Ljeto nam se vratilo, sve je po starom, iste radosti, isti problemi, sve je isto ka i lani.... (Osim cijena.)
A ka šta san već i spomenula, zajedno s ljetom i početkom turističke sezone, došla nam je i teška oklopna divizija Dropulićkinog ministarstva, ureda zaduženog za selektivno granatiranje i uništavanje objekata koji nisu od državnog interesa, tj. koji nisu u vlasništvu obnašatelja vlasti i njima bliskih i dragih i milih građana.
Sad, ako vam detaljno opišem zašto su došli na moj otok, ispast će preosobno, izgledaće da meni blizak "slučaj" proglašavam nacionalnim problemom. Što mi nije namjera.
Pokušala bi reći kako ja gledam na (ne)brigu ove meni sve gadljivije vlasti za (ne)red u prostoru.
Kojeg niko ne osporava. Ja najmanje. Dapače, uvik grintam i prigovaram. Sebe smatram nepopravljivim "estetom" (bez pretenzija, samo za kućnu upotrebu), i prva ću zagrintati sebi u bradu "ja bi ovu rugobu srušila". Ali ko sam ja da to odredim? Ko je Dropulićka da bira "eci peci pec", ova se ruši, samo provjeri da nije "nečija"?
A da se ruši samo ono što nije "nečije", bez reda, zakona, etike i logike, pokušat ću ilustrirati s nekoliko primjera.
Nagledala sam ih se bezbroj, i jedina logika koju mogu isčitati je: nepoštivanje (ionako loših) zakona, nedosljednost, selektivnost, glupost, bahatost, gola demonstracija sile, i jedini odgovor na pitanje (šire od ovog problema) "Zašto nam to radite?" glasi "ZATO ŠTO MOŽEMO, STOKO SITNOG ZUBA!" Moj jadni mali glupi mozak, nakon višegodišnjeg promišljanja i uzaludnog optimizma došao je samo do tog odgovora.
Primjer 1:
Prije nekoliko godina digla se halabuka oko nove Eurohercove zgrade u Zadru. Zgrada je napravljena na mjestu koje je po prostornom planu od kruga stare tvornice tekstila trebalo postati nova elitna poslovno-stambena zona, ali za koju još nije postojao detaljni plan pa se zgrada po Marfijevom zakonu, naravno, sada kad se kompleks gradi, uopće ne uklapa u prostor i okruženje. Ali na stranu to, na stranu što se meni zgrada ne sviđa i što bi guštala da su je srušili, ili barem srezali jedan kat, kako je po zakonu trebalo napraviti.
Jer je ispalo da ima jedan kat viška od dozvoljene visine vijenca. Na taj kat nije se mogla nikako dobiti građevinska dozvola, kaže država. Ali, surprise, euroherčevi su izvukli kartu, tj. dozvolu iz rukava. Dobili partiju pokera. Dobili ili im je unaprijed predana?
Dakle, ta ista država im je izdala građevinsku dozvolu koje nije smjelo biti po zakonu koji je sama napisala! Hahaha.
I - što se dogodilo? Vjerujem da vam to uopće ne trebam ni govoriti. Pojeo vuk magare. Kat viška stoji dan danas, onaj tko im je izdao dozvolu nije, naravno kažnjen, jer bi to značilo da država mora kazniti samu sebe.
Tako smo odgledali još jednu novohrvatsku farsu. Navikli ko magarac na batine, promatramo ih mrtvi hladni. Dan za danom. Oguglali. Anestetizirani.
Primjer 2:
Kako se vježbanje strogoće i primjena zakona ne može izvesti na moćnicima koji plaćaju u kase vladajućih stranki, ajmo udrit na sirotinju.
Udruženim snagama dva ministarstva, onog kulture (kako to gordo zvuči!) i već spomenutog Dropulićkinog, kreću uvodit reda po parkovima prirode i nacionalnim parkovima. Pa zaključe da se neki objekti nalaze na prostoru parka prirode, prostoru koji su, bajdvej, oteli od privatnih vlasnika i proglasili "državnim" i zabranili ljudima da svojim djedovinama raspolažu.
