morsky blog

Bolje se rodit bez one stvari, nego bez sriće - davno rekli pametni ljudi.
E pa, ja san se rodila... ae, rodila san se. Kompletna.

Evo, drugovi moji odoše doma. Sutra blagdan, pardon, praznik, i to rada, pa je red da se danas počne s neradom. Razbižalo se sve, rasulo se svud po svitu to dalmatinsko ludo sime, a mene ostavili. Da radin. Ka da ja nisan Dalmatinka, nego Japanka, benti.
I ne bi to bilo ni po jada, da je to jedini moj trenutačni problem.
Nego me ostavilo bolesnu.

Moja kolegica jutros javila da je ostala doma, da ima virozu. Sidi na WC-u i ima febar.To mi javila nakon šta san dobauljala po kiši bez kišobrana (bacila ga u kontejner) sa laganon tikvoboljom, koja se u toku dana (radnog) pojačala do neslućenih razmjera. Ali ja san Japanac, ne stajen raditi dok ne krepan. Naravno, ni drugi simptomi me nisu mimoišli, tako da san bila prisiljena konfiscirati ključ od zahoda i sve preostale radnike, ovih nekoliko jadnih muških potirati u obližnji kafić.
A pogodite di je kolegica bila za vikend? U Osijeku!

I sad dolazi do izražaja moja rečenica iz uvoda.
Kad se rodiš sritan, kolegica iz Slavonije donese ti na poklon KULEN. Ili bar njegovu seku. Ili bocu dobrog vina.
A kad se rodiš sritan ka ja, dobiješ - virozu. Ili štagod gore.

Iden se ja lipo javit u bolnicu da me stavu u karantenu. Jer nije se igrati s tako ozbiljnin stvarima ka šta je prijeteći mutirani virus.
Pa da u miru proveden 1. maj - Praznik rada. Jer to mi je jedina šansa da ga proveden u neradu.



DRUGARICE I DRUGOVI, SRITAN VAN PRVI O MAJA!

Znate li vi uopće šta znači novoskovana rič, tj. anglosaksonska kratica WAG? Ja nisan znala do maloprije, i ne znan još triban li se sramit tog svog neznanja. Jer ne znan od kad datira taj izraz. Možda san ja zadnja tuka na svitu koja još to ne zna. Glorija, Story, i ostale etablirane tiskovine možda je koriste već desetljećima. Od stoljeća sedmog možda WAG egzistira, a meni niko nije ništa o tom w(r)agu reka.
U slučaju da ste i vi, drugovi dragi, neobaviješteni i posvemašnji analfabete kad se radi o selebriti-svitu u čijin se krugovima ta rič koristi od stoljeća sedmog, evo upravo ovdi se možete informirati o značenju i korištenju spomenutog WAGa. Ipak smo mi, Hrvatska - zemlja znanja. I ne možemo sebi dopustit luksus života u neznanju. Zato evo:

WAG = Wives and Girlfriends
Dakle, žene (supruge) i prijateljice.
E, ali vi i dalje ne znate pravo značenje tog pojma. Jer ne misli se na bilo koje i bilo kakve žene i prijateljice. Jer da se misli, onda bi skoro pola svita bilo taj w(r)ag. Sve (udane ili baren u nekoj vrsti bračne zajednice) ženske i sve one koje imaju prijateljicu.
Ne. Nije to tako jednostavno. Značenje je daleko složenije. Kompliciranije i suptilnije.
WAG, u kroatizirano-feminiziranoj verziji ovog pojma ja bi ih nazvala WAG-ine, su žene nogometaša koje hodaju okolo sa frendicama po cile dane u šoping. A tamo valjda i troše enormne količine šoldi. Jer triba i prijateljicu namirit. Ono, mislim, možda frendica nije bila te sriće da nabasa na nogometaša pa da ona bude isto takva wag-ina pa da sa sobon vuče okolo po šoping-centrima svoju prijateljicu koja nije mogla nać sebi pogodnog nogometaša da bi ovaj njoj financira izlazak sa njezinon prijon koja... kužite, ono, je li ...
E, a sad, ne misli se pod WAG-inon na bilo koju ženu BILO KOJEG frajera koji naganja balun, to ste valjda i sami svatili iz kontesta ovog mog elaborata. Mislin, svaka šuša more nać frajera koji igra nogomet, zna se valjda, predmnijeva se (dobra rič a?) da mislin samo na prvu ligu. Takozvani high-profile nogometaši, David Becham i takva ekipa. Nemojte me tirat nabrajat, jer neman pojma kako se zovu ti preplaćeni zlatni dečki. Šta se mene tiče, svitu bi bili korisniji da kopaju kanale, ali sumnjam nešto da bi se stanovita Victoria B. i ostale WAG-gospođe sa mnom složile.



