Odavno san van ja obolila od hrvackog sindroma. Možda san se s njin i rodila. Teška je to i podmukla bolest koja se najviše ogleda u simptomu "ja se u sve na ovon svitu razumin, a naročito u politiku". Ka i svi moji supatnici oboljeli od iste bolesti, znan kako bi triba izgledat kompletan državni aparat, kako bi tribalo organizirati sustav, za koji naša Jadranka tvrdi da je "sređen i učinkovit" (pitam se kako onda izgleda onaj neučinkovit, ili kako bismo nazvali npr. njemački sustav), kako bi ga tribalo srediti da šljaka na opće zadovoljstvo. Koliko bi triba bit PDV (ka u onoj reklami), i općenito kako bi triba radit ministar financija, guverner narodne banke, komercijalne i sve ostale banke i bankari, kako bi tribalo oganizirat pravosuđe, od vrha do dna, kako bi izgledali ponovo napisani, ovaj put dobri, zakoni, a kako ponovo uspostavljen, ovaj puta depolitizirani, represivni aparat i tako dalje i tako dalje, do u beskraj. Korupcija, siva ekonomija, nezaposlenost, i sve ostale društvene boleštine, neš mi ti, pis of kejk za rišiti, samo kad bi se iko sitija pitat mene. Ili bilo kojeg drugog bolesnika od istog sindroma. Ima nas oko četri miljuna. Oni ostali zdravi, njih oko po miljuna, oni vjerojatno imaju neki drugi sindrom.
Mislin, nema tog lonca na koji ja ne pristajen ka poklopac. U sve se ja putin. Samo pitajte. Za sve iman rješenje.
A koga ćete drugoga pitati, molin vas lipo? Naše mudre ali nadasve samozatajne akademike, možda? Vi provajte, ali mislim da će van odgovorit samo gluha tišina. Ja se sve bojin da su oni svi tamo pomrli.
Niko oko mene nije se moga nadati da će obuzdati moju jezičinu i vječno grintanje.
Pogotovo ne u ovo turbulentno vrime sveopćeg i sveobuhvatnog pucanja filma.
Vrime kad su ljudi počeli masovno odbijati biti ovce.
Ali eto, i to se dogodilo.
Jednostavno san izgubila interes. Mislin, ne baš skroz i sasvim, ali poprilično.
Nije da san se iscrpila napadat vjetrenjače i vikat u vitar. Ne, nije to mene umaralo, to je više bija ka hobi.
Ne, jednostavno san vidila da se mogu izolirat.
Živit u miru.
Ono što nije uspilo nikome od ljudi, uspilo je stablima.
Jer kad si nemoćan napravit reda u đungli od društva, možeš provat, bar mi koji imamo tu sriću da baštinimo malo zemlje od svojih starih, moš provat napravit reda u prirodi. U masliniku.
Pa kad mi već država ne može bit uređena da živin u njoj ka čovik, a ne ka ovca, onda mogu zapuštenom i zaboravljenom (jer, bože moj, tribalo je ipak pokušat živit među ljudima i zvirima) komadiću raja na zemlji:
pokušat vratiti izvornu lipotu:
Ne kažen da san uspila, i vjerojatno ću umrit pokušavajući, ali našla san nešto vridnije od zakopanog blaga.
Mir u duši, ljubav u srcu.
Pacificiralo me.
Al ne moš ti bit miran u ovoj državi, da ga jebeš.
Stalno ti kvare koncepciju pacificizacije. Zuje, gnjave, ubadaju. Vriđaju zdrav razum. Ako je uopće zdrav, kad sve ovo moremo trpit.
Ona naša je jučer opet prala suđe (jebenti, koga ku... ne kupi više tu perilicu!?) i umisto da joj sine sjajna ideja da napokon otpiri oklen je i došla, ma di to bilo, ne, njoj se upalija kliker kako da se napokon obračuna s karcinomom hrvackog bića i najgoron noćnom morom čuvara bunara državnog proračuna - sa SIVOM EKONOMIJOM i RADOM NA CRNO.
