Kaže moj sin sinoć da ih učiteljica vodi u park da pogledaju "dinosaursko stablo". Kako on i njegovi mali kolege to zamišljaju i očekuju li viditi stablo u obliku t-rexa, ne znam, ali znam o čemu govori.
Doduše, on ga je već vidio, ali nije povezao. Možda ga je zbunio taj naziv.
"Dinosaursko" stablo je najstarije stablo na svijetu. Ne, krivo. Najstarije stablo na svijetu nedavno je otkriveno na zapadu Švedske, smreka koja je pustila korjenje prije 8000 godina. Ovaj naš zadarski primjerak je mlad nekoliko godina, ne znam, možda i desetak. A za takvo stablo to je rano djetinjstvo. Dijete. Beba.
Ali ta naša bebica pripada porodici biljaka staroj 200 milijuna godina i jedna je od najstarijih i najrjeđih vrsta na svijetu.
Drvo je donedavno bilo poznato samo kao fosilni ostatak, a nakon što je zaposlenik nacionalnog parka Wollemi (Australija), D. Noble slučajno otkrio živi primjerak, pronađeno ih je još samo stotinjak.
Pretpostavlja se da bi najstariji primjerci ovog stabla mogli imati oko 1000 godina.
Najstariji fosil ove biljke star je oko 90 milijuna godina, no vjeruje se da je postojala i u doba jure, prije 200 mil. godina. Do godine otkrića, 1994. smatralo se da je izumrla prije 2 milijuna godina.
Pronalazak ovog stabla ima znanstveni značaj pronalaska živog dinosaura.
Lokacija na kojoj se nalazi Wollemia jedna je od najstrože čuvanih tajni. Nekolicina znanstvenika koja je vidjela ovo drvo u svom prirodnom staništu, dovedena je na lokaciju na filmski način. U stilu holivudskog uratka. Helikopterom, zavezanih očiju, sterilizirane odjeće da ne bi unijeli sjeme ili bolest koji nisu autohtoni.
Osnovana je organizacija Wollemi Pine International koja uzgaja kultivirane biljke ove vrste koje se prodaju i poklanjaju širom svijeta, s ciljem širenja, zaštite i očuvanja ove iznimne biljke.
(Sve ove podatke popalila sam okolo po netu. A ni slika nije moja. Što ću se mučit kad neki drugi ljudi vrijedno rade.)
(foto by čiovka)
AUSTRALSKI STRIBOR posađen u Parku Vladimira Nazora u Zadru 2007. godine, poklon je australske vlade. Time je Zadar postao jedan od prvih europskih gradova koji posjeduje ovo rijetko stablo.
Još jedna zadarska jedinstvenost.
Australska vlada uvjetovala je sadnju u ograđeni kavez. Znaju oni kako ljudi vole uzimati "pelcere".
Nadamo se da će mu naša blaga mediteranska klima odgovarati, da će ga maziti i paziti da naraste do svojih maksimalnih 40 metara u visinu.
Nadajmo se da će izroditi djecu koju ćemo rasaditi po dalmatinskim vrtovima. I šire.
Do tada, da nam služi samo da ga djeca idu gledati u sklopu nastave prirode i društva, duboko smo zahvalni australskoj vladi na ovoj donaciji. Barem ja jesam.
A bilo je već i vrijeme da i oni nama nešto poklone. Mi njima već sto godina šaljemo iseljenike. Na poklon. Na kojem se nisu nikad zahvalili.
(A možda čekaju da se mi zahvalimo njima?)
Jedan moj bavi se izradom web-stranica. I moja firma ga angažirala po principu "vidila žaba da se konj potkuje.." ili tako nekako. Čuli da suvremene firme imaju svoje neke stranice na internetu, pa što ne bi i mi. Nije beg cicija, platićemo mi sve te moderne zvizdarije, nek se narod veseli. Nek bude lipo, šareno, veselo. Nek "posjetitelji" guštaju u surfanju po stranici. Iako firma nije baš za guštanje...
Ali nisu baš shvatili kako to ide. Već godinu dana čovik kumi i moli da mu damo podatke da napravi stranicu.
Nikome jasno šta on to pita. Pa plaćamo ga, što bi on, da mu i crtamo?
Il su ludi il se prave ludi. Prave se, naravno, ne triba bit lumen za to skužiti.
Naravno da je taj posal dopa mene. Ti to znaš, ta rečenica mi je valjda sudbina.
Kako znam kad se tek spremam upisat tečaj za web-dizajn, nastava još nije počela?
Znala ne znala, time sam se bavila zadnjih dana. Od silnog weba, za blog nije ostalo vrimena.
Ovo bi bila ka neka ispričnica.
Imam mali savjet za mlade i zelene, novozaposlene blogere: nikad ne izgovoriti riči: JA TO ZNAM, JA TO MOGU, niti MOGU POKUŠATI, NAUČIT ĆU i slično. Ni da vas stave na inkvizicijski stroj za mučenje ne smite priznati da imate minimum soli u glavi.
Enivej, život ide dalje. Kakav-takav. Ide. Piči, čak. Bija okusa govna ili najboleg kolača, moramo ga kusat.
Moj trenutno ima okus... hm, ne znam, nije baš nešto, bolje da ne tražim usporedbe jer bi mogle bit gadne.
Pritislo sa svih strana.
Mikser radi na najjače. Melje li ga melje. Udrobilo se u njemu popriličan broj sastojaka. Roditelji, sva njihova dica, bračni drugovi, dica, svi natežu na svoju stranu. Svi unose svoje probleme. Svoje prohtjeve. Zahtjeve. Potrebe. U moj mikser. I onda se izmelje jedna bljakasta masa.
Učiteljice, profesori, doktori, šefovi, kolege, svi daju svoj doprinos. Bolje reći uzimaju svoje. Ne pomažu. Dapače.
Pala je i prva jedinica iz matematike.
Nacionalna tragedija.
I onda šlag na tu bljakastu tortu. Dekoracija.
Crkla makina za robu. Poplavila kupatilo, ka na onoj idiotskoj reklami za Calgon. (Svakih 60 minuta u Hrvatskoj se pokvari jedna perilica! Kupite Calgon i svladat ćemo tu opaku epidemiju! Niko se ne pita što će onda biti s jadnim proizvođačima tih perilica.)
Život je poplava.
Život je mikser.
Život je...
Je, život je i ono šta san pisala u prošlom postu. Trenutak, bljesak sriće u dječjem oku. Osmjeh na licu. Topla ručica. (Volim te, mama, puno te volim.)
