morsky blog

Još danas i sutra radin, onda iden na godišnji. Tjedan dana, za prvu ruku.

Al ne iden ja ka ovi naši kontinentalci. Uzmeš godišnji, uplatiš sebi ljetovanje na moru ili planini i - odmaraš se! A ne, nije to tako jednostavno. Složena je to stvar, to naše "ljetovanje".
Prvo i prvo, pitati godišnji odmor u Dalmaciji u SEZONI ravno je veleizdaji. Moraš se smanjiti na veličinu makova zrna, sniziti glas i oboriti pogled, ako misliš o tako šporkin stvarima raspravljati s nadređenima i kolegama. To nije baš pristojna tema za razgovor. Zabogamiloga, ko će radit dok se vi odmarate? U sezoni ima puno posla. U sezoni se niko ne odmara, radno vrime završava prvoga rujna, u međuvremenu ne bi ni tribalo ić doma. A kamoli na more.
Kupanje, sunčanje? Nee, nije to za nas. Mi to PRODAJEMO, ne smiš uzimat robu iz dućana u kojem radiš.

Drugo, i mi šta odemo na taj famozni godišnji, opet idemo RADITI. Ja, naprimjer, iden čistiti kuću u koju dolaze turisti. ONI dolaze na GODIŠNJI ODMOR, a ne ja. Ja iden rintati. "S posla na posao".

Neki dan me mali pita: Mama, kad ćemo MI biti TURISTI?
E, nisi se ti sinko rodija da budeš turist. Ti si jedan obični Dalmatinac. Dobro da si i plivati naučija.

Dakle, da ne duljin puno, neće me biti neko vrime.
Vama koji niste s mora želim PRAVE godišnje odmore i lipa putovanja, a vama u situaciji sličnoj mojoj želin što više para da skupite od onih koji se stvarno odmaraju. Barem to.
Pa ako van bude uspješna sezona ka i meni, možda uspijete platit razliku struje i koju litricu benzina za odvest se na koju obližnju plažu. Želin van da se dobro isplivate i lipo pocrnite, da se ne sramotite prid ovin strenđerima, ka šta san ja maloprije stala kraj jedne "brončane" u dućanu ka da san JA iz Norveške, a ne ona.

Ostavljam par sličica ljetnog ugođaja.













Ovo je za levant, da vidi kako smo se spremili za sezonu, oni NA more - mi POD more.



Ova je za 7 dana - ARBIANA tone!



Svima koji idu na more želim što manje ovakvog vrimena (iako je super za fotografije). Dobro more, moreplovci! Uživajte!



I svi vi ostali, dragi moji blogeri, stojte mi dobro i guštajte u litu!

Najstariji je to do sada pronađeni hrvatski brod čiji su ostaci (dva broda) pronađeni u mulju Ninske luke.
Zadarski Arheološki muzej radiokarbonskom metodom datirao je brodove u vrijeme kraja XI. i početka XII. stoljeća. U to vrijeme flota hrvatske države imala je u sastavu i sagene ali one nisu pronađene i sačuvane. Dubrovačka karaka i galiun iz kasnijih su vremena, kao i viška gajeta.
Condure su nakon dugotrajne i zahtjevne konzervacije izložene u Muzeju grada Nina, a 1996. godine stari kalafati iz Betine na otoku Murteru izradili su dvije replike. Sveučilište u Zadru pokrenulo je 2003. godine Međunarodnu regatu sveučilišnih osmeraca pod imenom Condura Croatica.



Coduru je opisao bizantski car - putopisac Konstantin Porfirogenet, i iz njegovih zapisa doznajemo da su Hrvati imali velik broj (oko 80) tih brodova. Dužine su 7-8 metara, i smatraju ih najmanjim ali i vrlo ubojitim ratnim brodovima.




11. srpnja ove godine ova replika condure s moje fotografije otputovat će u Brest na "Festival mora i mornara" i predstavljti će našu povijesnu flotu zajedno s još deset brodova: Falkuša Corneza Lisboa, Falkuša molo, Lađa, Bracera Gospe od mora, Leut Slobodna Dalmacija, Betinska gajeta Kurnatarica, Batana fiamita, Viški guc, i Hvarska gajeta.

Najprije je to bija samo nogomet. Običan nogomet, koji je jedne veselija, drugima iša na živce, a najveći dio nas je bija ravnodušan prema toj predstavi koja se ponavlja svake četiri (ustvari svake dvi) godine i popapa lovu koja bi mogla hraniti cilu gladnu Afriku godinu dana.

Ali onda, u jednom momentu, počelo je rasti. Rasti, rasti, do neslućene veličine. Preraslo nogomet i sport i naraslo u ogromnu euforiju, u slutnju boljih vrimena, u svitlo na kraju tunela.

