morsky blog

Sorry, ljudi. Mislin, ni za šta posebno se ne ispričavan, ali, eto tako, to je nekako u modi danas.
Sori šta san tu na blogu, nit orala nit kopala, nit laprdala nešto pametnoga zadnjih godina, a isto me drže.
Oni me drže na blogu, a država me drži za jaja, kako se ono kaže.
Ali ništa zato, ljudi moji. Sori i mirna Bosna. I Hercegovina isto. O Srbiji ne triban ni govorit.
Oni su mirni sa zlatom i srebrom.
Ali i njima sori. Sori što su naši navijački izaslanici provocirali skandiranjem "Vukovar, Vukovar!" usrid grada Novog Sada i tako "prisjećanjem na Vukovar potvrdili da smo fašisti" kako je lipo primjetija veleum Drago Pilsel. A Srbi su svojom čuvenom miroljubivom himnom "Donesi salate, klat ćemo rvate" dokazali svoj humanizam i antifašizam. Kolju se samo oni koje voliš, stara je to istina. Često je potvrđuju muževi, žene i dica na svojin ljubljenima.
Sori i za onaj razbijeni vitraž na dubrovačkoj pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku, baš smo i zaslužili da nam (prethodno) kamenuju one aute s pripadajućim putnicima. Znali su oni šta ih čeka , pa ka i svi pametni ljudi djelovali - preventivno.
Ma sori, glupa san šta to uopće spominjen i talasan teško stečeno bratstvo i jedinstvo. Lakše je priskočit, ka šta priskaču naši vrli novinari, svi redom veliki europejci, široki ljudi koje takve trice i kučine ne zanimaju.
Sori, ali malo san indisponirana.
Smrznuta. Smežurana ka smokva suva.
Ne znan jel mi to od ove sibirske anticiklone ili od otvorenih vrata prema EU koje smo tako složno svih nas dvaest i nešto posto širom otvorili. Jer nam je to promjena Ustava omogućila. Ima i pravo Šeks što se fali prid ovcama kako ih je zajeba. Kako je da je, vrata su se otvorila i ja se sad smrzavan. Ka ona stvar.
I mozak mi se smrza pa ništa ne svaća. Nekako krivo povezuje stvari.
Kaže tako meni bidnoj jedan od ovih novih mudraca na vlasti da ću sad najmanje četri godine teško živit, jer nisu oni krivi da su nas stari mudraci bacili u govna, a oni su dospili u govna jer su nas izvlačili iz blata u koje nas su nas uvalili oni prije, a oni su jadni naslijedili "tešku situaciju" od onih prije njih, a oni su se pak tribali čupati iz sranja u koje su nas uvalili oni koji su počeli rat, a ti su se čupali iz jugoslavenskog živog blata, a ovi su pak naslijedili Titove pizdarije...... Da je parsto stranica gusto printanog teksta potrošiti došli bi tako do onih hrvackih kraljeva, knezova i ostalih koji su se uopće sitili radit neku "tvorevinu" nalik državi na ovoj vjetrometini.
Suma sumarum, minimalno četri godine krvi, znoja i suza.
Samo me zanima kako se zvalo ono prije. Valjda neke druge tjelesne izlučevine.
Kažu da se nalazimo prid provalijom. Sami smo krivi što smo se našli u tom nezahvalnom položaju i sad sami tribamo kola izvlačit iz blata. Koja će kliznut u provaliju.
Bila san jučer, u nedilju u šest popodne, u slastičarnici B. tu u kvartu. Radosnu vijest o krvi, znoju i suzama, o stezanju kaiša i neophodnosti više rada i većem pedeveju odnila san kolegici s roditeljskih sastanaka, na koje ona, nemajka jedna, uopće ne dolazi, jer radi SEDAM dana u tjednu po osam sati, i tako dva-tri tjedna zaredom, bez slobodnog dana, za 2800 kuna. Žena se obradovala mogućnosti da još više može doprinijeti boljitku svog naroda i brzom izlasku iz krize u koju nas je uvalija onaj prokleti kralj Tomislav, ili neki njegov pajdaš. Nema problema, kaže, sad će odrađivati i noćnu. Za istu plaću.
Ma ne za istu. Povećat će joj se za 50 kuna. Fala Vladi. Dobar čovik.
Onda san istu optimističnu vijest odnila i svojoj priji, ona ne radi u nedilju, nego po cili dan po birtijama ispija kave i puši duvan. Sa mnom, naravno. I s još nekim dangubama. Toliko je lina da neće da radi nediljon, nego petkom i subotom radi od od sedam ujutro do osam navečer, jer ostale dane planduje od osam do tri. A potpisala ugovor u privatnoj poliklinici na 30-satno radno vrime s visokom spremom za 3000 kuna.
Jutros sam isto doviknula tu nekim bauštelcima što se po cile božje dane protežu po starom krovu i oće-neće minjat kupe. Rade za ugledno privatno poduzeće koje dobiva sve poslove od Grada, i umisto da su s time sritni i zadovoljni, oni bi tili i redovitu plaću. I to ne jednu, oni bi pet-šest plaća. Unazad.