Život je ljepotica i zvijer.
************************************
A neki uživaju u životu. Što je posve normalno jer imaju 18 godina.
I neka uživaju. Zaslužili su.
Neki putuju.
Najprije se bilo na maturalnoj ekskurziji.
Salzburg i Prag.
Pa se bilo na nagradnoj ekskurziji za prvo mjesto na županijskom natjecanju. Izlet županijskih lumena.
Dubrovnik, Ston.
U međuvremenu se bilo i na jednodnevnom izletu na otoku. To onako usput. Stotinjak kunića, spomena nije vrijedno.
Nekome nevrijedno spomena, neko bi ubio za jedan dan se maknit. Jedan pišljivi dan. 24 sata. 1440 minuta.
Višestruko nagrađivana predstava više nego višestruko nagrađivanog Kazališta lutaka Zadar.
Na Susretu Lutkarskih Kazališta 2007. godine dobila je nagradu za najbolju predstavu u cjelini, nagradu za najbolju režiju, za kolektivnu animaciju i glumačku kreaciju i nagradu za ukupnu likovnost "Branko Stojaković" (slavni zadarski lutkar).
Ista predstava dobila je još niz nagrada na drugim smotrama.
Sve te nagrade su više nego zaslužene.
Provjereno. Ako želite vjerovati mojoj malenkosti i mom sinu. Koji mi je bio pratnja. On meni, ne ja njemu. Jer kad uđemo u kazalište lutaka, postajemo vršnjaci.
Na zadnjem PIF-u, predstava "Planine", nastala po istoimenom romanu Petra Zoranića, osvojila je glavnu nagradu "Milan Čečuk" za najbolju predstavu u cjelini, za animaciju i za scensku rasvjetu. Radi zahtjevne scenografije ove predstave, PIF se na jedan dan iz Zagreba preselio u Zadar.
To je samo zadnja u nizu brojnih nagrada ovom malom, ali vrijednom ansamblu, i svim prethodnim postavama ovog kazališta, koje je počelo s radom davne 1952. godine i od onda niže uspjehe gotovo sa svakom novom premijerom.
Pratim ga cijeli svoj život, naravno povremeno, počevši od svog djetinjstva, preko odvođenja svoje djece na njihove predstave. U neuglednu ali kultnu zgradu u sklopu isto tako kultnih, ali puno poznatijih i slavnijih Jazina, hrama košarke, kako mi Zadrani tepamo toj oronuloj zgradi.
Pogledala sam većinu njihovih predstava.
Čini mi se da su najbolji u kategoriji lutkarskih predstava za djecu i mlade, mislim da se to tako zove, a ja bih tu dodala i odrasle. Neke. Nekakve. Ne znam, možda malo blesave. Kakve već, ja se ubrajam u njih.
Sjećam se jedne takve predstave od prije nekoliko godina, bio je to "Robinzon", mene je prenerazila kako je bila dobra. Bolja od puno "ozbiljnih kazališnih predstava" koje sam gledala u "velikom" kazalištu. A očito nije zadivila samo mene, jer i ta je predstava pobrala brojne nagrade.
Naravno, kao nigdje i ni u čemu u našoj državi, kvaliteta i vrijedan rad nisu nikakav razlog da netko bude nagrađen. Materjalno, mislim.
Zašto bi tako vrijednu mali skupinu nagradili boljim uvjetima rada, a njihovu malu publiku boljim i uvjetnijim prostorom u kome će uživati gledajući njima tako drage predstave?
Pa zaboga, to su samo neki glumci-lutkari i neka naša dječica!
Ima puno važnijih i pametnijih investicija.
Pa se tako zgrada novog kazališta lutaka u Zadru gradi već dvadesetak godina i nikako ni jedna država ni vlast, ni lokalna ni državna da nađe načina da je dovrši.
Jer to nije kapitalni projekt.
Kapitalni projekt je sportska dvorana, nema veze što košta ko-svetog-petra-kajgana, u njoj će se održati dvije utakmice Svjetskog rukometnog prvenstva.
Nemam ništa protiv toga.
Ali...
Ali djeca tako brzo rastu...
Oni koji određuju "tok novca" očito ih nikada nisu vidjeli u mraku lutkarske predstave. Njihova nasmješena mala lica. Njihove sjajne oči.
Ne znaju koliko su lutke važne za život tih malih ljudi.
Kako ponekad razvedre i pokoju mamu ili tatu.
Nisu nikad vidjeli malu plavu djevojčicu koja se digla iz prvog reda i otišla vuku pokazati gdje mu se sakrio jedan od prašćića.
Jer ju je mama učila da vuk nije zao.
E, sad sam se već stvarno zabrinula, ovo više nije zajebancija... Vrime je izmaklo kontroli. Sad, to šta je globalna klima pomanitala, što Amerikom haraju uragani, šta in je skršilo pola Texasa, ko in kriv kad grade papirnate kuće, pa bi odletile i od masleničke bure srednje snage, to me manje zabrinjava. Kuba, Haiti, Indija, to me malo više zabrinjava, ali koja korist od moje brige. Samo dokazuje teoriju da je sirotinja i Bogu teška. Pa udri po njima svim sredstvima koja Prirodi stoje na raspolaganju. Ali ja tu ne mogu ama baš ništa. Mogu uložit žalbu Višem sudu, ali nekako sumnjam da ću doć na red...
Više me brine ova dalmatinska klimatska stvarnost.
Jebate, u subotu san se kupala. Ma šta kupala, plivala, isplivala rutu malo manju od Rogošićeve. Trajalo je to dobrih petnaest minuta. Oprala kosu u moru. Brčkala se. Ka da je sredina lita. Ugođaj je kvarila samo nenapisana domaća zadaća na stolu... Benti školu i ko ju je otvorija prvi o devetoga! Tolike san nade polagala u onog našeg Primorca, a on mene vako gorko razočarat. Još više onog mog sirotog malog koji je ono malo šta je naučija u prvom razredu sve zaboravija...
Onda smo čekali najavljenu neveru. Nebo u trudovima, nikako rodit. Od kiše ništa. Tri i po kapi. Zemlja suha ka barut. Požari u okolici tek počeli. Vatrogasci još ne mogu na godišnji.
