Dugi Otok je - dugačak. Mislim, ne triba to puno objašnjavat. Long Island, long ajland, valjda je zato pola stanovnika otišlo u Ameriku jer i tamo ima jedan dugi otok kraj New Yorka. Rekli kapetanu broda: vozi na Dugi Otok. Kapetan bija amer. Odveza ih na Long Island. Vidili da nije ni tamo loše. Ostali. I sad se vraćaju i mjere i kažu: je dugačak je, ali onaj američki je ipak puuuno duži. Dugootočani odmahuju rukom, njima svejedno čiji je duži. Njihov je lipši.
Dug je 50-ak kilometara. Nekad davno u nekom geološkom dobu Zemlje činio je cjelinu s otokom Kornatom pa je bio i duži - 80-ak kilometara. Onda su se rastali. Valjda se nisu slagali, svađali se i odlučili svak na svoju stranu, Kornati prema jugu, Dugi Otok prema sjeveru. Između njih ostala su dva morska prolaza, Vela i Mala Proversa, a u sredini mali otok Katina (ako vas put navede, ima dobar restoran, spiza je vrhunska, a riba i rakovi najfriškiji na svitu, ka i u svim dugootočkim i kornatskim restoranima, ka uostalom i u većini dalmatinskih, nek mi neko dokaže suprotno; o cijenama nećemo, nepristojno je). Taj mi otočić izgleda ko dite rastavljenih roditelja koje zbunjeno stoji između njih dvoje i ne zna s kim da ide. A otiša je s materom, Telašćicom, jer je tako odlučija sudac, glavni arbitar za more i obalu, koji stoluje, a di drugo nego u Zagrebu. Mater se žešće borila za njega, valjda.
Ako imate veliku jahtu, dugometražnu i s dubokim gazom, morate ući u Kornate kroz južni prolaz, Velu Proversu, koja je ujedno i granica NP Kornati i PP Telašćica i dodirna točka dviju županija, Šibensko- kninske ( Kornati) i Zadarske (Telašćica).
To je i mjesto "neprirodnog" presjecanja cjeline, administrativne podjele jednog velikog "parka prirode" na jedan nacionalni park i na niže kategoriziran i "manje strogo" zaštićen park prirode. To je ustvari politička i geografska i interesna granica vlasnika kornatskog otočja i južnog dijela Dugog otoka, Murterina s jedne i Dugootočana (Sali, Zaglav) s druge strane. Misto rastave braka.
Ma, sfulala sam temu. Nisam mislila o parkovima pisat. Mislim, mogu i o tome, ali otići ću u politiku i grintat ću na državu koja nacionalnim parkovima pokušava zaštitit prirodu a zajebe ljude, tj. stanovnike tih istih parkova, samo im otme njihovo vlasništvo da bi ga fol štitila, a ustvari da bi uzimala profit. A ljudima šipak. Jer njih ne triba štititi.
I onda ljudi postanu ugrožena vrsta.
Na svaki mogući način ugrožena.
Ustvari, imala sam na početku nit vodilju. Ali mi se malo zapetljala usput, ne zamirite.
Daklem, da se vratim na početak. Dugi Otok - dugačak otok. Ne znam zašto je to nekim mitskim vilama u dalekoj prošlosti išlo na živce, ali one su ga odlučile presjeći na dva dijela. Pilile su marljivo cijelu noć, ali ih u poslu zateče zora i osujeti njihove namjere. Tako je Dugi Otok ostao čitav, a špilja ostala današnja uspomena na taj uzaludni pokušaj.
Tako ide priča.
A špilja se zove Strašna Peć i stvarno je smještena negdje na polovici otoka, u blizini mjesta Savra. Ulaz je na "vanjskoj", zapadnoj strani otoka, okrenut na otvoreno more, kulaf, na 65 m iznad mora, okrenut ka jugu.
Evo skraćeni tečaj iz povijesti špilje:
Prvi put špilja se spominje 1898. g. u zadarskom listu "Il Dalmata" nakon što je izvršeno prvo speleološko istraživanje. Nakon toga austrijski časopis "Ilustrierte Osterreichische Riviera Zeitung" je popularizira i dovodi prve posjetitelje. Posjetio ju je i Austro-Ugarski car Franjo-Josip 1904., te slavni par princ Edward i Miss Simpson.
1914. s početkom I. Svj. rata, špilja biva zaboravljena. 1930. obavljaju se istraživanja, ali za širu javnost špilja je bila nepoznata do danas, kad je djelomično uređena i otvorena za posjetitelje.
Stalaktiti i stalagniti grade se brzinom od samo jednog milimetra godišnje. Znači da je središnji stalaktit u Velikoj dvorani u visini od 6 metara star 6000 godina!
Zasada su istražene 4 dvorane unutar špilje. Velika dvorana 30 je metara široka, visoka između dva i osam metara. O samoj dužini špilje još se nagađa. Postoji priča da je u spilju ušla mačka i izašla 12 kilometara dalje..
Pretpostavlja se da je pećina stara između 10 i 15 tisuća godina.
Njeni stalni stanovnici su šišmiši i golubovi.
Temperatura u ljetno doba oko podne pred ulazom u spilju iznosi 37 stupnjeva, dok je u njenoj unutrašnjosti temperatura oko 10 stupnjeva.
Da se smrzneš. Ali ne od straha.
Jer Strašna Peć nije uopće strašna. Riječ koja je vjernije opisuje je - prekrasna. Veličanstveno djelo prirode.
Ustvari, možda je ime dobila od nekoga ko ju je osvitlija šterikom. Jer nije još bija izmišljen reflektor. Možda je njemu stvarno izgledala strašno....
Kako doći do nje?
E, to je malo komplicirano.
Što meni ne smeta. Jer dolaze samo ljudi koji ne žale truda u otkrivanju skrivenih bisera.
Postoji samo jedan mali prospekt za Strašnu peć. Na njemu su dva telefonska broja. Pripadaju lokalnom koncesionaru. Na mobitel se ne javlja jer ljeti boravi na ulazu u špilju di nema signala (nemojte virovati operaterima kad kažu da su premrežili cilu zemlju, jer i spilje spadaju u teritorij Hrvatske), pa mu se javi neka starija žena na broj u Zadru. Ona vam ne zna reć ništa jer nikad nije bila tamo, tako mi je rekla.
Put do tamo je kozja staza širine auta, kriva i kvrgava, pogubna po vozilo a i po moje živce. Jer se vozite desetak kilometara (iako naivni povjeruju natpisu na početku di piše 2,5 km) iznad provalije od 70-ak metara. Brrrr...
Naš stari reno još cili šuška nakon što se dobro stresa u toj avanturi, ali tješi pomisao šta je tek bilo sa malim suzukijem austrijskih turista-namjernika....
Evo za kraj jedna slika "bebe stalaktita":
Nadajmo se da ga neće niko odnest doma nego da će sretno preživit djetinjstvo i mladost, do svoje odrasle dobi od oko 3-4 tisuće godina, kad će ga gledat neki onodobni stanovnici i posjetitelji.
Sretno mu bilo!
