Stvarno je postalo jako naporno bit dežurni grintavac. Mislin, čin ideš zinit o bilo čemu, moraš grintat. Ne moš ni teleskopon ni mikroskopon nać nešto u ovoj državi da bi reka: e pa, ma koliko mi bilo teško, jer san grintalo po zanimanju, ovo moran pofalit.
Evo naprimjer.
Listaš novine, vrtiš pomalo list po list, čitaš nadnaslove, šta ideš dalje prolaziš pomalo iz kategorije "zlo" u kategoriju "gore", pa sve tako dalje i onda odjedamput ukibiš jednu vijest koja se ne uklapa. Članak o državnom školskom natjecanju. Falatibože, pomisliš, napokon malo svitla u tami, napokon malo pameti u moru gluparija, napokon malo mladosti, malo mladenačke energije na velikon, nepreglednom odjelu gerijatrije di caruju onaj vražji njemac alchajmer i obična, vulgaris domestikus senilnost, napokon malo zemlje znanja na kontinentu gluposti.
Je, božjumater. Nema toga u ovoj našoj zemlji, lipoj al sirotoj. Sirotoj i siromašnoj najviše duhom i dušom. (Praznina u takujinima, materjalna mižerija tek je puka posljedica praznine u našim srcima. Zalutali smo u pustinju jer nam se pokvarila busola duše.)
Malo san zapilala.
Nego. Htjedoh reći.
Nema šanse da se održi neko natjecanje u ovoj zemlji rvackoj da nema pizdarija. Bilo kakvo natjecanje, pa niti ono školsko, di šaljemo dicu kojoj smo utuvili u glavice da se učenje, rad, trud i posljedično znanje uvik isplati. Ae, ima nas još koji svjesno lažemo svojoj dici. Samo tako, gledajući ih u oči. Jer smo prevelike kukavice da pošteno kažemo kako stvari stoje. Čekamo da sami vide.
Neman više dice koja hodaju po natjecanjima, osta mi je ovaj jedan koji bi se moga natjecati jedino da bude organizirano prvenstvo u odmaranju od nadljudskih napora kojima je izložen u školskoj klupi, ali u vrime školovanja mog, sada velikog, a nekad malog lumena, tj. lumenice, nekako san se navikla pratiti vijesti o nadmetanjima u znanju tih naših malih pametnjakovića. Mislila san da je to još jedina oaza u kojoj um caruje. Di vladaju fer-plej uvjeti.
Koje li naivnosti!
I dalje pilan. Nikako na meritum doći.
Bilo natjecanje iz povijesti u Lovranu.
Pitalo ih da poredaju kronološki ratove. Indijsko-pakistanski, korejski i alžirski. Ha, ma bonbon od pitanja.
Jedna mala pametnica Karla iz OŠ Stronožac točno napisala da je prvo bija onaj indijsko-pakistanski, od 1947. do 1949.
Netočno, kaže komisija. Ne-toč-no! Nema bodova.
Profesor-mentor pozvizdija, a kako i ne bi kad ju je on naučija, puka mu film, vika, žalija se, da u novine. Pa su zbunjeni novinari, koji nemaju blagog pojma, ka ni ja, kad su bili ti ratovi, u školi smo sidili na ušima, pitali glavnog lika u Državnom povjerenstvu da in da točne podatke. Da otkače upornog profesora povijesti.
Pa kaže tako uvaženi doktor scijencije Željko Holjevac: "Što se tiče pitanja o Indijsko-pakistanskom ratu, TOČNO je da je prvi od tih ratova bio od 1947. do 1949, drugi 1965/66., a treći 1971. godine. No budući da se djeci u udžbenicima nalazi samo sukob iz 1965/66. godine, to smo uzeli kao relevantno." Kaže lik i ostade živ.
Ma, matereti! Relevantno! Nije bitno dakle kako i kada se neki povijesni događaj odvijao nego je bitno što stave ili preskoče staviti u udžbenik mudri sastavljači tih skupih umotvorina koje su toliko "relevantne" da ih se baci u škovace svakih par godina, pa jovonanovo kupi-baci nove.