Vidim da se u našem društvu razvila ozbiljna polemika.
Jedni se euforično raduju što će pasti PDV na dječju hranu. Drugi srahuju za zdravlje najmlađih.
Prepiru se jesu li bolje kupovne kašice iz kontroliranog uzgoja ili prirodna hrana iz nekontroliranog uvoza. Jedni viruju Klausu Hippu, koji vlasitim imenom jamči kvalitetu, drugi više vire imaju u "kumice s placa". Šta se mene tiče, ja ne virujen ni jednima ni drugima, ali kad je već tako kako je, neman ništa protiv da dici do 40-te dajemo kašice od puretine s mrkvom, sokove od organski uzgojene breskve, čokolino i griz.
Odraslima ostaje kusati svinjsku mast i ulje od uljane repice,
Blablabla....

Eto vidite da me ova hladnoća smantala.
Tebeboga ne razumin.

Sorry.

Pročitala sam tisuću riči. Možda neko od vas ima još mrvicu snage čitati pa evo....

protiv....

...i još protiv...

Ma dobro, možda nećete virovati, ali pročitala sam puno toga i ZA.

Naravno da sam zbunjena ka i svaki drugi "prosječni građanin". Smušena i izblesana.

Od svih mudrolija ova mi je srcu najbliža:
"Ne slušaj što govore, slušaj što žele. Jer kad znaš što žele, nećeš slušati što govore. Kad primjerice kažu da je EU strateški interes Hrvatske, zanima me tko je odredio da je to strateški interes. Zašto bi mi u to povjerovali?"(Mišak)

I zato ja ne virujen nikome, pa ni samoj sebi, mogu još jedino provat osluhnit srce.
A srce kaže NE.

Sad je posve jasno.
EU birokratima trebalo je 8 (osam) godina da objasne hrvatskim birokratima zašto je dobro da uniđemo u EU.
Nisu naši baš sve svatili, ali tribalo in je cilih pet minuti da izračunaju kolike će in bit plaće ubace li se u labirinte EU parlamenta i okolnih zgrada. Drugih pet minuta računali su bonuse plus putne troškove. Brže od munje pomnožili su broj kilometara puta cijena benzina od Karlovca ili Omiša do Brisela. Ali kladin se da će svi izvadit boravak u Dubrovniku. Ili na Prevlaci.

Nama, narodu, triba samo misec dana da povatamo sve konce. Da svatimo sve zavrzlame jedne male i jednostavne zajednice od pola milijarde ljudi i svih njezinih zakona i podzakonskih akata.
A šta ćemo govorit. Kad smo pametni.

Tribalo im je nekoliko godina, možda i koje desetljeće, da rode Lisabonski ugovor, koji je onda nezahvalna europska raja hametice popljucala.
Hrvatima je tribalo samo četri godine da prevedu 600 od 2800 stranica i objave ih u nekakvom časopisu Adrias u izdanju HAZU-a (prijevod - D. Rudolf). U međuvremenu su četiri godine pregovarali na slipo, jer prijevod nije postoja, a u poznavanje engleskog jezika glavne pregovaračice zorno smo se uvjerili više puta.
Nisu nam to uzeli za zlo, nasriću. Pregovori su uspješno nastavljeni i bez te sitnice.
Inače, taj famozni akt punim se nazivom zove: Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, pa nije nikakvo čudo da se tako dugo prevodija. Vjerojatno je godina dana otišla ne u vitar nego u naslov.

