morsky blog

Kad je mala, tj. moje prvo dite, bila mala beba, nekoliko puta san se poskliznula na vlastitu hvalisavost. Kad je prvi put odspavala cilu noć u komadu, odma san se nekomu izlajala, sva sritna i ushićena, ne toliko radi nje koliko radi sebe, jer san već pomalo bila počela sličiti u zombija. Sljedeću noć se budila svake dvi ure, i tako još misecima.... Je li dobro cica? A je, je odlično. S tri miseca više nije tila čut za cicu, prešli na bočicu. I sve tako.
S drugim san se malo opametila, pa san svaki uspjeh i napredak držala u tajnosti.
Ali nisan se opametila za druge svari.
Pa san se tako prije pet dana nekome falila da ja NIKAD, ali baš nikad nisam imala gripu.
Pa san sad četiri dana u fibri, sve me boli, ne mogu ist ni pit ni spavati. Ni pušiti.
Tri dana nisan bila na poslu. Da me kolege ne zatuču ka izvor zaraze.
Bolesna mi je i ćer i prijateljica iz zgrade i njezina ćer i stariji sin. Mlađi sinovi su bili za Božić. Muž je maloprije podlega fibri od 38,5. Padali smo ko snoplje, svaki dan dvi nove žrtve.
Tako da sad šetamo po zgradi u piđamama.
Nema pečenja, nema francuske salate, ni kolača nema, ni vina.
Na novogodišnjoj gozbi u našem stacionaru poslužuju se samo maksflu, lekadol, bisolex, aspirin ce, strepsils, prospan, antibiotici razni i čaj od kadulje s medom i limunom.



Dragi blogeri, želim vam sretnu i uspješnu slijedeću godinu, da budete zdravi i veseli, jaki i hrabri da se suočite sa svim nevoljama i izazovima koji nas u njoj očekuju! Ne dajte se.

Ja iden odbolovati svoje i u novu godinu ulazim ka nova.

Priča prva : Maslina i maslinovo ulje



Svaki put kad se razvije neka međuregionalna diskusija o radnim navikama žitelja pojedinih dijelova lijepe naše, mi dalmatinci uvik osvojimo časno zadnje misto na ljestvici i popušimo kritike. I to samo zato, kažu, jer smo sami sebe proslavili stihom "maslina je neobrana". Naravno, zaludu se pravdati da je pjesnik tija reć nešto sasvim suprotno od toga da je maslina ostala neobrana iz razloga dalmatinske ljenosti i sklonosti fjakaston raspoloženju. Oštri kritičari neke druge provenijencije ostaju gluhi na sve naše vapaje o egzistencijalnoj ugroženosti koja se krije u sljedećem stihu "nima koga da je bere", da ne govorimo o melankoniji i tuzi koje se cide ka suze iz riči "zaplakali škoji bili i sunce već blidi, makina ko cukor cvili, a suza se cidi". Kamena sjevernjačka srca stanovnika radno aktivnijih krajeva ne moru se smekšati poezijom i poetikom kojoj smi mi južnjaci tako skloni, zanimaju ih samo hladne brojke i stroge statistike o radnom učinku.
I sad štaš, najteže se borit protiv predrasuda, pa se onda bolje prestat koprcati i jednostavno - priznati. Je, tako je, maslina je neobrana.
Bila. Ali nije više.
Ne, ne, dragi moji, ja svoje pobrala. Do zadnjeg ploda.



Svaka dragocjena voćka prošla je kroz moje ruke. Sto kila sama pobrala. Ono malo ostatka, jedno tristapedeset kila skupili muž i svekrva, malo pripomogli, moran priznat, a ne smi ni sin ostat nespomenut sa svojih dvadeset. Komada.
Sve u svemu, napravili sedamdesetak litara ulja. Malo, ali slatko. (Ma vraga je slatko, gorko ka pelin i pali ka vrag! Poslušali ove novovalne agronomske mudrace i samlili odmah umisto da smo masline lipo, ka i naši stari, držali jedno misec dana u moru da se odgorče. Ali, štaš ne moš protiv napretka.)