I onda je u nedilju zaladilo! Zaburilo. U roku po ure pa je termometar, biće i deset stupnjeva. Ostali smo osupnuti. Iznenađeni. Goli i bosi. Na meni još kupaći kostim. Ma je, gledali smo prognozu, reklo da će zaladit, ali kako ćeš virovat faci na televiziji? Oni su u stanju reć da su zastupnici u Saboru odlučili da će in mirovina iznosit prosječnih iljadu kuna, i da će sami platit punu cijenu parkiranja, sve će reć samo da ti pažnju privuču, da ne pribaciš na neki drugi program. Pa in tako ja više ne virujen ni u prognozu.
I dobro. Zaladilo. U nekoj planini u Evropi da je i snig pa. Ne znan kakvo je stanje u Lici i Gorskom Kotaru. Biće oni griju sve u šesnajest. Ali ne žale se oni. Samozatajni. Navikli. A drva, fala Bogu imaju, pa šta će žalit? Ali kako stvari stoje sa Slavoncima? Taman in prestale one tropske vrućine i s njima logično povezane horde komaraca, taman prestali kukati na to nesnosno lito i budno pazit je li mi Dalmoši kukamo na nedovoljnu turističku žetvu, gužve i vrućine, kad evo novih nevolja...
Nego, ja se ne mogu snać ovako naglo. Ne mogu se organizirat. Sve mislin kako će mi neko vratit lito. Mislila san, došla hladna fronta par dana pa ćemo po starom. Ali evo već jutro petog dana ovog ljetnog zimovanja, a stvari ne stoje dobro...
Deset stupnjeva! U rano jutro.
Đemper sam obukla. Prozore zatvorila.
Ali iz sandala se ne dam! Ne još.
Kišem u serijama od pet, i nos nešto počeo curit, ali čarape neću stavit i bog. Ne na ovaj datum. Iz principa neću.
Šugaman za plažu još je na polici u kupatilu, kupaći kostim još negdi pri ruci, japanke u hodniku, zimska roba još duboko u ormaru. Roba koja se nosila u sedmom misecu još čeka u gomili za peglanje...
A ne, ne ne odustajen još od lita. Ja ne. Vi kako oćete.
Nada umire zadnja!
Najveća ironija ove naše neobične "zime usred lita" je to da su nam se srednjoškolci tek neki dan štrajkovima (to je moderni izraz za ono šta se u moje staro vrime zvalo picavanje) izborili da in obećaju da će ugradit klime u dalmatinske škole. Šta ćemo sad? Idemo u štrajk za prijevremeno grijanje.
Primorac mora da je odera kolina u crkvi moleći se za zahlađenje, da ga prestanu razapinjati ka Isukrsta...
Kategorija posta: balinjanje, bolji je levantičin izraz laprdanje (ali možda ga zaštitila, ono, trade mark, pa platim kaznu) da maknem ono balinjanje doli.
U potpunoj odsutnosti bilo kakve inspiracije, iz razloga koje ne želim sad ovdje iznositi, jer bih vas sve skupa natjerala da se rasplačete nad mojom hudom sudbinom i zabrinete se za moje duhovno zdravlje koje mi se sustavno, svaki dan ugrožava od strane izvjesne osobe od koje se ne mogu ni na koji način maknuti, rastati se od nje, jer nas zauvijek povezuje nevidljiva pupčana vrpca (ne, nije to moja kćer), jebenti, kako da sad završim ovu rečenicu da bude zadovoljena sintaksa?
Hoću reći da sam umorna i izmoždena, potrošena i bezvoljna... i baš zato moram nešto pisati da se održim na površini ovog dana... Ali kako pisati kad ne znaš o čemu? O onome o čemu bih htjela ne smijem, ustvari, smijem, nitko mi ne brani, ali ne želim, ne mogu...
Trebam se negdje maknuti. Makar u mislima.
Idem "tamo di mi sunce sja, di je stara maslina, plavim morem kupana...".
Kad fale riječi, mogu se vratit slikama.
Ovaj puta nisu moje. Ne znam tko ih je napravio, našla sam ih na promotivnim i turističkim stranicama, ali izabrala sam one koje bi i ja na isti način "uslikala".
Kad je Bog stvorio svijet, kaže legenda, ostalo mu je pregršt bijelih stijena. Bacio ih je nasumce preko ramena u more s namjerom da ih poslije rasporedi. No, kad se okrenuo, svidjelo mu se ono što je vidio te je sve ostavio na svom mjestu. Iz te pregršti, na prostoru od 320 km2, nastalo je oko 150 otoka, otočića i hridi.
A Geoge Bernard Shaw iznio je svoju, sličnu priču:
Posljednjeg dana stvaranja svijeta Bog je želio okruniti svoje djelo. I stvorio je Kornate - od suza, zvijezda i božanskog daha.
Otok Mana, meni jedan od najljepših kornatskih otoka, s "falšom" gradinom - to su ustvari kulise filma koji se snimao 1965. godine.
A taj neveliki školj čuva i moje uspomene, lijepe, naravno...
Crkvica Gospe o Tarca, Gospe kornatskih ribara i težaka:
Kornatska "plava laguna", rajska pješčana plaža nestvarno lijepe smargdne boje mora, na otoku Levrnaka:
Kad san ja bila mala, sasvim mala filipinka, kad san imala tri miseca života, ila san samo mliko. Materino. Pa naravno, šta bi drugo ila. I onda je moj pape odlučija da bi ja mogla počet i štogod drugo isti. Jer da san ga, navodno, tako je glasila njegova legenda koju je priča šest iljada puta, gladno gledala i oblizivala se. I nagovorija je mater da mi da da poližen žlicu.
E, a da mislite sto godina ne bi se domislili koju san to ja hranu kušala prvu nakon materinog mlika. Ne bi garant.
Jer su oni imali za večeru brudet. I to ne bilo kakav brudet, nego brudet koji danas ne možete nigdi kušat. Da imate sve šolde svita. Jer je brudet bija od - lostura. Ako ne znate šta je to - to van je najveća jadranska školjka - periska. Koja je danas najstrože zaštićena. Da vas nađu da kusate brudet od, recimo, desetak tih ogromnih školjaka, platili bi svoticu od, čini mi se da je kazna po komadu 500,00 kn, dakle ti gušti bi vas došli 5 iljada kuna. Prisija bi van.
E, ali u ona davna vrimena kad san ja bila beba, nisu znali za ekologiju. Brudet je bija od 20-30 komada.
Legenda kaže da sam se zadovoljno obliznula.
Od tada datira moja strast za školjkama.
Pape je kriv.
Jednom mi je poklonija biser koji je u jednoj naša.
Izgubila san ga.
Davno prije nego njega...