Postalo je puno, puuuuno više od nogometa.
Stvarnost, tvrda i okrutna, siva, počela je dobivat boje.
Crvene, bile i plave.
Napokon se i nama smješkala srića.
Ma nismo mi munjeni, svi smo znali da je to samo vrhunski cirkus, oko koga se vrtu miljarde eura, ali, ali... Ma jebenti, zaslužili smo malo radosti u ova teška vrimena...

I onda - paaff!
Ubilo nas, rasturilo, mjehur od sapunice se raspa....

Srušile se sve naše kule u pijesku u nekoliko sekundi....



Subota je bila tužan dan za sve Hrvate.
Osim za filipince. Dobro, i oni su bili malo tužni i sjetni, brisali sinoćnje suze. Ali, brzo su se sitili da dan ne može biti tužan, ne smije.
Subota, 21. lipnja, prvi dan lita i godišnjica najvećeg događaja u našoj maloj familji. Povijesni datum. Rođenje Prvorođene.
Slavlje je bilo u hacijendi. Mi nismo imali pravo pristupa. Mater pogotovo, jer bi slike odmah osvanule na blogu.hr. Ćaća je bija pozvan da peče roštilj. I kad je vidija da ne može toliko napeć koliko banda može izist, skupija je sebe i otplovija.
Za to vrime, nepozvani i odbačeni mama i brat su se snalazili, tražili sebi misto pod suncem. Našli smo plažu - plićak i izbrčkali se u toplom moru.
Nakon tuširanja, u kadi je ostalo po kila sabuna.
Evo malo slika. Naslov je:

PRVI DAN LITA









Nismo ponili nikakvu opremu za zabavu, ali dici to ne smeta, brzo se snađu i od školjki naprave sebi igračke.



Ovo su sigurno postali nogometaši. Ili malobrojna hrvatska vojska u očekivanju krbavske bitke....

Rano jutro, pred oluju:





Popodne, nakon kiše:







Procvjetala artičoka gleda u sunce iza oblaka:



I napokon, prava ranoljetna večer, sinoć u Biogradu:



U najvećoj hrvatskoj marini:



I na ulazu u grad, na istoku je već noćno nebo, na zapadu još samo odsjaj dana:



Noć:





Samo još da poželimo ovakvo nebo u dugoj noći koja nam slijedi:

Moja draga levant svako malo me iskritizira. S punim pravom, naravno. Kad god skrenem u neke teme, nazovimo ih "teške", teme o, najjednostavnije rečeno, silnim sranjima u ovoj zemlji koja nam se događaju samo zato što smo imali tu nesreću roditi se u "najljepšoj" zemlji na svijetu kojom upravljaju "najružniji" likovi, (koje smo sami izabrali, pa smo po "zapovjednoj odgovornosti" svi krivi za ovu žalosnu stavrnost), svaki put dobijem po ušima. Preneseno. A možda bi dobila i stvarno, da mi je bliže. I zaslužila bi, za pravo reć.
Lipo me ona spusti na zemlju. Sve su to prazne priče. A pričama ne postižemo baš ništa. Nula bodova.

Ali, sori levant, puknut ću ako ne progovorim... Moram nešto reći.

Tema je teška. Najteža.

Spisak je kratak, a ipak užasno dugačak:

IVAN MARINOVIĆ
DINO KLARIĆ
IVICA CRVELIN
ANTE CRVELIN
TOMISLAV CRVELIN
MARKO STANČIĆ
HRVOJE STRIKOMAN
GABRIJEL SKOČIĆ
JOSIP LUČIĆ
MARINKO KNEŽEVIĆ
KARLO ŠEVEDRIJA
ANTE JURIČEV MIKULIN

Dvanaest imena. Dvanaest života. Dvanaest smrti. U mukama.
Dvanaest poharanih obitelji.
Dvanaestorica na savjesti.



Nakon devet mjeseci održavanja teške trudnoće, ekspertna skupina rodila nam je izvještaj. Potvrdu početne teorije. Mda, nakon devet mjeseci možda bi netko vješt dokazao i potkrijepio brojnim dokazima, da zemlja nije okrugla, da je nafta neiscrpiva, i da su ozonske rupe i klimatske promjene samo prazne izmišljotine.
Otužno je koliko je rezultat istrage očekivan. Neočekivano je jedino neslaganje dva člana ekipe.

Svi oni životi stali su u jedan kratak zaključak: nitko kriv, nitko odgovoran.
Sve one strašne smrti.
Samo je priroda kriva. Bog je tako htio.
Zaboravite. Pomirite se.



O.K. Ja se slažem. Ne možeš protiv prirode.
Ali to su uzroci tragedije.
A grupa eksperata samo je to i istraživala.
Nitko nije angažirao neku ekspertnu grupu, da istraži tijek "zaštite i spašavanja" i stupanj odgovornosti svih karika u lancu, svih onih u ovoj državi koje debelo plaćamo da rade na našoj dobrobiti.