Ali narodu horvatskom to je pis of kejk. Usvojićemo mi cili ugovor u ovih par dana do referenduma, uključujući i sitna i najsitnija slova.
Jer, ljudi moji, u sitnim slovima je kvaka. Ona dvadesetidruga.
Meni je tako reka dobronamjerni prika sa zidića kad sam se spremala u banku po kredit. Čitaj sitna slova na dnu teksta! Da ne bi bilo: nisan znala, bidna ja.
Ali ništa od toga. Zaboravila sam poniti mikroskop.

Maloprije sam malo surfala po teveju. Prebacivala s kanala na kanal dok mi nije u kadar upala gospođa Vesna Pusić. Stani! kažem sama sebi, ovo je važno!
Ozarena ministrica vanjskih i europskih poslova prisustvovala je promociji knjige „Hrvatska i Europska unija - Prednosti i izazovi članstva“.
I kaže ona ovako: "Ovo je savršeno vrijeme za predstavljanje ove knjige!"
Jebote.
Danas je šesnaesti. Jen, dva, tri....šest dana do referenduma.
Stvarno savršeni tajming.
Mislin, ona nas stvarno drži za genijalce. Lumene koji su svi pozavršavali tečajeve brzog čitanja. O razumijevanju teksta ne triban niti govorit. Tu vještinu dobivamo samim rođenjem.
Jebiga, sram me priznati, ali ja... ovaj, ja nisan to savladala. Promaka mi tečaj kad se održava u mon ubogon gradiću.
Mislin, dobro, čitan ja solidno, ali ipak... triban se još i razletit po knjižarama, obić sve tri koje su ostale u gradu, uključujući i onu u Supernova-trgovačkon centru, na po puta kad krenete iz grada prema Benkovcu. Da potražin u knjižnici? Nekako sumnjan da su već dobili taj najnoviji biser lijepe književnosti, ali mogu pokušati. Ako uspijen uletit prije zatvaranja, probdijem cilu noć, zanemarin kuvanje i pranje jer mi ih je ionako puna lula, uzmem ovaj tjedan godišnji... hm, možda ipak uspijen.
Samo ne znan oću li uspit dovršit čitat (i promislit) Ustav do večeras.
Ali Vesna ima rješenje! Kaže da ne moramo čitat, da možemo pročitati samo tablice na kraju svakog poglavlja. Ljubičastu tablicu, da ne bi bilo zabune. Ako ima koja žuta negdi u sredini, nju možemo zanemariti da ne gubimo previše vrimena. Zna Vesna da mi Hrvati više volimo gledat slike nego čitat. Zna ona svoju raju.
Malo zajebano za daltoniste, al ne moš svima ugodit.

Isusati, napišu knjigu, pa da je se ne mora pročitat! Šta to nisu izumili dok san u školu išla.

Ali znate šta, ja se uopće ne bojin da ćemo se mi građani Hrvacke svi lipo informirati do nedilje, naučiti cili ustav napamet, nać sve nebuloze i na brzinu ih popraviti, sve te male prepreke savladati, i u nedilju svi zajedno izić na glasališta nakon mise, na kojoj će nas duhovni oci uputiti s blagoslovon Božijin da onako informirani i puni znanja zaokružimo povijesno DA.
Ipak smo mi genijalci kakve svit nije vidija.

Osin onih opaljenih blesana puknutih na partizanštinu i ostale pokrete otpora koji će pokušati izvesti diverziju dostojnu Titovog povijesnog NE Staljinu.
Samo, Staljin je odusta kad mu se reklo ne. Malo je kezija zube i zvecka mitraljezima, pritija bombama, rašpama i rivolverima, ali nije više pita. Povuka se. Šta bi rekli kod nas u Dalmaciji, sta je kuco.
Svatija je da NE znači NE.

Europa funkcionira po nekom drugon pricipu. Za nju NE znači DA. I dok ne izustiš to prokleto DA, neće te pustit na miru.
A ja znan kako se takvi zovu.

Zato, da se ne bi štrapacivali sto puta, obucimo se lipo u svečanu nediljnu robu, i svih nas 4.100.000,00 i ono nešto još sitno Hrvata-birača u domovini iziđimo na svoja biračka mista i zaokružimo to DAzaEU. Onih preostalih 100 iljada nebirača, moru slobodno ostat doma.

