morsky blog

..... na prvu turu ljetovanja.
A ne da san ga zaslužila, nego san zaslužila jedno pravo pravcato ljetovanje, ispod suncobrana na pješčanoj plaži, s kokteklom s kišobranićem u ruci, u skupom kupaćem i s potpisanim šugamanom. Na Sejšelima, naprimjer. Ili tako nekom fensi odredištu. Ili bar na nekom plovećem hotelu.
Ali eto, zadovoljiću se i malim odmorom (uz rad na pripremi turističke sezone) u mojoj kućici.
Kad ne može bolje.

Jer ka što sam rekla, zaslužila sam odmor. Od umora, naravno. Od rada, od škole, od crkve, od ispita, od brige, od svega.

Obavili smo pričest.



Završili glazbenu, odsvirali (i odslušali) puste koncerte.



Odradili školske izlete, predali učeničku knjižicu, rišili se učiteljica, još nam samo ostaje nekoliko ispita i odradili smo i prvu godinu faksa, i rišili se Zagreba do jeseni.

Bilo je još nekih sitnica koje su me dotukle, ali ne bih sad o tome.
U svakom slučaju, sama sebi dodjeljujem malo godišnjeg.
Tamo gdje sve po mom.

Ajde brzo da maknen ono sramoćenje doli...
Srića moja da je samo jedna purgerica naišla da mi se ruga i naslađuje tuđin jadon i čemerom...



















Ma evo, bila san malo ponovo vidit te potočiće i slapiće koje cili svit dolazi gledat ka čudo. Ma neš mi ti čuda i mirakula i neviđene lipote... Nama to tako normalno. Ništa to mene ne fascinira.
Nego, ima nešto drugo čemu se ja čudin. Ja oden na izlet uru i po od doma, prominin dva godišnja doba i 15 stupnjeva celzijusovih u minus, smrznen se ka p***, nađen neku jadnu majicu i bičvice od maloga u autu, ja i moja dva muška ličimo u putujući cirkus u toj sklepanoj robi iz portapaka, a na mogućnost kiše i na zaštitu od nje, niti ne pomišljamo. Ni na kraj pameti. Malo kiše, malo kapljice velikog slapa, i eto ti, mi mokri ka miši.
Iznenadilo nas, jebiga. Ka snig službu za čišćenje cesta kad padne za Božić.
Ali nešti majci one turiste lako iznenadit. Jebate, iz Japana je doša na Plitvice i zna je da će padat kiša! Svu opremu ima. Kabanicu, kišobran, čizme, sve. Koju ti prognozu imaju, majketi. Gleda dnevnik u Tokiju i vidi kišni oblak iznad Plitvica, sunce iznad Zadra i Splita, u Makarskoj promjenjivo. Na Lastovo ponesite masku i peraje, temperatura mora 20 stupnjeva.
Ma ne samo Japanci. Oš Njemci, oš Šveđani, oš Mađari, oš Rumunji, oš Srbi. (Koji su došli brojit otoke, na Plitvicama su samo u tranzitu. Tamo guštaju jer ni jednog otoka nema po Plitvičkin jezerima.) Svi primjereno odjeveni i obuveni.
Niko nije doša nespreman i neopremljen, samo mi domaći.
To je atrakcija, a ne veliki slap.