Neću više. Neka moj komentar bude još jedan kratki popis:

RAVNATELJ NACIONALNOG PARKA KORNATI
RAVNATELJ HRVATSKE SLUŽBE ZA ZAŠTITU I SPAŠAVANJE
MINISTAR MUP-a
MINISTAR MORH-a
PREMIJER
VLADA
(Neka se ne uvrijede neki koje sam preskočila u brzini.)

Ne navodim imena i prezimena. Oni nisu važni. Važna se mjesta koja su "obnašali", što u većini i s manjim rošadama čine i dan danas.
Elementarna pristojnost i elementarni osjećaj odgovornosti prema onima koji ih plaćaju i "održavaju na životu", bili su dovoljni da gospoda odstupe. Da se povuku u ilegalu.
Ali, eto, oni ih u sebi nisu našli. Te osjećaje.
Prešli su preko njih dvanaest kao preko suhe kornatske trave.
Pretužno.

Evo, našla san na netu riči najbolje navijačke pisme. Iden sad pažljivo pročitati, možda i sebe nađen.

MALO NAS JE AL NAS IMA
OOOOO-ooooo-OOOOOO

Niko Pulić, Luka Rajić, Ilko Čulić, Đuka Čaić,
Nightmare Stage i Hladno Pivo, Šokota, Sanader Ivo.
Fosili i Goran Milić, Pašalić, Penkala, Pilić,
Žungul, Andrić, Bare, Žera, Gobac, Ivo Pattiera.


OOOOO-ooooo-OOOOOO

Ivanišević i Štulić, Thompson, Boban, Mate Bulić,
Divas, Kazalište, Valjak, Šuker i General Praljak
Ćiro, Janica i Tutić, pravi oblak, Boris Mutić,
Danijela, Grašo, Nina, Šola, Radić, Gotovina!


Malo nas je al' nas ima, nije važno srušit ćemo snove svima. X 2

Mutić, Runjić, Malnar, Račan, Ševa, Jajan, Kožulj, Gračan,
Štimac, Huljić, Kukoč, Mandić, Prosinečki, Tudor, Bandić.
Dražen Petrović, Tironi, Rafo, Saša i Gibonni,
Cico Kranjčar, Šeks i Let 3, Mladen Delić, Asa 4.


Mišo Kovač i Cetinski, Dedić, Nikola Tesla i Ortinski,
Tin Ujević, Tito, Končar, Branka Bebić, Pervan, Lončar.
Alka, Magazin i Granić, Gregurević, Đimi Stanić,
Pletikosa, Pejaković, Budiša, Šovagović!!


Malo nas je al' nas ima, nije važno srušit ćemo snove svima. X 2

Oluja i Stublić Jura, Este, Hamed Bangoura,
Vukovar i Maslenica, Mlakar, Ico Voljevica.
Za slobodu Gardijada, Eržišnik i Norijada,
Tuđman, križni put, Stepinac, i Cesarić i Slabinac.


Ala, puka san nabrajajući ova imena sva!

Hrvatsko Proljeće, Todorić i Meštrović,
Škoro, Đorđe, Mihanović, Šerbedžija, Preradović
Devedesetprva, Mesić, Olić, Lilić, Ljubo Ćesić,
Vrdoljak i Severina, Pršo, Špiro Guberina!

Malo nas je al' nas ima, nije važno srušit ćemo snove svima. X 2

Nina Morić, Zajec, Doris, Edo Maajka, Dvornik Boris,
Svilan, Gotovac i Đapić, Lokas, Knjaz i Šegrt Hlapić.
Mate Parlov, Pršo, Barić, Đurđa Bjedov i Kuharić,
Filipović, Stjepan Spajić, Nives Celzijus, Rapaić.


Ban Jelačić, Grgur Ninski, Globus, Oliver i Zrinski,
Hajduk, Colonia, Smoje, Dinamo, a i nas dvoje!!!


Malo nas je al' nas ima, nije važno srušit ćemo snove svima. X 4

OOOOO-ooooo-OOOOOO (more)

Jebate, pukla san čitajući. Koliko nas ima! Da malo! Ka kineza.
Jel se ko od vas naša među ovima, skoro pa svim Hrvatima?
Ja sam uvrijeđena. Svih su nabrojili osin mene...



Inače, zaboravila san jučer nešto napisati.
Svečano izjaviti.
Dok san bila u nogometnoj EU-furiji. A i još san. Sinoć gledala utakmicu od početka do kraja, trepnula očima nisan. Cigaretu jedva zapalila. I malo piva popila.
Evo, sad ću.

