morsky blog

E, došlo je moje vrime.
Vrime laprdanja.
Stisa posal sa svih strana, ne znan di ću ni šta ću prije, pa onda najbolje da gubin vrime na blogu.
Red posla, red laprdanja, meni tako najbolje.
Za mene ne vridi ona: dokoni pop i jariće krsti.
Prije svega, ja nikad nisan dokona. Virujte na rič. Ako kojin slučajen i jesan, tu i tamo, uopće ne funkcijoniran. Totalno san na off. Pa i za aktivnosti na blogu.
Meni odgovara kad me stisnu. Poslovi. Najbolje tipkan jednon rukon, dok drugon obavljan neki velevažni posal od općedruštvenog interesa bez kojeg bi se planeta stala vrtit. Ili kad san doma, dok u isto vrime kuvan za sutra, peglan lancune, kupin robu sa sušila, peren pod i brišen prašinu, kukičan, pleten i šijen. I još štagod, ne mogu se sad momentalno svega sitit.
Šta? Ne virujete? Pa ja san se davno u hobotnicu transformirala.
Ka da je onda čudo da san došla malo odmorit mozak.
Balinanjem.
Ne zamirite.



Moje malo domaćinstvo u prvin danima i godinama svog postojanja bilo je solidno organizirano ka mala, suverena, samostalna i samosvojna republika. Svoja na svome. Premijerka, ministrica financija, ministrica unutarnjih poslova, sve je to bilo sažeto u jednoj jedinoj osobi - meni, ofkors. Mužu san velikodušno prepustila ulogu same baze društva - potlačenog radništva. A i ministarstvo obrane sam mu uvalila, tribalo je branit širu domovinu u okrilju koje je zaživila naša mala Republika. Jadničak naivni, s ponosom je prihvatija tu veliku čast i obisija pušku na rame. Kad san vidila da je žilav, jer se vratija živ i relativno normalan, uvalila sam mu još par ministarstava s kojima se ja nisan tila gnjaviti, npr. ministarstvo mora (triba neko vozit brod), prometa (a i auto) i još koječega, a dopalo ga je i ministarstvo graditeljstva, jer je tribalo gradit vikendicu, koja je to premijerka bez bokun kuće za odmor, a neću se valjda ja, jedna praj-ministrica, zajebavat s cimentom, sabunom, tundinima i ostalon građon. Častohlepan, ka i svi muški, odmah se ulovija na udicu. Ministarska fotelja je ministarska fotelja, pa makar to značilo teglit vriće od pedeset kili cimenta na kostima i u znoju lica svoga pripitomljavat surovi dalmatinski krš. A štaš, kad je naivno to muško.
Za satisfakciju, dobija je dugogodišnju koncesiju na korištenje površine kauča. Dvosjeda. Sebi san ostavila trosjed.



I tako smo mi i naše malo domaćinstvo-republika, s pametnom, sposobnom i nadasve samozatajnom premijerkom na čelu, uz sve uspone i padove, nekako klapali. Ma šta klapali, išli ka sat. Švicarski.
ALI. Ka i u svakoj pravoj, istinitoj priči ima - ALI.
Doša je ALI-en.
Mali, slatki, plavooki, plavokosi, prilipi - ALIEN. Bolje reć, alienka.
Stanovništvo našeg malog domaćinstva-republike povećalo se u jednom trenu za cilu trećinu.
Republika je ostala malo inkantana. Zatečena.
Ali brzo je došla sebi. Ipak je to (bila) stabilna, suverena i organizirana država. Koja može podnit malo potresa.
Malo smo se reorganizirali, prerasporedili i presložili ministarstva, povećali ovlasti i obaveze Vlade, još više upregnuli radništvo, potražili neke nove izvore financiranja sa strane, ali poredak naše Republike nije se ni poljulja. Stabilnost se održala.
Sve je ostalo isto.
Tako smo mi to mislili.
Jadni.



Ustvari, ništa više nije bilo ni blizu istoga. Sve se okrenilo naglavačke, ka oni Paljetkovi miševi i mačke.
Mala se brže-bolje proglasila princezon. Na brzinu osvojila simpatije cile države. Kupila je jeftino s par milih pogleda. Namamila nas ka dicu na lizalice.
Država zaboravila da je Republika i da ne može imat Kraljicu, pa ni Princezu. Ono, ajde, zamišljali da ćemo bit nešto ka Norveška ili Danska, ono, kombinacija parlamenta i krune. Aha, kako da ne. Nije ona to tako zamislila.
Ko je moga slutit da se iza tih umiljatih plavih okica krije takav tiranin. S podlin planom da jednu uređenu, istinski demokratsku državu pretvori u "demokratsku". Znate onu razliku između nekadašnje SR Njemačke i DDR-a, i općenito svih onih poredaka koji su u svom nazivu nosili pridjev "demokratska", a od demokracije ni "d"?
Ali D kao despot, to da.