Bemti relevantno! Je li neko postane doktor nauka da mu bude relevantno išta osim istine, a ako čemu možemo utvrditi stopostotnu istinitost onda je to valjda ono što se dogodilo u prošlosti. I šta ne moš prominit da pozoveš sve svece i sve hrvacke najmudrije sastavljače školskih udžbenika upomoć.
Moga je meni matičar napisat u knjigu rođenih i 1980., to isto ne bi prominilo povijesnu činjenicu da san se rodila neke druge, malo ranije godine.
Pa sad vi meni recite da je to fer-plej.
Recite mi da nije poštenija poštena makljaža.
"Priko iljadu ljudi oko ringa dvorane u Višnjiku diglo se na noge i urlalo u jedan glas. Luđačka energija išla je zrakon, i nosila Bepa Filipija, boksačkog junaka zadarske Zlatne rukavice. Nasrća je, mava krošeima, pokušava pogodit protivnika Marka Čalića u jetru, ubost ga direkton.
Marko, višestruki prvak Hrvatske, vješto je izmica, trudija se održat distancu, ali nije uvik uspijeva. Povremeno bi priko rukavica prasnija oni težak zvuk udarca u glavu, povremeno bi se presavija, jer bi ga Filipi pogodija u pleksus.
Ali onda bi se izmaka korak-dva, potega onako izdaleka, i pras – pogodija Filipija koji bi samo stresa glavon i nastavija fanatično jurišat.
I tako tri runde, devet minuti. Za nas u publici vrime je proteklo za čas, za njih u ringu to je vjerojatno bila vječnost.
Da se razumimo, nisan navija ni za koga. Drag mi je Filipi, drag mi je Čalić. Ovako sa strane, učinilo mi se da je Čalić glat dobija prvu rundu, da je i u drugoj ima malu prednost, a da je treću Filipi bija bolji.
Marko Čalić je, naime, sredinon treće runde izvrnija nogu, i kad je to Bepo osjetija, navalija je punon snagon.
Borba je završila, publika se nadala, skandirala “Be-po, Be-po!”, ali sudac je diga ruku Čaliću. Sad, moglo je bit i drukčije, da su digli ruku Bepu opet se niko ne bi moga previše bunit, na kraju krajeva bila je rič o domaćen zadarskon ringu. Ali ovo je ipak bilo poštenije.
...."
(Slobodna Dalmacija, Robert Pauletić)
Eto, nisu svi bili naivni ka ja. Poslali lipo dicu u ring da daju i primaju udarce u fer-pleju.
Je, dobije naš Bepo svako malo po tamburi. Ali bogemi, ne štedi ni on protivnike. Ko je jači, taj kvači, bez velike filozofije.
Kad izgubiš od najboljeg u Hrvatskoj, dobiješ srebro. Pošteno.
A moja studentica Bepina i mala Karla iz prve priče dobiju po kapi u prvoj rundi, odlukom slipog suca, navodno kompetentnog i "relevantnog", od lošijeg protivnika.
Ja mislila da je učenje najbolji sport, a znanje lopta koja sigurno ulazi u gol.
Mislila i profulala ceo fudbal.
Ma cili ovaj post je ustvari prevara.
Priznajem, samo san se tila pofalit s jednim dobrim sportašem. Pa makar se bavio i boksom, sportom kojeg san se uvik pomalo bojala i zazirala od njega. Dok nisan vidila kakvo se nasilje demonstrira u nekim drugim, navodno, nenasilnim sportovima, i kakve ozljede trpe neki drugi sportaši.
Kad se sve zbroji i oduzme, pogleda stvari iz drugog kantuna, izraz "plemeniti sport" postaje manje apsurdan nego što san mislila.
Bravo Bepo!
Bravo i za ostale dvije trećine boksačke braće, bravo za svih šest dugootočkih rukavica!
Tri brata - šest rukavica