Evo ću van poslat i jednu prigodnu razglednicu da nas svih siti na ona davna vrimena kad nismo morali razmišljat o ugroženim vrstama u Jadranu, nego smo guštali u svim njihovim bojama, oblicima i - okusima.
(najrađe bi u naslov stavila jednu sočnu beštimu, al ne smin)
Prema propisima, zastupnici imaju pravo na besplatan prijevoz zrakoplovom, željeznicom, autobusima, kao i gradski prijevoz. Po logici stvari, premda to nigdje ne piše, trebali bi onda imati i osiguran besplatan parking. LUKA BEBIĆ
Luka, pa ti si genije!
Neka vas ne zavara cinizam u prvom sloju ove izjave, ona je u stvari jako logična i sto posto istinita. Pa čovik je bija mrtav ozbiljan kad je to reka!
Po logici stvari, zastupnici trebaju bit riješeni i svih ostalih troškova u njihovon životu. Zašto bi oni, npr. trebali plaćat cipele? Meni to nije logično. Oni te cipele ionako troše na nas. Dok prelaze preko besplatnog parkirališta do ulaza na radno misto u Saboru. Ili dok prelaze iz avijona u mini bus. Ovako je skroz bezveze. Mora Kalmeta čekat popust na Guči-ili-koje-već cipele i platit ih čak 2.000,00 i onda oni bezveznjaci od novinara koji nemaju pametnijeg posla, jer za dobar članak triba se malo i potrudit, slikaju đon i podasteru ciloj naciji pravu i sniženu cijenu tih cipelica. A snižena cijena tih guči-ili-nešto-slično košta ko deset prosječnih mirovina. Ali, toliko i vride, za pravo reć.
Ili, npr. zašto sabornici i njihove žene i brdo dičice, mame, tate, tastovi i punice, moraju plaćat frizera? Pa nije njima do frizura, jebe se njima za frizure, ali moraju zbog nas bit uredni, da nam se ne zamrači prid očima kad ih vidimo na ekranu. Pa voda, pa šećer, pa hitna pomoć, pa sprovodi, koji su to troškovi!
Isto vridi za pedikure, manikure, masaže, liftinge, botokse i ostala uljepšavanja. I naravno spa-vikend svako toliko.
Da se odmore od silnog rada i stresa. Da se opuste.
Možemo in i eskort-dame platit. To je, kažu, dobro za opuštanje.
To bi nam tribalo bit prioritet u ovoj državi.
Da ih malo rasteretimo.
Kad se, naprimjer, mlađahnom zastupniku rodi dite, ja ne vidin razloga zašto bi on sam mora snosit te silne troškove. Dite triba svašta, pelene, tona tih faking pelena triba, još ako ga dopadne linčina ka mene koji je prije naučija vadit treći korjen iz broja pi nego pišat u školjku, triba i dvi tone. Pa di su krevetići, kolica, bočice, sterilizatori, ne može se čovik svega ni sitit. Triba i dječju sobicu uredit, lipe zavjese stavit, da se dite ne išokira kad pogleda u prozor. Triba robice. Čudo toga. A di su troškovi vrtića, škola, baleta, vijolina, školarina za privatne škole i fakultete, repeticije iz matematike... ma ko bi to sve poplaća, ne bi tiskara kuna to pokrila. Zato to sve triba država, po logici stvari, plaćat i još in dati miljun kuna za nepredviđene troškove. Jer nikad ne znaš s ton mularijon. Nije to lak teret za nejaka zastupnička pleća. Zašto bi oni to tribali sami? Meni to skroz nelogično.
A kad mularija malo poodraste... ajme meni. Kad počnu tražit motore, aute, ferarije, avijone i helikoptere. A di su vikendice s bazenima, di su ljetovanja i zimovanja? Pa kako bi jedan obični hrvacki zastupnik to moga podmiriti?
Po logici stvari, da im osiguramo sigurnu starost, nakon napornog rada i izgaranja za svoj narod, možemo im podilit mukte dijonice. Namaju oni vrimena zajebavat se po burzi, triba in olakšat. Evo ja predlažem da svaki od njih dobije mukte po iljadu dijonica IGH, da se ne stvaraju socijalne razlike između njih i ministara. Te su in najsigurnije za budućnost neizvjesnu. Jer će sami smislit šta će in firma gradit okolo. Koliko će mostova napravit. Kad in ponestane otoka i poluotoka za spajat s kopnom, mogu preć na međuotočnu povezanost Hrvacke. Most Lošinj-Brač, naprimjer.
I da, po logici stvari, kad već idu u zasluženu mirovinu nakon dvi godine sidenja u Visokom domu,s navršenih 55 godina starosti (potroše se oni tamo, ekvivalentno 40-godišnjem stažu u rudniku), koja će in iznositi minimalnih 8-9 iljada kuna, dakle po logici stvari, iako to nigdi ne piše, tribalo bi ih slati u mirovinu sa navršenih 22 godine starosti.
Prije nego se upišu u patiju. Koju već.
Kategorija posta: poezija
(Zar vama Lukina izjava ne zvuči ka čista poezija?)
P.S. za Luku
Dragi Luka, pokušala sam ti poslat mejl na adresu: luka.bebić.mudri@sabor.hr ali neće da ide, pa šaljem poruku ovako preko bloga: Ajde pošalji broj tekućeg (i pin), ja ću ti poslat 300,00 kn za parkiranje 24 sata u čuvanoj garaži. Meni to pisofkejk.
Eto, to je moj prvi korak u smislu poboljšanja stanja u našoj državi.
Blogeri svih boja, ujedinite se i slijedite moj svjetli primjer! Pokažite svoju humanost i veliko srce u akciji "Dajmo im za parking i za sve ostalo!"
zadnji dan za trošenje love koju smo ubrali na stablu turizma
"Uberi ovo...
Vijest iz Londona, neki je tip na kladionici dobija masu milijona...
A 5 funti je stavija na smak svita, baš na današnji dan, čisti zgoditak...
Al sigurno je pomislija "Oh, shit! Imam samo jedan dan za sve potrošit!"
Al` čekaj, kako će mu uopće moć isplatit išta,
Posli smaka svita neće radit ništa?
Ne znam..."
Danas mogu balinjat šta oću, jer danas je smak svita, pa sutra neće bit nikoga da čita moje umotvorine....
Nego, da se vratin na turizam, temu iz naslova.
Neće valjda sad smak svita pa da mi Dalmatinci nemamo kad potrošit svu ovu lovušinu koju smo zaradili...
Benti, nema pravde na ovon svitu.