Povlačin sve šta san u životu loše rekla na račun nogometa općenito, a naročito na račun hrvackog nogometa, onog klupskog pogotovo (ustvari, to ne povlačin, ne!). A nagovorila san se svašta. I to ne baš lipoga.
Od toga da ne razumin one koji zblenuto bulje u 11 foliranata koji samo trče okolo, povremeno padaju u trans od bolova i foliraju se da znaju šta rade. I pljucaju po onom terenu tako da nakon devedeset minuta naprave baru. Bljak. Do kritiziranja njihovog teroriziranja nas, televizijskih preplatnika i glasača stupidnim reklamiranjem nekih stranki. I njihove braće također.

Povlačin sve. Sve svoje prezirne opaske dane prije 1998. i u periodu od 1999. do 2008.

Više me ni reklame ne nerviraju. Ni blesavi navijači. Ni pivo. Ni one malo manje uspješne navijačke pisme.
Ništa.
Na sve gledan kroz neki zamagljeni filter. Sve je super i sve je za pet kad si muško i kad voliš nogomet. Ma ajde dobro, i žensko.

Inače, svim anti-nogometnim likovima i svim nogometnim analfabetama ka šta san ja preporučila bi knjigu Nicka Hornbyja "Nogometna groznica" koja je meni prije nekoliko godina otvorila nove vidike i učinila da na sve prave nogometne navijače gledan drugim očima...

U zadnje vrime dođe mi da se odcjepin. Mislin, politički. Ne znan kako da van objasnin. Da buden neka druga država, ne Hrvacka.
Dođu namjernici i pitaju me: Je li i ovo hrvacki teritorij? A ja ljuta odgovorin: Ma odakle van ta pomisao? Ovo je Slobodna Republika ta-i-ta, nisan još razmišljala o imenu, grbu, zastavi, državnom pečatu i sličnim formalnostima.
Ta moja država imala bi ustav koji bi ja napisala. I zakone svake vrste. A to je lako za napravit. Uzmen ustav i zakone Republike Hrvatske i napišen sve obrnuto.
Ja bi naravno bila precjednica, kraljica, štogod, otac i majka nacije, i odma bi sebi dodjelila sve državničke počasti i beneficije. I lentu naravno.
S njom bi goste iz susjedne države h. dočekivala.

I tako. Detalje već danima i noćima razrađujem u glavi.

Ali, ali... jedna sitnica me omela u mojin planovima.
Ako osnujen svoju državu i odreknem se Hrvacke, a u mojoj državi ko oće doć mora se odreć državljanstva države iz koje dolazi, neće se priznavat dvojno, trojno i ino državljanstvo, neću više biti PROUD TO BE CROAT.
Jebiga, kad se digne cijena nafte u mojoj državici, neće više bit apaurina i prozaka u obliku sportskih događaja, neću moć zaboravit na probleme gledajući utakmice.

Odustajem.
Minjan ideju nezavisne države za vatreno ludilo.
Štaš, tako je to s nama malim hrvatićima slabih karaktera. Prodali bi mater i otadžbinu za malo veselja.

Evo, i ja se priključujen navijačima. Prikopčavam svoj zadnji vagon na ludi vlak, dok je još vrime, jer lopta je okrugla i mogu već sutra sve lađe potoniti, zato evo me, dok je vrime.
Ni mene nije briga šta je poskupija benzin i struja. Nije me briga šta mi plaća ne pokriva deset dana u misecu. Nije me briga šta kiša pada i šta ću sad pokisnit ka kokoš kad buden išla doma. Šta će pokisnit japanci, njemci, koreanci i francuzi, i svi ostali turisti.
Sve su to zvizdarije.
Glavno da smo slistili Doičland iber ales.
I šta idemo dalje. Mislin, ne ono...

Ko to more platit?

Pogled s prozora:


Mali navijači:




Zabrinut za buduće rezultate:


Ajmo, Hrvatska!
Na Jadranu i Savi, na Dunavu i Dravi, nek se slavi cijeli dan i noć!

Ako neko želi platit rundu, žuja je zakon, al ja bi rađe karlovačko, fala.

Slobodna Dalmacija 10.06.2008.



Protest: rušili kafić uz rock-glazbu

"Zvukove brusilice za željezo i čeličnih batova cijelo je vrijeme nadjačavala glazba B.B. Kinga i Hladnog piva...."
(Baš čudan neki glazbeni ukus... Više bi sličila Severina, Seka Aleksić ili Ceca, tako omiljene umjetnice pravih hrvatina...)

U daljnjem tekstu kaže se:
"Za gradnju objekta dobio sam kredit Ministarstva poduzetništva i zbog toga sam se iz Zagreba vratio na otok. Sada mi drugo ministarstvo ruši lokal, a treće je cijelo vrijeme od mene uredno naplaćivalo sve troškove rada lokala u kome je posao imalo četvero mladih otočana" - kaže vlasnik.

Sve živa istina.