I da van pravo kažen, nije to neki veliki pothvat ni velika mudrost.
Svaka šuša u mom kraju zna pobrat masline, odnit ih u najbližu uljaru i dobit ulje. Samo kod mene na poslu, polovica mojih kolega bavi se istim poslom u fušu. Svi imamo iste ili slične sorte maslina, svi u isto vrime i na isti način beremo, u rasponu od misec dana, svi u istim postrojenjima meljemo, svi imamo isto ulje. Prve kategorije, ofkors. To je potpuno deplasirano uopće govoriti, i da oni u EU imaju imalo pameti u glavi, odmah u startu i bez provjere, naslipo bi nam svima dali markicu turboextra vergine kvalitete.
Razlike su u nijansama, i služe samo za kuntreštavanje jesu li masline bolje na kontinentu ili po škojima. Mislin, ja se svađam u tom smislu samo iz pristojnosti, a istina se zna. Ma koliko mi šutili o tome.
Oću reć, više nije fora proizvest dobro ulje. Stvar je sada samo u marketingu. Od kad je trgovine, zna se da je sve u reklami.
Znači, triba imat priču.
Moja slijedi nakon drugog dijela.



Priča druga: Kukuruzna zmija

Zbirka živih zmija na PMF-u

Zbirka živih zmija nalazi se u Zavodu za animalnu fiziologiju PMF-a, a utemeljena je 1995. godine kada je u zbirku iz Imunološkog zavoda donešeno prvih pet poskoka. Zbirka je tijekom godina rasla, a sada se u njoj nalazi oko 120 zmija. Sustavni znanstveni rad na zmijama započeo je 2002. godine, a proučava se uglavnom ponašanje te manjim dijelom ekologija. Najveći broj zmija koji se nalazi u zbirci nabavljen je iz europskih i američkih zooloških vrtova (London Zoo, Oklahoma City Zoo), a vrlo malen dio nabavljen je od privatnih uzgajivača u Njemačkoj i Češkoj. Sve su zmije najmanje treća generacija uzgojena u zatočeništvu, a mnoge se u ovoj zbirci vrlo uspješno razmnožavaju. U zbirci je, zbog edukacijskih razloga, trajno smješteno nekoliko domaćih zmija netrovnica. Znastveni rad odvija se u nekoliko smjerova:

Uporaba osjetila tijekom traženja hrane
Kemoosjetilne reakcije na plijen u zmija ljutica
Kognicija u zmija.
Ekologija ponašanja arborealnih zmija.
Biologija europskih guževa (Colubridae) i ljutica (Viperidae).
Suradnja na istraživanjima ostvarena je sa prof. Gordonom M. Burghardtom sa Sveučilišta u Knoxville-u u Tennessee-ju te sa dr. Anthonyjem Herrelom sa Prirodoslovnog muzeja u Parizu.

Zbirka ima i edukativnu vrijednost, jer se preko nje studenti upoznaju sa zmijama i njihovim načinom života. Od 2005. godine, manji se broj zmija koristiti u izvođenju vježbi iz kolegija "Ponašanje životinja", a od 2007 i u izvođenju kolegija "Laboratorijske životinje u biološkim istraživanjima".


Priča treća: spoj prve i druge

Kolegij "Laboratorijske životinje u biološkim istraživanjima" pohađa i moja studentica. Jučer su prisustvovali demonstraciji zmijine upotrebe osjetila tijekom traženja hrane. Davali joj različite tekućine, a ona njima pokazivala koliko je čime zadovoljna. Svoje gurmansko zadovoljstvo pokazuje palucanjem jezikom. Što više puta palucne, to je njezino nepce više uživalo u ponuđenoj hrani ili piću. Najzadovoljnija je bila čistom vodom, jezik je izbacila dvadeset i nešto puta, a alkohol je s gnušanjem odbila palucnuvši samo dva puta.
Onda je profesor pitao studente imaju li joj ponuditi još nešto. Kolegica moje ćeri imala je slučajno sa sobom bocu našeg ulja.
Profesor koji je slučajno naš čovik, Dalmatinac, najprije je ispitao geografsko porijeklo, a zatim ga i kušao. Zbog zaštite sigurnosti zmije, pretpostavljam. Isto tako pretpostavljam da mu se svidilo jer je pita ima li ga na prodaju. Nema profešure, najbolje stvari ne mogu se kupit novcem, ali ljudi smo, dogovorićemo se....



I sada slijedi veliko finale moje priče. Dobro ajde, ne baš veliko, svega par rečenica.
Kukuruzna zmija palucnula je trideset i nešto, skoro četrdeset puta jezikom kad je kušala maslinovo ulje. Naprosto se raspametila. Ne bilo koje ulje, naravno, nego dalmatinsko, i ne bilo koje dalmatinsko, nego sjevernodalmatinsko otočko ulje, da ne bi bilo zabune.
Da se ne bi sad svi dalmatinci - uljari furali na moju kukuruznu zmiju - kušačicu. I na moje ZMIJSKO ULJE.
Molim lijepo.