E, a zaboravila san reći kako san ja saznala za činjenicu da postoje te nogometaške žene-WAG-ine.
Saznala san to iz jednog novinskog članka u ozbiljnim dnevnim novinama koji se proteza na priko dvi stranice, odmah iza izvještaja o napredovanju epidemije svinjske gripe, a prije članaka o prosvjedu studenata i grcanju privrede i radnika pod teretom recesije. Pa budući da je to bilo u tako ozbiljnin novinama, na tako ozbiljnon mistu, uvatila se ja čitanja. Spomenuti termin WAG bija je izdvojen u kvadratu sa strane teksta, pa san se bacila na proučavanje članka, a sve u cilju obrazovanja, tj. detaljnog upoznavanja s tin intrigantnin pojmom. A priču san dobila usput, kolateralno onako.
Priča je kratka i dramatična: nogometna "zvijer" Frank Lampard, težak 30 miljuna funti, ostavija je svoju nevjenčanu suprugu 34-godišnju Ellen Rives, s kojom ima dvoje dice, radi cilo desetljeće mlađe lipotice. Napuca je ka balun. I sad ta Ellen plače, kuka, rida i slini po novinama, da ti se srca slama od tuge i žalosti.



Da ne mislite da pričan samo tako, evo malo kopipejsta:
"Frank mi užasno nedostaje. Bezosjećajan je..., nema srca. Sudeći po tome koliko izlazi i viđa druge djevojke, izgleda da je nastavio sa svojim životom kao da ja nikada nisam postojala. Šaljem mu SMS-ove da bez njega ne mogu živjeti, ali ništa. Plačem mu na telefon, opet ništa. Nijedna emocija, svaki put tišina. Gad, prokleti gad. Još uvijek ga volim... plačem noćima. Želim srediti naš odnos, ali ne znam je li to više izvedivo. Ne znam hoćemo li se opet vidjeti, ne znam što učiniti. Nije mi dobro - jecala je Elen Rives, bivša djevojka nogometaša Franka Lamparda koji slovi za zvijezdu nogometnog kluba Chelsea i engleske reprezentacije, dok su joj, kako kaže britanski Mirror, suze kapale u čašu s preplaćenim šampanjcem."

Budući da gospođa valjda nema zanimanje osim što je ex-WAG, čini mi se da je spomenuto da je ex-konobarica, a od silne zauzetosti šopingon za sebe i frendice nije stigla lansirati kakav parfem, donje rublje, ili gumicu za kosu s potpisom u kompletu s uzicon za pasa, a imam neki osjećaj da nije ni na svom obrazovanju i akademskin tiltulama stigl poraditi, sad joj predstoji rovovska bitka na sudu da za sebe i svoju dicu osigura kakav-takav tekući račun sa stalnim mjesečnim prilivom...