"Iako je kafić podigao na svojoj djedovini, prijave zbog preglasne glazbe, narušavanja javnog reda i mira i drugih inspekcija, slali su mu prvi susjedi."

Najuporniji od njih, iseljenik iz Francuske, angažirao je nekoliko nevladinih udruga, među njima Helsinki Watch, ambasade i veleposlanstva, zbog ugrožavanja prava na nesmetani odmor u onih petnaestak dana koliko je u Hrvatskoj.

Naravno, nama ništa nije jasno. Otkad je kafića, otkad je turizma, otkad je puštanja muzike, uvik je bilo i prijava nervoznih i zločestih susjeda. Najteža mjera koja se poduzimala, do sada je bila zatvaranje lokala. I novčana kazna.

A možda se čoviku nije izbor muzike sviđa... možda, da je bilo puštat narodnjake...

Usputna opaska: kafić je bio u postupku dobivanja lokacijske dozvole, za koju je ispunjavao sve uvjete, ali je nije dobio jer je po treći put država odbila prostorni plan.
A propa je zbog nesposobnog i korumpiranog "načelništva" mista, obnašatelja vlasti dostojnih svojih stranačkih gospodara.




U nedilju navečer na školj su stigli bageri Ministarstva prostornog uređenja i graditeljstva u pratnji tridesetak specijalaca pod punom protuterorističkom opremom, ka šta se i priliči, jer se dobro zna da su otoci legla terorista i opake gerile ove zemlje - bespravnih graditelja.



Ta oklopna armada iz Zagreba stigla je da bi pohodila dva otoka u zadarskom arhipelagu.
Na jednom su trebali, po nalogu SS (Sruši Sravnaj) -zapovjedništva, srušiti, brojkom i slovima DVA (2) objekta, u dva mjesta udaljena međusobno 40-ak kilometara. Jedan "kultni" kafić u starom selu (bajdvej, u "smeđoj" zoni, građevinskoj) i JEDAN gat od 26 metara investitora austrijskog državljanina.
Na drugom otoku u tijeku je uklanjanja 5-6 mulića, od toga dva koja datiraju ranije od najstarijih živućih mještanina, koji su svoju izjavu o postojanju mulića ovjerili kod javnog bilježnika, ali nije uvažena jer objekti nisu ucrtani u katastarske karte. Dokaz nisu ni stare fotografije.

A dokaz o postojanju nelegalnog objekta, vikendice gospodina V. Vukojevića i gospodina A. Hebranga (neprovjerena informacija, gosp. A. H. odlučno je opovrgnuo da je objekt njegov) u obližnjem vikend-naselju, nisu ni naše zdrave oči.
Za njih nema straha. Oni slobodno i dalje mogu šerifovati na svojim mulićima i braniti brodicama u oluji da se privežu, kao što je uredovala gospođa Vukojevićka (virovali ili ne). Njihovi mulići i njihove vikendice mogu ostati, nema problema.



E pa sad vidite, dragi porezni obveznici u što se troši vaš novac.
I moj.
E pa kad tu ima i moje love, ja imam pravo i predložiti nešto "cijenjenom"ministarstvu.
Dakle, draga gospođo!
Izvolite se, madam, držati Zakona! A slovo zakona kaže da svaki objekt bez valjanih dozvola TREBA BIT UKLONJEN, a teren vraćen u prvobitno stanje. Na trošak investitora, naravno.
Ja, porezni obveznik, zahtijevam od vas da ne pokrećete tu silnu kažnjeničku armadu za ovakve sitnice, nego da o jednom trošku i u jednoj operaciji širih razmjera uklonite SVE bespravno sagrađene objekte u Hrvatskoj. S-V-E.
Evo, počnite s otocima, kad ste već tu. Zatim krenite na ostatak Dalmacije. Nastavite s Kvarnerom i ondašnjim otocima. I tako dalje.
Ne raspolažem točnim podacima, ali sa stopostotnom sigurnošću tvrdim da cca 70% objekata po otocima NEMA i NE MOŽE dobiti građevinsku dozvolu.

Možemo se svi zajedno zapitati: A zašto je to tako? Zar 70-80% ljudi NE ŽELI legalizirati svoje objekte?
Je li u moći tih istih ljudi da utječu na razloge zbog kojih ne mogu postati vlasnici svojih kuća?


Zbog nesposobnosti, lijenosti, korumpiranosti i pohlepe državne uprave, prostorni planovi donose se sporo i kilavo ili se, kao u slučaju moje općine , ne donesu ni nakon trećeg pokušaja. Čovik bi tribao živit 700 godina ko starozavjetni likovi da bi za trajanja svog života sagradio i legalizirao vlastitu kuću.

Naravno, sve se ovo tiče samo "malih ljudi", veliki "investitori nemaju iste probleme ka ostali smrtnici.
Oni žive u nekoj drugoj Hrvatskoj...