Mogli su to izvest nakon duge i hladne zime, kad iscrpljeni ne bi ni primjetili da nas je progutala neka crna rupa...
**********************
Baš se nešto čudin kako u ovoj poplavi ocjena uspješnosti sezone mene niko ništa nije pita. Niko me nije anketira. Mene ka istaknutog turističkog radnika. Uspješnog. Nadasve kompetentnog.
Nego Bajsa pitaju. Niku Bulića. Direktore hotela s deset zvjezdica. Voditelje turističkih ureda. Načelnike općina. I takve likove.
Nemaju oni pojma.
Mene niko nije ništa pita, ali to nije razlog da ne kažen koju na tu temu.
Mislin, ipak san ja turistički radnik. U fušu, doduše, ali i fuš je RAD.
Dakle, ja san van vridni turistički djelatnik. Višedjelatni. Multipraktik. Oš vodanje po gradu, pokazivanje atrakcija, oš dočekivanje i ispraćanje na sva prevozna sredstva, usluge garderobe, dilanje sendviča sa sirom i svježe vode umornim putnicima, oš skupljanje očala po plažama i pravedno raspodjeljivanje istih, oš traženje raspoloživih smještajnih jedinica, ma ima tih mojih djelatnosti koliko oćeš.
Sad mi još samo preostaje ispisivanje faktura za pružanje gornjih usluga...
Kad svemu tome dodam da se bavim i iznajmljivanjem kuće, možete bit sigurni da vam se obraća znalac struke.
Već smo prethodno zaključili, po raznim forumima, blogovima i novinskim člancima i sl., da je turizam laka lova. EASY MONEY. Daj malo, uzmi puno. Radi malo, budi učinkovit. Ta filozofija izgrađena je na općeprihvaćenoj predodžbi Dalmatinaca ka ljenčina. Daju sunce i more, krov nad glavom i - ništa. A ubiru silne pare.
Naše kuće su se napravile same. Unutra smo stavili namještaj, televizije, frižidere, internete, klima-uređaje, solarne panele, napunili gušterne i sve ostalo šta razmaženi turisti požele, a sve te stvari poklonila nam je država. Ne plaćamo režije i poreze i boravišne takse, hrana nam je besplatna, riba nam sama uplovi, pa je i pravo da nas razvlače da smo ljenčine i lopovi.
Ako i nisam sve to virovala do sada, nakon ove turističke sezone meni su moji gosti otvorili oči i otklonili mi svaku sumnju.
Imala sam četiri grupe gostiju. Redom: talijansko-slovenska, zagrebačka, tj. hrvatska, slovenska i opet slovenska obitelj. Ova zadnja još je tamo.
Svi ti ljudi vidili su da ja baš nisam neka vridna domaćica, da san tipična Dalmatinka, pa su mi sami uređivali kuću. Kad bi otišli, ja nisam tribala ništa raditi, samo staviti novu posteljinu na krevete. A i to mi je bila tlaka. Moraću to srediti, nije to u redu, da ja moram prati, trošiti struju i vodu. I živce. Ni njima ne bi ništa bilo da sami malo to operu. Nemam tamo mašinu, ali ima vode i sapuna. I sunca da osuši.
Pri svakoj novoj inspekciji, bila sam sve zadovoljnija s njima. Moram to priznati. Pohvaliti ih. Svaki novi bili su sve vještiji u čišćenju. Predzadnji su čak i stakla oprali.
Malo su mi dali mislit...
Ali ovaj zadnji nadmašija je svih prije njega.
Čovik je po profesiji arhitekt. Pa smo mu spremili isprid vrata sve šta bi mu moglo zatribat. Ka pravi domaćini. Karijolu, sitni zidarski alat, par vrića cimenta, mlat, macolu i tako to.
Bili smo prošlu subotu u kontrolu.
Malo smo vikali na njega. Napravija je samo DIO zida. Jer da nema vrimena. Da mora lovit ribu za zvat nas na večeru.
Mislim, stvarno. Nije u redu. To da je napravija samo dio. Jer dio uvik ostaje samo dio, nikad to nije cili zid. A šta on misli da će se sam napraviti?
Moraću mu dignit cijenu.
Eto takva vam je meni bila turistička sezona 2008.
Uspješna i nadasve poučna.
Utvrdila san gradivo.
Toliko smo lini mi Dalmatinci da nam gosti sami moraju gradit i uređivat apartmane.
I to još skupo platit.
Šta je - je.
Nego, ljudi moji, imate li kakve informacije o ovom pokusu, kad će se otvorit ta crna rupa?
Oću li uspit potrošit eure?
******************
(P.S. - ovo je naravno, zajebancija, ali ovaj dio o gostima nije. Oni su vjerno opisani. Stvarno su napravili sve što sam rekla.
Nemam pojma zašto su mene dopali takvi gosti, ni čime san ih zaslužila, ali tako je bilo. Da san ih tražila, ne bi takve izabrala. Čudo jedno.)
Neću pisat o Dinu. Biće i previše postova posvećenih njemu. Mogu samo reć da mi je ža. Nije šteta samo dobrog i talentiranog glazbenika, nego i dobroga čovika. Čovika koji se nije folira, koji je bija svoj do kraja. Čovika kome triba skinit kapu. Dino je legenda.
Cijenim tu osobinu kod ljudi. Biti svoj. Ne preseravati se. Ne glumiti na pozornici života. Samo rijetki su u tome uspješni. Dino je bija.
Sigurna san da mu se sviđala ova pisma njegovog prijetelja, a ja ne znan zašto san je se sad sitila. Ali evo:
(Volila bi da mi neko objasni kako stavljaju pisme na blog, one bez video-snimke. Unaprijed zahvaljujem.)
A ža mi je i onih jadnih Slovaka. Jadni ljudi, umisto na ljetovanje, uletili u horor. Oborili sve hrvatske rekorde, a ljestvica je ionako bila užasno visoko postavljena. A potrudili su se i naši vozači taj crni rekord još i povećati. Ne znam ko bi uoće moga više na tu temu prozborit rič... Bolje šutit. Zamislit se, svak onako za sebe. Jer svi smo mi putnici, svi smo vozači. Potencijalne žrtve, ali i potencijalni ubojice.