Malo po malo, neprimjetno, naše malo domaćinstvo počelo se pretvarat u nekakav - STAN. Ono, Bantustan, Kazahstan, Turkmenistan, i to, znate na što mislin.
Sa svojin malin Velikin Vođom, gospodarom života, mjerom svih stvari. Alfom i omegom.

Počelo je, naravno, potiho i bezazleno. Ka neka puzeća revolucija.
Najprije je šefovala svojin plišanin i gumenin životinjama i gospodarila u svojoj sobici.
Kako je rasla, radijus njenog djelovanja i uticaja širija se stanom u koncentričnin krugovima. Zahvatija kauč, televiziju i daljinski upravljač. Na ton putu naša se i telefon (fiksni) kojeg više nije ispuštala iz panđi. Posli je doša mobitel pa smo i mi bidni roditelji mogli nakon nekoliko godina nazvat neke stare, gotovo zaboravljene prijatelje. Toliko je vrimena bilo prošlo da smo se s mukon prisjetili kako se komunicira s ljudima priko žice.
Dominacija se i dalje širila. Računalo je potpuno prisvojila, internet osvojila. Ako san tila doć do malo adeesela, morala san to činiti ka ilegalac, pod okriljen noći, u mraku, ili dok je gospodična bila u školi.
Partizanske metode naročito su došle do izražaja kad je proglasila potpuni suverenitet nad kupatilon. Ali ono - pot-pu-ni. Cjeloviti teritorij od nekoliko kvadratnih metara anektirala je sebi.
Podaništvu je jedino bilo preostalo dizanje u cik zore ne bi li se dočepalo malo tople vode i sapuna.
Jedino je regija špaher-sudoper nikad nije baš zanimala. Nije to bila njena interesna sfera.
Taj teritorij velikodušno je prepustila raji.

I tako dalje, i tako dalje.
Mogu tako do prekosutra.
Svak ko ima dicu razumija je moje jade i nevolje.
Ko ima malo stariju dicu zna kako je stenjat pod čizmom pubertetskog, maloljetnog despota.

I - znate li što se nakon svega dogodilo?
Nakon što je ugušena sloboda i demokracija u našoj maloj republici?
Nakon što je u začetku zatrt svaki oblik otpora?
Nakon što smo i zaboravili kako je to živit u slobodi i miru?
Nakon što smo se pomirili da egalite, fraternite i ono treće ne mogu egzistirat na našin obiteljskin prostorima?
Nakon šta smo svatili da smo rođeni da budemo samo sluge, a ne vladari?
Nakon što smo se prestali njanci i sićati kako je bilo "prije njene ere"?



Otišla je ća!

Ostavila sobu, kauč i kupatilo, vratila cjelokupni okupirani teritorij matici domovini.



A ja se više ne snalazin u toj poklonjenoj slobodi.
Želim natrag u ropstvo!
Jednostavno više ne guštan u novoj-staroj ulozi premijerke.
Mira mi je već priko glave, triba mi malo fajta.

Danas samo slike.
Tekst slijedi.... valjda. Ako još znan imalo slagat slova u smislene riči...

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;
što u njem' znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara
i sja i dršće u hiljadu šara.



Taj san u slapu da bi mogo ' sjati,
i moja kaplja pomaže ga tkati!

Dobriša Cesarić


Osim što sam, davno, davno, kad sam bila mala osnovnoškolka s kikicama, u plavoj uniformi nekog sidnejskog liceja, dobivenoj od starije australske rodice, koja je na meni glumila socijalističku školsku kutu, ovu pjesmicu recitirala samom velikom pjesniku (i zabrljala naravno, jer sam trebala "Voćku poslije kiše", pa sam od voćke i slapa napravila mix - voćni sok), dobila od njega poljubac (tada pedofilija nije bila u modi) i posvetu u knjizi, ja ovu malu pjesmicu i živim.

Spašavam planetu s mojom malom kapi.
Volim i poštujem prirodu mojom kapljicom.

Kapljom znoja.





Njegujem, liječim, mazim i pazim moje staričice. Pokušavam nešto, koliko uspijevam ne znam, ali trudim se. Koliko mogu. A mogu malo, za pravo reć. Stižem još manje.



Sadim i nove. Da zajedno starimo.



Vrtlarim, u suradnji s prirodom. Ko fruktal.



Radujem se gledajući kako mi priroda vraća ljepotom.





Štitim zaštićene biljke. Ne berem ih. Učim djecu da ih ne diraju.



Sretna sam i počašćena što su sokolovi odabrali baš moje dvorište za svoje obiteljsko gnijezdo.



Lastavice dočekujem, ispraćam i slikavam već godinama.



Uživam u proljeću u gradu.





I na svom otoku.





Taj san u slapu da bi mogo sjati i moja kaplja pomaže ga tkati.


Pozdrav plavoj planeti!

15.47.
Kasno san se sitila počet pisat...
Iden doma...
Ali evo, došlo mi je milo kad san pročitala da falin Brodu...
A falin nekako i samoj sebi....
Fale mi i riči...
Ali i ovo je možda neki početak...
Rivajvl. Možda. A možda i ne.