I tako, WAG-gospođa i njena huda sudbina dala mi je misliti. Taknula me u živac. Izazvala žensku solidarnost.
Ko zna koliko je jadnih žena sa sličnim tužnim pričama. Nije van to lako, biti WAG pa najednon postat ex-WAG. Jedan dan bezbrižno šopingiraš s prijon, a drugi - nemaš za kavu. A nema ni prija, jadna, ona nema od početka cile priče.
U tuzi i suosjećanju sinila mi je jedna ideja. Po mom skromnom mišljenju, to je jedna turbogenijalna ideja.
Budući da je kriza, ja predlažen WAG-ženama da prestanu cvilit i mirno i dostojanstveno prepuste lipšin i mlađin ženskinjama da se i one malo oslade. A onda da one naprave isto - štafetu prepuste mlađima i lipšima. Pa opet. I tako dok ne prođe kriza, ili dok dotični nogometaš ne bankrotira ili štagod gore po njega.
A ona prva može postat prijateljica.
Pa kad to lipo zaživi među tim high-profile igračima, onda triba to počet spuštat. Među malo manje elitne igrače, pa među one obične, sve do lokalne razine. Pa na druge sportove.
A onda se triba proširit među običnin pukon. I među neobičnin također. Tribamo mi žene bit solidarne i prepuštat situirane muževe mlađima, lipšima, i manje situiranin ženskama.
Tako će se teret krize ravnomjernije podilit, i više će nas moć peglat kartice muškog dila pučanstva, više ćemo kupovat i tako pomoć trgovcima i proizvođačima da se izvuču iz recesije.
A tako, umisto da samo odabrane budu WAG, bićemo sve WIVES AND GIRLFRIENDS-žene.

A što... vi ne mislite da je to tako genijalna ideja?! Ne?


(Slike, kao što se da primijetiti, nemaju veze s priglupim tekstom. Sve se bojim da će mi se slike naljutiti da sam ih bez veze ubacila u laprdanje. A one ozbiljne slike, s umjetničkim pretenzijama, čak.)

Kad me uvati panika da svit ide kvragu i da će me stići kakva katastrofa, ka npr. smak svita u vidu potresa, poplave, tsunamija, udara meteora koji će dojurit ka metak iz neke druge galaksije, otvaranja vulkana u susjednoj ulici ili, ka ovo najnovije, da će nas stići osvetnička ruka, bolje reći - papak, neke životinje, pa će ona u svom tilu proizvest strašni mutirani virus smrtonosne gripe, okrićen se ka trotul oko sebe ne bi li ugledala neku splav za koju ću se uvatit. Ako nema splavi na vidiku, dobro bi došla i kakva slamka. Ma i slamčica.
Kad se prepustin crnin mislima i zamislin šta nam se sve može dogodit u ovon pomanitalon cirkusu o svita, svaka utjeha je dobro došla.
Prvi utješni udar, ka i uvik, stiže od naših velemudrih vlasti. Blago meni s njima!
Ka šta su nas tješili da svjecka financijska kriza neće zahvatit našu malu smišnu domovinu. To san in povirovala. I još in virujen. Ne tribaju nama terminatori s Wall streeta i bilog svita kad imamo mi svoje vlastite. Bolje i sposobnije. Terminatore.
Uostalon, financijska kriza mi je normalno stanje. Cili život. Pa san navikla. Da se podsjetin, svako toliko zavirin u takujin. Pa se lipo skuliran. Stanje redovno. Nema promjena. Još san u krizi. Vječnoj.
Tako me i sada uvjeravaju da gripa neće u Hrvacku. Uostalon, ako i dođe, mi imamo dovoljno cjepiva, kaže ministar. Jes da još nije proizvedeno, ali nećemo sad sitnice gledati.
A ako ste se pobojali da ću dogodine morat plaćat školarinu, pa će se moja financijska kriza još više produbiti i takujin beznadežno isprazniti, e, i s te strane siže meni utjeha. Oglasija se još jedan mršavi ministar i obznanija urbi et orbi da će oslobodit plaćanja studente koji oće učit. Jer da se on za taj plemeniti cilj, u društvu s premijeron, bori već pet godina. Hm...šta reć? Fala in.
E, ne moš virovat da je za tu logičnu i prirodnu stvar tribalo napravit revoluciju. Još da izborimo da triba ličit samo ljude koji su bolesni, i na konju smo. Osvojimo bolnice i organizirajmo plenume na temu "Zašto bi samo bogati uživali u blagodatima života?" ili nešto slično.
Možda uspije.
..................................

Kad me uvate crne misli i pomislim kakvi me svi jadi i nevolje mogu snaći, ugledam jedan nadasve utješan prizor. Iz Afrike je stiga jedan dragi povratnik....



