Želeći sebi uštedit vrime i trud, ka svaka prava Dalmatinka, ne da se meni puno kljucat po tipkovnici, pretražila san net uzduž i popriko ne bi li našla neki tekst o ovom otočiću u Kornatima, ali nema toga ni za prepisati omanji školski sastavak.
Samo je usput nabrojen kao jedan od stotinjak otoka, otočića i hridi kornatskog arhipelaga koji se izdvaja samo svojom najdužom "krunom", okomitom liticom koja se proteže 1350 metara njegovom vanjskom stranom. Ne znam koliko je visoka, po mojoj procjeni negdi pedesetak metara, dovoljno da me obuzme panika kad se njenom rubu približi neko od moje dice. Srićom da ih je samo dvoje, inače se ne bi živa vratila s ovakvih izleta, jer oni znaju za taj moj strah, pa namjerno staju u zastrašujuće poze od kojih mi zastaje dah, a srce oće iskočit vanka.
Iako s vanjske strane izgleda impresivno, ovo nije ni približno najveća kruna na Kornatima.
Najviša litica je ona na školjiću Klobučaru - 82 metra. Ali sve su to male bebe prema "stenama" na Dugom Otoku, tamo je naviša od 161 metra. Usprkos svom strahu, i s nje sam bacila pogled u ambis. I slikala se, malo dalje od ruba.
Nego, o Mani je ovdje rič.
Još je jedan detalj koji ovaj otok izdvaja od svih drugih u kornatskoj niski. A to su njegove "proslavljene" građevine.
Rič je o lažnom selu, falšom arheološkom nalazištu, pogađate - rič je , ustvari o filmskim kulisama. Te artificijelne ruševine glume malo grčko ribarsko selo.
Kadrovi iz ovog filma korišteni su u spotu za pismu "Kriva karta" klape Cambi, ili kako se već sad zovu:
Plakati za film:
Director: Horst Hächler
Writers: Jeffrey Dell, Jo Eisinger, and 2 more credits »
Stars:Maria Schell, Cliff Robertson and Cameron Mitchell
Piše na nekim stranicama da se radi o filmu "The Poachers" (Krivolovci) iz 1957. g.
Nije točno. Radi se o njemačko-jugoslavenskom filmu "As the Sea Rages" ili "Uzburkano more" snimanom 1959. g. s Marijom Schell, kao djevojkom imenom Mana, u glavnoj ulozi.
I s mojim stricem u sporednoj epizodi pastira. I s još desetinama lokalnih statista, od kojih danas, oni koji su još živi, jedva čekaju da ih pitaš: " A kad su ono snimali onaj film sa slavnom Marijom Schell na Mani?". Ne triba ti onda internet, ni filmska enciklopedija, znaju oni sve, svakog se detalja sićaju.
Mana je upravo zbog tih kulisa vjerojatno najposjećeniji i najfografiraniji dio Kornata. Posli restorana i gostiona, naravno. Brodovi s posjetiteljima pristaju za malu rivicu u sjevernoj vali i krenu u foto-safari na vrh brda, slikivat grčko selo.
Prije nekoliko godina doplovile su tako tri mega jahte, jedna od 75 metara i dvije sitnice od 45, i blokirale cilu valu, ne dopustivši ni vlasniku da stupi na svoj otok. Ne znan kako je to ustvari bilo, ali mogu pretpostavljati da je tom istom vlasniku, nekom Murterinu, pa mrak na oči i puka film. Njegov otok, koji je, tija-ne tija, mora dat državi (Nacionalni park Kornati) da na njemu bere pare od pustih posjetitelja, a on ne može svojin ovcama niti odnit piti.
E pa neće to više tako, bit će da je reka.
Ne znan šta je reka, ali stavija je lipo tabelu s natpisom "Privatni otok Mana" i cilu valu ogradija žicom u kojoj su samo jedna vrata. Za naplatu ulaznica, pretpostavljam.
Volila bi da vam to mogu pokazati fotkama, ali imam neposlušan aparat koji loče baterije ko pijanac pivo i u presudnom trenutku pokaže znak "battery empty". Pa tako slike ostanu pohranjene samo u mojoj tikvi.
Enivej....
Ovaj otočić meni je još nešto.