Naša EU to očekuje od nas.
Nemojmo ju razočarati.

Kažu da vridi razmisliti. Zbog naše dice. Pa ja, eto, duboko razmišljam....

Moj sin ima 11 godina.
Živi u sjevernodalmatinskom ili srednjejadranskom gradu na sjevernoj obali Jadranskog mora, njegovi roditelji su porijeklom s otoka i cili njegov život ga vuču po trajektima i katamaranima na taj isti otok ne bi li zajedno održali kuću i nešto malo imanja. Idu s njim od nemila do nedraga, od kamenjara i drače do maslinika i vinograda, od vale do vale, od polja do polja, ne bi li ga upoznali s naslijeđem njegovih predaka, s mogućnostima života, poštenog rada i famoznog "održivog razvoja", ne bi li mu pokazali da, bude li to želio, ima od čega krenuti i biti "svoj na svome". Da može stvoriti svoj raj na zemlji, da može naći životnu ravnotežu, da može svojin rukama napravit čuda, da može, ako to bude htio i želio, poć po bilon svitu, ali da ima i gnizdo u koje se može vratit. Ukratko, njegovi roditelji žele mu pokazat različite opcije, od kojih je jedna i ostanak i opstanak doma.
Ti blesavi i kratkovidni roditelji uče ga kako se dobiva vlastito maslinovo ulje, kako grožđe postaje vino, kako se grade mocire, kako se oplemenjuje surovi kamenjar, kako se love ribe, kako se vozi brod, kako se voli i poštuje more, i sve slične, glupe i beskorisne vještine.

I sad mi kažu da to ništa ne valja. Sve smo naopako svatili i svoje potomke sve krivo učimo. Da smo nefunkcionalni roditelji.
Moj sin, prema pravilima EU, koje su naši poltronski pregovarači, vođeni svojom pohlepom i privučeni obećenjima "kruva bez motike", objeručke prihvatili, ne smije se baviti tzv. malim ribolovom. Ne smi imati u svon kaiću mriže, osti, panulu ni skosavicu. Ne smi ulovit svojoj familji malo ribe za obid, ne smi potegnit skosavicu i dignit koju lignju za večeru, ne smi zatvorit jato gavuna pa poklonit staroj susidi da se malo osladi. Ne smi poć u mirnu litnju noć, po bonaci ka ulje, pod feralon pogodit mušuna s ostima. Ne može jer EU ne poznaje pojam "malog ribolova". Naravno da ne poznaje kad ni jedna zemlja u Europi nema ovakav arhipelag, ni ovakav način života na tom arhipelagu.
Ne može i šlus. Može samo bit profesionalni ribar, ili kupit ribu na ribarnici. Ono što mu proda Talijan, što je ukra u moru njegovog dida i pradida. Ma koliko mi šutili o tome, o tome se radi.
I može se sićati kako je to bilo kad je bija mali. Kako je lovija špariće s mula i radova se kad bi ga lignja pošpricala po faci.

Moj sin ne može iskrčiti svoj kamenjar i na njemu podići vinograd. Ne može na njemu pravit neko vrhunsko dalmatinsko vino.
Ne može i šluš. Može samo otić u butigu i kupit povoljno francusko vino. Jer Francuzi to rade bolje. Što misle oni koji nisu kušali naša vrhunska vina.

Moj sin mora se odreći ne samo ribe, vina, i ko zna čega još, nego se, što je puno gore, mora odreći kulture i načina života na području iz kojeg je potekao.

Ali zato smije rasprodati pola škoja svoga dida za šaku eura debelon Englezu, Francuzu ili Njemcu da na parceli izgradi resort. To smije. I ne samo da smije, nego će morati, jer neće moć plaćati poreze, koje će mu napizditi, jer, zaboga, Europa ne poznaje neplaćanje poreza na nekretnine. Ne bi da su mi ih oni dali. Nekretnine, mislin.
I onda smije otić potrošit te puste eure na život na visokoj nozi diljem Unije. Pa se vratit doma i zaposlit kod debelog Njemca ka skupljač loptica na golf-terenu ili ka maser dokonih francuzica u spa-centru.
Ili može otić tuć mora po svitu, borit se sa somalskin gusarima ili ratovat za Nato u Afganistanu ili koje će već ratište bit u trendu za desetak godina.
Smije, niko mu ne brani.
Baš je tako njegov did ili pradid zamišlja njegovu svitlu budućnost dok je u znoju lica svoga zarađiva kruh sa sedam kora i kupova zemlju i na njoj sadija masline.