U Prirodi je ipak još sve na svon mistu...
Moja prijateljica Vlasta opet je došla doma donit na ovaj svit nekoliko malih beba - lastavića.

Lika su najprije tražili tri dana. Potjernicu izdali.
Onda se napokon ukazao i studente - podržao!?

O licemjerje, ime ti je hrvatska politika.

i vrani na grani



i suhom boru



i staroj menduli



i vječnoj maslini



i hrvatskom irisu



i "mom" dupinu koji se ne da uslikati



a prije svega našoj dici i njihovoj dici







Da nam Plavi Planet izdrži i opstane, usprkos svim našim upornim nastojanjima da ga uništimo.

Krajolik baš ne obećava obilje u gastronomskom smislu...



... kamen, škrape, grote, babulji, mocire, stari kamenolomi...



Ali ipak, nađe se štogod za izist, skriveno u travi ...



Šparoge su bile na stolu svaki dan.



A i more se smiluje gladnima tu i tamo....





(Gradele nisan tila slikat, dim mi je iša u oči.)

Brali su se i pupoljci kadulje za kuvati čaj sljedeću zimu.



A ova je slika tu samo za dekoraciju, jer smokve ipak još nisu zrele, biće tek za tri-četri miseca. Ovo je neka divlja, nije baš jestiva.



Eto, tako van je to u škrtoj zemlji Dalmaciji. Radiš ka težak cili dan, a spiza - dijetalna ...
U nedilju je završija moj posni tjedan mediteranske ishrane. Bila san na jednoj dobroj dalmatinskoj pašticadi s njokima i nadoknadila sve izgubljene kalorije.

12.01 sati. Dobro jutro, radni narode Dalmacije i šireg nam zavičaja i svekolike nam mile domovine! I šire.
Ja se vratih s mog malog godišnjeg, pa san čekala podne da ne padnem u nesvist od naglog povratka na posal.
Da opovrgnen nedobronamjerne opaske da san linčarila dvi šetemane, štovanom puku obznanjujen da sam iskoristila ČETIRI radna dana za ove "proljetne praznike". Od desetak koji su mi ostali od lani.
Naravno da tu ne brojin skraćeni radni dan za Veliki petak. Ko je na takav blagdan vidija radit dalje od podne?



Pita jedna neobaviještena kontinentalaka da di Dalmatinci idu na godišnji odmor, da je li u Zagreb.
E, draga moja po-po. Mlada si i neuka. Dalmatinac u Zagreb ide samo iz nekoliko razloga koji ne uključuju godišnji odmor. U glavni grad Dalmacije ide se samo u zdravstveni turizam, na studije kojih nema u Dalmaciji (izgleda da će mene zapasti ta sudbina), i kad ideš izvadit vizu za posjetit rodbinu u Americi, Kanadi i Australiji, i onih nekoliko u Južnoafričkoj republici. To su prilike i neprilike koje te odvedu Dalmatinom u suprotnom pravcu od prirodnog.
Inače, godišnji odmor Dalmatinci troše u druge svrhe. Poslovične linčine na radnom mistu, mislin, ova nekolicina nas koja još radi, na radnom godišnjem odmoru pretvaraju se u zviri, u udarnike i prvoborce na bojišnici poljoprivrednih radova i priprema za turističku žetvu. U takozvane Dalmato-Japance.



Pa se nakon par dana takvog godišnjeg odmora zažele svog lipog malog dosadnog poslića.
Pa se vrate s bolovima po cilon tilu, razbijenom nogon i ukočenom desnom šakon od pretjerane upotrebe novih Kuker škara za rizanje voćaka. Skupe, ali sudeći po bolovima vride svaku kunu, majku in.
Pa se vrate slomljeni ali priporođeni.
Nezadovoljni samo što su napravili puno manje negoli su planirali. Jer u planovima ne računaju da nisu jaki ka Herkulesi i da dan traje samo kratkih dvaestčetri ure. Ne računaju da triba isti, piti, spavati, pušiti i pit kavu. Reducirano, ali ipak.