Kako su naši vrli političari pohrlili na mjesto tragedije! Kako su se samo razbacali da pomognu, kako se natječu u sućuti i žalovanju! Dobro li in je došlo malo promocije u tako "udobnoj" katastrofi u kojoj nikako, ni na koji način, ni jedan promil, oni ne mogu bit odgovorni. Komodna li je to situacija u kojoj mogu samo pozitivci ispast, ljudi humani bez ijedne mrlje na obrazu. Gadljivo sućutni, di su bili kad je dio NJIHOVE države zadesila katastrofa istih razmjera? Di su bili neki dan kad je tribalo stat pred dalmatinske obitelji i pognut glavu? Pustit da ih pljunu?
Di su onda bili?
E, to nije bilo samo slikivanje. Tribalo je tu štagod i progucat. Pojist govno. Snosit odgovornost. Ali to je rič koja ne postoji u njihovom rječniku. Ni mozgu.
Ali ni u našem. Narodnom. Jer bili su izbori. Na kojima nisu kažnjeni za svoju bahatost. Ne, mi smo ih nagradili. Valjda što su se zrelo i odgovorno suočili sa situacijom.
Aj, filipinka ne pilaj više. Idemo dalje.
Užas od vijesti. Ali od goreg uvik ima gore. Meni je šlag na torti ovog vikenda bija onaj sinoćnji film, prikazan u prigodi obljetnice terorističkog napada na Ameriku. Nisan gledala od početka, ne znam ko je ono napravija, išlo je u emisiji Reporteri, ali mi se sledila krv u žilama. Šuška se već pet godina da su twins-katastrofu Ameri sami izrežirali, ali vidit crno na bilo onoliko dokaza u prilog toj teoriji - e ono je zbilja zastrašujuće.
I tako mi je Buš ukenja raspoloženje.
Ne smin više pisat. Ćer me potirala.
A kupiće mater sebi laptop, ja in kažen.
Valjda ste do sada već svatili kako sam ja izuzetno dobra i humana osoba. O gostoljubivosti da ne govorin. Darežljivost da ne spominjen.
I što? Čovik bi pomislija da će se dobro dobrin vratiti. Da ću, npr. za poklonjene očale jednoj blogerici - turistici bit proporcijonalno obasuta darovima blogera - potencijalnih turista. Ali ne! Oni bi sad svi da in ja dan očale. I sira bi. Pravog kozjeg, domaćeg. I po deset eura da van podilin, i to bi imali srca uzet mi od onih par tisuća teško zarađene evropske valute? Krvavo je zarađena ta lova ljudi, toliko san trčala i skakala da sam se ogrebala na bugenviliju, benti, ko je posadi na ulaz od kuće. I nokat sam slomila i modricu na bedri zadobila dok sam se mučila da svojin gostima priuštim ono što zaslužuju. A vi bi sad da ja ...
E, gori ste od onih moji doma koji bi sad da in mama kupi knjige, plati struju i napuni frižider. Ne moš virovat u kako široke gaće se svi obukli.
Nema očala više ljudi! Ni sira! Eura ima, al ne dam!
Ste čuli za onaj splitski grafit, meni jedan od najboljih svih vremena? Malo je prost, ali moran ga prenit u originalu, jer bi inače izgubija značenje. Unaprid se ispričavan delikatnim ušima.
"Lito je gotovo, ko je jeba - jeba je!"
Opet ja o Dugom. Ko da me navilo. Ka da me plaćaju iz Turističke zajednice. Je šipak. Plaćam ja njima.
Samo par slika ću stavit, ne radi mi printer, ustvari radi ali nema boje. Skupa, čovječe. Pa što ću onda sa slikama. Barem na blog da ih stavim.
Evo prvo slika prolaza Mala Proversa, kojeg sam spominjala jučer. To je prolaz između Dugog Otoka i otoka Katine prokopan još u rimsko doba. S obje strane plitkog tjesnaca vidljivi su ostaci rimskih građevina (ostaci zgrade i vivarija-bazena za ribu iz prvog st. n.e.)
Tim prolazom prođete, brodom naravno, i birate: lijevo Kornati, desno Telašćica.
Budući da vas ja vozin, ja san šef, tj. kapetan, i ja određujen rutu plovidbe. Ovaj put biran Telašćicu. U Kornate ćemo drugi put.
Što, jel se ono tamo neko buni!? Biće izbačen preko bande, pa će lagano plivati do Žirja. Nema glasovanja, nema biranja. Demokracija - ništa ovaj put. Drugom prilikom.
Dakle, u Telašćicu idemo, dragi putnici. Filipinkatoursom.
Danas je promotivno putovanje. Besplatno. Drugi puta plaćate ulaznicu.
Budući da ste u srcu Dalmacije, ne možete očekivat da ću se polomiti od posla. Idemo lakšim putem. Internetskim.
Evo malo teksta s njihove stranice:
"Uvala Telašćica smještena je u središnjem dijelu istočne obale Jadranskog mora, u jugoistočnom dijelu otoka Dugi otok. Zahvaljujući svojoj iznimnoj ljepoti, bogatstvu i značaju, ova uvala, okružena s 13 otoka i otočića, a koja sadrži i šest otočića unutar uvale, proglašena je Parkom prirode 1988. godine. Status zaštićenog područja dobila je još 1980. godine zahvaljujući svojem iznimno vrijednom biljnom i životinjskom svijetu, geološkim i geomorfološkim fenomenima, vrijednim zajednicama morskog dna te zanimljivom arheološkom naslijeđu.
Područje Parka prirode Telašćica je područje bogato suprotnostima, tihim i mirnim plažama i položenom obalom s jedne i divljim strmim klifovima s druge strane, područje šuma alepskog bora i hrasta crnike s jedne strane, te ogoljelog kamenjara s druge, područje obrađenih polja prekrivenih vinogradima i maslinicima, ali i područje degradiranih oblika vegetacije koja prekriva suha staništa.
Tri temeljna fenomena predstavljaju osnovna obilježja ovog područja: jedinstvena uvala Telašćica kao najsigurnija, najljepša i najveća prirodna luka u Jadranskom moru, u kojoj su 25 malih plaža i 69 km razvedene obale, strmci otoka Dugi otok ili takozvane “stene”, koje se uzdižu do 200 metara nad morem i spuštaju se u dubinu do 90 m, i konačno slano jezero “Mir” s ljekovitim svojstvima. Najslikovitiji među kornatskim otocima je otok Katina, a najneobičniji zasigurno Taljurić. U okolini su predivne obrađene livade, a na brežuljcima bogata mediteranska vegetacija s preko 300 biljnih vrsta i jednako bogatom faunom. Podmorski svijet broji preko 250 biljnih i 300 životinjskih vrsta.