I zato, dragi blogeri, podržite moju akciju POTARACAJTE DALMACIJU CILU!

Posli ćemo pokrenut drugu akciju: UDOMITE DALMATINCE BESKUĆNIKE.

Za filipinku i čopor malih filapinaca, kandidati-udomitelji mogu se i unaprid prijaviti.

Ljeto nam se vratilo, sve je po starom, iste radosti, isti problemi, sve je isto ka i lani.... (Osim cijena.)
A ka šta san već i spomenula, zajedno s ljetom i početkom turističke sezone, došla nam je i teška oklopna divizija Dropulićkinog ministarstva, ureda zaduženog za selektivno granatiranje i uništavanje objekata koji nisu od državnog interesa, tj. koji nisu u vlasništvu obnašatelja vlasti i njima bliskih i dragih i milih građana.

Sad, ako vam detaljno opišem zašto su došli na moj otok, ispast će preosobno, izgledaće da meni blizak "slučaj" proglašavam nacionalnim problemom. Što mi nije namjera.
Pokušala bi reći kako ja gledam na (ne)brigu ove meni sve gadljivije vlasti za (ne)red u prostoru.
Kojeg niko ne osporava. Ja najmanje. Dapače, uvik grintam i prigovaram. Sebe smatram nepopravljivim "estetom" (bez pretenzija, samo za kućnu upotrebu), i prva ću zagrintati sebi u bradu "ja bi ovu rugobu srušila". Ali ko sam ja da to odredim? Ko je Dropulićka da bira "eci peci pec", ova se ruši, samo provjeri da nije "nečija"?
A da se ruši samo ono što nije "nečije", bez reda, zakona, etike i logike, pokušat ću ilustrirati s nekoliko primjera.
Nagledala sam ih se bezbroj, i jedina logika koju mogu isčitati je: nepoštivanje (ionako loših) zakona, nedosljednost, selektivnost, glupost, bahatost, gola demonstracija sile, i jedini odgovor na pitanje (šire od ovog problema) "Zašto nam to radite?" glasi "ZATO ŠTO MOŽEMO, STOKO SITNOG ZUBA!" Moj jadni mali glupi mozak, nakon višegodišnjeg promišljanja i uzaludnog optimizma došao je samo do tog odgovora.

Primjer 1:

Prije nekoliko godina digla se halabuka oko nove Eurohercove zgrade u Zadru. Zgrada je napravljena na mjestu koje je po prostornom planu od kruga stare tvornice tekstila trebalo postati nova elitna poslovno-stambena zona, ali za koju još nije postojao detaljni plan pa se zgrada po Marfijevom zakonu, naravno, sada kad se kompleks gradi, uopće ne uklapa u prostor i okruženje. Ali na stranu to, na stranu što se meni zgrada ne sviđa i što bi guštala da su je srušili, ili barem srezali jedan kat, kako je po zakonu trebalo napraviti.
Jer je ispalo da ima jedan kat viška od dozvoljene visine vijenca. Na taj kat nije se mogla nikako dobiti građevinska dozvola, kaže država. Ali, surprise, euroherčevi su izvukli kartu, tj. dozvolu iz rukava. Dobili partiju pokera. Dobili ili im je unaprijed predana?
Dakle, ta ista država im je izdala građevinsku dozvolu koje nije smjelo biti po zakonu koji je sama napisala! Hahaha.
I - što se dogodilo? Vjerujem da vam to uopće ne trebam ni govoriti. Pojeo vuk magare. Kat viška stoji dan danas, onaj tko im je izdao dozvolu nije, naravno kažnjen, jer bi to značilo da država mora kazniti samu sebe.

Tako smo odgledali još jednu novohrvatsku farsu. Navikli ko magarac na batine, promatramo ih mrtvi hladni. Dan za danom. Oguglali. Anestetizirani.

Primjer 2:

Kako se vježbanje strogoće i primjena zakona ne može izvesti na moćnicima koji plaćaju u kase vladajućih stranki, ajmo udrit na sirotinju.
Udruženim snagama dva ministarstva, onog kulture (kako to gordo zvuči!) i već spomenutog Dropulićkinog, kreću uvodit reda po parkovima prirode i nacionalnim parkovima. Pa zaključe da se neki objekti nalaze na prostoru parka prirode, prostoru koji su, bajdvej, oteli od privatnih vlasnika i proglasili "državnim" i zabranili ljudima da svojim djedovinama raspolažu.
Sve to zaključili su po prostorom planu kojeg nije bilo, koji se čekao, čekalo se da ga iste te face u Zagrebu odobre ili odbiju.
Inače sam primjetila da obožavaju prejudicirati i uredovati, odnosno rušiti na prostorima koji čekaju da im se odobre prostorni planovi.
(A prostorni planovi svojom brzinom stupanja na snagu posramili bi najsporijeg puža na kugli zemaljskoj.)
Dakle dođu oni, sruše nedovršeni kućerak obitelji s dvoje-troje male djece, kojima je to jedini dom, koji su napravili na svojoj zemlji od svojih sredstava, ne čekajući milostinju od države koja nema novaca za tričarije kao što je kuća za dosadnog hrvatskog branitelja, koji kao i svi oni stalno nešto zanovijeta i traži. (Kad će se više svi oni poubijati, pa da nam više ne smetaju?)
Na razvaline te kućice dotrčao je zakašnjeli glasnik. Po novom, friško usvojenom prostornom planu, ispostavilo se da je kuća bila IZVAN granica parka prirode Vransko jezero.
Jebiga, greška. Ups.