Ovaj moj mali brzinski preliminarni izvještaj završiću ovako:

Udomljene su tri nove masline. Ovo je ona koju san kupila mužu ka poklon za Božić, ovo je njen novi dom u koji joj želim dobrodošlicu:



A sad iden malo radit, kruv svoj zarađivat.

Tamo di mi sunce sja.
Di je stara maslina.












(photos by GabyundPeter)


Ustvari, već san tamo.


ŽELIM VAM SVIMA

"5. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ. Čovjek pomaže Bogu nositi križ, jer tako Bog hoće. Čovjek čovjeku pomaže nositi križ, jer je to zakon ljubavi. Gospodine, hvala Ti što mogu s Tobom nositi križ. Daj da i ja dopustim da mi drugi pomognu nositi moj križ."

Ne znan je li se ko od vas naša na moru u magli.
Ja jesan.
Čudan van je to filing.
Plivaš na moru, lebdiš u oblaku i zaglušen si tišinom.
Ako nemaš nikakav navigacijski uređaj, malo je ka u hororu. Nema ti druge nego leć na provu i gledat u dno, pazit da ne zvizneš u kraj i čekat da se magla digne.
I molit Boga da ne naiđe trajekt, tanker ili neki drugi monstrum. Ali triba se pouzdat u to da je veliki brod opremljen onin šta ti u kaiću nemaš, pa da će on tebe "vidit". Iako, to baš nije provjereno...
A kad se magla digne i ugledaš kraj, triba ti još neko vrime da utvrdiš na koje si to kopno stiga. I jesi li možda otkrija novi kontinent.
Kad prevladaš strah, osjećaš se i nekako... uzvišeno. Ka u nebu. Ka da lutaš po nebeskin poljanama....



U rana jutra, još u postelji uvik san znala da je vanka gusta magla. Nisan tribala gledat kroz prozor.
Sirene za maglu glasno su upozoravale. Tuuuuuuuuuuuuuuuu!
Zvuk nekome tugaljiv, a meni nekako drag, blizak, nostalgičan, zvuk koji zove izgubljene. Zalutale u magli.

Ova zadnja magla nije pustila glasa.
Nema sirena. Tišina.

?????
Jesu li i one otišle u ropotarnicu povijesti?

Evo, i vrijeme se uskladilo s mojim unutarnjim maglama....





Ne volim Uskrs.
Eto, rekla sam.
Mislim na vrijeme Uskrsa. Sam Uskrs kao pojam i kao najveći katolički blagdan i kao simbol nade i kao Isusova pobjeda nad svim zlom ovog svijeta - to bi me, kao vjernika, trebalo ispunjavati pozitivnom energijom i vjerom u život. To u meni živi kao ideja, ideal, nedostižni cilj, i nešto što bih željela osjetiti a ne mogu...
Ali muke Križnog puta i Velikog petka meni su prefriške. Prebrzo se to odvija. Kao i život, uostalom.
Korizma me ispuni teškim i tmurnim mislima. I onda bi trebalo u subotu pritisnuti prekidač i - gotovo. Gotovo s tugom i jadom i čemerom. Uskrs je novi, probuđeni život.
A ne, ne ide to tako lako. Oblaci se ne razilaze tako naglo.

Ne znam, možda samo umišljam, ali već me godinama prate neki nemili događaji u tom periodu. Možda me koju godinu i preskoči, ali čekanje i očekivanje stalno prijeti da će se dogoditi "samoispunjujuće proročanstvo". Znate ono, kad nešto slutiš, očekuješ, piliš po nečemu, evo ga na, sad će... - e pa onda se to i dogodi.

Ne znam kad sam to primijetila. Ne znam kad sam osvijestila tu neku... ne znam, slutnju lošega, nelagodu. Kao da s proljećem izranjaju sve potisnute zimske depresije, boljke i bolesti....
Ne znam...



Nekako s proljeća
uvijek meni doluta
neka čeznja tamna
tiha mudrost davna

Spustam ja stare kofere
na perone sudbine
to je miris zrelih godina
moj kaput, baš je težak, najdraža

........................................