TALJURIĆ:
O tome da je Telašćica od davnine napučen kraj svjedoče ostaci rimskih građevina u Maloj Proversi, kao i brojne predromaničke crkvice, a o tome da su počeci ribarstva u Hrvata započeli baš na ovim obalama svjedoči prvi zapis o ribarstvu s kraja X stoljeća. U Parku prirode moguće je roniti na nekoliko atraktivnih mjesta u blizini klifova, te šetati po zanimljivim mjestima, a prekrasan pogled s vidikovca Grpašćak ne smije se propustiti.
TEMELJNI FENOMENI:
• Slano jezero Mir:
Jezero Mir je morsko jezero nastalo tako što se krška depresija ispunila morem, koje u nju prodire kroz brojne mikropukotine, osobito brojne sa sjeverne strane. Reljefna depresija Slanog jezera poseban je geomorfološki fenomen Parka, smješten između “stena” i diferenciranih glavica Buhaja i Poljica. Duboko je oko 10 m, najveće dužine 960 m i širine 300 m. Slanije je od okolnog mora zbog izražene evaporacije. Dno je kamenito i muljevito. U dnu JI dijela nalazi se fini, ljekoviti mulj (fango) sive boje. Temperaturne amplitude vode u jezeru su znatno izražene (ljeti do cca 33°C, zimi do cca 5°C) pa je jezero ljeti toplije, a zimi hladnije od obalnog mora, što je posljedica plitkoće. Jezero se zimi može pri niskim temperaturama i zalediti te su radi toga životni uvjeti u njemu vrlo teški. Radi toga ovdje može preživjeti relativno mali broj organizama, ali u velikim populacijama. Osim planktona, u jezeru možemo naći nekoliko vrsta pužića, dagnjica, kozice, glavoče i jegulju koju stanovništvo zove “kajman”.
• Uvala Telašćica:
Smještena je na JI dijelu otoka te jedna od najsigurnijih i najljepših prirodnih luka Jadrana s izuzetno razvedenom obalom. Duga je 8200 a široka 150-1500m, ukupne duljine obale 68,78 km. Unutar uvale nalazi se 5 otočića i jedna hrid te 25 manjih vala. Najvećim dijelom dno uvale je prekriveno zajednicama morskih cvjetnica, staništima iznimno bogatim životinjskim svijetom i značajnim za razmnožavanje mnogih vrsta riba.
(tipični prizor s ogoljenom prirodom od prošlogodišnjeg požara i ukrašen dimom od friškog požara - mislim da je gorilo kod Benkovca taj dan.)
• «Stene»:
S vanjske strane uvale Telašćica uzdižu se okomite hridi u najistaknutiji klif na Jadranskom moru- poznate dugootočke «stene». Klif se proteže od rta Mrzlovica na SZ do padina Velog vrha na JI dosežući na Grpašćaku visinu od 161 m. Najveće dubine dosižu do 85m. Ovo područje bogato je zanimljivim biljnim i životinjskim svijetom te se uz stijene mogu promatrati delfini. Na samim stijenama pod morem žive različiti koralji, uključujući i danas već prorijeđene crvene koralje. Stijene su zanimljive i iznad mora jer na strmim liticama raste na primjer dubrovačka zečina, a ovdje je i najsjevernije stanište drvenaste mlječike."
HV je napustio bivšu karaulu - radarsku postaju Grpašćak i prepustio parku najljepši vidikovac na Jadranu:
HT-ovo solarno postrojenje, ima švabo panela kolko triba, nema da fali:
A sada dosta hvalisanja.
Lipo i dobro je samo ono šta nam je Bog da. I šta je domaći čovik napravija svojin vridnim dalmatinskim rukama. Kad je država stavila šape na tu divotu, sve je pošlo kvragu.
Evo samo jedan mali primjer kako se Ministarstvo zaštite okoliša brine o vođenju svojih parkova.
Vidikovac iznad jezera Mir godišnje posjeti ogroman broj posjetitelja, koji, naravno, za taj gušt plate ulaznicu. Od ustanovljavanja parka 1988. g. do 2006.-07., ne znam točno, nisam bila par godina, vidila san to lani, nije bilo nikakve zaštitne ograde. A ja se bojin visine, pa mi je to posebno smetalo.
I onda lani ugledam ogradu! Ružna je doduše i ne uklapa se u okoliš, al dobro, daj šta daš. Fala Bogu dragomu da su se sitili.
Ali šipak su se oni sitili. I šipak su oni potrošili par tisuća kuna. Poklonili stranci. Benti, za pozvizditi! Za umrit od sramote.
Evo, pogledajte. Mi jadni siromašni Hrvati nismo mogli u Peveca kupit bokun ogradice, pa su nam je velikodušno kupili Norvežani. Vlada Kraljevine Norveške!
Ka da Norveška nema svojih miljun litica po onin fjordovima za stavljat ograde. Nego još i nama moraju. Ograde davat. 'nti vladu. Našu.
Benti sve! Da krepaš o srama.
Dragi putnici, bio je to izlet u Park prirode Telašćica. Molim da se u redu i miru i iskrcate i krenete svojim kućama. Svak na svoj blog.
Zahvaljujemo na posjeti. Dođite nam opet.
Dugi Otok je - dugačak. Mislim, ne triba to puno objašnjavat. Long Island, long ajland, valjda je zato pola stanovnika otišlo u Ameriku jer i tamo ima jedan dugi otok kraj New Yorka. Rekli kapetanu broda: vozi na Dugi Otok. Kapetan bija amer. Odveza ih na Long Island. Vidili da nije ni tamo loše. Ostali. I sad se vraćaju i mjere i kažu: je dugačak je, ali onaj američki je ipak puuuno duži. Dugootočani odmahuju rukom, njima svejedno čiji je duži. Njihov je lipši.
Dug je 50-ak kilometara. Nekad davno u nekom geološkom dobu Zemlje činio je cjelinu s otokom Kornatom pa je bio i duži - 80-ak kilometara. Onda su se rastali. Valjda se nisu slagali, svađali se i odlučili svak na svoju stranu, Kornati prema jugu, Dugi Otok prema sjeveru. Između njih ostala su dva morska prolaza, Vela i Mala Proversa, a u sredini mali otok Katina (ako vas put navede, ima dobar restoran, spiza je vrhunska, a riba i rakovi najfriškiji na svitu, ka i u svim dugootočkim i kornatskim restoranima, ka uostalom i u većini dalmatinskih, nek mi neko dokaže suprotno; o cijenama nećemo, nepristojno je). Taj mi otočić izgleda ko dite rastavljenih roditelja koje zbunjeno stoji između njih dvoje i ne zna s kim da ide. A otiša je s materom, Telašćicom, jer je tako odlučija sudac, glavni arbitar za more i obalu, koji stoluje, a di drugo nego u Zagrebu. Mater se žešće borila za njega, valjda.