Mana je misto na koje me moj davnašnji momak, a recentni muž, odveo svojim brodom na prvi romantični izlet. Danas smo se, nakon puno godina, vratili na to naše kultno misto u proširenom izdanju, sa dvoje zakonite dice. Mogu van reći, bilo je puno manje romantično. Dica su poznati ubojice svake romantike. Barem moja jesu.
Ali je zato bilo veselije.
Naročito je veselo bilo na povratku kad smo ugledali brod (isti onaj s onog pretpotopnog romantičnog izleta) kako odvezan pluta na sidru u po vale. Vezala ga naša vlajina. Od pustog učenja kemije i fizike i ostalih zvizdarija, zaboravila mornarske vještine.
Bilo je malo beštimanja, ali more je još ugodno toplo, pa nije bilo tako strašno.
Bilo je to vjerojatno zadnje ovogodišnje kupanje. A prvo jesenje.
Pa to je baš romantično, zar ne?!
(slike su pronađene na netu, osim onih par mojih, nisu bile zaštićene, ja našla i pokupila)
Nikako se ne mogavši pomiriti s činjenicom da su gotovi ljetni praznici i da ponovo upadamo u žrvanj života zvani "posao - škola - kuća ", odlučili smo produžiti ljeto za još jedan dan....
Bez obzira na činjenicu da je dan ranije došla jesen....
Bilo je dugo i toplo.
Na trenutke se činilo da mu nema kraja.
Ali završi svaki kurbin pir, pa i ovaj ide kraju.
Iako termometar tvrdoglavo stoji na tropskim vridnostima, surova realnost nije se nikako mogla izbjeći.
Čuvari plaža naprasno su proglasili fajrunt.
Dica su tužno pokupila šugamane i onako mokri i slani sili u užarene školske klupe.
Sad ću definitivno sisti na obalu mora i plakati....
Ma nije da ja iman nešto protiv Zagreba i Zagrepčana. Jesan rođena u srcu Dalmacije, odrasla na drači i kamenu, ali volin i filigranske pločnike naše metropole. Jer čovik, a i žena isto, može imat samo jednu metropolu u životu. Pa je moraš volit, kakva je da je. Nemaš izbora.
Nije da me ne oduševljavaju ova prepucavanja Sjever-Jug, koja su počela srazom dvojice velikana sporta i sportske filozofske misli, kulminirala transferom jednog "izdajnika" starohrvatskog imena Joe, a prerasla u općenarodni ustanak i pobunu zapuštene provincije protiv povlaštenog glavnog grada u kojem teču med i mliko, a nas jadne dopala motika i capun.
Ne mogu si pomoći, potajno uživan čitati tekstove na tu temu.
Svi su se kolumnisti i novinari koji drže do sebe izredali u pomalo šizofrenim pokušajima da pomire strane koje su sami izmislili i posvađali. Stvari su otišle toliko daleko, da je Ante Tomić, autohtoni Vlaj, a naturalizirani purger, napisa tekst u kojem je samo panično ponavlja da on baš voli Zagreb. Ma voli ga ka mater rođenu šta voli, valjda. A Dežulović je toliko izgadija Splićane i općenito Dalmatince, da smo se zasramili samih sebe. Ispalo je da nam omiljeni sport nije balun, nego razbijanje purgerskih auta, a umisto lova na visoku i nisku divljač, prakticiramo lov na zagrebačke skalpove. U međuvremenu mrzimo i Srbe, Cigane, pedere i turiste bez obzira na provenijenciju. (Ma ne slažen se s njin, naravno, i ne pravdan se ja, ali za ove zadnje imamo debelih razloga za bit ljuti i napuntani, jer nas ometaju u našoj fjaki i za šaku eura moramo po zvizdanu obigravat oko njih i činit mone o sebe oblačeći se u nekakve narodne nošnje i povijesne kostime, pivajući o bidnoj Dalaciji povišću pritrujenom i još svakakve pizdarije izvoditi. Kokolavat mustre umisto da stoju doma, šalju te njihove bidne eure i ne šekivaju nas u zasluženoj litnjoj siesti.)