(Neka mi budu oprošteni eventualni krivi detalji ove priče, to sam pokupila iz novina, zaključke sam stvorila prema drugim primjerima koje sam imala prilike viditi).

Nakon navedenog događaja, park prirode nekoliko je puta gorio. Ne preneseno, nego doslovno. Država se silno zabrinula za staništa ptica, potrošila milijune na gašenje. Poslala i kanadere. Poslije se se opametili pa na područje drugih nacionalnih parkova ne šalju kanadere. Nego šalju Dalmatince (ne mislim na pse) da ginu. Ionako ih je previše. Smetaju.

Možda je to bila samo slučajnost. Mislim, ti požari na Vrani. Možda je... a možda i nije....

Ja bih sada dala jedan konstruktivni prijedlog nadležnima: na područjima parkova prirode i nacionalnih parkova treba porušiti sve postojeće objekte lokalnog stanovništva. Ali baš sve. Jer samo smetaju. I objekti i autohtoni stanovnici.
Ostaviti samo objekte koje je sagradila država. Kao na primjer planinske kućerke koji služe za smještaj uprave parkova Telašćica i Kornati.
Oni su baš onako za ukras.

Primjer 3:

Ovaj primjer pokazuje kako se država koji put zna držati zakona. Ko pijan plota. Kad to NIJE u interesu općeg dobra. Ne šljive oni OPĆE dobro. Samo svoje vlastito.

Dakle, svi znamo za velikodušnu ponudu da nam se uknjiže kuće izgrađene prije 1969. godine, ako za njih nekako, nekim čudom i milošću raznoraznih ureda državne uprave, uspijemo skupit papire.
I tako, tragom toga, krenuli stanovnici otoka i mjesta Murtera po svoje dozvole za obiteljske kuće stare i po sto i više godina. Mislili, to je mačji kašalj.
E, šipak! Ne može!
Ne može po Zakonu o pomorskom dobru, jer je oko 250 kuća u uvali Hramina sagrađeno u vrijeme Austro-Ugarske monarhije na parcelama koje su se dobile nasipanjem plićaka, što je tadašnja država, spomenuta okupatorska monarhija, poticala da bi se sačuvale oskudne poljoprivredne površine.
E, a sad je to pomorsko dobro!
I nema majci da će se odstupiti od zakona, izić ljudima u susret, napraviti presedan. Dosljedna država, nema što.

Opet imam prijedlog: nastaviti slijepo poštivati Zakon i sve porušiti. Cili Murter. Sve potaracati.
Osim vikendica - zna se koga! Njih ostaviti za ukras i ponos i diku.


Ajme ljudi, ne mogu više! Koji me vrag tira ovu temu načinjati, kad mogu roman o njoj napisati.
U nastavku ću pisati o najnovojoj ofenzivi države na bespravnu gradnju po hrvatskoj obali, s naglaskom na bespoštednu borbu protiv bezobzirnih otočana, žilavih tvrdoglavih tovara koji se, usprkos svim naporima koje država ulaže u čišćenje terena, ne daju potirati s tih komadića stina u moru.

MI SMO LUĐACI, POSTALI PRVACI!

Dobili smo. Igara bez kruva.
Dobili prvenstvo države u košarci. Naravno, ovo je bilo finale bez Cibone, pa malo manje u guštu, ali - košarka se vratila kući. U Dalmaciju.

Bila je besana noć, petak na subotu. Moj doprinos bila je moja ćer, vani na ulicama u slavlju, ja spavala, koliko san mogla. Jer, prošlo je moje vrime, u moje vrime pivali smo "Zadar je najbolji, Zadar je slavan, nitko u Europi njemu nije ravan!". A Jazine bile tisne. Pretrpane, užarene.
Sad imamo veliku novu dvoranu, a malu državicu i malo protivnika.
Ali, tako je to. Vrimena se minjaju.
Ali slavi se uvik isto. Žestoko. Mediteranski, dalmatinski.

MI SMO PEDERI, ACO JE NAŠ!