Ako imate veliku jahtu, dugometražnu i s dubokim gazom, morate ući u Kornate kroz južni prolaz, Velu Proversu, koja je ujedno i granica NP Kornati i PP Telašćica i dodirna točka dviju županija, Šibensko- kninske ( Kornati) i Zadarske (Telašćica).
To je i mjesto "neprirodnog" presjecanja cjeline, administrativne podjele jednog velikog "parka prirode" na jedan nacionalni park i na niže kategoriziran i "manje strogo" zaštićen park prirode. To je ustvari politička i geografska i interesna granica vlasnika kornatskog otočja i južnog dijela Dugog otoka, Murterina s jedne i Dugootočana (Sali, Zaglav) s druge strane. Misto rastave braka.
Ma, sfulala sam temu. Nisam mislila o parkovima pisat. Mislim, mogu i o tome, ali otići ću u politiku i grintat ću na državu koja nacionalnim parkovima pokušava zaštitit prirodu a zajebe ljude, tj. stanovnike tih istih parkova, samo im otme njihovo vlasništvo da bi ga fol štitila, a ustvari da bi uzimala profit. A ljudima šipak. Jer njih ne triba štititi.
I onda ljudi postanu ugrožena vrsta.
Na svaki mogući način ugrožena.
Ustvari, imala sam na početku nit vodilju. Ali mi se malo zapetljala usput, ne zamirite.
Daklem, da se vratim na početak. Dugi Otok - dugačak otok. Ne znam zašto je to nekim mitskim vilama u dalekoj prošlosti išlo na živce, ali one su ga odlučile presjeći na dva dijela. Pilile su marljivo cijelu noć, ali ih u poslu zateče zora i osujeti njihove namjere. Tako je Dugi Otok ostao čitav, a špilja ostala današnja uspomena na taj uzaludni pokušaj.
Tako ide priča.
A špilja se zove Strašna Peć i stvarno je smještena negdje na polovici otoka, u blizini mjesta Savra. Ulaz je na "vanjskoj", zapadnoj strani otoka, okrenut na otvoreno more, kulaf, na 65 m iznad mora, okrenut ka jugu.
Evo skraćeni tečaj iz povijesti špilje:
Prvi put špilja se spominje 1898. g. u zadarskom listu "Il Dalmata" nakon što je izvršeno prvo speleološko istraživanje. Nakon toga austrijski časopis "Ilustrierte Osterreichische Riviera Zeitung" je popularizira i dovodi prve posjetitelje. Posjetio ju je i Austro-Ugarski car Franjo-Josip 1904., te slavni par princ Edward i Miss Simpson.
1914. s početkom I. Svj. rata, špilja biva zaboravljena. 1930. obavljaju se istraživanja, ali za širu javnost špilja je bila nepoznata do danas, kad je djelomično uređena i otvorena za posjetitelje.
Stalaktiti i stalagniti grade se brzinom od samo jednog milimetra godišnje. Znači da je središnji stalaktit u Velikoj dvorani u visini od 6 metara star 6000 godina!
Zasada su istražene 4 dvorane unutar špilje. Velika dvorana 30 je metara široka, visoka između dva i osam metara. O samoj dužini špilje još se nagađa. Postoji priča da je u spilju ušla mačka i izašla 12 kilometara dalje..
Pretpostavlja se da je pećina stara između 10 i 15 tisuća godina.
Njeni stalni stanovnici su šišmiši i golubovi.
Temperatura u ljetno doba oko podne pred ulazom u spilju iznosi 37 stupnjeva, dok je u njenoj unutrašnjosti temperatura oko 10 stupnjeva.
Da se smrzneš. Ali ne od straha.
Jer Strašna Peć nije uopće strašna. Riječ koja je vjernije opisuje je - prekrasna. Veličanstveno djelo prirode.
Ustvari, možda je ime dobila od nekoga ko ju je osvitlija šterikom. Jer nije još bija izmišljen reflektor. Možda je njemu stvarno izgledala strašno....
Kako doći do nje?
E, to je malo komplicirano.
Što meni ne smeta. Jer dolaze samo ljudi koji ne žale truda u otkrivanju skrivenih bisera.
Postoji samo jedan mali prospekt za Strašnu peć. Na njemu su dva telefonska broja. Pripadaju lokalnom koncesionaru. Na mobitel se ne javlja jer ljeti boravi na ulazu u špilju di nema signala (nemojte virovati operaterima kad kažu da su premrežili cilu zemlju, jer i spilje spadaju u teritorij Hrvatske), pa mu se javi neka starija žena na broj u Zadru. Ona vam ne zna reć ništa jer nikad nije bila tamo, tako mi je rekla.
Put do tamo je kozja staza širine auta, kriva i kvrgava, pogubna po vozilo a i po moje živce. Jer se vozite desetak kilometara (iako naivni povjeruju natpisu na početku di piše 2,5 km) iznad provalije od 70-ak metara. Brrrr...
Naš stari reno još cili šuška nakon što se dobro stresa u toj avanturi, ali tješi pomisao šta je tek bilo sa malim suzukijem austrijskih turista-namjernika....
Evo za kraj jedna slika "bebe stalaktita":
Nadajmo se da ga neće niko odnest doma nego da će sretno preživit djetinjstvo i mladost, do svoje odrasle dobi od oko 3-4 tisuće godina, kad će ga gledat neki onodobni stanovnici i posjetitelji.
Sretno mu bilo!
30. 08. 2008.
Bila san tamo. Zapalila sviću. Bacila cvit u more. Pomolila se.
Tu san bila.
Nisan slikala. Aparat je otkaza poslušnost.
Bili smo vidit naš zapušteni vinograd. Tužno smo ga gledali, ne fali mu ni list. Ni stablo smokve ni kržljave masline nisu izgorili. Trava je narasla nova.
Samo njih nema.
Vinograd neka stoji. Neka ga nađu unuci. Koji neće znati za ovaj užas.
Vikend je bija... a šta da van kažen, pušiona.
Pucali su konopi i živci, nategnuti ka strune. Padale su teške i grube riči. Svađe. Napetost.
Početak škole. Kraj lita. Povratak u žrvanj.