Slobodni ste smisliti slogan za reklamu.
Jest da se neće nigdi prodavati, ali dobra reklama nikad nije na odmet.
Zmiji šaljem proviziju u obliku litre ulja. Nek beštija uživa, zaslužila je.

Jedan potrošeni lokalni političarski lik kaže neki dan na radiju kako su ekolozi i kvazi-ekolozi krivi da smo popušili silne projekte golf-terena i da smo oštetili svoju dicu za miljune kuna i proćerdali njihovu budućnost.
Iako službeno ne pripadan niti jednoj ekološkoj udruzi, osjetila san se prozvana. Jer volin prirodu, volin svoj zavičaj, volin autohtono okruženje, volin sve što je lipo, a ne volin preseravanje i glumatanje. I ne volin pohlepu.
Baš me je rastužija, moran reći. Jer ja svojoj dici, valjda ka i svaka mater, želin sve najbolje. Želin in svitlu budućnost, kune neće škoditi. Ako to baš budu želili, moru i golf igrati. Ali se potajno nadan da neće baš taj snobovski, pederski sport odabrati. Ne znan šta fali piciginu, skokovima u more, plivanju, jedrenju, surfanju...
E, ali nije gospodin veleuvaženi političar S. Z. mislija na moju dicu za čiju budućnost se ja ne bi bojala da in je ne kroje likovi ka šta je on i slični, ne, on je mislija na SVOJU dicu. I njihove miljune kuna. Koje je on moga zaradit da se mi glupi kvazi-ekolozi ne opiremo sa sve četiri.
E, pa neka gospodin svojoj dici nađe neki drugi izvor miljuna. Mojoj miljuni ne tribaju, ali in triba čisti zrak i čista voda i sačuvana priroda. Golf in ne triba.
I točka.
Od golfa je dobra samo palica. Za raspalit neke po glavurdama.

Zašto je on sad iša spominjati meni tako omiljeni sport ne znan, ali sad je kod nas aktualno nešto slično.
Opet nečiju dicu triba zbrinuti. Osigurat miljune za siročiće.
Kad nije išlo s golfon, mudraci se sitili zvat Talijane da nan naprave tvornicu. Jednu lipu, malu, smišnu fabriku koja će zaposliti čudo ljudi i priporodit cili kraj. Teći će med i mliko kad dođu i daju svakon radniku iljadu kuna plaće, a mudrim i vidovitin čelnicima općine i njihovoj dici njihove teško zarađene provizije.
Naravno, fabrika bi bila potpuno ekološka. Jest da bi proizvodila žbuku, vapno, boje i CEMENT, ali bez brige, ista takva ima u središtu Milana i tako je čista da joj na krovu rastu eko-pomidori i paprike. A od njih prave hranu za bebe, tako je to zdravo.
Ako smo imali imalo sumnje, naručena studija o utjecaju na okoliš sve je nedoumice raspršila.
Med i mliko, kažem van.

Cementna industrija drugi je najveći zagađivač okoliša u svijetu, ali ova naša bi bila toliko čista i bezopasna da smo je mi odlučili staviti OVDI:





E, a šta ste mislili? Di bi vi drugo stavili tvornicu cementa?
Kraj u kojem se još zbrinjavaju ostaci "najvećeg promašaja socijalizma", obrovačke tvornice glinice poznate kao potencijalne "ekološke atomske bombe" (zorno uprizoreno u Mađarskoj) i kraj kroz koji prolazi rijeka Zrmanja koja napaja, nadam se još uvijek nezagađenom vodom cilu županiju, ta lokacija je savršeno logičan izbor.
Zar ne?





Nadam se da će one kvazi-ekološke i parazaštitarske udruge s početka posta i ovaj put pomrsiti račune onima koji žele miljune za SVOJU dicu.
Mojoj dici ne tribaju miljuni, triba in moj potpis na peticiji. Tribaće in čaša vode kad ožedne.

Evo došla malo. Ošla na fotobuket jer oću stavit jednu sliku. Ali, dok mene nije bilo, informatička znanost otišla u božjumater, oću reć, napredovala, i sad ja ne znan više kako stavit običnu sliku u album, a da bi je mogla prenit lipo na blog.
E sad, filipinka, motiku u ruke i odi kopat. Ništa sofisticiranije i nije za tebe.
........................a evo san se nekako snašla. Jedva.