Sve to zaključili su po prostorom planu kojeg nije bilo, koji se čekao, čekalo se da ga iste te face u Zagrebu odobre ili odbiju.
Inače sam primjetila da obožavaju prejudicirati i uredovati, odnosno rušiti na prostorima koji čekaju da im se odobre prostorni planovi.
(A prostorni planovi svojom brzinom stupanja na snagu posramili bi najsporijeg puža na kugli zemaljskoj.)
Dakle dođu oni, sruše nedovršeni kućerak obitelji s dvoje-troje male djece, kojima je to jedini dom, koji su napravili na svojoj zemlji od svojih sredstava, ne čekajući milostinju od države koja nema novaca za tričarije kao što je kuća za dosadnog hrvatskog branitelja, koji kao i svi oni stalno nešto zanovijeta i traži. (Kad će se više svi oni poubijati, pa da nam više ne smetaju?)
Na razvaline te kućice dotrčao je zakašnjeli glasnik. Po novom, friško usvojenom prostornom planu, ispostavilo se da je kuća bila IZVAN granica parka prirode Vransko jezero.
Jebiga, greška. Ups.
(Neka mi budu oprošteni eventualni krivi detalji ove priče, to sam pokupila iz novina, zaključke sam stvorila prema drugim primjerima koje sam imala prilike viditi).
Nakon navedenog događaja, park prirode nekoliko je puta gorio. Ne preneseno, nego doslovno. Država se silno zabrinula za staništa ptica, potrošila milijune na gašenje. Poslala i kanadere. Poslije se se opametili pa na područje drugih nacionalnih parkova ne šalju kanadere. Nego šalju Dalmatince (ne mislim na pse) da ginu. Ionako ih je previše. Smetaju.
Možda je to bila samo slučajnost. Mislim, ti požari na Vrani. Možda je... a možda i nije....
Ja bih sada dala jedan konstruktivni prijedlog nadležnima: na područjima parkova prirode i nacionalnih parkova treba porušiti sve postojeće objekte lokalnog stanovništva. Ali baš sve. Jer samo smetaju. I objekti i autohtoni stanovnici.
Ostaviti samo objekte koje je sagradila država. Kao na primjer planinske kućerke koji služe za smještaj uprave parkova Telašćica i Kornati.
Oni su baš onako za ukras.
Primjer 3:
Ovaj primjer pokazuje kako se država koji put zna držati zakona. Ko pijan plota. Kad to NIJE u interesu općeg dobra. Ne šljive oni OPĆE dobro. Samo svoje vlastito.
Dakle, svi znamo za velikodušnu ponudu da nam se uknjiže kuće izgrađene prije 1969. godine, ako za njih nekako, nekim čudom i milošću raznoraznih ureda državne uprave, uspijemo skupit papire.
I tako, tragom toga, krenuli stanovnici otoka i mjesta Murtera po svoje dozvole za obiteljske kuće stare i po sto i više godina. Mislili, to je mačji kašalj.
E, šipak! Ne može!
Ne može po Zakonu o pomorskom dobru, jer je oko 250 kuća u uvali Hramina sagrađeno u vrijeme Austro-Ugarske monarhije na parcelama koje su se dobile nasipanjem plićaka, što je tadašnja država, spomenuta okupatorska monarhija, poticala da bi se sačuvale oskudne poljoprivredne površine.
E, a sad je to pomorsko dobro!
I nema majci da će se odstupiti od zakona, izić ljudima u susret, napraviti presedan. Dosljedna država, nema što.
Opet imam prijedlog: nastaviti slijepo poštivati Zakon i sve porušiti. Cili Murter. Sve potaracati.
Osim vikendica - zna se koga! Njih ostaviti za ukras i ponos i diku.
Ajme ljudi, ne mogu više! Koji me vrag tira ovu temu načinjati, kad mogu roman o njoj napisati.
U nastavku ću pisati o najnovojoj ofenzivi države na bespravnu gradnju po hrvatskoj obali, s naglaskom na bespoštednu borbu protiv bezobzirnih otočana, žilavih tvrdoglavih tovara koji se, usprkos svim naporima koje država ulaže u čišćenje terena, ne daju potirati s tih komadića stina u moru.