Naravno da to nije prvi pokušaj obračuna, i prije su se znali spominjati i prozivati nesretnici koji se pokušavaju domoći koje kune ili eura za kupit kruva i murtadele, i koji se dovijaju svim mogućin lukavstvima ne bi li nekako preživili, ka najgori neprijatelji savršeno uređenog društvenog poretka. Jednostavno žilava stoka odbija krepat u tišini i neradu. Pa peru skaline, piturivaju kose u opskurnin kupatilima i šporkin zahodima, popravljaju gurle, čuvaju tuđu dičurliju, beru šparoge i okopavaju vrtle, i sve to, zamislite, bez da su madami dali njen bokun zarade ka u svakon poštenom bordelu.
Ne, te kurbe uporno i bezobrazno i dalje piturivaju, okopavaju, beru, zavarivaju, i bave se svin ostalin nepoštenin i nečasnin radnjama i glođu državne financije do gole kosti.
Da bi in se napokon stalo na rep, beštijama, naša šefica o državne kuhinje i njezini vridni pomoćni kuhari, razni suđoperci i mališe o kužine, dositili su se novon zakonu.
Pa ih ti lukavi i beskrupulozni crni šljakeri i mi pizde koje ih ne prijavljujemo, nego, dapače, koristimo njihove zločinačke usluge, neće više zajebavati. A ne, neš majci više moć lagat da ti to pomaže susid, prijatelj, kolega, ćaća, brat, rođak. Svi su oni dobili navodnike. Lažljivi skotovi. Mučka đubrad.
Ili, ako su ti oni stvarno frendovi, susidi i slični, imaš to, brate moj, lipo da dokažeš inspekciji kad ti pokuca na vrata ili bane u maslinik ili vinograd u vrime berbe.
Susjed do 500 metara ili rođak do 4. kolina, oni ti mogu besplatno pomagati. Ma, baš dobro su to smislili. Ono, turbo pametno.
A je, malo me to raspizdilo. Odmah san nazvala priju koja ima masline na susjednon škoju, nek zaboravi da ću joj ja pomoći brati. Ni recipročno, naravno. Ili druga koja ima vikendicu u Lici, ako je mislila da ću joj dat ruku za postavit nove zavjese ili da joj moj muž spoji struju ili nešto slično, nema šanse.
Ali, baš me zanima kako će inspektori koji će postupati po tom mudrom zakonu (ka šta su bili i svi dosadašnji proizišli iz iste kužine, uključujući i onaj meni osobno najbolji i najdraži - zakon o golfu) utvrđivati srodstvo u 4. kolinu, triba li sa sobon imat obiteljsko stablo, nacrtano u tehnici ulja na platnu?
I još mi jedna stvar nije jasna u tom savršeno smišljenom i preciznom zakonu. Na koje se susjede do 500 m odnosi izuzetak od zabrane, je li na one koji su mi susidi u gradu, ili tamo di mi je maslinik? Tamo su mi malobrojni i zato za rad prilično nekorisni susidi ujedno i srodnici, iako ne znam je li se priznaje i srodstvo stečeno ženidbom u obitelj ili ne?
Kad živite u Zagrebu a imate vinograd u Primoštenu, ili maslinik na Braču, ko su vam onda susjedi koji van smiju pomagat u berbi?
Je, malo me naljutija taj zakon. Malo je, ka, nedorečen. Ali tješi me da će susidu krepat krava. Zamislite koliku će globu platit moj rođak kojemu brat masline dolaze prijatelji - Slovenci? Haha. Tako mu i triba kad se druži s krivin ljudima i sumnjivim tipovima. Nudili ti isti i meni pomoć, mulci, ali nisan se ja dala. Mene će priveslat, kako da ne.
Eto. Samo san se tila požalit kako mi remete teško stečeni duševni mir.
Iden i ja u prosvjede. Nosiću onaj genijalni dubrovački transparent "Svega mi je dosta, baciću se s pelješkog mosta!". Samo me je strah da me ne prokuže da nisan iz Grada nego iz kraja di mogu birat brojne postojeće mostove iz kojih se mogu bacit. Zastvarno.
(P.S. Ovaj post posvećen je jednoj čitačici u sjeni.)
