Ima jedna stvar koju sam naučila iz ono malo povijesti-učiteljice-života kojon san se mučila u školi, iz silnih krimića i trilera koje san progutala prije spavanja, i od pustih serija tipa Ubojstva u Midsommeru, Sud i kazna, Miami/Las Vegas/N.Y./ CSI i ostalih nebrojenih koje san odgledala prije nego bi utonula u mirni i nevini san na udobnom kauču, a to je: svaka žena koja imalo drži do sebe mora bar jednom u svon životu, tj. zakoniton braku ili vanzakonitoj izvanbračnoj vezi, pokušat krknuti svog zakonitog ili vanbračnog supruga.
Čisto onako da mu da misliti i da mu obrati pažnju na sebe. Da se ne opusti.
Ako zanemarimo romane i serije, jer to su sve, ili većinom, fikcionalna smaknuća, povijest ljudskog roda bogata je bračnim razmiricama sa smrtnim ishodom po jednog bračnog druga.
Naravno, ka ni i na svin drugin područjima, ni tu nema ravnopravnosti spolova.
Muški vode nemilo. Šišaju nas sto na sat.
Dobro, to se samo tako kaže "šišaju", bolje bi bilo reći - ubijaju, bolji su i češći ubojice. Nadasve učinkovitiji.
Statistički rečeno, puno više muškaraca počini ubojstvo vlastite supruge/partnerice.
Ma, to san ja tako ispalila i ostala živa. Ne baratan nikakvin statistikama ni znanstvenin analizama i zaključcima. Više onako po filingu.
Ali nije količina jedina spolna razlika u međusobnom istrebljivanju.
Razlikujemo se i po metodologiji. Dok su muškoj strani u "sukobu" od pamtivijeka, od neolitika do dana današnjih, najdraži alati vlastite šake i svakojako oružje, u dijapazonu od hladnog do vrlo vatrenog, žene su u tim stvarima suptilnije.
Ne zovu nas za ništa - nježniji spol.
Mi ubijamo nježno.
Najdraže sredstvo nam je - otrov. Ide nam kemija.
Lukrecija Borgia je idol žena-trovačica.
Trovačica muževa, naravno.
(BTW, ćer san poslala da studira biokemiju. Ta će bit profesionalna, visikoobrazovana trovačica.)
Eno san ja svoga pospremila u bolnicu nakon neuspjelog pokušaja.
Stvarno sam nespretna. Tri pokušaja i - ćorak. Izvuka se. Ovi put.
Mislin, baš san podbacila.
Moraću se još dugo usavršavati do konačnog rješenja.
Najprije san ga otrovala hranom. Kako nije odma na mistu poginija, uvjerila san ga da je skupija virozu i rekla, dobro ajde, malo san podviknula, da se ne prenemaže.
Onda je čovik dobija nemile probavne smetnje, da prostite. Pa je stalno visija na zahodu. Pa je dehidrira, došlo mu slabo i nije mi cilu noć da spavati. Ljuta ka pas i nenaspavana, skuhala san kamomilicu, u pokušaju da ga dokrajčin. Kamomilica, kupljena vjerovatno 2003. kad je mala imala upalu oka, i zabužana u dubinama i visinama kuhinjskog ormarića, sadržavala je, osim osušenog cvića kamilice i neke bubice i crviće. Tzv. kamomilica obogaćena bjelančevinama. To san vidila tek naknadno, ali dobro se uklopilo u plan.
Kad ni to nije uspilo, otišla san, sve glumeći brižnu ženu, u apoteku po neke kapsule za "začepljivanje".
Kad ga je poslalo u bolnicu, iskusni doktor infektolog razotkrija je moj pakleni plan. Sve moje otrove izličija je s tri kesice fiziološke otopine. I sve moje poteze proglasija promašenima. Dapače, i potencijalno opasnima.
I tako san skoro dospila u novine ka prva žena u povijesti koja je otrovala muža - kamomilicom.
Da san postala slavna serijska trovačica, dok bi me policija i forenzičari lovili, dali bi mi radno ime: ubojica nježne ruke.
Ovaj post, kao što ste i primijetili, prigodno je popraćen, slikama oleandra, najpopularnijeg sredstva mediteranskih trovačica.
Sliku moje omiljene biljke-ubojice - kamomilice, nemam. Mislim, nemam vlastitu.
Lukava san ja.
Nisan munjena da ostavljan tragove iza sebe.
"OPREZ! SVI DIJELOVI OLEANDRA SU OTROVNI
Vjerojatno ste već negdje pročitali kako je oleandar jedna od biljnih vrsta koja u svim svojim dijelovima sadržava otrovne tvari, primjerice glikozid oleandrin. Ipak, najotrovniji su kora i listovi. Iako je malo vjerojatno da će netko posegnuti za listom oleandra i žvakati ga, ipak su zabilježeni slučajevi otrovanja, primjerice vodom u kojoj je držana grana oleandra, ili mesom koje je pri kuhanju miješano granama oleandra. Prema nekim izvorima čak su zabilježena otrovanja dimom koji je nastajao paljenjem oleandrovih grana."
P.S. Pakleni plan smaknuća možda ipak nije propao.
Budući da je moj Prvozakoniti (Šeli, ajde ne ljuti se, samo san "posudila" tvoj izum za jednokratnu upotrebu) originalni bodul, kad ga ja već nisan uspila ubiti, možda to uspije hrvackom zavodu za zdravstveno osiguranje, kad stigne račun za jednodnevni boravak u bolnici. Povratak u život ipak se mora nešto platit.
Kolpaće ga.
