa što, oni najbolje znaju da je batina u raju izrasla.
Peticiju masovno potpisuju.

Ma zamislite samo, inspekcija in je bila u školi! Opća konsternacija je nastala. A dragi moji učitelji, za koji k***ac postoji ta inspekcija nego da kontrolira rad u školi?
Mene zabrinjava druga stvar. Zašto ta faken inspekcija reagira na anonimnu dojavu, a moje pritužbe potpisane imenom i obadva prezimena nisu mogle dospit dalje od ureda dva ravnatelja, osnovnoškolskog i srednjoškolskog? Jer mater i ćaća koji štite svoje dite i njegovo mentalno zdravlje i dostojanstvo (e da, naša dica imaju i to, ako niste znali) ne srame se svog identiteta.
Nije in palo na pamet da bi možda manje bilo paušalnih, anonimnih i izmišljenih pritužbi da je sustav provjere i valorizacije uspostavljen i proveden na normalan način?
I zašto nikad u povijesti nastavnik nije izbačen s radnog mista, osim za dokazano fizičko zlostavljanje dice? Šta je s psihičkim zlostavljanjem, ponižavanjem, divljanjem, preopterećivanjem i zakidanjem? Takvih nema među svecima i sveticama u školskom kraljevstvu, s ravnateljima-kraljevima na čelu tih družbi presvetog srca Isusovog? Ti pravednici među narodima nikad nisu bili krivi kad ponekom bisnom i frustriranom roditelju pukne film i padne mu škur na oči?

A sad pažljivo pročitajte karticu teksta izdvojenu u kvadratiću, valjda kao posebnu atrakciju i krunski dokaz kakvi smo mi roditelji idioti:


Zbog ocjena su na sve spremni

Osim što pozivaju inspekciju, roditelji su upućeni u sve pravilnike vezane uz nastavu i prava njihove djece. Većinu ih zanima samo jedno: ocjena.

"Kad nisu zadovoljni ocjenom, dolaze provjeriti jesmo li najavili test, koje je gradivo bilo u kontrolnom, vode računa o tome koliko ih puta smijemo ispitati... Isto je i s vladanjem. Nedavno je jedna majka tražila da joj poštom pošaljemo poziv da se javi u školu. Možete li to zamisliti" pitaju se u čudu zadarski učitelji.

Pa ne moš virovat!
Oni se zgražaju što smo mi u nešto od njihovog velevažnog posla upućeni i što poznamo malobrojna prava naše dice!
Pa za kog vraga postoje ti pravilnici o testovima i ispitima, kad mi ne smimo za njih niti znati, a oni ih se ne tribaju pridržavati. Zašto oni ne bi u jednom danu dali šest testova, zašto ne bi zakidali na ocjenama i šta se mi imamo bunit kad ne znamo za postojanje pravila i nismo po struci matematičari ili kemičari (ja dobila taj odgovor na pritužbu o minusu na točnom zadatku iz matematike)?

A ta mater koja je tražila da s njon komuniciraju pismeno, možda je više puta bila usmeno odbijena.
I uopće se ne čudin tome.
Ja ću tražiti da mi dopisno obrazuju dite.
Ima na internetu sve. Barem mi tako kažu onoj na faksu. Mogla je lipo stat doma i surfat.

Pomozite im, roditelji ih maltretiraju! Ma nemoj.
A ko će nama roditeljima pomoć da nam dica dobiju normalno obrazovanje, ko, pitam ja njih?
Da pokušamo i mi s peticijom?




Objavljeno u 13.40, nekorigirano i necenzurirano, ravno "iz pera". Ja san samo jedan priglupi, pristrani i prevrtljivi roditelj koji će za pet minuta pivat drugu pismu.

Odlučila san malo osvježiti stan.
Kupit novi luster.
Stari dosadija. Ima je samo tri sijalice. Ništa se nije vidilo.



Prominiti dizajn blagovaonice.
Stol još nije stigo. Zapeo na carini. Nešto pizde da je muzejske vrijednosti, pa da ću puno carine morat platit. Ka da je mene to briga. Nije beg cicija. Bogu božje, caru carevo. Meni moje.



Dok čekam stol i još neke sitnice, dala sam i vrt predizajnirati. Nekako mi sad paše versajski stil. Lujevi su baš bili face.

Ima jedna stvar koju sam naučila iz ono malo povijesti-učiteljice-života kojon san se mučila u školi, iz silnih krimića i trilera koje san progutala prije spavanja, i od pustih serija tipa Ubojstva u Midsommeru, Sud i kazna, Miami/Las Vegas/N.Y./ CSI i ostalih nebrojenih koje san odgledala prije nego bi utonula u mirni i nevini san na udobnom kauču, a to je: svaka žena koja imalo drži do sebe mora bar jednom u svon životu, tj. zakoniton braku ili vanzakonitoj izvanbračnoj vezi, pokušat krknuti svog zakonitog ili vanbračnog supruga.
Čisto onako da mu da misliti i da mu obrati pažnju na sebe. Da se ne opusti.