Moja ćer ima 21 godinu.
Trenutno živi u Zagrebu, s puno nostalgije. Studentica je treće godine medicinske biokemije.
Vridna je, ozbiljna i ambiciozna. Sigurnim korakom gazi sve izazove prid sobom. Ona je naš kućni genije. Nije baš jasno na koga je ispala takva, i nije nama mediokritetima s njon lako, ali mi je svejedno volimo i još uvik se prepiremo jesu li nam je vanzemaljci podmetnuli u bolnici ili nisu.
Ako Bog da zdravlja, ona će brzo zboksati što je naumila i onda su joj svi putevi otvoreni. Možda odabere krenuti dalje, a možda se i skrasi u nekom malom laboratoriju nekog provincijskog Doma zdravlja. Meni svejedno, nek je ona živa, zdrava i zadovoljna. Mission completed.
Ne triban van puno dočaravati kako je "zahtjevno" školovati dite izvan kuće u ovin usranim vrimenima.
Da nije ono bokun kućice na škoju oko koje se otima po Europe ne bi li dobilo desetak dana boravka (a tako in dobro u toj EU??) u njoj, misija dobivanja diplome na zagrebačkom sveučilištu bila bi znatno otežana.
Ovako se snalazimo. I ne žalimo se.

I sad mi se vrte reklame da će se moje dite, naravno, pod uvjetom da "uđemo", moći školovati di god oće. Biće da joj je to neko do sada branija osin mene koja neman para za takve poduhvate? Ka da joj neko branija poć u London, Beč ili Barcelonu studirati šta god oće. Ne bi da će sad iz nekog fonda iz Bruxellesa plaćat stan, hranu, prijevoz, režije i knjige mojoj studentici. Moš mislit.
Ali ima jedna dobra strana tog europskog školovanja. Pojeftinija je rooming u EU. Moći ćemo praktički mukte razgovarati.
A kad se iškoluju, moći će nam dica poć radit di god oće. Samo tako. Bez po muke. Oš CERN, oš stokholmsko sveučilište, oš Institut u Helsinkiju.
Nisan ni sumnjala.
Naravno da će nam pokupiti sve šta nam valja. Ko ne bi uzeja dobar proizvod mukte?
A ti filipinka plaćaj. Školuj. Financiraj sirote europljane.

I onda će oni moju ili nečiju drugu ćer raširenih ruku primiti u Oslo, Hamburg ili Liverpul, tamo će in teći med i mliko, a par dana godišnje dica će doć u svoju zaostalu domovinu da kosti ugriju na mediteranskom suncu. Pričati materi i ocu o čudima Europske unije.
Ae, malo san zatucana, šta ću. Ja bi nekako rađe da mi dica imaju izbora otić ili ostat doma. Da ih ne tira trbuh za kruhon.
Taj smo film ovdi u Dalmaciji već previše puta gledali.


I eto zato, radi te moje dice, radi moje male dalmatinske (čitaj: konzervativne, tradicionaalne, niskoobrazovane i zatucane) familje, ja toj "velikoj, sretnoj europskoj obitelji", toj i takvoj Europskoj Uniji kažen jedno lipo, odlučno i veliko NE!. Fala van, fala, ali ne fala!
Ostajen doma. Kako je da je.
Milosti(nje) vaše ne tražin niti bi van je dala.
Ne triba mi još jedna država u životu. Dovoljna mi je i ova jedna. I previše.

Još bi ih samo molila da mi prestanu vriđati ovo malo inteligencije onim idiotskim propagandnim spotovima.
Nisan ja studirala po europskin centrima da bi bila tako glupa da pušin njihove pizdarije.
A oni koji misle da će ih Njemci izvaditi iz govana u koje su ih uvalili Hrvati, mislin da se debelo varaju. Nisu Njemci završili rvacke škole.

Eto, rekli su mi da vridi razmisliti.
Ja san razmislila, vridilo to njima ili ne.