I opet taj osjećaj samoće
kad neće nikog mene krene i hoće
i opet mrakom svoje pjesme bojim
pijan od zelje za usnama tvojim
sav sam ti od ludila, nekako s proljeća

Nekako s proljeća
sjeti mene nepravda
na pobjede, poraze
i sve lažne obzire
(Crvena jabuka & Kemal Monteno)

....................................


Možda sam toga postala svjesna prije par godina kad sam baš na Uskrs shvatila da će moj dragi pape izgubiti borbu s vlastitim umornim srcem.

Nekako su me zapljusnula sjećanja na loše vijesti i događaje. Uskrsne.
Svake godine sve više.....

Sjećam se velike slutnje nadolazećeg zla jednog davnog Uskrsa. Poznati Krvavi Uskrs donio je strašne vijesti i miris rata upravo na vratima od crkve, na izlasku s uskrsne mise... U sjećanju mi je taj prizor ostao trajno zaleđen kadar. Ja, mlada, zaljubljena u malo biće u kolicima, na pragu života, obitelji, sreće... Sjećam se hladnoće vjetra toga sunčanog proljetnog dana. A na Plitvicama snijeg...

Tjeram sve te misli od sebe i uvjeravam se da su loše vijesti raspoređene pravilno kroz godinu, kroz sva četiri godišnje doba...
Ali.
Jedna strašna dijagnoza stigla je baš ovih dana, sasvim slučajno pred Uskrs....
Listam novine.
Nalazim nekoliko poznatih lica na stranici s osmrtnicama i tužnim sjećanjima...
Strašne vijesti o tužnom velikom tjednu u Italiji... Broje se žrtve.

Sjećam se velike trešnje 1979. Mirno uskrsno jutro prekinuto jakim potresom u Dubrovniku i Boki Kotorskoj.
Sjećam se kako se jako zatreslo i kako sam u strahu izletjela iz kreveta. Sjećam se mame koja se danima nije dala odvući od ekrana i kako je samo plakala...
I opet slučajno - Uskrs.
..........................................

Ma, dosta je bilo...
Nakon Velikog Petka doći će Uskrs. Ipak.
Kao i svake godine.
Nakon svake kiše svane sunce.

"Why worry, there should be laughter after the pain
There should be sunshine after rain
These things have always been the same
So why worry now"
(Dire Straits)

04 - WHY WORRY - (Dire Straits)



Da. Ali bluz se nekako ne da iz mene.
A možda je to sve zato što ne volim bojanje jaja i priglupe uskršnje piliće i zečeve i sličnu "ikonografiju"?
Da. Možda samo zato.
Porazbijaću sva jaja, a piliće i kuniće spremiti na gulaš.

Pokušavala sam nešto napisati, ali sve što mi izađe iz tipkovnice je nekako... sjetno, nekako jesenje, a ne proljetno, oblačno je umjesto sunčano...
Kad osvijestim zašto me taj nemir tako redovno uhvati u ovo uskršnje vrijeme, možda i stavim na papir. Ekran.
A možda i ne.
U međuvremenu idem proći đir po rivi.
Dva procesa se mogu tamo dogoditi. Možda nešto smislim. A možda mi se glava savršeno i potpuno isprazni.
Ja bi ovo drugo.

Nije to legenda ni priča. Živa istina je to. Kad je Bog stvara zemlju, ostavija je jedan komad za sebe. A zna se kakvi je to komad bija. Kakve kvalitete i dizajna. Jer se zna da je Bog najprije sebi bradu stvorija, oće reć da nije bija munjen da odabere parcelu u Sibiru ili Sahari, nego je izabra najbolje.
E pa taj najbolji komad, ne zna se iz kojega razloga i kakve veze su potegnute, on je darova Hrvatima. A onda je otiša u nepoznatom pravcu. Prominija adresu. Ostavija Hrvate da se gombaju s ton lipoton.
A oni ostali osupnuti. Zbunjeni. A i malo munjeni.
To je toliko notorna činjenica da mi glupo uopće više pričati o tome.
Kome pravo, kome krivo, to je tako.
Hrvatska je tribala bit Božje odmaralište. Božja kuća za odmor. Mir.