Nije sada važno kako će se raspetljati stvar oko Savudrijske vale/Piranskog zaljeva, nije važno koliko će nam turista doći ovog lita, ni koliko šoldi će nam ostaviti, a još je manje važno hoće li doći koji Srbin nakon onakve provokacije sa brojem naših otoka i brojem rezolucije UN-a o Kosovu. (Evo, čisto da im malo vadin mast, i ja ću ponoviti: Hrvatska ima 1244 otoka, ko ih prebroji toliko ja ne znam, ali tako van je to. Ako nam je koji falio do tog broja mi smo dodali koju hrid, ili ako smo imali viška, oduzeli smo nekom grebenu titulu otoka, i stvar riješena. Hrid više manje, koga briga. 1244 i točka. Jedan-dva-četiri-četiri. Kul broj.)
Nije važno kako će sindikati pregovarati s vladom o promjenama zakona u radu kojon će nas još za nekoliko skalina i skalinada degradirati, jer Bože moj, pa kriza je, opaka recesija stigla, jad i bijeda stisli, morate vi, dragi radnici i seljaci i poštena inteligencijo, vratiti ono šta su pokrali nesposobni bahati političari, nezajažljivi bankari i pohlepni i bezidejni takozvani menađeri.
Nisu danas važni ni ozbiljni svjecki problemi. Nije važno što Židovi praše ne samo po Arapima, nego i po humanitarnim konvojima, nije važno koliko će milijuna barela nafte isteći u Meksički zaljev, koliko će riba i tica izginuti i eko-sustava zauvik nestati. Nisu važne ni one dvi lude Koreje koje zvackaju jedna na drugu nuklearnim oružjem, ništa danas od toga nije važno nama Zadranima.
Nisu važne poplave po Evropi i po Slavoniji, gdje povrće i žitarice danas rastu "ka iz vode", nije važan vodeni val koji se valja Dunavom, ionako će otić posli u Srbiju. (Predlažem da u Dunav bacimo na tisuće onih prospekata s brojem 1244.)
Nije važno ni šta će biti sutra ni prekosutra, nije nam važno što nam znanstvenici predviđaju uragane za ovu jesen, nije važno ni globalno zatopljenje ni lokalno zahlađenje, ni vrućine za popizditi koje su već počele, ništa nam ne može ovi dan pokvarit.
Nije važni ni oće li Radman pronać oni eliksir mladosti, pa da živimo vječno ka meduza. Ili ka Hajduk.
Nije važno ni oće li Paco de Lucia uspit večeras odsvirat maestralan koncert na Trgu pet bunara u komornoj atmosferi prid četristo tihe publike, jer više karata od trista kuna nisu uspili prodat, ili će mu upast par iljada pijanih i munjenih navijača na pozornicu i zgazit njega, publiku, policiju i osiguranje. Pa Paco je Španjolac, a Španjolci falaBogu bar znaju kako se čini fešta. A i u siesti smo slični.
Nije važno ni šta san ja ovdi svašta nadrobila, nije važno ni šta san masu toga zaboravila, ionako to niko ne čita. Koga briga.
Nije bitno sada ni šta san satrana, živčana, umorna, jadna, itd, to večeras ostavljan sa strane i iden gledat UTAKMICU. THE UTAKMICU. Utakmicu svih utakmica.

Danas je važno samo jedno: SATRAT CIBONU I OSVOJIT PRVENSTVO!

Jer zna se: Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku.

Sve probleme ostavljamo za sutra.
Dobro, možda i već za par sati.
Ako, ne smin to reć naglas, pa šapćem: ako izgubimo.
Mislin, ovu ću rečenicu izbrisat ako dobijemo, naravno, i ni pod mukama neću priznat da sam posumnjala u pobjedu.
Ionako imamo još jednu priliku, ako ovu ne iskoristimo.

IGRAJ ZADRE, VOLIM TE! ori se večeras mojin gradom. I svi su u euforičnom očekivanju pobjede.
Ma ko ovo more platit!

Prozujala san brzinski kroz Zagreb i, osin šta san izvršila inspekcijski nadzor nad noćnin dežurstvon tamošnje hitne medicinske pomoći u Hainzlovoj, vozikala se noćnin taksijima po skupoj noćnoj tarifi i dnevnin tramvajima mukte, našla se na jednoj blogo-kavici na nepodnošljivoj vrućini na Trgu maršala Tita, osin toga bila san viditi i kako se odvija prosvjed u Vašavskoj i kako zadarski studenti predstavljaju svoj zavičaj na smotri na Cvjetnom trgu uz svesrdnu, glasnu pomoć "Tovareće mužike".

Dok na jednoj strani Cvjetnog trga HOTO zahuktava radove na objektima "od javnog interesa"...



.... udruge studenata predstavljaju svoje krajeve ponudom delicija....



....i folkorom....





... dok se u Varšavskoj i dalje "događa narod"....



...u svom tom šušuru i gužvi....



... samo Tin i dica oko njega mirno gledaju svoja posla.





A kome svira ovaj rog?