Večer uoči velike fešte, ja u nekom drugom filmu. Umorna i satrana. Ni činjenica osvajanja prvenstva nije mi neka utjeha. Ali je pogled na moj dragi grad u sumrak:









U vrime košarkaških fešti, ne mogu da ne spomenem godišnjicu prerane smrti košarkaškog Mozarta s Baldekina. Gledala san ga u Jazinama ka curica, on dečko na početku košarkaške karijere, bija je nekakav Krešin košarkaški kamp, odmah se vidilo da je mali čudo.



Usprkos sivih tonova života, crnih vijesti i broda koji polako ali sigurno tone, mi smo nacija koja voli život, koja voli slaviti, feštati bez granica.
A nemamo šta drugo slaviti nego uspjehe naših sportaša.
Nakon košarke, evo nam prvog gola na Europskom nogometnom prvenstvu. Zlatni zadarski dečko, mali Modrić, imao je čast uveseliti naciju.
Opet fešta po ulicama.

Moj doprinos nogometnoj groznici? A je, popila san jednu žuju, malo me omamila pa san zaboravila gledati utakmicu.
Na mom škoju di san bila za vikend, nogomet nije glavna tema i okupacija. Je, ima i tamo struje, čak i televizije, ma ima i plazmi, ali ljudi skreću pogled s utakmice na nešto drugo. Stigla je kaznena ekspedicija usranog ministarstva graditeljstva i rušenja, stigli bageri i specijalci u selektivni rušilački pohod.
Iza njih ostaju samo tužni prizori razorenosti.

"Otoče, volin te" kaže pisma.
"Otočani, jebite se, ne volimo vas" kaže država.

O tome ću drugi put... sad san previše živčana.

Nemam još ni jedan post u mjesecu lipnju... Zauzeta sam drugim stvarima, za hobi ne ostaje vremena...
Idem nešto naškrabati....

Kad se prodaje koje staro imanje ili kuća ili veći teren i ako se za kupca ponudi kakav Englez, Talijan ili nedajBože bogati Srbin ili Rus, cilo selo ili, u malo većoj transakciji, cila županija se digne na stražnje noge i prodavač se proziva ko zadnji raspikuća i izdajica didova svojih. Zemlja, naše jedino blago, rasprodaje se ka da je kurbina.

Ako se oglasi prodaja kojeg našeg otočića, hridi, grebena, malo većeg otoka ili nekog uzmorskog terena, sve u privatnom vlasništvu, hajka poprima nacionalne razmjere i puni naslovnice svih dnevnih i tjednih tiskovina. Takva prodaja ravna je veleizdaji nacionalnih strateških interesa.
Ka da je ponudija vlastitu mater i ćaću na prodaju. A možda i je, u paketu. Ka bonus. Gratis.
Sve dam samo da prodam.
Javi se i kakav službenik vrle nam države koja sama ne zna što bi s tim našim "nacionalnim blagom" i koja nema blagog pojma kako bi zadržala ljude na "vjekovnim ognjištima" da na njima mogu pristojno, ljudski egzistirati. Doduše, ni sami ti ljudi ne mogu i ne znaju se dosjetiti kako bi preživili na tome što imaju.
Pa se država ponudila ka "prvokupac". Ali još nisam čula da je štogod kupila. Biće daje dobru paru.
Čula sam jednoga da će prije prodat "crnom ciganinu" nego Hrvatskoj.
Ali nema straha, jer se na vlastitu zemlju neće uknjižiti da živi tristo godina.

Ja sama puno sam puta "domoljubno" zagrintala na takve (ras)prodaje.
Ali me neopisivo živcira kad se tako proziva neki privatni vlasnik, ne znam, seoskog imanja ili kornatskog ili bilo kojeg otočića.
Mislim, koje je to licemjerje, nakon što je država za šaku škuda rasprodala sve što je mogla u ovoj zemlji. Nakon što je sve nacionalno blago proglasila svojim u najgoroj komunističkoj maniri. Iako se kune u kapitalizam.
Ma dobro, neću o tome, svi sve znamo.

Nego evo jedan suprotan primjer.
Kao što smo početkom devedesetih, na razvalinama bivše republike Hrvatske, krenuli graditi novu Republiku s velikim R, sami, svojom pameću i kako smo znali i mogli, a mislili smo da znamo sve najbolje, da smo pošteni i dovoljno pametni, ali se ispostavilo da smo barabe i neznalice, pa je ispalo što je ispalo (a bolje da ja sada ovako u afektu ne dajem ocjene što je ispalo), tako poneki vlasnik stare kuće krene sam, za inat svima, jer on nije raspikuća i izdajica, krene u obnovu svoje didovine.
Neće on Englezu dat, pas mu mater....

I onda od ove zapuštene lipote....



.... postane ovo - novo!



Je li vama analogija s domovinom očita?