Svoj doprinos nacionalnoj pomirbi dala su neku večer i dva "najveća" hrvatska gradonačelnika svojin ritualnin rukovanjem pred zabezeknutom nacijom. Majketi, paru ka dva brata blizanca razdvojena po rođenju i ponovo spojena magnetskom snagom gena kamenih. Ma divota ih bilo gledat i slušat. Ne znaš koji je pametniji, lipši i sposobniji pomirit zaklete neprijatelje, pripadnike kulturnih društava poznatih pod imenima BBB i Torcida.
Ne mogu si pomoći, morbidno me raduje crnohumorni transparent "Joe, moja mater te traži (zna di živiš, al neš još dugo)". Neman ja ništa protiv Joea, ma ni protiv Dinama, ma nisan nešto luda ni za Hajdukon, ali natpis je dobar. (A i pisma isto.)
Ali ja svejedno neman ništa protiv Zagreba.
Ni Zagrepčana. Ma ni Zagrepčanki.
Ali, brate, kad bi jedanput naučili normalno govoriti, spasila bi se. Bija bi red da napokon nauče i na sat, pa odrasli su ljudi. Ne mogu se oni više vadit na fore mog sina da još ne zna dobro na sat jer ima tek deset godina. A ima mater koja dobro zna koja je ura, pa šta će se on mučit. A mater ponosna, odgojila pravog Dalmatinca, linog ka da je iz vica ispa.
Zvala ja neki dan taxi u Zagreb da mi pokupi ćer na autobusnom kolodvoru i rekla in da će bus doći u jedanaest i po.
Poslali su auto u deset i po.
Jer su razumili - pol jedanaest.
Pa san ih zvala jedno šest puta da izgladimo nesporazum, a oni meni svaki put dok sam čekala famoznog "slobodnog operatera" koji je uvik zauzet s nekin drugin, puštali "Zagreb, Zagreb najljepšu pjesmu pjevam ti ja....". Treći put sam već prokljuvila da oni meni to namjerno rade jer vide da je broj iz Dalmacije....
I kažu oni meni, sve onako fino purgerski pivajući, da san morala reć pol dvanaest.
Pol je pola, a pola od dvanaest je šest, koliko ja znan.
One užase od frtalja neću ni spominjat. Prije bi izvadila treći korjen iz broja ili zuba nego bi se domislila o koliko se uri tu radi.
Ja ne znan šta in je tako teško reći: u jedanaest i kvarat, da ih cili svit razumi?
A ako im je teško razumit dalmatinski, ili istarski, ili neki drugi, a nama dižu živce frtalji i kajkanje, kako bi bilo da u međusobnoj službenoj komunikaciji i na javnim medijima koristimo standardni hrvatski jezik koji smo svi učili u školi?
P.S. koja je ovo kategorija?
Budući da se radi o prepucavanjima između regija, staviću seks/ljubav. Ko se svađa, taj se voli, a seks valjda dođe ka posljedica.
Što su nam lipo pokazali i gore spomenuti gradonačenici. Oni se vole, a mi smo svi lipo....
Žedni smo i doslovno i preneseno. Prisušile gusterne, rijeke, jezera i vodospreme.
Potrošili smo sve prokušane metode prizivanja kiše. Neuspješno. Molili Boga i sve svece, posebno svetog Antu, pa posli i Veliku Gospu. I ništa, ni da trznu.
Kleli i beštimali najbolje šta znamo. Ništa. Pokušali korumpirati meteorologe, nudili brda i doline, samo da obećaju malo kiše. Ma kakvi. Neće, pa neće. Neće kiša.
Izgleda da ćemo morat minjat ime. U - pustinjska Hrvatska. Ili možda jednostavnije, Afrika.
Moje jadne, žedne, suhe masline, mogu zalit jedino suzama. Ali se suzdržavam jer su slane, suze mislim, pa bi bilo više štete nego koristi...
Ove jeseni mogu samo listati prošlogodišnji foto-album:
To su sve masline koje ću viditi.
A to nije jedina loša vijest. Suša je tako jaka da masline nisu uspile napravit grančice koje bi rodile dogodine...
I što sad? Da sidnen (na obalu rijeke) i plačen? Ili da osnujen stranku kuku-lele?
Ma da, kako da neću!
Iden ja malo gledat litnje slike.
I guštat svom snagom u ovom ka poklonjenom litu.
A doći ću štagod i napisat, samo san malo sad zauzeta. Moran ić čas parkirat kaić...