Ako zanemarimo romane i serije, jer to su sve, ili većinom, fikcionalna smaknuća, povijest ljudskog roda bogata je bračnim razmiricama sa smrtnim ishodom po jednog bračnog druga.
Naravno, ka ni i na svin drugin područjima, ni tu nema ravnopravnosti spolova.
Muški vode nemilo. Šišaju nas sto na sat.
Dobro, to se samo tako kaže "šišaju", bolje bi bilo reći - ubijaju, bolji su i češći ubojice. Nadasve učinkovitiji.
Statistički rečeno, puno više muškaraca počini ubojstvo vlastite supruge/partnerice.



Ma, to san ja tako ispalila i ostala živa. Ne baratan nikakvin statistikama ni znanstvenin analizama i zaključcima. Više onako po filingu.

Ali nije količina jedina spolna razlika u međusobnom istrebljivanju.
Razlikujemo se i po metodologiji. Dok su muškoj strani u "sukobu" od pamtivijeka, od neolitika do dana današnjih, najdraži alati vlastite šake i svakojako oružje, u dijapazonu od hladnog do vrlo vatrenog, žene su u tim stvarima suptilnije.
Ne zovu nas za ništa - nježniji spol.
Mi ubijamo nježno.
Najdraže sredstvo nam je - otrov. Ide nam kemija.
Lukrecija Borgia je idol žena-trovačica.
Trovačica muževa, naravno.
(BTW, ćer san poslala da studira biokemiju. Ta će bit profesionalna, visikoobrazovana trovačica.)



Eno san ja svoga pospremila u bolnicu nakon neuspjelog pokušaja.
Stvarno sam nespretna. Tri pokušaja i - ćorak. Izvuka se. Ovi put.
Mislin, baš san podbacila.
Moraću se još dugo usavršavati do konačnog rješenja.

Najprije san ga otrovala hranom. Kako nije odma na mistu poginija, uvjerila san ga da je skupija virozu i rekla, dobro ajde, malo san podviknula, da se ne prenemaže.
Onda je čovik dobija nemile probavne smetnje, da prostite. Pa je stalno visija na zahodu. Pa je dehidrira, došlo mu slabo i nije mi cilu noć da spavati. Ljuta ka pas i nenaspavana, skuhala san kamomilicu, u pokušaju da ga dokrajčin. Kamomilica, kupljena vjerovatno 2003. kad je mala imala upalu oka, i zabužana u dubinama i visinama kuhinjskog ormarića, sadržavala je, osim osušenog cvića kamilice i neke bubice i crviće. Tzv. kamomilica obogaćena bjelančevinama. To san vidila tek naknadno, ali dobro se uklopilo u plan.
Kad ni to nije uspilo, otišla san, sve glumeći brižnu ženu, u apoteku po neke kapsule za "začepljivanje".
Kad ga je poslalo u bolnicu, iskusni doktor infektolog razotkrija je moj pakleni plan. Sve moje otrove izličija je s tri kesice fiziološke otopine. I sve moje poteze proglasija promašenima. Dapače, i potencijalno opasnima.

I tako san skoro dospila u novine ka prva žena u povijesti koja je otrovala muža - kamomilicom.
Da san postala slavna serijska trovačica, dok bi me policija i forenzičari lovili, dali bi mi radno ime: ubojica nježne ruke.



Ovaj post, kao što ste i primijetili, prigodno je popraćen, slikama oleandra, najpopularnijeg sredstva mediteranskih trovačica.
Sliku moje omiljene biljke-ubojice - kamomilice, nemam. Mislim, nemam vlastitu.
Lukava san ja.
Nisan munjena da ostavljan tragove iza sebe.

"OPREZ! SVI DIJELOVI OLEANDRA SU OTROVNI

Vjerojatno ste već negdje pročitali kako je oleandar jedna od biljnih vrsta koja u svim svojim dijelovima sadržava otrovne tvari, primjerice glikozid oleandrin. Ipak, najotrovniji su kora i listovi. Iako je malo vjerojatno da će netko posegnuti za listom oleandra i žvakati ga, ipak su zabilježeni slučajevi otrovanja, primjerice vodom u kojoj je držana grana oleandra, ili mesom koje je pri kuhanju miješano granama oleandra. Prema nekim izvorima čak su zabilježena otrovanja dimom koji je nastajao paljenjem oleandrovih grana."

P.S. Pakleni plan smaknuća možda ipak nije propao.
Budući da je moj Prvozakoniti (Šeli, ajde ne ljuti se, samo san "posudila" tvoj izum za jednokratnu upotrebu) originalni bodul, kad ga ja već nisan uspila ubiti, možda to uspije hrvackom zavodu za zdravstveno osiguranje, kad stigne račun za jednodnevni boravak u bolnici. Povratak u život ipak se mora nešto platit.
Kolpaće ga.