Bilo je tu svega. Rijeke, planine, nizine, nepregledne ravnice, brdsko-planinska područja (?), šume, livade, proplanci, kamenjar, plodna zemlja, ma svega i svačega, a kruna sve te divote i krasote je - zna se. More i otoci.
E kad su vidili pučinu i po njoj razbacane i pobacane na iljade stina, tu su se Hrvati totalno izbezumili. Ispalili na živce od silne divote.
Šta ćemo, Bože s tin? Šta si Ti mislija s tin?



O Bože, Bože, uvalija si nam samo probleme. Nije da smo nezahvalni, fala Ti, ali...









Aj, neću balinjat više. Svatili ste poantu.



Koji događaj može natirat stotinjak ljudi da se upute brodon iz grada, u ovo doba godine koje nije lito, na jedan udaljeni škoj na kojem živi respektabilni broj od 150 stanovnika, trenutno bez likara, bez popa i bez učitelja?

I da se pri tom nađu stari prijatelji koji se nisu vidili par godina, pa na povratku brodon, da ih neko neupućen gleda pri živahnom razgovoru, u obnavljanju starih uspomena, mislija bi da se vraćaju s pira.
Radi se o sprovodu, naravno.
Jedino čega po otocima ne fali.
Ali ovon je falija svećenik. Morali su iz grada slati dodatne snage.



Umra je barba Branko, dobar čovik.
Volija je svoj Ist.
Vratija se doma, zauvik.




Na ovon otoku primijetila san veliki broj stabala fafarikula:



Šefica od škovaca sumnjičavo gleda došljake:



Ako me još do sada niste skužili, ja san poprilično smotana osoba. Nako malo... rastresena. Smantana povremeno. A čujte, južina je, nije nikakvo čudo.
Izgubila san mobitel na Istu. Budući da se mi otočani, malobrojni ali odabrani, svi međusobno poznamo, mislin, dosta ti je da poznaš samo jednog čovika iz mista, priko njega moš doć do ostalih 133, mobitel je uskoro pronađen. Na stolu u katamaranu.
Osoba za vezu koja ga je preuzela još luta po arhipelagu.

A ja guštan bez mobitela.
Svako jutro zakasnin na posal.
Nemate pojma kako mi je lipo.
A sve lipo kratko traje. Mob dolazi danas. Brzobrodskon vezon.



Kategorija: opet ne znan šta sa slikama....

Podnaslov 1: ostalo nešto slika...
Podnaslov 2: da maknem ono dolje...


Ovo je naopaki post.
Obrnut.
Sve rijeke teku nizvodno. Ova "moja" Krka teče uzvodno, od mora prema izvoru. Jer ja prema njoj idem tim putem.
Stigla sam samo do Skradinskog buka. Još me čeka Visovac, Roški slap i manastir Krka, pa slap Krčić kraj Knina.
Ako Bog da zdravlja, donijet ću ja od tamo trofejne fotografije. Jednog lijepog dana.

Prije utoka u more kod Šibenika, tj. Šibenskog mosta, Krka se uliva u Prokljansko jezero. Vidi se mjesto Zaton.



Novi most preko Krke, dio autoceste Zagreb-Split. Vidi se Skradin:



U podnožju Skradinskog buka počinje morem potopljeni dio Krke, dio u kojem se miješaju riječna i morska voda, stvarajući akvatorij sa specifičnim živim svijetom.



Preko posljednjeg slapišta, Skradinskog buka, prelijeva se tijekom godine prosječno 55 metara vode u sekundi, a u vrijeme jačih kiša ili otapanja snijega u zaleđu i do 300 metara.



Nacionalni park Krka proglašen je 1985. godine.
Za vrijeme Domovinskog rata veći njegov dio je okupiran i devastiran.
Danas izgleda dobro uređen i održavan. Uz manje primjedbe, moj dojam je izuzetno pozitivan.



Evo. Gotovo.
Kratko i dokumentarno. Bez digresija.
Bolje reći suhoparno.